Nedjeljna propovijed/Kako se kršćani mogu ne dati ušutkati?
Vrijeme:6 min, 15 sec
„Moliti nam je stoga da nam pogled ne bude usredotočen na nešto drugo, već samo na Isusa, te ćemo tada biti izliječeni od svoje sljepoće i primit ćemo snagu koju ništa i nitko ne može ušutkati. Molimo za takvo iskustvo duha i pogleda, ljepote i dobrote kojom nas obdaruje naš Učitelj i ne dajmo se ušutkati, jer ovom svijetu trebaju svjedoci, a ne kritičari, trebaju ljubitelji, a ne mrzitelji čovjeka, trebaju svjetlonosci, a ne kritičari tame. Jednom riječju, budimo vjerni nasljedovatelji svoga Gospodina, pa ćemo pobijediti ovaj svijet kao što ga je i on pobijedio.“ To se ističe u zaključku propovijedi uz misna čitanja za 30. nedjelju kroz godinu – B, koja je objavljena na portalu Patrologija.
Kao što smo čuli u biblijskom tekstu da su mnogi ušutkavali slijepog prosjaka Bartimeja dok je zazivao Isusa da mu se smiluje, možemo povući poveznicu s našim društvom u kojemu živimo. Jer i danas otkrivamo da se događaju slične pojave, to jest pokušaji ušutkivanja onih koji Krista glasno zazivaju. Naime, mnogi se trude ušutkati kršćane na način da im uskrate pravo da govore u javnosti, da svjedoče, da iznose svoje mišljenje, te da utječu na društvene tijekove. Mnogima je Crkva, a time i kršćani, dobra samo onda kada sjedi pored ceste i prosi, kada netko drugi odlučuje hoće li joj dati riječi ili ne će, ili joj dobaciti tek neke mrvice utjecaja i značenja. Jer onima koji Crkvu ušutkavaju ne sviđa Crkva koja glasno poziva i zaziva svoga Gospodina želeći da on dođe do izražaja, da bude prisutan, te da u javnosti pokaže svoju božansku moć i svoj sveti nauk. Mnogima se ne sviđa da se izgovara naglas ime Isusovo, a pogotovu da se njemu dadne središnja uloga u životu pojedinca ili društva. Često upravo takvi znaju bolje od nas kršćana kolika je snaga u imenu Isusovu, pa se bore protiv njega, a mi kršćani ne znamo koliko je važno da Isusova istina i prisutnost prožimlju i oblikuju pojedince i društvo.
A to ušutkivanje kršćana događa se na više razina. Jedna je ona društvena na kojoj je jasno da mogućnici ovoga svijeta ne vole Crkvu i kršćane. Zato pokušavaju ušutkati kršćane u ime nekih svojih interesa, kao što su navodno sekularno društva i sekularna država, kao da bi prototip i jedini poželjni i ogledni primjer čovjeka bio nevjernik, čovjek neutralan i ravnodušan glede Boga i vrednota kojima nas on poučava. Kao da je ikada išta dobro došlo čovjeku od nevjere, pa onda suvremeni ideolozi nastoje potisnuti vjeru, te vjernicima nabiti kompleks vjere, samo zato što oni sami imaju kompleks nepoznavanja Boga i izgubljenosti pred postojanjem, pa bi htjeli da oni nisu jedinu u tome.
No postoji i druga razina ušutkavanja, a ta je gora od ove prethodne. Radi se o tome da se kršćane ušutka na tih i neprimjetan način. Najgore što se u tom načinu ušutkivanja događa to da kršćani ušutkaše sami sebi, jer više ne žele svojim djelima svjedočiti vjeru. Inače, da oni hoće govoriti, nitko ih ne bi mogao ušutkati. Kad bi se pokušalo ušutkati one koji stvarno žele svjedočiti Krista, kamenje bi govorilo. Na žalost, danas kršćani ne žele govoriti i svjedočiti svojim životom, a to je govor koji se ne da ušutkati. Jer biti glasan ne znači galamiti u javnosti, već iskreno i snažno svjedočiti životom svoju vjeru. Doista nije dostatna samo društveno-politička ili druga borba prepucavanja u javnosti, dok s druge strane u privatnosti živimo istovjetnim životom boreći se za istu moć, za prevlast, za novac, za položaje. Jednom riječju za sve ono što je bilo strano Isusu i za što se on nije borio. Umjesto da se borimo za krjepostan život nas samih, naših obitelji i mladih, a ne da svodimo vjeru na dijeljenje lekcija drugima, koji nas potom znaju ušutkati. No one koji žive svoju vjeru nitko i ništa ne može ušutkati. Biti glasan u javnosti znači boriti se za vlastito ćudoređe koje ostavlja traga i svjedočanstva u društvu. Biti glasan znači boriti se za vlastitu svetost i svetost svojih obitelji, a ona ne zavisi od društvenih struktura i garnitura, već od nas samih. Biti glasan ne znači prozivati one druge koji čine zlo, već glasno svjedočiti da ga mi prvi ne činimo i da smo ponosni na to što ga ne činimo.
A čim nas društvo dovede da budemo poput ostalih, da imamo iste ciljeve kao i oni koji ne vjeruju, da nas zanimaju iste stvari kao i sve ljude, da imamo iste načine ostvarenja poput onih koji žive prizemljeno, već smo tada izgubili svoju jasnoću i svoju glasnost. Čim ne govorimo Isusovim jezikom, čim se ne trudimo boriti za ono za što se on borio, odmah smo izgubili na vjerodostojnosti svoga glasa i doveli se u nemogućnost glasnog govora. Odmah su nam u nekoj mjeri prigušili glas i ušutkali nas na tih način, što je daleko opasnije nego da nas progone i oduzimaju nam građanska prava.
Zato biti glasan znači kršćanski živjeti, a ne svjetovno. Biti glasan znači s ponosom i sviješću živjeti svoje vrednote, vršiti Božji zakon, bez obzira što o tome mislio bilo tko drugi. Biti glasan znači oblikovati svoju ljudskost po Bogu i urešivati ju njegovim darovima. Biti glasan znači biti ponosan na darove koje od njega primamo i imati osjećaj bogatstva u duši jer imamo Boga i njegovo obilje. Biti glasan znači ižarivati iz sebe njegovo milosrđe i ljubav. Biti glasan znači dopustiti da drugi osjete da nam je Bog u duši kao svjetlo koje svijetli svima koji nas susretnu. Biti glasan znači imati u srcu snažnu želju za Bogom, te čeznuti za njim svom dušom više nego za ičim drugim na ovome svijetu. Biti glasan znači ne dopustiti da danas ijedan čovjek ostane pokraj puta, zapušten i zaboravljen, već da ima svoje dostojanstvo u punom smislu riječi.
Veliko je samozavaravanje misliti da svijet treba prihvatiti i nametnuti naše vrijednosti u društveno-političkoj areni, a mi ih prvi ne živimo i ne doživljavamo tako jasno i glasno, ne doživljavamo kao životno bitne, bez obzira koliko bile u društvu prihvaćene. Zato se ni ovaj slijepi prosjak nije zanosio drugima niti je o njima gojio iluzije, već je on sam s Kristom razvio otvoren i jasan odnos, što je bilo ključno za njegovo spasenje, ali isto tako da pomogne i drugima bolje upoznati Isusa, ma koliko mislili da ga poznaju. Njegov je primjer mogao pomoći ljudima oko njega da shvate da ne vide dobro, te da žarko mole Isusa da im udijeli te progledaju i sebe spase. Jer onaj tko progleda, on se potom čudom čudi ne samo da drugi ne vide, već da ne uspijevaju progledati, a to je tako jednostavno. Štoviše, čudom se čude da imaju zdrave oči, a njima ne vide što bi trebali vidjeti, jer im izmiče ono bitno što se gleda srcem i dušom.
Moliti nam je stoga da nam pogled ne bude usredotočen na nešto drugo, već samo na Isusa, te ćemo tada biti izliječeni od svoje sljepoće i primit ćemo snagu koju ništa i nitko ne može ušutkati. Molimo za takvo iskustvo duha i pogleda, ljepote i dobrote kojom nas obdaruje naš Učitelj i ne dajmo se ušutkati, jer ovom svijetu trebaju svjedoci, a ne kritičari, trebaju ljubitelji, a ne mrzitelji čovjeka, trebaju svjetlonosci, a ne kritičari tame. Jednom riječju, budimo vjerni nasljedovatelji svoga Gospodina, pa ćemo pobijediti ovaj svijet kao što ga je i on pobijedio.
Povezano:
Patrologija/Hrvatsko nebo
