Današnja propovijed: Kršćanski vjernik – ne samo na riječima, već srcem i djelima!

„Ivan je dobro znao da se ne može biti vjernikom samo na riječima, već srcem i djelima. Vjeru treba živjeti kao susret s Bogom u srcu, a dalje je njegova briga da nas nadahne na dobra djela po kojima ćemo se i sami više osjećati ljudi ispunjeni dobrom koje činimo za braću u potrebi. Današnja nedjelja Caritasa izvrsna je prigoda da pokažemo koliko je Bog prisutan u našem životu i u našem srcu, te da s braćom u potrebi podijelimo radost svoje vjere i navijestimo im dobrim djelima da vjerujemo u Boga koji dolazi ususret nama ljudima potrebnima njegove milosti, te da mi živimo velikodušno prema braći jednako kao što je on bio velikodušan prema nama“ – piše uz ostalo u današnjoj propovijedi uz misna čitanja za 3. nedjelju došašća u godini C don Ivan Bodrožić na portalu Patrologija.

Premda su ljudi doživjeli, a evanđelisti opisali svetog Ivana Krstitelja kao glas koji viče u pustinji, on nije ostao samo na riječima, već je tražio da se riječi pretvore u djela. Ponajprije jer je sam živio ono što je govorio, te je dosljedno djelima odražavao što je drugima naviještao. Njegove riječi i djela nisu mogla proći neprimijećeno kod ljudi koji su ga slušali i promatrali njegovo svjedočenje. Zato smo i čuli u Evanđelju kako mnoštvo pita: „Što nam je dakle činiti?“ A jednako to su pitali i carinici koji su došli krstiti se, isto tako i vojnici. Znači da su svi razumjeli kako ih Ivan poziva da djelima potvrde da misle ozbiljno poslušati što im govori o duhovnom životu. Osjetili su da duhovni život nije samo poslušati nekoliko pobožnih rečenica, već ozbiljno zasukati rukave te prionuti na ozbiljan rad i konkretna djela ljubavi, dobrote i pravednosti. Štoviše, ni Ivan Krstitelj nije smatrao da je dovoljno da se krste oni koji mu pristupaju, već je uz krštenje smatrao da je neophodan zaokret u životu koji moraju pokazati dobrim djelima: velikodušnim odricanjem i poštenim radom.

Slična svijest trebala bi nam i danas kada kao vjernici bolujemo od istog nesnalaženja koje su pokazali vjernici onoga vremena. Ni danas ne znamo što nam je činiti u svakodnevnici i prema čemu bismo se trebali usredotočiti kad govorimo o konkretnim vjerničkim ciljevima i planovima. I danas mislimo da je dovoljno krstiti se, a da uopće ne smatramo kako trebamo vjeru živjeti i potvrđivati konkretnim djelima. Zato se i danas čudimo da se u društvu ne osjeti nikakav pomak ni napredak u osnovnim stvarima života. Čudimo se koliko je prijevara, kriminala, podmetanja, krađe i gramzivosti u lošem radu državnih ustanova i koječemu drugome. Isto tako žalimo se da nam društvo nazaduje jer je premalo ljudskosti i dosljednog ponašanja, unatoč tome što se većina ispovijeda kršćanima. A to je zato što većina ljudi gleda samo sebe i svoj interes, te ne preže ni od nečasnih radnji samo da sebi priskrbi više zarade u borbi za probitak, ne pitajući se je li on opravdan ili ne, čist ili ne. Slično je bilo i u vrijeme Ivana Krstitelja, pa on zato poziva one koji imaju važne državne službe kao što su bili carinici i vojnici da pošteno obavljaju svoju službu, te da ne čine nepravde ljudima, premda su u mogućnosti utjerivati poreze, otimati, krivo prijavljivati ljude. No nepošten život u ljudima stvara gramzivost, te mu nikad nije dosta, pa zato sveti Ivan upozorava vojnike da budu zadovoljni svojom plaćom, te da ne koriste svoju službu da se nečasno bogate, već da vjerno i odgovorno služe.

Nakon toga može uslijediti i drugi korak, a to je poticaj na velikodušnost. Ivan je poticao one koji su se dolazili krstiti da dijele s potrebitima hranu i odjeću. Očekivao je od njih da vode brigu o potrebitima, što je znak obraćenja pred Bogom. Onaj tko je doživio i osjetio Božju prisutnost, treba imati oči otvorene i usmjerene u pravom smjeru, te se pitati kako može učiniti dobro djelo i pomoći bratu u nevolji, a ne samo živjeti svoj život skučena pogleda gledajući samo na se i na svoje planove. Upravo zato što društvene ustanove ne mogu uvijek pokriti sve, a niti na pravi način, kršćani su pozvani i osobno razvijati odgovornost i pred Bogom živjeti otvorena srca i raširenih ruku za potrebe najugroženijih. Stoga i svi mi moramo sebi ovo pitanje držati otvorenim: „Što nam je činiti da kao vjernik intenzivnije doživim Božju prisutnost i da pokažem da sam se obratio?“

Sveti Ivan svojim životom i riječima postaje nam nadahnuće. Potiče nas da prijeđemo s riječi na djela, te da plod naše duhovnosti ne bude zadovoljiti se pisanjem lijepih i nadahnutih misli i poruka drugima, već istinski se truditi drugima djelima pokazati da osjećamo Božju blizinu. Doista, Ivan nije poticao one koji su dolazili tražiti ispravan put života da se opredijele živjeti za druge iz nekih društvenih dobrotvornih razloga, već je prije svega očekivao da njihova djela odgovaraju biti onoga što oni jesu – vjernici. Štoviše, očekivao je od njih da čine dobra djela kao plod i rezultat nadahnuća koje im dolazi od Gospodina i njegove prisutnosti. Jer je Ivan dobro znao da se ne može biti vjernikom samo na riječima, već srcem i djelima. Vjeru treba živjeti kao susret s Bogom u srcu, a dalje je njegova briga da nas nadahne na dobra djela po kojima ćemo se i sami više osjećati ljudi ispunjeni dobrom koje činimo za braću u potrebi. Današnja nedjelja Caritasa izvrsna je prigoda da pokažemo koliko je Bog prisutan u našem životu i u našem srcu, te da s braćom u potrebi podijelimo radost svoje vjere i navijestimo im dobrim djelima da vjerujemo u Boga koji dolazi ususret nama ljudima potrebnima njegove milosti, te da mi živimo velikodušno prema braći jednako kao što je on bio velikodušan prema nama. I što budemo nadahnutiji i velikodušniji, to ćemo bolje osjetiti blizinu Krista Gospodina koji dolazi među nas u sili svoje ljubavi da nas nagradi životom vječnim za naša dobra djela, za navještaj evanđelja i radost koju dijelimo drugima.

Patrologija/Hrvatsko nebo