Umro vrlo plodni i nagrađivani hrvatski književnik, novinar i kulturni djelatnik Ernest Fišer (1943. – 2024.)

Jutros, nakon teške bolesti, preminuo je pjesnik, književnik, likovni kritičar i publicist Ernest Fišer, djelatnik u kulturi, urednik više zbirki te član Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske, Družbe „Braća hrvatskog zmaja“, Varaždinskoga književnog društva te Hrvatskog novinarskog društva, priopćilo je Društvo hrvatskih književnika.

Gimnaziju je 1961. završio u Varaždinu, a na Pedagoškoj akademiji u Čakovcu diplomirao je 1963. studij likovnih umjetnosti. Visoku stručnu spremu stekao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomiravši 1981. jugoslavenske jezike i književnosti te čistu filozofiju. Na poslijediplomskom doktorskom studiju Filozofskog fakulteta u Osijeku potvrdio je 2005. magisterij znanosti i sada dovršava doktorsku disertaciju na temu „Književno djelo Zvonka Milkovića“.

Kao likovni pedagog radio je u Domašincu (1963-1965.), a potom je bio profesionalni novinar u čakovečkom tjedniku Međimurje (1966.-1971.) i prvi urednik Radiostanice Čakovec (1969.-1971.). U vrijeme Hrvatskog proljeća djelovao je kao urednik svih izdanja Kulturno-prosvjetnog društva „Zrinski“ u Čakovcu (1971.-1972.), a zatim je do konca 1978. bio urednik čakovečkog Tiskarsko-izdavačkog zavoda „Zrinski“, priredivši za tisak u tom razdoblju više od sto knjiga suvremenih hrvatskih pisaca. Jedan je od pokretača Međimurskog kalendara (1969.) i Kajkavskoga kalendara (1970.-1972.), priredio je za tisak prvu Antologiju hrvatskog dječjeg kajkavskog pjesništva (1976.), a bio je i glavni urednik časopisa Kaj (1990.-1993.). Od 2009. godine glavni je urednik časopisa Matice hrvatske Kolo.

U Varaždinu djeluje od g. 1979. Tu je najprije bio arhivski djelatnik u Povijesnom arhivu (1979.-1982.), zatim profesionalni urednik književnog časopisa Gesta (1982.-1987.) i istodobno (1985.-1987.) direktor Narodnog kazališta „August Cesarec“ (danas HNK). Potom je radio kao ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice „Metel Ožegović“ u Varaždinu (1987.-1991.), a od 1991. radio je kao direktor i glavni urednik županijskog tjednika Varaždinske vijesti, u kojima se i kontinuirano javlja svojim kolumnama, intervjuima, reportažama, recenzijama i drugim novinskim prilozima.

Ernest Fišer bio je član Društva hrvatskih književnika od g. 1969., a u mandatu od 1985. do 1987. obnašao je i dužnost potpredsjednika DHK. Članom Matice hrvatske postao je 1963. u Čakovcu. Nakon nasilnoga gašenja Matičina djelovanja 1972. godine, jedan je od obnovitelja rada njenih ogranaka u Čakovcu (1989.) i Varaždinu (1990.), a od 1994. predsjednik je varaždinskog ogranka Matice hrvatske. Član je i Hrvatskog novinarskog društva od 1970. godine, iz kojeg je bio isključen 1972. zbog aktivnog djelovanja u Hrvatskom proljeću ’71. Od 1991. ponovno je redovni član HND-a, s tim što je – upravo na njegov prijedlog – i svim drugim profesionalnim novinarima, koji su do tada iz političkih razloga bili isključeni iz HND-a, bio priznat neprekinuti novinarski staž u toj udruzi. Od 1996. do 2006. Fišer je u HND-u bio član Središnjeg odbora i predsjednik Županijskog vijeća HND-a u Varaždinu. Od 1998. redovni je član Družbe „Braća hrvatskog zmaja“, a od 1994. član Varaždinskoga književnog društva.

Za svoj književni rad Fišer je nagrađen s nekoliko nagrada za pjesništvo. Također je dobitnik dviju godišnjih novinarskih nagrada – Zlatno pero i Zlatna kartica (1995.), zatim medalje Milan Grlović (2003.) za iznimne zasluge za Hrvatsko novinarsko društvo i Nagrade Ivan Lukačić (1995.) za stručni publicistički rad (za monografiju Varaždinske barokne večeri). Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.), a za dosadašnji sveukupni književni, publicističko-novinarski i javni kulturološki rad nagrađen je 2003. Nagradom grada Varaždina za životno djelo (uz 60. obljetnicu života).

Objavio je devet pjesničkih zbirki: Nagrizeni anđeo (1965.), Drugi silazak (1969.), Ishodišta (1972.), Morje zvun sebe (1978.), Sjeverozapad (1981.), Majstori zebnje (1982.), Otisci (1989.), Varaždinski nocturno (grafičko-pjesnička mapa, s grafikama Slavena Macolića, 1997.) i Pohvala tihom slogu (izabrane pjesme, 2003.). Objavio je i zbirku književnih rasprava i eseja Dekantacija kajkaviana (1981.), zatim likovnu studiju Barokni iluzionizam Ivana Rangera (1977.), kao i likovnu monografiju Slavko Stolnik (1985.), glazbenu monografiju Varaždinske barokne večeri (1995.) te publicističku spomen-knjigu Novinstvo Varaždina (1995.) – tri potonje u suatorstvu. Kao pjesnik Fišer je zastupljen u desetak antologija suvremenog hrvatskog pjesništva – od antologije Slavka Mihalića Novi hrvatski pjesnici (1968.) do antologije hrvatske ratne lirike Ive Sanadera i Ante Stamaća U ovom strašnom času (1992.), te u više panoramskih izbora. Zastupljen je u Hrvatskom leksikonu (1996.), Hrvatskom biografskom leksikonu (1998.), Leksikonu hrvatskih pisaca (2000.), Hrvatskoj enciklopediji (2001.) i dr.

Matica hrvatska na svojoj je Godišnjoj skupštini 26. listopada ove godine Ernestu Fišeru dodijelila nagradu Zaslužnik Matice hrvatske za očuvanje hrvatskoga identiteta. Ernest Fišer bio je posvećenik čuvanja hrvatskoga jezika i kulture te vjeran čuvar kajkavskoga jezičnoga blaga.

Fišer je bio glavni urednik knjige Varaždinski Bedem ljubavi u hrvatskom Domovinskom ratu (Varaždin, 1999.). Od prvog predsjednika Franje Tuđmana odlikovan je Spomenicom domovinskog rata, za sudjelovanje u Domovinskom ratu.

U časopisu Vijenac g. 2016. Božidar Petrač napisao je u osvrtu na Fišerovu novu zbirku pjesama Doba nevremena ovo:

Pjesniku Ernestu Fišeru poprilično se posrećilo s njegovom posljednjom kajkavskim jezikom pisanom zbirkom pjesama Macbeth na fajruntu, objavljenom 2013. Za tu je knjigu pjesama dobio jednoglasna priznanja književne kritike, ali i niz nagrada: na manifestaciji Croatia rediviva ovjenčan je Maslinovim vijencem; zbirka je dobila književne nagrade »Fran Galović« i »Katarina Patačić«, da bi naposljetku bila nagrađena i nagradom »Dragutin Tadijanović« Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Književni kritičar Davor Šalat je, pišući o Fišerovoj kajkavskoj poeziji, ustvrdio kako se u njegovu pjesništvu »postupno zbivalo sve veće uvremenjivanje, rekao bih arggionamento, i konkretiziranje njegove svagda prisutne intenzivne životne refleksije, egzistencijalne analitike koja je uvijek bila središnje obilježje pjesnikova lirskoga subjekta ili same pjesmovne svijesti«.

S vremenom se Fišer u svojem pjesničkom naporu bavio sve konkretnijim temama, odnosno neposredne poticaje svojemu stihu nalazio je u aktualnoj zbilji: hrvatska nesretna povijesna sudbina, bolje reći kip ili slika tužnoga stanja vlastite domovine, Domovinski rat, varaždinske, zavičajne vedute na tragu poezije Zvonka Milkovića ili slikarstva Miljenka Stančića, obiteljska intima, refleksivnost, propitivanje jezika koliko kajkavskoga toliko standardnoga kao heideggerovske »kuće bitka«, jezika dakle kao najpotpunijega čovjekova očitovanja. Fišer se zapravo od svoje prve zbirke Nagrizeni anđeo iz 1965. pa sve do zbirke Ishodišta iz 1972. ili do izabranih pjesama Pohvala tihom slogu iz 2003. oslanjao na krugovaško propitivanje egzistencije i na razlogovski način pisanja i tim je dvjema praksama ostajao vjeran te se doista može govoriti o njegovoj konzistentnoj poetici.

Najnovija zbirka Doba nevremena označuje, vjerujem da se to može utvrditi i ovjeriti na samim pjesmama, ali i na likovnim rješenjima same opreme Fišerove knjige, prekid toga kontinuiteta i nudi izmijenjenu sliku Fišera kao pjesnika. Naime, sada se ovaj pjesnik, kako to Šalat izvrsno primjećuje, zgrožen »rastućim rasapom svijeta, dapače, posvemašnjom prevlašću političkog, oligarhijskoga zlosilja, gotovo do razmjera nekog pandemonija«, brine za sudbinu svijeta, ovoga svijeta u kojem živimo i u kojem svaki sa svoje strane pridonosimo njegovu rasapu.

Fišer se u slobodnoj Hrvatskoj vratio, po vlastitu svjedočenju, katoličkoj vjeri, kao obraćenik. Počivao u miru Božjemu.

Djela (nepotpun popis):

• Nagrizeni anđeo (1965.)
• Drugi silazak (1968.)
• Ishodišta (1972.)
• Barokni iluzionizam Ivana Tangera (1977.)
• Morje zvun sebe (1978.)
• Sjeverozapad (1981.)
• Dekantacija kajkaviana: rasprave i kritike o hrvatskom poslijeratnom kajkavskom pjesništvu (1981.)
• Majstori zebnje (1982.)
• Otisci: izabrane i nove pjesme (1989.)
• Varaždinski nocturno (1997.)
• Pohvala tihom slogu: izabrane pjesme : 1960. – 2003. (2013.)
• Macbeth na fajruntu: sabrane i nove kajkavske pjesme, 1978. – 2013. (2013.)
• Doba nevremena: pjesme, 2010. – 2015. (2016.)
• Preludij za anginu pectoris (2017.)
• Korifeji i nastavljači: eseji o hrvatskim književnicima (1967. – 2017.) (2018.)
• Trošenje nade: izabrane pjesme 1959-2019. (2019.)

Nagrade i priznanja

• 2014.: Poeta oliveatus na svehrvatskoj pjesničko-jezičnoj smotri “Croatia rediviva” u Selcima na otoku Braču.^[1]
• 2014. Nagrada “Fran Galović” za zbirku “Macbeth na fajruntu”
• 2015.: 1. nagrada za poeziju Hrvatskoga slova, za pjesničku zbirku Doba nevremena.
• 2017.: Nagrada “Tin Ujević”, za zbirku pjesama Preludij za anginu pectoris.^[2]

Hrvatsko nebo