Jednaku pogrešku, po mom mišljenju, napravili su i tvorci Daytonskog mirovnog sporazuma. Kada bi me danas netko upitao postoji li u svijetu ortoped koji bi mogao operirati iskrivljenu kralježnicu i iščašene daytonske kukove i zemlju osoviti na sigurne noge, odgovorio bih mu –možda! Jer nisam siguran da bi to pošlo za rukom prof. dr. Zdenku Ostojiću, čuvenom mostarskom ortopedu za kojega mnogi govore da može sve uraditi.
Sve popraviti.
Može kralježnicu ispraviti, kukove učvrstiti, polomljene kosti zavariti i sastaviti.
Može i ono što drugi nikako ne mogu.
Inače, daytonska kralježnica odavno je popustila. Svakoga časa njezine spone mogu otkazati, kola i njezini kočijaši mogli bi poći u provaliju neviđenih dubina.
O ovim opasnostima treba pisati i upozoravati. Oči se ne smiju zatvarati.
Realne opasnosti ne smiju se pod diplomatski tepih gurati. Povijest nas uči i ona zna iznenaditi. Iza sebe zna ostaviti nesagledivo teške posljedice. Narodi kojima povijest nije učiteljica života ne mogu se dobru nadati.
U Federaciji Bosne i Hercegovine nema dogovora oko jednostavnih pitanja. Sve se zakompliciralo. Trideset godina vrtimo se na začaranom postdaytonskom vrtuljku. Dušobrižnici se javljaju sa svih strana. Često govore, a ne znaju gdje su došli i što u jednoj ranjenoj zemlji znači pogrešno izgovorena riječ, iznevjereno prijateljstvo i dana obećanja.
Tako je u svibnju 2016. godine na otvorenje Ferhat-pašine džamije u Banju Luku došao Ahmed Davutoglu, ministar vanjskih poslova Turske. U času svečanog otvorenja, bez minimuma diplomatskog razmišljanja, reče da njegova zemlja nikada neće prestati miješati se u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine. Moj pokojni djed Ante, newyorški rudar i mudar čovjek, kada bi čuo ovakvu bedastoću, znao je reći: “Bog mu pamet prosvijetlio!”
Da je ministar Davutoglu kojim slučajem pročitao što je napisao bosanskohercegovački mudrac i nobelovac Ivo Andrić, nikada ovo ne bi izgovorio. Jer nobelovac savjetuje: svaku svoju riječ u ustima treba dobro izmućati, dobro provjeriti njezinu izdržljivost pa je tek onda pustiti.
Na tako imbecilnu i pubertetsku političku besmislicu odgovorio je Hajrudin Somun, glasoviti novinar i diplomat. Kaže on: “Bilo bi bolje da je ministar vanjskih poslova Turske u velikoj istanbulskoj zračnoj luci zalutao, na zrakoplov zakasnio i da ovamo nikada nije došao.”
Ne trebaju nama takve izjave. Bosna se davno oslobodila osmanske uprave.
Našoj zemlji treba Europa. Treba joj zajednica civiliziranih i udruženih europskih naroda.
To je naše prirodno i narodno stanište.
U Republici Srpskoj podjele na jedne i druge došle su do ulica i šumaraka banjolučkih parkova. Sretna je okolnost što je između jednih i drugih stala uvježbana policija pa uspjela održati koridor razdvajanja. Inače, tko zna kako bi završilo banjolučko vrzino kolo. Podjele su postale nepremostive.
Nema sreće u zemlji u kojoj djeca doživotno osuđenih ratnih zločinaca sudjeluju u kreiranju javne društvene scene. Nasuprot tome djeca Martina Bormanna (1900. – 1945.), glavnoga tajnika Adolfa Hitlera, znala su tko je bio i što je u vremenu zla i opće nesreće radio njihov otac. Tako je sin Martina Bormanna postao svećenik, a njegova sestra poduzetna humanitarna aktivistica. I jedno i drugo molili su se za oprost grijeha koje je počinio njihov otac i u svemu prinosili povratu opljačkane židovske imovine. Za razliku od njih, mladi ptići Mladići i Karadžići odabrali su drugi životni put.
U susjednoj Republici Hrvatskoj podjele su duboke. Dublje biti ne mogu.
Nema sreće ni mira u zemlji u kojoj predsjednik države i predsjednik njegove Vlade iz dana u dan, iz sata u sat, iz nastupa u nastup pokazuju suprotstavljene interese, različita politička promišljanja i tako siju kancerogeno sjeme općeg razdora. Mudri Latini kažu: “Audi, vide, tace, si vis vivere in pace! (Ako hoćeš u miru živjeti – gledaj, slušaj i šuti!)”
Došlo je vrijeme kada se ta politička blamaža ne može više gledati i slušati pa stoga čovjek u miru ne može živjeti. Svakodnevne objede predsjednika države i predsjednika njegove Vlade doimaju su kao politički igrokaz bez smisla i dostojanstva.
U Hrvatski sabor, najviše tijelo, uselili su se i zagospodarili neupućeni, neodgovorni političari. Svakakvi ljudi. Svi hoće u saborske klupe jer tamo čeka visoka plaća i spektar društvenih pogodnosti. U stankama zasjedanja često ih traže k’o zečeve po rosnoj travi i livadi i mole da se vrate na saborska zasjedanja. To su ljudi koji na svašta nalikuju, samo ne na ono što bi morali biti – odgovorni narodni predvodnici i zaštitnici njihovih interesa.
Sve zajedno – jad i bijeda. Naravno, uz časne iznimke.
Konačno, svakom obrazovanom i upućenom čovjeku mora biti jasno da nema cvjetnog puta preko Beča i Berlina, pogotovo ne preko Moskve i hladnog Sibira. Neslozi i grubo razgranatoj kriminalnoj hobotnici netko zapovjedno mora reći: “Basta! (Dosta!)”
U jednoj maloj dalmatinskoj općini u Domovinskom je ratu ubijeno 88 hrvatskih branitelja. Aktualni se načelnik poigrao svojim ovlastima. Priveden je na sud objasniti gdje je i u što potrošio 150 tisuća eura. Optuženi načelnik lakonski je odgovarao: “Mnogo putujem. Ne mogu uvijek sam putovati. Netko sa mnom treba poći. Moram se i lijepo odjenuti. Ne mogu po sastancima svakakav hodati. Razumijete li vi, gospodo suci?”
“Kokošinjac i ništa drugo!” – tako je prije dvadesetak godina upozoravao Zlatko Vitez, dramski umjetnik, tada saborski zastupnik.
U jednoj drugoj dalmatinskoj općini načelnik na službenom putu zalegao po austrijskim noćnim klubovima i bordelima te sve uredno plaćao općinskom Visa karticom. Tako su i jedan i drugi završili tamo gdje bi i mnogi drugi morali biti.
Kada ovako strukturirani ljudi preuzmu dužnost, oni se počnu osjećati moćno i nedodirljivo. Njegova pamet kaže da se on može najesti i napiti, tjelesno i pohotno zadovoljiti, svečano odjenuti i naputovati se, a nakon svega vratiti se u svoju izbornu bazu i vapiti za novim načelničkim mandatom.
U susjednoj hercegovačkoj općini podno Biokova i rodnog grada Tina Ujevića dugo gospodare moćna obiteljska mesarska proizvodnja i trgovina. Pijevci se raspjevali i zlouporabili fondove europske zajednice i zatamnili pet milijuna eura. Danas kukuriču u splitskom županijskom zatvoru. I jedni, i drugi, i treći od prelijepe zemlje napravili kaljužu.
Davno je na vratima kneza od Grada moćne Dubrovačke Republike bila uklesana poruka i opomena: “Obliti privatorum, publica curate! Zaboravite na privatno, brinite za javno.” Svakodnevne hrvatske, bosanskohercegovačke i srpske kriminalne afere govore o novom političkom i gospodarskom mentalitetu. Svjedoče da je zavladalo drugo, novo pravilo: brinimo se o svom džepu! Koga briga za ono što nije moje ili što je svačije!
Dva oka nisu dovoljna da se s Vilinske pećine sagledaju ljepote Boke kotorske, s Bosančice – Dubrovnika i Elafitskih otoka, sa Sv. Ilije Makarske rivijere i Pelješca, Brača i Hvara, sa Svetoga Roka – zadarskog i istarskog krajolika. A na ovim drugim, našim stranama – Hercegovine s Huma i Leotara, središnje Bosne s Guče gore i Posavine iz ravne i pitome Tolise.
Eto, iz zemlje kojoj je povijest dodijelila tisuću kilometara bisernog mora, tisuću otoka, bujne šume i plodne ravnice, radine i sposobne ljude, mlado i staro, učeno i neuko odlazi, iz nje bježi kao od neke neizlječive zaraze.
Jer u svojoj zemlji mnogi posao ne mogu naći, a onda i kada ga nađu, od tog posla teško mogu osigurati temeljne životne potrebe. Davno je sveti Augustin, pisac i teolog, rekao: “Kada se od države odmakne pravo i pravda, što je to nego razbojnička družina.”
Nakon Berlinskog kongresa iz 1878. i Daytonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine, balkansko se poluotočje ozbiljno zaljuljalo. Sve je pošlo kud ne treba i kako ne valja. Nakon svega čovjek se može svemu nadati, može doživjeti i ono što je mislio da nikada doživjeti neće i vidjeti ono što je mislio da nikada vidjeti neće.
Kako čovjek može biti sretan, bezbrižan i spokojan kada i danas o svemu odlučuje čovjek koji u svojoj Skupštini poručuje: “Za jednog našeg ubit ćemo stotinu muslimana!”, a danas Toninu Piculi, predstavniku Europske unije, glasno da svatko čuje, poručuje da on s njim nema o čemu razgovarati.
Teško je u razgrađenoj i iscrpljenoj zemlji dobru se nadati. Svatko pokušava pronaći izlaz, a da ni sam ne zna gdje, kad i kako. Nije jednostavno otići u tuđi svijet, hodati ulicama koje nisu tvoje, predano raditi na izgradnji onoga što nije tvoj dom i tvoja domovina. Konačno, nije jednostavno ostaviti svoju obitelj, posjeći svoje korijenje i nestati tamo negdje.
Autor: Josip Muselimović
večernji.ba / Hrvatsko nebo
Na koncu Drugoga svjetskog rata kreatori novoga međunarodnog poretka, novih država i njihovih granica prisvojili su sebi epitet papinske providnosti i nepogrešivosti. Zanemarili su povijesne, kulturne i religijske različitosti pa su ozbiljni političari i politički teoretičari znali da će to biti po onoj narodnoj: “Drži vodu dok majstori odu!” A onda, kad se majstori raziđu, neka se svatko snalazi kako najbolje zna i umije.