“Aleksandra Zec ubijena je samo zato jer je bila Srpkinja“ Nije točno, ali 402 djece je ubijeno samo zato što su bili Hrvati!

Tko je krivac?

Velikosrpsko-svetosavska ideologija ili danas Srpski svet!

To treba naglasiti u svakoj prigodi!

Ubojstvo obitelji Zec nije bilo nacionalno motivirano, već je to bila pljačka, koja se izrodila u ubojstvo. Otac obitelji bio je poznati mesar, mešetar i kamatar,  koji se obogatio i kojeg su počinitelji krenuli opljačkati. Pri tom je ubijena nedužna djevojčica Aleksandra Zec, njena majka Hrvatica i otac Srbin.

U Hrvatskoj javnosti, medijima  i politici poremećenih i nakaradnih vrijednosti, godinama se već medijski manipulira i ističe ubojstvo obitelji Zec i njihove kćerke Aleksandre Zec, sa ciljem naglašavanja da je hrvatska država nastala na zločinu, sa ciljem ponižavanja hrvatskih branitelja i kriminalizacije obrambenog Domovinskog rata.

Uzaludno i nepoželjno je pisati  o nekažnjenim zločinima jugo-komunizma, o rudnicima , jamama i fojbama gdje su svoj život skončale stotine tisuća ljudi, bez suđenja i presude, nakon završetka 2.svjetskog rata i prestanka ratnih operacija.

Uzaludno je ukazivati na ubojstva 663 katolička svećenika i 31 časne sestre, na okrutnost, ponižavanje i mučenje kojima su bili izloženi prije smrti.

Počinitelji nikada nisu optuženi, ni kažnjeni, nego baš suprotno nagrađeni funkcijama i radnim mjestima, koja su im osiguravala sasvim udoban život.

Njihovi potomci ne priznaju zločine svojih predaka, čak ih i opravdavaju u ime ideologije, jer oni su „napredni“ ljevičari koji su pobijedili fašizam i nacizam. A to što su se služili istim metodama i u miru likvidirali svoje neistomišljenike, za njih to nije zločin, nego opravdana odmazda!

Upravo ti sljednici jugo-komunističkog nakaradnog sustava vrijednosti, zgražaju se i spremno osuđuju Hrvatsku za ubojstvo obitelji Zec, a da ih uopće ne spominju ubojstva koja su počinjena u velikosrpskoj agresiji.

Formalno je tek na ovoj komemoraciji Anja Šimpraga malo promijenila retoriku i usput rekla kako Srpsko narodno vijeće (SNV) sa svojim partnerima odaju priznanje svim žrtvama, a isto tako ne daju da izblijedi kultura sjećanja na stradale Srbe u proteklim ratovima. Ali je primjer Aleksandre Zec za nju simbol  stradanja sve djece u ratu, a ujedno i podsjetnik na nestajanje građana srpske nacionalnosti tijekom noći, na likvidacije, miniranje kuća i uništavanje imovine. “Sjetimo se samo zadarske kristalne noći o kojoj u javnosti možemo jako malo čuti”, rekla je i dodala kako je obitelj Aleksandre Zec simbol stradanja svih Srba na području Republike Hrvatske u gradovima u proteklom ratu.

Ali Anja Šimpraga mudro prešućuje „balvan revoluciju“ i velikosrpsko posezanje za hrvatskim teritorijem sa namjerom brisanja postojanja Hrvata na tom području!

Nije točno da je Aleksandra Zec „simbol stradanja sve djece u ratu“ To je podlo podmetanje! 402 djece koje je su pobili četnici i velikosrbi se na komemoracijama za Aleksandru uopće ne spominju! Aleksandri je mama bila Hrvatica i zločin nije bio nacionalno motiviran, nego materijalno, čista pljačka!

Upravo sami razotkrivaju  manipulaciju sa ubojstvom obitelji Zec i Aleksandre, koju beskrupulozno koriste i iskorištavaju za svoje ciljeve petokolonaški mediji, razne  udruge, Anto Nobilo, Milorad Pupovac i cijela njihova jugo-bulumenta.

Bi li ti Srbi stradali da nije bilo velikosrpske pobune protiv države Hrvatske?

Ne bi! U tome je bit! Međutim istina nije bitna, jer  sa istinom se ne može manipulirati i svaliti krivicu na Hrvatsku državu!

Zamjenik gradonačelnika Grada Zagreba Luka Korlaet podsjetio je da je na poticaj Mladih za ljudska prava u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem, Antifašističkim vijećem i Documentom kako grad po četvrti put obilježavaju “jednu od najmučnijih epizoda suvremene zagrebačke povijesti”

Navedene ljevičarske nevladine udruge koje nikada Hrvatsku nisu željele, ali  rado kao pijavice iz njenog proračuna sišu novac, bulumenta petokolonaša i medija iskoristili su to ubojstvo za optuživanje i ocrnjivanje hrvatske države.

Hrvatska je isplatila odštetu sinu i kćerki obitelji Zec, ponudila je i školovanje, kao znak pomirbe, ali petokolonaškoj bulumenti to nije dovoljno, već stalno iznova stigmatiziraju i ponižavaju  Hrvatsku!

Te iste udruge, ta bulumenta medija i petokolonaša koja je u slučaju Zec ronila suze i izigravala moralnu vertikalu,  uopće se nije ni osvrnula na ubijene hrvatske obitelji i ubijenu  nedužnu djecu,  koje su pobili susjedi Srbi i četnici iz Srbije u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku.

Dovoljno je spomenuti obitelj Čengić  koji su bestijalno brutalno pobijeni izvan svake ratne operacije na svom kućnom pragu, samo zato što su bili Hrvati!

18.siječnja 1992.godine,  u zaseoku Šašići kod Ervenika, u podrumu njihove obiteljske kuće u izgradnji, zvjerski su ubili, a potom i zapalili pripadnici tzv.“Krajinske milicije“.

Prema svjedočenjima, tijekom provedenog istražnog postupka, Damir Travica i Slobodan Kovačević, taj su dan upali u kuću obitelji Čengić, počeli svoj krvavi pir, najprije uvredama i provokacijama, a potom su rafalima pokosili Dragu i njegova 11-godišnjeg sina Slobodana, gdje su ih nakon toga i zapalili.

Dragina supruga Nevenka zaklana je nedaleko od obiteljske kuće, dok je u naručju držala svog ustrijeljenog 5-godišnjeg sina Gorana.

Zar ne bi 5-to godišnji Goran trebao biti simbol velikosrpske agresije, simbol mržnje prema hrvatskom narodu, kojega su Srbi htjeli pobiti i uništiti svaki trag njegova postojanja i zauzeti njegovu zemlju i njegov životni prostor?

• Obitelj Čengić, brat i majka nisu dobili nikakvu odštetu, nikakav silni novac kao članovi obitelji Zec.
• Nije se Anto Nobilo potrudio zatražiti od Srbije odštetu za preživjele članove obitelji Čengić!
• Nije razaslao slike zaklane majke sa ubijenim djetetom u naručju Nacionalu i ostalim medijima !
• Nije Milorad Pupovac tražio postavljanje spomen ploče.
• Nisu na komemoraciju došli Senna Šimek iz Inicijative mladih za ljudska prava i Nikola Kožul iz Srpskog narodnog vijeća, da srce-parajući pričaju kako je 5-godišnji Goran bio Hrvat kojega su ubili susjedi Srbi i zaklali mu majku!

“Ne ulazeći u motive počinitelja koji su bili ili nacionalistički ili trivijalno pljačkaški ili i jedno i drugo ostaje gorak okus u ustima o lakoći počinidbe zločina za koje nitko nije odgovarao”, rekao je u svom govoru Luka  Korlaet.

Znači nisu važni motivi, nisu važni uzroci, nije  važna velikosrpska agresija, već zločin za koji nije nitko odgovarao?

Korleatu nije brutalno ubojstvo obitelji Čengić ostavilo gorak okus u ustima i lakoća klanja majke sa djetetom u naručju? To njega ne zanima, jer su ubijeni bili Hrvati!?

Boris Milošević na prošlogodišnjoj komemoraciji nije pokazao zgražanje ubojstvima 402 djece koja su rezultat agresije njegovih sunarodnjaka na Hrvatsku i to samo zato što su Hrvati!

Nije bio zgrožen ubojstvom četverogodišnje djevojčice Martine Štefančić? Nije bio na komemoraciji, nije zapalio svijeću, ni njoj ni nijednom djetetu koje je stradalo u velikosrpskoj agresiji.

“Ova zemlja nije našla snage da procesuira ovako evidentan zločin ” ustvrdio je predsjednik Antifašističke lige Zoran Pusić, a Milošević zadovoljštinu vidi i u tome kada bi Zagreb Aleksandri Zec dodijelio spomenik ili ulicu.

„Ova zemlja“ -Pusiću je kao i Pupovcu teško izgovoriti riječ Hrvatska!

Jesu li Boris Milošević, Zoran Pusić ili Anja Šimpraga ikada pitali ili tražili ulicu ili spomenik za 402 djece žrtve velikosrpske agresije?

Nisu naravno, jer se zataškava, zabranjeno je spominjanje velikosrpske agresije, sve radi “pomirbe”! “Pomirbe” bez priznavanja krivice, bez plaćanja ratne odštete i bez komemoracije hrvatskoj djeci! Zar je samo Aleksandra Zec dijete? Licemjerno i bezdušno do bola!

Otac male Martine, Zdenko Štefančić – Plavi. 70-postotni hrvatski ratni vojni invalid i bivši logoraš u logorima u Srbiji, koji se u Vukovar došao boriti iz Njemačke, za smrt majke i četverogodišnjeg djeteta, saznao je u srpskom koncentracijskom logoru, a strašnu vijest potvrdio mu je mlađi brat Slavko, tijekom razmjene u Nemetinu 14. kolovoza 1992.godine. Njegovu kćerkicu Martinu i majku Bernadicu u Borovu Selu, u noći s 20. na 21. ožujka 1992. godine, ubili su susjedi Srbi!

Tu noć su oko 3 sata  četvorica srbočetnika iz automatskog oružja otvorili  rafalnu paljbu po prozoru dnevne sobe obitelji Štefančić, u Radničkoj ulici na broju 49, u Borovu Selu. U kući je bila malena Martina, baka Bernadica i Martinin stric Željko. Željka su teško ranili i pustili da krvari u mukama, a četverogodišnju Martinu i baku Bernadicu ubili na licu mjesta. Željko je nekim čudom ostao živ… Obdukcijski nalaz malene Martine Štefančić pokazuje svu surovost teškog ratnog zločina: “PROTOKOL ZA VUKOVAR – POZNATI. BROJ SLUČAJA 1016. IME I PREZIME: MARTINA ŠTEFANČIĆ. DOB: 4 GODINE. VISINA: 110 CENTIMETARA. SPOL: ŽENSKO. Obučena u pidžamu… Kosa smeđa, dužine oko 20 centimetara. Dlan lijeve ruke se nalazi na prednjoj strani grudnog koša, a desni dlan ispod zatiljka. Zubni status: MLIJEČNI. Na desnoj strani grudnog koša i na prednjoj strani vrata ispod brade nalaze se ulazne strijelne rane, 4 na grudnom košu i 1 na vratu. Na leđima lijevo 3 izlazne strijelne rane…“

Pred Vojnim sudom u Beogradu Štefančić je osuđen na smrt zbog “rušenja ustavno-pravnog poretka SFRJ“, a njegov progon nastavilo je hrvatsko pravosuđe: “Zvali su me na DORH, ali me nisu pitali o ubojicama moga djeteta. Ispitivali su me radi ratnih zločina nad Srbima u Vukovaru!” svjedočio je Zdenko Štefančić.

Nikola Kajkić, suspendirani istražitelj srpskih ratnih zločina, je otkrio: ” Ubojice Martine i njezine bake Bernadice vodio je zapovjednik Veselko Maksimović, zvani ‘Veso Palestinac’!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u travnju 2015. godine odbio je isplatiti obitelji Štefančić odštetu od 400.000 kuna za ubojstvo djevojčice Martine i bake Bernadice, a isti taj Vrhovni sud u veljači 2019. godine pravomoćno je oslobodio Radenka Alavanju, “komandanta Štaba Teritorijalne obrane Borova Sela” kojem se sudilo za ubojstva hrvatskih civila na okupiranom području. Saborski zastupnik Stiv Culej rekao je da je “upravo Alavanja spriječio obitelj Štefančić da ode iz Borova Sela, nakon čega su brutalno likvidirani“.

Republika Hrvatska je u više navrata isplatila odštetu djeci ili obitelji ubijenih Srba u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. Prvi puta još početkom 2013.godine kad je u građanskoj parnici priznala odgovornost za zločine počinjene tijekom i nakon Vojno-redarstvene operacije Oluja 95. Djeci srpskih supružnika Berić iz sela Varivode, Općinski sud u Kninu dosudio je odštetu od 72.000 eura. Oštećeni su izjavili da su djelomično zadovoljni. Prema tadašnjem mišljenju nevladinih udruga, istraga u ovom slučaju nikada nije temeljito provedena. Za zločin su bila optužena šestorica hrvatskih vojnika, no postupak je obustavljen zbog nedostatka dokaza, pa se i dalje ne zna tko je za njega odgovoran.

Postavlja se pitanje hrvatskom političkom vrhu, Vladi RH i hrvatskom Pravosuđu zašto 33 godine od počinjenja prvih zločina nad hrvatskim braniteljima i civilima oni i njihove obitelji još čekaju na naknadu štete od Srbije koja im nedvojbeno pripada, a za srpske civile hrvatsko pravosuđe presuđuje odštetu? Gdje je tu pravda za hrvatske žrtve velikosrpske agresije?

Gdje su sve silne nevladine udruge za ljudska i ina prava, gdje su Rada Borić, Vesna Teršelić i druge udruge obilno financirane od strane hrvatske Vlade? Zar hrvatska djeca nemaju ljudska prava, nemaju pravo na zgražanje?

Nemaju, jer Hrvatskom vladaju sljednici jugo-komunizma u sprezi sa pripadnicima velikosrpsko- svetosavske ideologije, koji su isključivi krivci za sve žrtve u Domovinskom ratu.

Iza Srpskog sveta samo grobovi ostaju!

Velikosrpsko svetosavska ideologija -preimenovana u Srpski svet, živa je i ratuje protiv hrvatskog naroda i države Hrvatske i u miru na kulturnom, medijskom i gospodarskom planu.

180 godina od Načertanija do Srpskog sveta, Srbi ne odustaju od porobljavanja hrvatskog naroda. Za sve žrtve i hrvatske i srpske isključivi su krivci oni sami.

Nažalost kod njih nema znakova preuzimanja odgovornosti i priznanja krivice za sve žrtve, koje su oni svojom agresivnom i zločinačkom politikom prouzročili.

A bez priznanja krivice i preuzimanja odgovornosti, nema pomirbe ni suživota. PREVIŠE su zla počinili, previše ga još i danas čine, a podmuklo, licemjerno i pokvareno izigravaju žrtvu Hrvata!

Nemaju Hrvati ni Načertanije, ni Memorandume SANU, niti Hrvatskog svijeta, nisu Hrvati u Srbiji rušili, palili i ubijali!

Hrvati se 180 godina brane od te agresivne i zločinačke velikosrpsko svetosavske ideologije kojoj se ne nazire kraj!

Autor: Lili Benčik

Hrvatsko nebo