Davor Dijanović Razgovoro s T. Jonjićem: Ništa nas ne će zaustaviti, a borba nije samo naša obveza, nego i naša povlastica!

Dr. sc. Tomislav Jonjić o predsjedničkoj kandidaturi

Iako ste na to pitanje odgovorili već mnogo puta, ipak Vas molim da za naš portal ponovite koji su ključni razlozi Vaše kandidature?

Život je lagodniji kad čovjek stoji postrance te ispod glasa kritizira nevesele pojave i nepovoljne tendencije u društvu. Tako, sa strane, može se za mali trošak ili čak besplatno biti mudracem. Štoviše, može se tako biti i „rodoljubom opće prakse“, čovjekom koji će s vremena na vrijeme ponavljati uobičajene tužaljke i opetovati onu da „svi sve znademo“ i da nam je „svima sve jasno“. No, vlastiti osjećaj odgovornosti posvjedočujemo samo ulaskom u neposrednu, konkretnu političku borbu. Tamo se željezo kuje. Tamo se preispituju uvjerenja i ideali; tamo se pokazuje i dokazuje umješnost i mudrost, a tamo, dakako, na kušnju dolaze, učvršćuju se ili pucaju prijateljstva, istomišljeništva i suradnje.

Polazeći od tog shvaćanja, ja pokušavam u hrvatskoj politici sudjelovati od rane mladosti, a otvoreno to činim od ljeta 1989. odnosno od proljeća 1990., kad sam prvi put pristupio jednoj političkoj stranci, Hrvatskoj stranci prava. Kako je u parlamentarnoj demokraciji konkretna politička borba teško zamisliva bez stranaka – pri čemu je stranka instrument, a ne svrha političke borbe – otad sam i ja stranački angažiran. No nikad, ni na sekundu, nisam bio u stranci koja je bila na vlasti, čak ni na lokalnoj razini. Politika me, naime, nikad nije zanimala kao karijera, nego kao sredstvo borbe za slobodu hrvatskog naroda i uspostavu neovisne i demokratske hrvatske države, a krivom smatram predodžbu da se korisno djelovati može samo iz pozicije, jer i opozicija, ako je rodoljubna i mudra, ima svoju nemjerljivu ulogu. Logično je, naravno, da ona teži doći na vlast, ali to ne smije nastojati postići po svaku cijenu.

Možete li ukratko predstaviti, u bitnim crtama, svoj dosadašnji politički put?

Moja su politička uvjerenja određena mojim obiteljskim odgojem i mogu se sažeti u jednu označnicu – starčevićanstvo. Odgajan sam i odrastao na Starčeviću i Matošu, a kako u tom pogledu nisam svoja uvjerenja mijenjao do danas, jasno je da ću s njima i umrijeti. Zato me činjenica postojanja hrvatske države čini zadovoljnim i sretnim – usprkos svim manama koje današnja Hrvatska ima – pa je posve sporedno to da sam u stranačko-političkom smislu bio i ostao oporbenjak.

Uvijek sam mislio svojom glavom, pa je to, nakon što je već ujesen 1990. većina obnovitelja HSP-a iz stranke eliminirana po kratkom postupku i bez obzira na statut, imalo za posljedicu i moje isključenje iz te stranke u prosincu te godine – ne samo moje nego i mnogih drugih koji su tada, nasuprot stranačkom vodstvu, držali da glavni neprijatelj Hrvatske stoluje u Beogradu, a ne na Pantovčaku! Kako je u to vrijeme bilo pitanje časti pripadati nekoj političkoj stranci, s većinom isključenih obnovitelja HSP-a sudjelovao sam potom u osnivanju Stranke hrvatskoga državnog prava.
Javnosti najpoznatiji njezin član bio je književnik Zlatko Tomičić, predsjednikom je izabran Nikola Bićanić, a ja sam bio jedan od članova predsjedništva. No, razbuktavanje rata umanjilo je i važnost i mogućnost stranačkog djelovanja, a u ljeto 1992. ja sam napustio SHDP, jer usprkos tomu što sam bio član predsjedništva, nisam čak ni telefonski ili brzojavno konzultiran o odluci da stranka uđe u predizbornu koaliciju. Nalazio sam se tada kao vojnik u Čepikućama, u dubrovačkom zaleđu, ali me se moglo pronaći. Kako se to nije ni pokušalo, smatrao sam da elementarni osjećaj časti nalaže napuštanje te stranke, a ne samo njezina predsjedništva.

Usprkos tomu, postojala je – kao što sam to opisao u jednom članku koji je objavljen prije desetak godina – inicijativa da na izborima u kolovozu 1992. predvodim listu koja bi se u tadašnjoj imotsko-sinjsko-omiškoj izbornoj jedinici suprotstavila listi HDZ-a na čelu s dr. Žarkom Domljanom. To se izjalovilo zbog otpora tadašnjeg vodstva HSP-a koje je – ironiju će valjda primijetiti i površniji čitatelj – topove na zagrebačkom Starčevićevu trgu smatralo jednim od svojih velikih prinosa hrvatskoj borbi i prevažnim argumentom u borbi za međunarodno priznanje Hrvatske u skladu s odredbama konvencije iz Montevidea iz 1933. godine.

Nakon razlaza s SHDP-om, naime, nisam pristupio vladajućoj stranci, pa ni HDS-u koji mi je bio razmjerno blizak (osobito zbog toga što su moji roditelji iz gimnazijskih dana prijateljevali s jednim od prvaka te stranke, Ivanom Gabelicom), a kamoli HSLS-u, u čijem je vodstvu bio Vlado Gotovac, također Imoćanin i prijatelj, k tome i klijent mojeg oca, odvjetnika u Imotskom. Odlučio sam se za onu koja je bila najbliža mojim uvjerenjima, makar bez ikakvih izgleda da se domogne vlasti. Riječ je o Hrvatskoj republikanskoj zajednici, jednoj starčevićanskoj, nacionalističkoj stranci koju je pod nazivom Hrvatske republikanske stranke 1951. u Buenos Airesu osnovao Ivan Oršanić, koji je te godine ujedno pokrenuo „Republiku Hrvatsku“, za moj ukus najbolji ideološko-politički časopis koji je izlazio u emigraciji. U vrijeme mog pristupanja HRZ-u Oršanić je bio odavno pokojni, a na čelu stranke nalazio se jedan drugi, također sjajni politički pisac, dr. Ivo Korsky. Bio sam jedno vrijeme član uredništva stranačkog časopisa, a u HRZ-u sam ostao praktično dva desetljeća, sve do gašenja te stranke.

U proljeće 2017. ušao sam u zagrebačku Gradsku skupštinu na neovisnoj listi Brune Esih, pa smo u ljeto te godine osnovali stranku pod nazivom Neovisni za Hrvatsku. Bio sam član njezina predsjedništva i autor njezina programa, a taj program je – od prvoga do posljednjeg slova – u ljeto 2019. preuzeo Blok za Hrvatsku, stranka u kojoj sam bio nakon raspada NHR-a. Zbog neslaganja oko temeljnih nacionalno-političkih, ali i nekih drugih pitanja, prekinuo sam 2021. odnose sa skupinicom koja čini tu stranku te se u veljači 2024., kad su već bili formirane izborne koalicije i blokovi, vratio u HSP. Tamo sam bio i ostao običan član, bez ikakvih stranačkih dužnosti, a otklonio sam mogućnost sudjelovanja na saborskim izborima.

Drugim riječima, cijeli život zastupam uvijek isti, starčevićanski program, pa i onda kad su se zbog raznih razloga raspadale stranke kojima sam pripadao, a njih čak tri bile izbrisane iz Registra političkih stranaka. No, nestankom stranačkih formacija – kao što je svojedobno istaknuo i Starčević – ne prestaju programi i vizije koje su te formacije u nekoj fazi povijesnog razvoja predstavljale i zastupale. Barjak ostaje isti i onda kad ga nose različite ruke.

Ipak, vrijedi istaknuti da politički neuspjeh tih stranaka nije slučajan i da se ne može uvijek svesti na slabosti vodstva. Ima tu i drugih razloga, ponekad i važnijih. Ovdje u to ne možemo ulaziti, ali napominjem da su sve te zgode i nezgode opisane su u dokumentiranim tekstovima koje sam dijelom objavio (nešto u dnevnome i tjednom tisku, a nešto u jednom zborniku Hrvatskog instituta za povijest), dok ih drugim dijelom imam u rukopisu koji čeka na objavljivanje. Kako sam i kao odvjetnik i kao povjesničar svjestan važnosti čuvanja dokumenata, bit će to jedan mali dokumentarni prilog novijoj hrvatskoj političkoj povijesti. Ne previše bitan, ali ipak zanimljiv, ilustrativan i poučan.

Usporedno s time tekao je Vaš ljudski, profesionalni i znanstveni put…

U ranome sam djetinjstvu seljakao s majkom po raznim selima Imotske krajine, jer ona kao bivša hrvatska politička uznica nije mogla dobiti stalni posao. To se promijenilo ujesen 1971., u doba Hrvatskog proljeća. Ona je dobila stalan posao, pa je počela gradnja obiteljske kuće u očevu rodnom selu. Tamo sam s dva brata i dvije sestre proveo djetinjstvo.

Nakon što sam 1983. u Imotskome završio srednju školu (tzv. obrazovni smjer u šuvarovskom modelu školovanja), otišao sam na odsluženje jednogodišnjega vojnog roka. Od listopada 1984. do početka lipnja 1988. studirao sam pravo u Zagrebu te se nakon trogodišnje veze još kao student oženio Marianom rođ. Ujević, koju sam poznavao još iz osnovne škole. Ona je izdanak obitelji u kojoj se 1901. rodio pokretač i glavni urednik Hrvatske enciklopedije dr. Mate Ujević. U braku smo, naravno, i danas. Prvog od trojice sinova, Trpimira, dobili smo u siječnju 1988., drugi, Zvonimir, rodio se 1993., a treći, Mislav, 2001. godine. Dvojica starijih već su odvjetnici, treći je na četvrtoj godini pravnog studija.

Od ljeta 1988. radio sam kao odvjetnički vježbenik, kasnije još i sudski tumač za njemački u Imotskome, u proljeće 1990. položio pravosudni ispit, a ujesen 1991. bio upisan u Imenik odvjetnika. Od kasnog ljeta 1990. bio sam član Kriznog stožera za općinu Imotski, a potom pripadnik 115. brigade te na koncu pomoćnik za pravne poslove njezina zapovjednika, najprije Vedrana Ujevića, kasnije Damira Krstičevića.

Nakon demobilizacije u jesen 1992. kao ugovorni diplomat najnižega ranga (kao attaché) počeo sam krajem studenoga te godine raditi u našem veleposlanstvu u Bernu (premda sam molio da ostanem u Zagrebu, gdje sam kanio upisati poslijediplomski studij). Nakon pune tri godine u Švicarskoj nisam mogao nastaviti rad u Ministarstvu vanjskih poslova, nego sam do kraja rujna 1997. bio savjetnik za međunarodne odnose u Uredu za međunarodne odnose Ministarstva unutarnjih poslova, potom se vratio u odvjetništvo od kojega živim i danas.

Da sve ne bi izgledalo idilično – jer uopće nije bilo idilično – mogu dometnuti kako je tijekom 1990-ih moja supruga dugi niz godina bila nezaposlena, a u proljeće 1998. zaposlila se kao tajnica u mom uredu. Usput neka bude kazano da sam bio branitelj pred MKSJ-om u Haagu i pred Sudom BiH u Sarajevu; mnoge hrvatske branitelje – pa i neke političare i javne osobe – branio sam odnosno zastupao pred hrvatskim i stranim sudovima.

Ne računajući jednu zgodu iz 1988., kad sam u ljubljanskoj „Mladini“, posredovanjem Ivana Zvonimira Čička, pod pseudonimom objavio prijevod jedne pjesme jednoga uhićenog stranog novinara, objavljivati sam počeo nakon izbora 1990. godine. Dotad na to nisam ni pomišljao. Objelodanio sam mnoštvo novinskih i publicističkih, nekoliko desetaka znanstvenih i stručnih članaka te 11 knjiga, među kojima su i četiri znanstvene monografije. Od siječnja 1997., s jednim kraćim prekidom, uređujem „Politički zatvorenik“, časopis Hrvatskog društva političkih zatvorenika, pa mi je pošlo za rukom urediti skoro 230 brojeva, Noviju povijest sam doktorirao 2015. temom o Ivi Pilaru, iz čega su potom objavljene dvije omašne knjige. Jednu od njih je HKZ nagradio nagradom Ljubice Štefan, a Hrvatski institut za povijest me 2020. izabrao znanstvenim suradnikom.

Kuriozitet je da su Vam oba roditelja bili politički zatvorenici u vremenu Jugoslavije. To je odredilo i Vaš životni put?

Naravno. Moji su roditelji 1959. sa skupinom svojih prijatelja i istomišljenika osuđeni na višegodišnju robiju zbog organiziranja ilegalne Hrvatske revolucionarne mladeži (HRM), borbene protujugoslavenske i protukomunističke organizacije. Majka, kojoj je dokazano samo članstvo u organizaciji, amnestirana je 1962., nakon tri godine strogog zatvora, dok je otac svoju petogodišnju kaznu izdržao na Golome do posljednjeg dana. On i kasnije poznati hrvatski književnik Andrija Vučemil osuđeni su, naime, kao organizatori HRM-a, pa ih je amnestija mimoišla.

Kao šef organizacije, Vučemil je osuđen na šest godina koje je odrobijao također na Golome. Tamo je robijao još jedan član HRM-a, Željko Crnogorac iz Posušja, a tamo su pripadnici te imotske skupine zasnovali čvrsta prijateljstva sasvojim supatnicima iz drugih krajeva, osobito s pripadnicima poznate varaždinske skupine čiji su članovi također robijali na Golome.

Sudbina mojih roditelja odredila je i političke poglede njihovih potomaka. Ipak, u politiku smo se upuštali samo ja, i brat mi Domagoj koji je, nažalost, 2012. umro u svojoj 42. godini. Moja, nazovimo ju tako, politička djelatnost počinje vrlo rano, a već 1980. bio sam na rubu izbacivanja iz škole zbog razloga koji se danas čini sasvim benignima, skoro nemogućima, naime – zbog pisanja Šenoinih, Kranjčevićevih i Matoševih rodoljubnih stihova na zidu učionice. Ispitivani su moji suškolnici – jedna lanjska zgoda prisilila nas je da se svi toga prisjetimo – a moje „autorstvo“ nije potvrdio nitko od onih koji su to doista mogli potvrditi, ali jesu dvojica koja to uopće nisu mogla vidjeti.

No, tada sam ipak prošao bez težih posljedica, ali mi je kao brucošu 1985. uskraćeno pravo na putovnicu „zbog razloga sigurnosti i obrane zemlje“. Nisam se, doduše, kao student bavio organiziranim „neprijateljskim radom“, ali je i to što sam razgovarao u užem krugu te nastojao čitati sve što vrijedi pročitati, vlastima bilo dosta. Time mi je onemogućeno usavršavanje stranih jezika u inozemstvu, pa sam toj nevolji morao doskočiti učenjem jezika s gramofonskih ploča. Režim se je trudio osakatiti svoje protivnike u intelektualnom pogledu, a u Imotskome, naravno, nije bilo škole stranih jezika…

Koliko su Vaši stavovi određeni i sredinom u kojoj ste rođeni?

Uvijek s ponosom ističem da sam rodom Imoćanin, i da mi je majka Hrvatica iz Hercegovine, rodom iz Klobuka. To su krajevi koji su i u Drugome svjetskom ratu i poraću, pa i u Domovinskom ratu, krvlju dokazali svoje rodoljublje. Jasno je da je to utjecalo i na mene, pa bih se, na tvrdnju da netko za Bleiburg nije čuo do 1990., neminovno prisjetio kako sam ja prije polaska u školu znao za deseteračke tužaljke, poput one: „Maribore, da si malo bliže, / mi bi braći okitili križe. // Maribore, da si u Veljacin, / kitili bi križe rodijacin’“.

U zavičaju mojih roditelja znalo se je što to znači. No, ne volim kampanilističke note niti regionalne podjele, navlastito one koje su nam stoljećima nametali neprijatelji i protivnici, s ciljem da nas podijele i odnarode. I kad nam je zavičaj, posve prirodno, najbliži, uvijek moramo biti svjesni da je svaki pedalj naše domovine jednako hrvatski, i da je svaki Hrvat punovrijedan i jednakopravan pripadnik hrvatskog naroda. Zavičajne posebnosti, tamo gdje ih ima i koliko ih ima, dio su našeg bogatstva, a ne izraz naše pocijepanosti.

Kad ste prelomili da ide u utrku za Pantovčak?

Bilo je inicijativa u tom smjeru i prije pet godina, ali sam ih otklanjao, nadajući se da će me ta čaša mimoići, odnosno da će Hrvatska izići sa stranputice na koju je zabasala već krajem 1990-ih, a osobito nakon 3. siječnja 2000., kad je naHrvatsku, uz pomoć korisnih budala i taštih praznoglavaca zajašio dvojac Mesić – Račan. Nažalost, to se nije dogodilo, nego je, štoviše, Zoran Milanović proljetos – u vrijeme kad je cijeli svijet usred neproglašenog rata – pokušao izvršiti državni udar kako bi, protivno izbornim rezultatima, na vlast u Hrvatskoj doveo krajnju, anacionalnu ljevicu te poslužio destabilizaciji najprije Hrvatske, a onda i Europe.

Najstrašnijom u tom kontekstu smatrao sam činjenicu da su Milanoviću u tom pokušaju bili spremni asistirati i pojedinci, skupine i stranke koje se predstavljaju „konzervativnima“, „desnima“ i „domoljubnima“. Govorio sam o tome i upozoravao na to još uoči izbora na više mjesta, pa i u podcastu Velebit. To je svakomu dostupno i danas, a zato me ne čudi da ti isti „desničari“ i sada na različite načine – pa i dirigiranim sudjelovanjem u kampanji za predsjedničke izbore – faktično asistiraju Milanoviću. Ljudi obavljaju svoj posao.

Vaš program dostupan je na web stranici. Za potrebe razgovora molim Vas da ga sumirate u nekoliko rečenica. Koje su ključne točke programa?

Zbijen u jednu rečenicu, moj program je vizija demokratske hrvatske države, potpuno oslobođene jugoslavenske i komunističke baštine te snažno okrenute sredozemno-srednjoeuropskome kulturno-političkom krugu te euroatlantskom savezu. On je svojevrsni politički proglas koji poziva na slogu i suradnju svih čimbenika vlasti u postojećem ustavnom okviru, ali istodobno zaziva reformu ustavnog i političkog sustava kojom bi se smanjile društvene napetosti i proširila demokratska prava ne samo nas u Republici Hrvatskoj, nego i naših sunarodnjaka izvan njezinih granica.

Usporedno s time, Ustav bi bio oslobođen ikakvih ideoloških i historiografskih natega ustavne preambule koje taj neobvezujući dio najvišeg zakona pretvara u ideološku batinu. U skladu s time, Hrvatska bi bila definirana kao demokratska država hrvatskog naroda, stvorena na temelju prava tog naroda i njegove višestoljetne borbe za slobodu i državnost te obranjena u Domovinskom ratu. Sve ostalo, posebno teze o tobožnjem antifašizmu kao temelju hrvatske države, suvišno je i služi samo podjelama i sukobima.

Taj program nije tek popis lijepih želja, nego i konkretan, razrađen prijedlog njihova ostvarenja. Zato je shvatljivo da su uza nj pristale stotine hrvatskih intelektualaca čiji su politički pogledi inače nerijetko disonantni. Među onima koji su mi dali javnu potporu nalaze se akademici, sveučilišni nastavnici, književnici, novinari, visoki časnici Hrvatske vojske i HVO-a, brojni bivši hrvatski politički emigranti i drugi javni djelatnici. No, hrvatski mediji – bolje rečeno, mediji u Hrvatskoj – potrudili su se prešutjeti i te izraze potpore kakve, neskromno ističem, nije doživio nitko poslije predsjednika Tuđmana.

Doista, svima koji pošteno prate političku utrku vidljivo je da Vas većina tzv. srednjostrujaških medija ignorira. Koji su po Vama razlozi takvoga bojkota?

I kad možda nose hrvatski atribut u svom imenu, mnogi glavnostrujaški mediji nisu u hrvatskom vlasništvu. Iza nekih koji to ipak jesu barem na formalnoj razini, posve prepoznatljivo stoje strana središta moći. K tome, većina njih za strani račun vrlo zdušno sudjeluje u procesu rashrvaćivanja Hrvatske i stvaranja nekakve zapadnobalkanske, novojugoslavenske, jugosferske i slične kulturno-gospodarske zajednice koja bi prije ili kasnije dobila i svoju državnopravnu nadgradnju.

U tome svoje prste ima hrvatski i ne samo hrvatski politički establišment. A da parafraziram nadbiskupa Stepinca, nikomu ne dam da me natkrili u otporu takvim nastojanjima. Zato je posve razumljivo da, do dana kad nas dvojica vodimo ovaj razgovor, nisam dobio ni jedne jedine sekunde na radiju ili bilo kojoj televiziji s nacionalnom koncesijom. Štoviše, mrvicu prostora dale su mi samo dvije lokalne televizije. Sve ostalo mi je zatvoreno, ne računajući manje portale, pojedine podcaste i društvene mreže (iako i tamo nailazim na cenzuru).

Ne može biti jasnije svjedodžbe o tome, tko je doista trn u oku tom establišmentu, onomu koji je najodgovorniji za dramatično stanje u kojem se kao narod i država nalazimo. I obrnuto, kristalno je jasno koga taj establišment programira kao svog pijuna na Pantovčaku. Taj pijun, ne nužno muškog roda, jamac je kontinuiteta; ja sam jamac diskontinuiteta. Sa mnom bi Hrvatska bila drugačija ili mene ne bi bilo. Zato mi pokušavaju onemogućiti pristup medijima, zato se nadaju da će mi onemogućiti kandidaturu. No, račun je to bez krčmara!

Ima li u tome medijskom bojkotu ulogu i činjenica da se ne uklapate u stereotipnu sliku hrvatskog desničara, kao krezubog krkana koji masti brk janjetinom, a u slobodno vrijeme tuče ženu?

Vjerojatno ima. Vlast uvijek želi oporbu koju je moguće kompromitirati i dirigirati. Tako, uostalom, funkcionira i ona sama: na vodeće položaje dolaze samo oni koje je moguće držati na uzdi. Onima koji su nekompromitirani i slobodni ljudi, namijenjena je margina. Model je osmišljen već u antičko doba, danas je samo tehnički usavršen.

Koga smatrate Vašim ključnim konkurentom?

Zorana Milanovića, čovjeka koji je pokazao krajnju nesposobnost i destruktivnost baš na svakom području na kojem se pojavio. Kreativan i uspješan je, možda, samo u upotrebi kojekakvih saucha i njihovih naturalia negotii, prirodnih pripadaka.

Njega ste više puta prozvali za kvislinško djelovanje. Zašto?

Ponovio sam to nekoliko puta, ali vrijedi kazati i opet: Milanovića je proljetos ministar Butković optužio da je kriomice pozvao šefa jedne strane države (Vučića?) ili predsjednika jedne strane vlade (Orbana?), da utječe na zastupnika „svoje“ nacionalne manjine neka uskrati svoj glas vladi koju bi predvodio HDZ te ga dade njegovoj, Milanovićevoj projiciranoj vladi, vladi krajnje ljevice.

Milanović je najavio tužbu, ali tu tužbu podnio nije. Tromjesečni rok za njezino podnošenje istekao je. Dakle, Milanović je time prešutno priznao da je doista pozivao stranu državu da izravno intervenira u unutarnje hrvatske političke procese. Što je to nego kvislinško djelovanje? Nije li po definiciji kvisling onaj koji – kako reče Šenoa – u svoju zemlju zove strance, slobodi svojoj sveteć’ se, slobodi svojoj kujuć’ lance?!

Konkurent će Vam biti i Dragan Primorac iza kojega stoji HDZ. Koliko se Vaš program razlikuje od njegovog s obzirom na to da ga podupire stranka koja se nominalno naziva „demokršćanskom“?

Primorac nije kandidat HDZ-a, nego je kandidat Andreja Plenkovića i uske klike oko njega. On, Primorac, političkih ideala, vizija i programa nije imao nikad u životu, niti ih je moguće identificirati. On je običan trgovački putnik koji brine o svojoj nezasitnoj, ali ipak sasvim maloj privatnoj karijeri i o svome velikom privatnom biznisu. Uvijek o trošku hrvatske države i na štetu hrvatskog naroda. Tako je bilo, a tako će biti i ubuduće, jer on ima previše godina da bi se promijenio.

Kako komentirate ostale konkurente na desnome političkom spektru?

Ima u životopisima mojih suparnika nekih zanimljivih crnih rupa, ali kako sam ih pozvao za zajednički stol i dogovor o suradnji, bilo bi nekorektno i kontraproduktivno da u te pojedinosti sada ulazim. Ponudio sam zajednički nazivnik u programskome smislu, a pozivam te svoje suparnike i na javno sučeljavanje prije izbora, kako bismo i u personalnom pogledu možda postigli suglasnost. To bi bila prigoda da se rasprave nesuglasice i izbistre pogledi. Mislim da je Hrvatskoj to potrebno.

Pozvali ste na zajedništvo na nacionalnom spektru, no čini se da nema sluha za takvo što?

Nisam zasad dobio nikakva odgovora. Ni od koga. No, kako rekoh, ponovit ću poziv i predložiti javno sučeljavanje. Čist posao ne boji se svjetlosti! Vidjet ćemo, hoće li se na to netko odazvati, ili ćemo se i dalje baviti plaćenom propagandom, izdašnim oglasima i naručenim anketama, misleći da je hrvatski narod dovoljno glup da ne shvati o čemu se radi.

Kakav je Vaš stav o abortusu i homoseksualnim brakovima? Čini se da većina kandidata oko tih pitanja kalkulira kadeći tzv. političkoj korektnosti.

U svom sam se programu i tim pitanjima izrazio nedvosmisleno, oslanjajući se na znanstvena dostignuća i na svoja vjerska odnosno svjetonazorska uvjerenja. U skladu s time, u tim se pitanjima kao intelektualac i kao katolik ravnam naukom Katoličke crkve. Znam da predsjednik Republike treba biti predsjednikom i onih koji misle drugačije, i nikad ne bih vrijeđao ili podcjenjivao tuđa uvjerenja, poglede i demokratska prava. No, svojima nisam nikad trgovao, pa to ne ću činiti ni u budućnosti.

Birači imaju pravo znati što misli onaj koga biraju. Isto tako, ti naši birači trebaju se konačno zapitati, zašto jedan narod koji se izjašnjava pretežno katoličkim za državne poglavare uporno bira ljude koji su agnostici ili ateisti? I nakon toga, ako bira upravo te i takve, ima li pravo kukati nakon izbora?

Kako gledate na sve porazniju demografsku sliku Hrvatske?

Demografski procesi u Hrvatskoj su katastrofalni, od odljeva hrvatske mladosti i izumiranja pojedinih krajeva Hrvatske do masovne imigracije uglavnom nekvalificiranih stranih radnika koji s jedne strane ne pokazuju znakove prilagodbe hrvatskim prilikama, a s druge strane na nas gledaju kao na usputnu stanicu na svom putu prema razvijenijim zemljama Europe. Katastrofalni procesi ne će se promijeniti pukom korekcijom poreznih stopa, ili blagim povećanjem dječjeg doplatka, nego bitnom i sveobuhvatnom promjenom društva i države.

Moramo vraćati Hrvate u Hrvatsku, moramo jačati veze s našim iseljeništvom, a to podrazumijeva obnovu povjerenja u institucije hrvatske države i ozbiljnu političku reformu – u tom smislu je formuliran i moj program. Do promjene mogu dovesti samo novi ljudi, a zasigurno to ne mogu napraviti oni koji mijenjaju kapute i koji su u svakom sustavu dio povlaštene elite, a svoje pozicije zapravo mogu zahvaliti partijskim vezama iz bivše države. Zato ih nazivam crvenom oligarhijom, neovisno o tome jesu li oni danas kandidati ljevice, tobožnje desnice, ili su tobože nezavisni.

Kako biste kao predsjednik geopolitički pozicionirali Republiku Hrvatsku?

U tom pogledu ne može biti dvojbi, jer je cijela naša povijest nedvosmislen odgovor na to pitanje. Hrvatska je dio zapadnog svijeta i to treba ostati. To znači očuvanje naših postojećih savezništava i nastojanje da i Bosna i Hercegovina kao država i hrvatskog naroda uđe pod isti sigurnosni i državnopravni kišobran. U tom pogledu nisu nam potrebne nikakve pustolovine, uzajamne uvrede i đilkoška nadmetanja, nego sustavno, promišljeno i organizirano djelovanje radi ostvarenja temeljnih nacionalnih ciljeva: sigurnosti i stabilnosti Republike Hrvatske, jednakopravnosti Hrvata u BiH, gospodarskoga i kulturnog napretka te podizanja životnog standarda u obje države.

Ukratko: Zapad je okvir u kojemu trebamo ostati, a kojim vrijednostima ćemo taj okvir ispuniti puno više ovisi o našim vladajućim elitama, nego o vjetrovima koji sa Zapada pušu. Smatram da su u zabludi oni koji od silnica s Istoka očekuju zaštitu kršćanskih vrijednosti i prema tome ravnaju svoju vanjskopolitičku orijentaciju, jer politika tako ne funkcionira, a kao narod vrlo dobro znamo koliko nam je „milosrđa“ s Istoka dolazilo: o tome svjedoči i povijesna evolucija naših narodnih i državnih granica.

Nedavno je Vučić četnikovao u Dubrovniku, Dodik je lupetao o nekakvim potomcima ustaša koji su počinili zločine, a Milanović je rezolutno izjavio da Srbija ne predstavlja nikakvu opasnost za Crnu Goru, iako crnogorski suverenisti tvrde posve suprotno. Kako gledate na sve agresivnije djelovanje tzv. srpskog sveta? Kako se postaviti prema toj nasilnoj, iracionalnoj i malicioznoj ideologiji?

Jačanjem hrvatske države i jačanjem svijesti o opasnostima koje već skoro dva stoljeća vrebaju iz velikosrpskih planova. Pritom treba imati na umu da na Zapadu još uvijek, nažalost, postoje oni koji drže da je ustupcima na račun BiH, Crne Gore i Hrvatske moguće Srbiju privući Europi i tako odagnati rizik ruske penetracije prema Jadranu.

To je izraz nepoznavanja povijesti i nerazumijevanja procesa koji imaju višestoljetni kontinuitet, pa je vrlo naivno vjerovati da će odjednom prestati. A naša je tragedija da na čelu vlade i na čelu države imamo ljude koji su za šačicu tuđih srebrnjaka spremni na te ustupke „srpskom svetu“! Korisno je u tom pogledu razmotriti Milanovićeve izjave i postupke prema Srbima i Srbiji u zadnja dva desetljeća.

Koliko mi je poznat Vaš rad, smatrate da je jugoslavenstvo za Hrvatsku i opasnije od velikosrpstva?

Postoji pojednostavljena predodžba da je jugoslavenstvo samo drugi naziv za velikosrpstvo. Ne mislim da je tako, premda se je velikosrpstvo ne jednom znalo poslužiti jugoslavenskom krinkom. No, velikosrpstvu su se suprotstavljali i oni koji Hrvatsku nisu mogli zamisliti izvan Jugoslavije i koji su smatrali, a neki smatraju i danas, da je stvaranje jugoslavenske zajednice smisao postojanja hrvatskog naroda.

Nije vesela činjenica da je te naše nesretnike tek otvoreno velikosrpstvo krajem 1980-ih godina barem nakratko otrijeznilo od jugoslavenskih zabluda. No, kad na stranicama zagrebačkog i splitskog tiska čitate strasna izvješća o događajima u Surdulici, Čačku i Paliluli, onda shvatite da ta bolest ipak nije iskorijenjena.

Kakva su Vaša očekivanja, imate li izglede za drugi krug?

U svakom slučaju sam htio izložiti hrvatskom narodu, dakle – i onima koji misle drugačije od mene – svoje poglede i svoj program, otvoriti određena pitanja, ali ni u malonogometnu utakmicu nisam ušao bez odlučnosti da iz nje iziđem kao pobjednik. Tako je i ovdje: i ovdje sam uvjeren u pobjedu, usprkos svima i svemu što govori protiv toga, dakle – usprkos dirigiranim suparnicima, usprkos plaćenim anketama, usprkos medijskoj blokadi i usprkos nadničarskim komentatorima s kojekakvih televizija.

Kao što je 1991. sve bilo protiv nas, a ipak smo pobijedili, tako će se dogoditi i sada. Ništa nas ne će zaustaviti, a borba nije samo naša obveza, nego i naša povlastica!

Razgovarao: Davor Dijanović

hkv.hr / Hrvatsko nebo