Davor Dijanović: Velikosrpski ridikuli nemaju granice u svojatanju tuđega

 Srbi i knez Višeslav

Naivan bi bio onaj tko bi pomislio da velikosrpske laži imaju ikakve granice. Glupost je svemirska snaga i nikada se ne umara. Beogradska Politika tako je 26. studenoga objavila članak pod naslovom „Podneta inicijativa za vraćanje Krstionice kneza Višeslava u Srbiju“.

Da ne bi previše mozgali oko toga kakve veze Višeslavova krstionica ima sa Srbijom žurimo napomenuti kako se ovdje radi o inicijativi „Udruženja izbeglih, ugroženih i prognanih lica Srbije“. Ono je Ministarstvu kulture, Ministarstvu vanjskih („inostranih“) poslova, Vladi Republike Srbije i Srpskoj pravoslavnoj crkvi uputilo inicijativu za vraćanje Krstionice kneza Višeslava iz Arheološkog muzeja u Splitu Srbiji. „Ovaj značajan kulturni i istorijski spomenik, koji potiče iz devetog veka, predstavlja jedan od najstarijih spomenika hrišćanske liturgije na Balkanu, i kao takav ima duboko versko i kulturno značenje za sve Srbe“, stoji u njihovu priopćenju.

Krstionica kneza Višeslava je, kako napominju u priopćenju, ne samo kulturni artefakt, nego i simbol „širenja hrišćanstva među Slavenima i ima veliku istorijsku vrednost. Tokom Drugog svetskog rata, ovaj dragoceni spomenik je poklonjen Anti Paveliću od strane Musolinija kao znak političke podrške, čime je postala deo istorijske baštine koja se sada nalazi u Splitu“.

U priopćenju dalje čitamo: „Naša inicijativa je usmerena ka vraćanju ovog važnog kulturnog blaga u Srbiju, odakle potiče, kako bi postao simbol naših zajedničkih korena, kao i duhovno i kulturno jedinstvo naroda koji su kroz vekove oblikovali ovu zemlju. Povratak Krstionice kneza Višeslava Srbiji ima poseban značaj i kao podsećanje na slavnu istoriju naših predaka. Osim svoje liturgijske vrednosti, ova Krstionica je deo bogate istorije Srbije i njeno vraćanje bilo bi od velike važnosti za našu kulturnu baštinu i podsećanje na važne istorijske trenutke. Njeno vraćanje predstavljalo bi i korak ka zajedničkom radu na očuvanju kulturnog nasleđa, kao i poštovanje istorije i kulture između dve zemlje“.

Značenje Višeslavove krstionice

Povijesnim značenjem Višeslavove krstionice u novije se vrijeme u Hrvatskoj ponajviše bavio prof. dr. Ante Uglešić. U razgovoru s Ines Grbić za Glas Koncila on je prošle godine istaknuo: „Hrvatski knez Višeslav i ninska krstionica u kojoj je stajao zdenac sa spomenom njegova imena ne smiju se smatrati dijelom hrvatske povijesne mitomanije, nego su itekako stvarnost“. Uglešić sa sigurnošću tvrdi da Višeslavov krsni zdenac ili Višeslavova krstionica kako ga se najčešće zove, jedan od najznačajnijih spomenika hrvatske baštine iz ranoga srednjega vijeka, potječe iz Nina. Izvorno se do razdoblja između 1727. i 1746. nalazio u prostoru krstionice (baptisterija) sa sjeveroistočne strane sadašnje župne crkve sv. Anselma u Ninu, nekadašnje ninske katedrale, koja je porušena 1746. godine.

U svojoj monografiji U potrazi za Višeslavovom krstionicom Uglešić krstionicu precizno datira u razdoblje od 876. do 878. godine, a ne u razdoblje između 800. i 820. godine, kako se najvećim dijelom prije smatralo, jer Nin je u tom ranijem razdoblju još bio u ruševinama. „Kada su Slaveni odnosno Hrvati došli na taj prostor, sravnili su ga sa zemljom. Oko 800. ili 820. godine ninski crkveni kompleks ni u čemu nije bio obnovljen. Tek knez Domagoj sve pokreće, pa i gradnju, uređenje, obnovu starokršćanske crkve kao katedrale. Krsni zdenac izrađen je za vrijeme vladavine njegova sina Višeslava jer Domagoj je umro 876. godine“, ističe dr. Uglešić za .

Uglešić smatra da je obnova crkve u Ninu i krstionice počela najvjerojatnije u vrijeme kneza Domagoja (864. – 876.), a dovršena je za vladavine kneza Branimira (879. – 892.), upravo u vremenu kada je Nin izabran biti prijestolnicom i sjedištem hrvatskoga biskupa. O tome dodaje: „Višeslavova krstionica kao krsni zdenac vezana je uz katedralu prvoga hrvatskoga biskupa! Zato je to važno za nas – u smislu osnivanja prve hrvatske biskupije na prostorima naseljenim novopridošlim Slavenima odnosno Hrvatima, a to je povezano i s uspostavom ranosrednjovjekovne hrvatske države. Zdenac nije služio za pokrštavanje cijeloga naroda jer su Hrvati tada najvećim dijelom već bili pokršteni. Drugo, proces pokrštavanja trajao je više od 100 godina. Hrvatski vladari Domagoj, Višeslav, Branimir i drugi bili su pokršteni. Pojedini hrvatski vladari inače su ‘vagali’, dvoumili su se hoće li se prikloniti na stranu Rima ili Bizanta/Carigrada. Osnutak hrvatske biskupije znak je povezivanja Hrvatske s Rimom. To je najvažnije. Krstionica je ujedno dio okretanja Hrvatske prema Zapadu. Da nije toga i vladara kao što su bili Domagoj, Višeslav i Branimir, pitanje je što bi bilo prevladalo, koja orijentacija, prema Istoku ili Zapadu“, dodao je dr. Uglešić, ističući da drugdje u Europi u to doba takve krstionice nema.
Zanimljivo je da je bl. Alojzije Stepinac najzaslužniji za povratak krstionice u Hrvatsku: „Od kraja Prvoga svjetskoga rata 20 godina trajali su pokušaji da se zdenac vrati u Hrvatsku, u sklopu pregovora o poslijeratnoj kompenzaciji, a zdenac je uspješno prenesen u Hrvatsku u svibnju 1942., najviše zaslugom kardinala Stepinca. Prvo je bio u Zagrebu, u atriju palače HAZU-a, a prije 65 godina smješten je u stalni postav Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, gdje se i sada nalazi“.

U istom razgovoru Uglešić je o važnosti Nina u hrvatskoj povijesti dodao: „Nin je puno značajniji za hrvatsku povijest nego što mi to mislimo ili znamo. A o njemu znamo vrlo malo. Jer, nažalost, nacionalnoj povijesti, nacionalnoj arheologiji u hrvatskoj državi ne poklanja se gotovo nikakva pozornost. Nin je vrijedan arheološke pažnje i gotovo mu nema premca među arheološkim lokalitetima iz najstarije hrvatske prošlosti. Nin je prva prijestolnica hrvatskih narodnih vladara i sjedište prvoga hrvatskoga biskupa, koji je u odrađenom vremenu imao ingerencije sve do sjevernih dijelova današnje Hrvatske, za razliku od drugih tada postojećih dalmatinskih biskupija koje su bile vezane uz dalmatinske gradove i njihov pripadajući ruralni dio u gradskom distriktu“.

Sustav laži koji traje 200 godina

Inicijativa „Udruženja izbeglih, ugroženih i prognanih lica Srbije“ predstavljala bi trećerazrednu provokaciju kad se iza nje ne bi krila organizirana i sustavna državna politika. Riječ je o manjem djeliću velikog mozaika velikosrpske ideologije koja posljednjih godina sustavno napada sve nosive elemente hrvatskog identiteta. Pritom, dakako, samo ponavljajući laži koje su stare gotovo 200 godina.

Velikosrpski rat protiv hrvatskog identiteta krenuo jer znatno ranije. Ilustracije radi, u više od 150 srpskih udžbenika za niže i više razrede osnovne škole iz zemljopisa, povijesti i književnosti, izdanih između 1878. (godina priznanja srpske neovisnosti) i 1914. (početak Prvoga svjetskog rata) sve zemlje koje će kasnije ući u sastav Jugoslavije (osim Slovenije) bile su obilježene kao tradicionalne srpske zemlje, napučene Srbima. Slovenci, Mađari, Albanci, Bugari i drugi obično su u tim udžbenicima identificirani kao takvi, a Hrvati kao narod vrlo su rijetko spominjani, ako je uopće spomenuto da postoje (Philip J. COHEN, Tajni rat Srbije: Propaganda i manipuliranje poviješću, Ceres, Zagreb, 1997., str. 221).

Velikosrpski ridikuli nemaju granice u svojatanju tuđega. Tako su za njih i Spartanci i Irci porijeklom Srbi. A i čitava je Indija povijesno srpska pokrajina. I Ircima i Indijcima ovakav sadržaj može biti zabavan, ako se već ovdje ne radi o psihičkim bolesnicima koje vrijedi jedino žaliti. Međutim, hrvatska je nesreća što velikosrbi žive u hrvatskom susjedstvu pa je Hrvatska povijesno najviše na udaru ove sulude ideologije koja se u hrvatskom slučaju manifestira i na vrlo nasilne i genocidne načine.

U Uvodu knjige Na izvorima neistina I. i II. knjiga (Matica hrvatska, Zagreb, 1941., str. 6-8) Vatroslava Murvara tako čitamo: „Srpska promičba, jedinstvena po svojoj drskosti i neopravdanosti svojih zahtjeva, već stotinu i dvadesetak godina uvjerava željeznom dosljednošću nas Hrvate i cijeli svijet oko nas o našoj vlastitoj nevrijednosti, malenkosti, siromaštvu i beznačajnosti u svim pravcima i na svim područjima. U tu se svrhu iskrivljuju, krivotvore ili prisvajaju sve naše vrjednote. (…) Srbi, nenatkriljivi majstori u ovakvom poslu, nisu mu ni jedan čas dali ime propaganda. Svim neistinitim i zlonamjernim tezama, člancima, časopisima i knjigama davali su oblik znanstvenih rasprava, znanstvenih rezultata. Činili su to tako jedinstveni, svi i svuda, u svim razdobljima jednako, da se može sasvim znanstveno dokazati tvrdnja, da – osim ovog zlonamjernog i lažnog rada, koji Srbi zovu naučnim djelovanjem i naukom, a što uistinu nije – ne postoji srpska znanost u nacionalnim predmetima. Ne postoji zbilja, srpski čovjek, koji je uzeo pero u ruku i pisao o bilo kojem pitanju iz znanstvene skupine nacionalnih predmeta, a da nije oštetio osnovni znanstveni princip o istinitosti i znanstvenom moralu; da nije pri tom prisvajao srpstvu nešto, što mu ne pripada, da se nije služio sofizmima, nelogičnim, neistinitim i neznanstvenim tvrdnjama, ‘dokazima’ koji nemaju nikakve stvarne vrijednosti. Duboko sam uvjeren, da ne postoji ni jedna srpska knjiga – bilo bi nam to svakako poznato – koja bi, raspravljajući o nacionalnim pitanjima, bila na znanstvenoj visini, pa makar to svim silama nastojala. Nema ni jednog znanstvenog retka s područja nacionalne problematike, koji ne oduzima i ne prisvaja i po koju vrjednotu iz hrvatskog, bugarskog i drugog životnog prostora, vlasništva ili kulture. Sveučilišni profesori, poznati učenjaci, svećenici, novinari, književnici, nesvršeni đaci, poluobrazovana piskarala i redom svi koji znadu pisati, svi bez razlike potpuno su jednaki u ovom aspektu svog djelovanja, pripadali oni vremenu Vuka Karadžića ili pak današnjem vremenu Slobodana Jovanovića, bili obrazovani kao Slobodan Jovanović ili pak onoliko koliko Vuk Stefanović Karadžić. (…) Prisvajanje pojedinih dijelova ili cijelih pokrajina hrvatske zemlje, iskrivljavanje povijesnih, brojidbenih i socioloških činjenica, krivotvorenje isprava, prisvajanje čitavih kulturnih doba, hrvatskog književnog jezika, narodnih pjesama, srbiziranje prvih naših književnih imena, pogrješno prikazivanje i omalovažavanje svih hrvatskih vrjednota predstavlja nam sustav srpskih neistina, uporno podržavan u znanstvenom obliku i uporno nazivan naukom od početka srpske pismenosti pa do sloma velikosrpske države (misli se na 1941. godinu, nap. D. D.). Sustav je srpskih neistina – jedinstven u povijesti – neprekinuto duhovno nasilje izvršavano nad hrvatskim narodom. Ono rječito pokazuje, što se sve jednom malom, povijesnom sudbom rastrganom, narodu nijekalo u želji, da se izbriše s lica zemlje, sa lijepe njegove domovine“.

Velikosrpska politika posljednjih je godina donijela niz dokumenata u kojima udara na hrvatski identitet. Svojata se tako dubrovačka književnost, granice srpskog jezika šire se na hrvatske zemlje i pritom negira postojanje hrvatskog jezika, nastoji se uništiti identitet Hrvata Bunjevaca i Šokaca, značajne dijelove hrvatskog korpusa proglašava se „bivšim Srbima“, a protiv Hrvatske se vodi i kontinuirani medijsko-propagandni rat u koji su uključeni i mediji u Hrvatskoj u vlasništvu srpskog kapitala.

Svi su ovi potezi dio neprekinute, neumorne i sustavno razrađene velikosrpske ideologije koja posljednjih godina nosi naziv „srpski svet“. Jasno je pritom da je krajnji cilj teritorijalna ekspanzija. Na žalost, velik dio Hrvata na nove će velikosrpske pretenzije odmahnuti rukom. To je jasan znak da iz povijesti nismo mnogo naučili.

Davor Dijanović / Hrvatski tjednik

hkv.hr / Hrvatsko nebo