Davor Velnić: Domovinski rat protiv srpsko-srbijanskog fašizma nije završen pobjedom sve dok se ne neutraliziraju svi mrzitelji i osporavatelji hrvatske državnosti
Vrijeme:9 min, 29 sec
„Kad se prašina slegne nakon poticajnog Thompsonovog koncerta nacionalnog okupljanja, na hrvatskoj medijskoj sceni ostaju uvijek iste figure očajnika još prkosnije ukopane na antihrvatskim pozicijama. Prije svega SDPartija koja želi zaboraviti da su ’očevi Partije’ zajedno s ustašama robijali u tamnicama svinjogojske dinastije i kovali urote protiv Kraljevine Jugoslavije. Zatim su tu Možemovci, partijska ikra i sustavni proračunski paraziti potpomognuti nezaobilaznim intelektualčekima iz ’elitnih’ sveučilišnih i kulturnih krugova. Potom nezaobilazna i vazda ugrožena domaća srpska nejač i četnička Srbija kao jugoslavenski Pijemont s pendrekom u ruci. Najzanimljiviji su okorjeli orjunaši, istinski mrzitelji Hrvatske, i potomci iz miješanih brakova… Oni su mrzitelji Hrvatske na svim razinama: smrću Tita izgubili su domovinu Jugoslaviju. Za sve njih ostaje uznemirujuća poruka naslućena u stihovima Thompsonove pjesme; naime znaju dobro što je bilo, stoga se plaše onog što može biti. Plaše se da im ne bude izmjereno njihovim mjerilom. Buđenje šutljive većine svjesne svoje snage i pretrpljenih uvreda može biti najava drugih i drugačijih vremena….“ – piše, uz ostalo, u svojoj kolumni, u kojoj daje oštar anatomski presjek današnjega političkog protuhrvatstva i pita se o novomu političkom domoljublju koje bi sada moglo buknuti, u glasilu Misao.hr, književnik i publicist Davor Velnić. Prenosimo cijelu kolumnu.
Da bi u Republici Hrvatskoj napokon prestalo agitpropovsko umlaćivanje povijesnim činjenicama i usput bile poništene ideološke interpretacije oko političkih uzvika i povika, postoji samo jedno rješenje – zakonska regulacija ideologijom opterećenih slogana i znakovlja. Takav zakon morao bi se donijeti u duhu „Rezolucije Vijeća Europe o potrebi međunarodne osude totalitarnih komunističkih režima“ (1481 iz 2006.,) i „Rezolucije Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe“ (2819 iz 2019.) kojima se potpuno izjednačuju nacistički i komunistički totalitarizmi te se jednoznačno osuđuje svaki oblik jednopartijske diktature, konkretno komunistička i nacifašistička ideologija.
Ravnopravno tretirati/regulirati dvije parole: „Za dom spremni“ i „Smrt fašizmu, sloboda narodu“!
To bi značilo političkom odlukom saborske većine jedinstvenim zakonom ravnopravno tretirati/regulirati dvije parole: „Za dom spremni“ i „Smrt fašizmu, sloboda narodu“. Zakon bi istom pravnom mjerom regulirao komunističke i nacifašističke simbole, kao i svaku njihovu pojavu u javnosti i medijima. Na taj bi se način ratna i mirnodopska prošlost Hrvatske i Hrvata prepustila povjesničarima i forenzičarima, a dnevna i nacionalna politika riješila ideološke pristranosti.
Dok se jednom ne izvrši (ideologijama neopterećena) povijesna inventura i učini rezolutan odmak od nacifašizma i komunizma, te ne započne kažnjavati plaćenička pristranost osiljenih aktivista, rane dubokih hrvatskih podjela neće zacijeliti. Uvažavajući spomenute rezolucije Europske Unije u osudi i prevenciji komunističkih i nacifašističkih tiranija, Hrvatska kao punopravna članica EU-a mora zakonom zabraniti svaku od izvedenica tih zločinačkih tiranija, ali i započeti s lustracijom. Nikad nije kasno, naročito kad djeca i unuci komunističke nomenklature ne ispuštaju ni političke ni gospodarske uzde iz ruku i pod izgovorom povijesnog revizionizma, ne daju istražiti komunističku prošlost Hrvatske i počinjene zločine.
Partijsko antihrvatstvo, SABA, SDP, Milanović…
Konkretno zabraniti Savez antifašističkih boraca i antifašista (SABA RH), pravnog slijednika SUBNOR-a, promotora NOB-a i JNA – agresora na Hrvatsku. Ukinuti tu organizaciju koja ne prestaje vrijeđati hrvatske branitelje i ne miri se s činjenicom da je ta JNA zajedno s četničkim hordama pobijeđeni agresor u Domovinskom ratu. Za SABA-u svi su hrvatski domoljubi ustaše, a dijaspora izdajnici i povampireni klerofašisti. Da je na „antifašističkim borcima“, oni bi učas pola milijuna posjetitelja Thompsonova koncerta ogradili žicom poslijeratnog Jasenovca i konačnim rješenjem jednom za svagda likvidirali ideju hrvatske državnosti.
Republika Hrvatska odrekla je legitimitet i legalitet svim tijelima dotadašnje SFRJ pa to isto vrijedi i za političko nasljeđe i rad SDP-a u Republici Hrvatskoj. SDP je ideološki sljednik i imovinski nasljednik KPH/KPJ/SKH/SKJ: tvorac partijske nomenklature koja doista upravlja političkim i gospodarskim procesima u Republici Hrvatskoj. Svojim protivljenjem hrvatskoj samostalnosti nakon netom provedenog, i općeprihvaćenog referenduma o razduživanju sa SFRJ, SDP je jasno pokazao da je njegov cilj neprestano potkopavanje hrvatske državne i kulturološke samostalnosti. Sjetimo se samo srpsko-partijskog izlaska iz Hrvatskog sabora kada se 25. lipnja 1991. glasovalo o samostalnosti Hrvatske ili Račanove dozvole da velikosrpska JNA razoruža Teritorijalnu obranu Hrvatske. I od tada do danas svih partijskih promocija antihrvatstva i koketiranja sa srpsko-srbijanskim agresorom u Domovinskom ratu. Možda je najočitiji primjer partijskog antihrvatstva vlada Zorana Milanovića koja je nemilice vukla saboterske političke i ekonomske poteze, ne bi li dokazala da Republika Hrvatska bez „balkanskih integracija“, ne može preživjeti svoju državnu suverenost. Stoga se ne moramo čuditi srbijanskom posezanju za dubrovačkom književnošću i posrbljivanju znamenitih hrvatskih sinova. Eto im svi i pustimo ih tlapiti, ionako ne bi znali što s tim i samo bi svoje prnje turskih vazala zaogrnuli nečim što im civilizacijski ne pripada.
Uzalud je hrvatska mladost ginula u Domovinskom ratu, ako su podupiratelji agresora danas politički, društveni i gospodarski čimbenik u Republici Hrvatskoj
Uzalud je hrvatska mladost ginula u Domovinskom ratu, ako su podupiratelji agresora danas politički, društveni i gospodarski čimbenik u Republici Hrvatskoj. I ta spoznaja ponižene Hrvatske uzima sve više maha „zahvaljujući“ samodopadnosti ove Vlade, isto kao što sve više raste i otpor takvoj izdajničkoj politici. Suverena država Hrvatska trn je u oku SDPartiji, Pupovčevim Srbima, orjunašima, jugofiličarima… svima onima koji su, npr. bili (i ostali) protiv Zakona o hrvatskom jeziku, protiv svega što jača hrvatsku suverenost. Ta njihova hinjena nevjerica, zapravo prava mržnja prema Hrvatskoj i prijezir prema hrvatskom narodu, jedini su poticatelj smutnje i podjela u hrvatskom društvu.
Domovinski rat protiv srpsko-srbijanskog fašizma nije završen pobjedom sve dok se ne neutraliziraju svi mrzitelji i osporavatelji hrvatske državnosti, svi mračnjaci koji nisu nikad prihvatili postojanje Republike Hrvatske. I posve je svejedno navlače li oni sebi na lice masku okorjelih Hrvatina ili Pupovčeve srpske manjine, liberala i seksualno naprednih, zelenih ili višebojnih… njihove su namjere opasno prevratničke. No, ostaje pitanje tko doista može dovršiti Domovinski rat i ostvariti punu društvenu i kulturnu suverenost Republike Hrvatske. Može li to ova Plenkovićeva vlada što, po mnogima, orjunaškom kulturom politikom i pogodovanjem netalentiranih itekako drži priključak yugointegracijama i kao malo vode na dlanu čuva za specijalne zadaće? Mogu li to prznice iz Domovinskog pokreta i DOMiNO-a, svadljive slavonske lole ili će ipak biti presudne glazbene političke manifestacije Marka Perkovića Thompsona? Mala korist od svega toga, ako Hrvati iz sebe ne izbace izjedajuću šutnju i lažnu pomirljivost. Vrijeme je pokazalo da nije sve u ratnim pobjedama već u rezolutnom samopoštovanju koje ni pred kim ne uzmiče; u državotvornosti koje ne dozvoljava yugomedijima i plaćeničkim oštroperima tzv. ljevice da stigmatiziraju Hrvate i pljuju po Hrvatskoj.
Što kad se prašina slegne nakon poticajnog Thompsonovog koncerta nacionalnog okupljanja?
Kad se prašina slegne nakon poticajnog Thompsonovog koncerta nacionalnog okupljanja, na hrvatskoj medijskoj sceni ostaju uvijek iste figure očajnika još prkosnije ukopane na antihrvatskim pozicijama. Prije svega SDPartija koja želi zaboraviti da su „očevi Partije“ zajedno s ustašama robijali u tamnicama svinjogojske dinastije i kovali urote protiv Kraljevine Jugoslavije. Zatim su tu Možemovci, partijska ikra i sustavni proračunski paraziti potpomognuti nezaobilaznim intelektualčekima iz „elitnih“ sveučilišnih i kulturnih krugova. Potom nezaobilazna i vazda ugrožena domaća srpska nejač i četnička Srbija kao jugoslavenski Pijemont s pendrekom u ruci. Najzanimljiviji su okorjeli orjunaši, istinski mrzitelji Hrvatske, i potomci iz miješanih brakova… Oni su mrzitelji Hrvatske na svim razinama: smrću Tita izgubili su domovinu Jugoslaviju. Za sve njih ostaje uznemirujuća poruka naslućena u stihovima Thompsonove pjesme; naime znaju dobro što je bilo, stoga se plaše onog što može biti. Plaše se da im ne bude izmjereno njihovim mjerilom.
Buđenje šutljive većine svjesne svoje snage i pretrpljenih uvreda može biti najava drugih i drugačijih vremena. Koncert na Zagrebačkom hipodromu prošao je mirno i dostojanstveno i tu se među „antifašiste“ uvukao crv sumnje, jer ne prihvaćaju domoljubnu pjesmu za oprost. Mrlja komunizma je neoperiva, bolest neizlječiva. Komunizam je pobio više Hrvata od talijanskih fašista i njemačkih nacista zajedno, a ti komunistički zločini nisu nikad procesuirani. Je li Thompsonov koncert bila zadušnica za sve nevine hrvatske žrtve u 2. svjetskom i Domovinskom ratu ili budnica, pokazat će vrijeme.
Takozvani antifašisti preoteli su i posvojili i pjesmu „Bella ciao“
Pjesma „Bella ciao“ – zamišljena kao antifašistička budnica, koja se 12. srpnja orila Pulom za otvorenja Pula Filmskog Festivala – pokušaj je tzv. ljevice „naših prostora“ i istarskih političkih klaunova da kontriraju Thompsonovom koncertu na Zagrebačkom hipodromu. Međutim to tamo u Puli – na čuvenom filmskom festivalu od tri i pol filma s pedesetak nagrada – nije pjevala Istra hrvatskog domoljuba mons. Bože Milanovića. On je katastarskim i matičnim knjigama uspješno Saveznicima dokazao da je Titov ratni plijen doista krasna zemlja, Istra mila domu roda hrvatskog… a ne jugoslavenskog ni autonomaškog IDS-a. Pjesmu „Bella ciao“ obožava jedan drugi, neuki Milanović i njegova antifašistička bulumenta predvođena lažnim antifašizmom. U Istri je talijanski fašizam zamijenjen rastućim četnikovanjem.
Zloupotreba Filmskog festivala u Puli za osvetu prema 500.000 Hrvata na Hipodromu u Zagrebu
Kao što su tzv. antifašisti s lakoćom okorjelih razbojnika konfiscirali i nacionalizirali tuđu imovinu, to isto se dogodilo i s pjesmom „Bella ciao“. Naime izvorna pjesma, „Alla mattina appena alzata“ ne spominje ni partizane ni antifašizam, već pjeva o napornom radu, društvenoj nejednakosti i iskorištavanju radnica, mondina (mondi, tal. dijalekt, korov). Pjesma je nastala koncem 19. stoljeća, a prvi je put zapisana 1906. u Vercelli (Pijemont). Italija nakon kapitulacije 1943. na svaki je način pokušavala sa sebe oprati stigmu fašizma i njegove zločine. To nije činila spomena vrijednom oružanom borbom i njen je doprinos u borbi protiv nacifašizma ostao beznačajan i melodramski, uglavnom pjevni poput ukradene „Bella ciao“. Dok sam živio u Pekingu, Kinezi su me uvjeravali da je to zapravo jugoslavenska pjesma, jer se nemilice pjeva u filmu „Valter brani Sarajevo“.
Istrom su nakon 2. svjetskog rata zagospodarili komunistički fojbaši, da bi nakon Domovinskog rata nastavili vladati njihovi potomci. Agresiju na Hrvatsku izvršili su oni koji su nakon pada Italije (1943.) i 1945. punili istarske fojbe po kratkom postupku istim načinom kao u Kočevskom Rogu, Maceljskoj šumi, Teznom…
Nisu Tito i njegov KPJ nikakvi antifašisti, nego je riječ o borbi KPJ za uspostavu komunističke državne diktature
Sav taj partijski antifašizam „ne štima“ u osnovnim pretpostavkama. Nisu Tito i njegov KPJ nikakvi antifašisti – vojnici koji su izginuli na plažama Normandije 1944. su antifašisti – nego je riječ o borbi KPJ za uspostavu komunističke državne diktature, što je Partiji u konačnici i uspjelo. Tito i njegova partijska družina postali su antifašisti tek napadom nacističke Njemačke na SSSR 22. lipnja 1941. – do tada su bili (i ostali) s nacistima zbratimljeni Paktom Ribbentrop-Molotov (Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika) potpisanim 23. kolovoza 1939. Tajnim protokolom istog Pakta bila je predviđena, i odmah izvršena, aneksija i podjela Poljske, Finske, Litve, Estonije Latvije i Rumunjske. Po odluci Europskog parlamenta taj dan, 23. kolovoza, obilježava se Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritativnih režima.
Komunizam nije suprotstavljen nacifašizmu. Da je tome tako dokazala je partijska nomenklatura u Hrvatskoj – itekako je podupirala srpski fašizam sve vrijeme Domovinskog rata, a u poraću smišljala nekakve „balkanske unije“, „regijone“ i uporno promovirala „naš jezik“. I mogu te povijesne činjenice tzv. antifašisti izvrtati do mile volje, navlačiti na sebe kostime uljuđenih građana, ali ostaju nakazna sljedba jednopartijskog jednoumlja te kao i njihova braća nacifašisti ostaju čankir na licu čovječanstva.
Davor Velnić
Povezano:
Misao.hr/Hrvatsko nebo
