Zabranjivani odgovor Ivana Meštrovića Srbima i četnicima oko Jasenovca

Hrvatski internetski portal “Maxportal” objavio je dopis kipara Ivana Meštrovića upućenog 1950. godine Adamu Pribićeviću povodom “Memoranduma o zločinima genocida počinjenih protiv srpskog naroda od strane Vlade Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugoga svjetskog rata”, koji je Pribićević u listopada 1950. poslao UN-u, a koji vrve protuhrvatskim i protukatoličkim optužbama.

Adam Pribićević (Hrvatska Kostajnica, 1880. – Windsor 1957.), bio je hrvatski političar i publicist srpske narodnosti. Njegov stariji brat bio je Svetozar Pribićević. Adam je bio pripadnik desnog krila Samostalne demokratske stranke. Krajem 1943. godine prišao je četnicima Draže Mihailovića i postao član Centralnog nacionalnog komiteta. U kolovoza 1944. godine je pobjegao u Italiju pa Francusku i Kanadu gdje se i ubio 7. veljače 1957. godine.

Potrebno je istaknuti da je memorandum, čijim se autorima uz Pribićevića smatraju i dr. Vladimir Belajčić, nekadašnji sudac Vrhovnoga suda Kraljevine Jugoslavije, dr. Branko Miljuš, bivši jugoslavenski ministar u Vladi Milana Stojadinovića (sva trojica vrlo bliski četničkom pokretu Draže Mihailovića), prepun je najtežih protuhrvatskih i protukatoličkih generalizirajućih optužaba stvarajući pogodno tlo za nešto kasniju optužbu o “genocidnost hrvatskoga naroda”, koju je iznjedrio srpski akademik dr. Vasilije Krestić i Srpska akademije znanosti i umjetnosti u rujna 1986.

Odgovor svjetski poznatoga hrvatskog kipara Ivana Meštrovića izazvao je bijes srpskih intelektualaca, posebice u emigraciji, o čemu govori mnoštvo napisa kao npr. samoga Adama Pribićevića u “Glasu kanadskih Srba”,već spomenutog dr. Branka Miljuša u knjizi “Ivan Meštrović i antisrpska klevetnička propaganda” pa Laze Kostića u “Kanadskom srbobranu”, Dragiše Cvetkovića u “Glasniku Srpskog povijesno-kulturnog društva ‘Njegoš’” u Americi, dr. Radoja Vukčevića, također u “Kanadskom srbobranu”, Milana Fotića i M. M. Vlahovića u “Iskri”, Spase Sarabe u “Amerikanskom srbobranu” i dr.

Meštrovićev odgovor Pribićeviću je od poslijeratnih komunističkih vlasti bio svrstan u “zabranjenu literaturu” pa je u Hrvatskoj umnažan i dijeljen ilegalno, a jugoslavenska je tajna policija uhitila svakoga kod koga bi ga našla.

Glas Koncila, koji je skraćeni Meštrovićev odgovor objavio 2010 godine, navodi da su u njegov posjed došli zahvaljujući dr. Frani Glavini, istaknutom arhivistu i povjesničaru, umirovljenom ravnatelju i dugogodišnjem pravnom savjetniku Hrvatskoga državnog arhiva.

Meštrovićev odgovor:

“Od početka zadnjega nesretnog rata mi ne znamo nego za užase. Svaki rat je nesretan, ali zadnji je sve nadmašio i po onome što se je zbivalo i po svojoj surovosti i po svojim strahovitim posljedicama. On je bio užasan za cio svijet, a napose za nas Hrvate. Od njegova početka u našoj se zemlji provodilo i ubijalo bez milosrđa u borbama s osvajačima, i međusobno Hrvati i Srbi. Razlozi tome bili su mnogostruki. Nepravde i nasilja režima, oprečni nacionalizmi, različite ideologije. Različiti poticaji prijatelja i neprijatelja, ali poviše svega toga naša surovost i odsutnost pameti.

Gubici su za obje strane bili užasni. Osim mrtvih, koliko ih je onesposobljeno, fizički osakaćeno i moralno upropašteno, što ne zna nitko. Najveći će biti broj onih koji su stradali duševno… To gledanje i ta psihoza nije ništa blaža od najvećih užasa koji su se među nama odigrali. Zaista obezumljeni ljudi su gori od divlje zvjeradi, koji bar ne uništavaju svoju vrstu…

Pretjerivanje i laganje postaju običaj i ljudi s vremenom počinju vjerovati u vlastite laži. U toj areni sa srpske strane pojavio se i, evo, Adam Pribićević, kojega smo svi poznavali kao tolstojevca, neke vrsti isposnika i po svemu bi tome čovjek mogao pretpostaviti da će ga naći na svakom drugom frontu, pa i komunističkom, nego na velikosrpskom i četničkom…

Neću reći niti želim da je ovo i ovakvo držanje Adama Pribićevića njegova posljednja u životu, nego samo kažem da je karakteristična po naše odnose i njihove uzroke…

Ni bolji ni gori od srpskih ustaša

Mene potiče na ove retke jedan drugi slučaj. Ne političar Pribićević, nego intelektualac i čovjek kršćanin, tolstojevac, čiji je ‘credo’ da se zlom ne suzbija zlo i da osveta nije posveta.

Dopao mi je ovih dana u ruke jedna pamflet protiv Hrvata koga su potpisnici nazvali memorandum i kao takav poslali Ujedinjenim narodima. Taj pamflet, taj memorandum, doduše za svakoga tko pozna naše prilike, optužuje potpisnike i one u čije ime pišu isto toliko, koliko i one protiv kojih je upereno. On se je prelijevao žuči, vrvi pristranostima i netočnostima, i traži glave ljudi za koje ni sami potpisnici ne vjeruju da su svi krivi.

Optužuje se čak i Antu Starčevića da je od prije 80 godina formulirao težnje za neovisnošću i slobodom hrvatskoga naroda, da se ta slobodarska ideologije smatra zločinom koju su Hrvati usvojili kao svoj program, a Pavelić htio provesti u djelo.

Treba, dakle, cijeli hrvatski narod izvesti na optuženičku klupu, a svjedoci za njegova nedjela bit će Adam Pribićević i njegovi supotpisnici. Tu se i tom slučaju, dakako, neće ispitivati nedjela na protivnoj strani krivice, po programu i po djelima. Ovaj memorandum optužuje formalno ekstremne Hrvate tzv. ustaše, a ustvari svjesno optužuje sve Hrvate.

Mi Hrvati nemamo ništa protiv toga da se izvede pred međunarodni sud sve zločince koji se nađu među ustašama, ali i Vi, g. Adame, znate da postoji velika razlika između revolucionaraca i zločinaca. Vi znadete da su Srbi dizali ustanke za svoju slobodu i da su se ponosili i da se ponose svojim ustašama. Prema tome, ni Hrvati koji su se digli protiv ugnjetača nisu ni bolji ni gori od srpskih ustaša koji su se borili za slobodu. Dakle, koga treba izvesti pred međunarodni sud, samo zločince ili sve ustaše ili pak sve Hrvate nacionaliste?

Mislite li Vi da su ljudi ubojice samo oni koji su ubijali Srbe, a oni koji su ubijali Hrvate da su vršili svoja prava?

Tražeći ovo suđenje od Ujedinjenih naroda, Vi očito niste vjerovali da bi do tog suđenja moglo doći jer biste inače mogli pretpostaviti da bi taj sud, ako bi htio pravedno suditi, ispitao i okolnosti pod kojima su djela učinjena, i da bi u tom slučaju morao pozvati i četnike da zaviri i u njihove anale.

Valjda niste mislili da bi međunarodni sud uzeo četnike kao da su mu od tetke? A što je karakteristično za vašu optužbu, to je da se niste držali onoga što je bolje, da i koji kriv iznese glavu, nego da ih deset pravednih plati glavom. Tako ste među imenima zločinaca naveli ništa manje nego 117 Hrvata, iako ni sami ne vjerujete da među navedenima nema više od 3 do 4 koji bi se mogli okrstiti zločincima. Ili je po Vašim i Vaših supotpisnika zločin biti Hrvat, a pravo i Bogu drago biti Srbin i četnik, pa i onda kada djecu kolju, kao što su i klali? Ima li neka razlika u zločinu kada ga počini Srbin ili Hrvat, pa to je valjda razlog da ne tražite da se i četničke zločine ne izvede pred sud.

Jedan od Vaših supotpisnika je sudac pa znate da ni jedan sud ne bi donio presudu a da ne sasluša protustranku, a svjestan toga, kao što možete biti i Vi, da onda ne bi skrivali ni tamo ni amo u junačkim djelima i jednih i drugih. Reći ćete: Zar i ovaj hoće da brani ustaše? Ne branim ja zločince među ustašama, nego samo tvrdim da nisu svi ustaše zločinci, a svakako nije ih onoliki broj koliko se tvrdi. A ustajem i ustat ću protiv toga da se za istu vrstu zločina i pod istim prilikama upotrebljavaju dvije mjere, i dok se koljače među ustašama s pravom zovu zločinci, da se po Vašem među četnicima valjda treba nagraditi kao ‘zaslužne za kralja i otadžbinu’.

Ustajem i ustat ću protiv toga da se tuži i zločincima naziva ljude koji nemaju druge krivice osim da su zagrijani nacionalisti. Po čemu i zašto bi srpski nacionalisti bili patrioti a hrvatski nacionalisti bili zločinci kad im je cilj u biti jednak. Jednima velika Srbija, drugima slobodna Hrvatska.

Ako je po Vašem hrvatskom nacionalizmu kriv Starčević, onda bi po toj logici srpskome nacionalizmu bio kriv sv. Sava, bar kako ga Vaši četnici i popovi tumače. A što tek da kažem za Vuka Karadžića koji je sakupljao opće narodno blago srpsko i hrvatsko i sve to strpao u srpsku torbu i razvio teoriju: Srbi svi i svuda!, gdje ih ima i gdje ih nema, i tako udario temelje bolesnoj megalomaniji koja je i Vas zarazila kada tvrdite da su Bosna i Hercegovina čisto srpske oblasti, iako nikada nisu bile srpske u prošlosti, pa i još danas imaju hrvatsku većinu…

Zločinci za »srpsku stvar« – junaci?!

»Mi Hrvati i Srbi imamo mnogo dobrih strana koje su nam zajedničke, a imamo i rđavih koje su nam također zajedničke, pored onih koje su nam posebne. Kod svake naše svađe ili sukoba, sve one zajedničke dobre strane pripisujemo svaki sebi, a loše isto tako zajedničke pripisujemo jedni drugima.

Kad već ovako razgovaramo, onda sam prisiljen da kažem da kad bi ustaše bili Srbi i sve ono radili ‘za srpsku stvar’, po srpskoj prakticiranoj teoriji ne bi bili zločinci nego junaci, a kao Hrvati, razumije se, samo razbojnici. Kao Srbi imali bi ‘patriotskih motiva’ koji su iznad ljudskih, a kao Hrvati nisu mogli imati ne samo motiva nego ni povoda, pa čak ni onda ako je bilo ‘prema glavi i brata po glavi’.

Naprimjer, Mile Budak, koji je zaslužio pridjev luđak, samo nisam načistu je li to bio od rođenja ili je postao luđak iza kako su mu agenti kraljevske vlade razbili lubanju u namjeri da ga ubiju, da mu se mozak vidio… Čudno je da su svi ustaški prvoborci bili redom iz onih krajeva za koje braća Srbi vele da su čisto ‘srpski’…

Nije svetački put kada netko dođe iz neke vanjske nužde koja sliči afektaciji, nego iz unutarnje nužde i sjeti se one besjede na gori: ‘Blaženi oni koji mir grade!’ Ako netko barem svoj unutarnji mir izgradi, nešto će od toga mira i na druge prenijeti.

Četničko prikupljanje potpisa

Vi među zločinima ustaša govorite o pečenim ljudima. Zaista strašno i takvim grešnicima nema oproštaja, osim da sami sebe ispeku, međutim, tko znade da li se netko od počinitelja sam pekao, ako ne materijalno, a ono duševno peći će se do smrti. Čovjek je, kako znadete, vrlo komplicirano biće, no, pored toga vrlo ih je malo koji nemaju u svojoj dubini barem trenutak savjesti.

I meni su četnici u mojoj rođenoj zem lji, u rođenom selu zapalili djedovsku kuću, u oganj bacili živa rođena strica, starca od 84 godine. Stric je izgorio sam jer se drugi članovi obitelji nisu slučajno nalazili kod kuće. Tom prilikom ubili su još 30 ljudi u mom malom selu, koje nema više od pedesetak kuća.

U selu nije bio nijedan čovjek ustaša, nego svi odreda radićevci, a bilo je okupirano od Talijana, koji su ljudima odnijeli do posljednje puške. Mog su strica njegov sin i brat našli kasnije u zgarištu, svega dvije kosti, i sahranili ih. Ja ne znam koliko bi se njegov sin i unuk odnosili prema počiniteljima kada bi došli u priliku da im sude, ali Vam se za sebe kunem da ih ne bih nagovarao da im vrate zub za zub, glavu za glavu. Ti i slični prizori događali su se uz povike: ‘Volimo Italiju više nego Hrvatsku!’ I to u vrijeme kada su četnici i njihove vođe sakupljali među pravoslavnim pučanstvom Dalmacije potpise za memorandum talijanskome kralju i Mussoliniju da anektiraju Dalmaciju…«

Kako se to dogodilo, pitajte popa Đujića

Vi navodite u Vašem memorandumu da su mnoge pravoslavne crkve od umjetničke i povijesne vrijednosti porušene. Bez obzira na njihovu arhitektonsku i povijesnu vrijednost, koja neće biti velika, sam čin po sebi je svetogrđe i sramota, pa čak i ondje gdje su bile ‘prkos-crkve’, kao na Visu i drugdje, podignute radi prozelitizma koji je vršen pomoću vlasti.

Za utjehu ću Vam ispričati što se desilo s jednom hrvatskom crkvicom u mojem rođenom kraju na hrvatskom Kosovu kod Knina. Ta je crkvica bila podignuta u čast naše Gospe, a na uspomenu dobrog kralja Zvonimira. Sazidana je na starom hrvatskom groblju zvanom Biskupija pored ruševina starohrvatske crkve, kod koje su hrvatski knezovi i kraljevi držali sabor.

Dakle, na eminentno hrvatskom povijesnom tlu. Po mom nacrtu, dakle po nacrtu čovjeka koji je isto tako besplatno pravio osnovu za Vidovdanski hram na srpskom Kosovu u staroj Srbiji. Ta crkva (na Kosovu kod Knina) nije bila velika, niti raskošna, niti smo imali sredstava da je napravimo.

Izradio sam bio Krista pastira iz kamena jednog primitivnog stećka s istog groblja, koji je bio uzidan nad skromnim ulazom u crkvu. Za oltar sam bio izradio i namjestio kip Bogorodice s djetetom u mramoru, koja je bila u nošnji hrvatske seljanke iz moga kraja.

Osim toga, jednu kamenu pregradu pred oltarom s natpisom kome je crkva posvećena i namijenjena. U nutrini bile su freske slikara Kljakovića (Joze KljakovićaŠantića, rođenog 1889. u Solinu, koji je, između ostaloga, oslikao povijesnu crkvu sv. Marka na zagrebačkom Gornjem gradu s 14 fresaka, op.a.).

Kljaković i ja radili smo badava, dapače i dali najveći prilog za samo zidanje. Sve u svemu, čin pijeteta prema svojim pređima, jedna skrom na seljačka i umjetnička molitva na grobu svojih predaka.

Međutim, sudbina te crkve bila je da su je četnici razbili, a s njome i Krista, isto tako i Gospu i Kljakovićeve freske, koje su prikazivale saborovanje kralja Zvonimira na istome mjestu prije 900 godina. Sama crkva kao građevina bila je jako oštećena. Kako se je to odigralo, pitajte popa Đujića, vojvodu od Dinare (Duca di Dinara) koji je tamo vojvodovao. Bio sam izviješten da su vojvodini perjanici s odbijenom glavom maloga Isusa bacali ‘junačkog kamena s ramena’.

Interesantno je, g. Pribićeviću, kod toga i to da se to odigralo u isto vrijeme kada su ustaše mene i Kljakovića držali u tamnici u Zagrebu a Talijani rušili kip Grgura Ninskog u Splitu. Kakav bi Vi sud dali, gosp. Pribićeviću? Možda su opet bili krivi Hrvati i samo oni, jer kako se mi u svojoj Dalmaciji usuđujemo biti Hrvati i sjećati se svoje prošlosti. Logična je za takvu drskost kazna kada neće da priznaju da je to mala Srbija uključena u veliku, da je onda uzmu Talijani u suglasju sa Srbima četnicima, je l’ te? Ne, g. Pribićeviću, ja ne očekujem da ćete dati takav sud, nego da ćete se stidjeti takvog srbovanja!

Ante Starčević bez bizantske škole
Usprkos tomu što se je ovaj razgovor odužio i da mu sadržaj pripada prošlosti, ja ću još reći dvije-tri riječi u vezi s Vašom osudom o pojavi i ličnosti Ante Starčevića, ličnosti koja igra tako veoma važnu ulogu u fantaziji Srba u prosuđivanju Hrvata, a možda i fantaziji nekih Hrvata.

Što se tiče Ante Starčevića, ja ga iako ne nazivam blagopokojnim, njega se nijedan Hrvat ne stidi, ni prije ni poslije pojave ustaša, pa i oni, ukoliko ih još ima, koji su pristaše neke zajednice sa Srbima.

Naprotiv, svi u njemu gledaju željezan, neustrašiv i nesebičan karakter, iskrena rodoljuba, recimo otvoreno: svoga naroda predstavnika koji se borio za svoje i ne traži tuđe. Kao političaru falila mu je bizantska škola jer je svakome govorio istinu: popu pop, bobu bob!…

Tko Starčevića izbliže analizira, otkrit će kao pok. Jovan Skrelić da on Srbe kao narod nije mrzio, dapače ih je držao identičnim sa Hrvatima. On nije trpio izvjestan sloj ljudi, koji su se u srodstvo uvukli i te je ironično nazvao ‘slavosrbi’. Njegova ‘za sjekiru zreli’ nije imalo značenje koje Vi pripisujete, nego je to narodni izraz za suho drvo, kao ono u evanđelju za suhu smokvu, jer je očito mislio da su takva čeljad korov, pa ma u kojem se taboru nalazila. Vi poznajete ono političko razdoblje i držanje Srba u Hrvatskoj, za borbu Hrvata s Peštom.

Držanje, koje je i Vaš brat Svetozar osudio i prišao Hrvatima u njihovoj borbi za zajedničku domovinu. Svetozarovo držanje tada, kao ni ono pod kraj njegova života, pa ma kakvih grešaka u međuvremenu počinio, neće ni jedan trijezan Hrvat zaboraviti.

Ja Vas neću gosp. Pribićeviću miriti sa Starčevićem, ne samo da ne bih uspio, nego i zato što ne dijelim Vaše mišljenje, da je Starčevićeva koncepcija o Hrvatskoj nelogična i a priori neostvariva, jer na kraju krajeva, kada Srbi mogu i trebaju imati svoju državu, a koju žele, zašto Hrvati ne bi mogli i smjeli imati svoju, ako je žele, a oni to hoće? Ako bi to Srbi, koji žive u Hrvatskoj po svaku cijenu, u svakom slučaju i u svakoj prilici ometali, onda je razumljivo, da se Hrvati ne bi mogli s njima slagati. Razumljivo je s druge strane, da Srbi ne bi mogli biti ni za kakvu Hrvatsku, ako bi se s njima postupalo kao za vrijeme ustaša.

Vratimo se na Starčevića i starčevićanstvo u kome su istina svi Hrvati njegova vremena, jer im je razbudio samosvijest i volju i želju da vladaju sami sa sobom. To je bilo u duši kod svih političkih ljudi, makar Starčevićevoj stranci ne pripadali, kao npr. kod Stjepana Radića i njegove stranke od kada je ona osnovana pa do danas. Starčevićevom programu dodan je još samo Radićev program.

Da nije bilo Starčevića ne bi se nikada Hrvati upustili u avanturu da ruše Habsburšku monarhiju i da idu sa Srbijom čim je ona došla u sukob s monarhijom. Rački i Strossmayer su mogli tražiti formu za suradnju i eventualno jedinstvo južnih Slavena i na to pripravljati duhove, ali je to u njihovim glavama bilo zamišljeno, da će se ostvariti, da tako kažem, nekim legalnim putem u monarhiji, uviđavnošću cara ili izvan nje silom nekih događaja.

Samo onaj duh koji je uštrcao ili probudio Starčević, mogao je pokrenuti Hrvate da otvoreno idu protiv cara, Beča i Pešte. On im je dao svijest da su narod i nacija, pa ma koliki bili brojem i da su država, pa ma kolika bila i pa ma koliko joj bio okrnjen suverenitet, na koji ona i njezin narod imaju pravo, da ga vrše u potpunom opsegu. Eto, to je gosp. Pribićeviću ‘Hrvatsko državno pravo’ za koga je on tek digao prašinu, a za koje ima za sobom, kako i samo znate, tradiciju od tisuću godina, koja nikada u narodu nije obamrla i u skladu je s narodnom voljom. I Supilo i Trumbić i svi jači hrvatski ljudi njihove generacije bili su starčevićanci. Mi mlađi u svojim ranijim godinama isto. Ti gojenci tog zloglasnog Starčevića otišli su uoči prvoga svjetskog rata u emigraciju, počeli otvoreno surađivati sa Srbijom i svim protivnicima Cezara i monarhije i stvorili jugoslavenski odbor, propovijedali Jugoslaviju i konačno je stvorili. Da Jugoslavija, koju su oni postigli i ostvarili nije bila Jugoslavija njihovih želja, nisu oni krivi.

Bila je to Jugoslavija na žalost po imenu, po priznanju Vašeg brata Svetozara, koji je umro u emigraciji zato što je ta država bila onakva kakvu on nije htio. Jesu li Hrvati za to krivi? Je li pred njima Svetozar pobjegao u inozemstvo?

Vi se sjećate što se dogodilo hrvatskim narodnim poslanicima, kada su Radić i Svetozar napravili koaliciju i pošli u skupštinu da pokušaju da se na parlamentaran način bore, da se ostvari pravedna zajednica jugoslavenskih naroda, a u prvome redu Hrvata i Srba na čijoj je slozi ona mogla počivati, a na neslozi je pala. Meci najmljenog Puniše Račića ubili su ideju jugoslavensku zauvijek, a Vi ćete sigurno znati i to s kakvim su zadovoljstvom beogradski generali primili vijest o umorstvu Radića.

Vi se sjećate da je grupica hrvatskih narodnih poslanika starčevićanaca uoči donošenja Ustava tražila onakvo državno uređenje, kakvo su kasnije tražili Radić i Vaš brat. Nitko ih nije htio slušati. Takvi su postupci stvarali ustaše, a ne Ante Starčević.

Sačuvano je pismo Mile Starčevića, sinovca Antina i predsjednika njegove stranke, koje je pisao iz bolnice iz Zagreba predsjedniku Jugoslavenskog odbora kao odgovor, da i on gleda da pobjegne i da se nama pridruži. To pismo je glasilo: Žao mi je da mi zdravlje priječi da pokušam doći do Vas. Odobravam i slažem se s Vašim radom. Naše je mjesto uz Srbiju i s njom. Ja mislim da je Mile Starčević bolje znao unutarnje raspoloženje i nakane svoga strica, nego Vi i drugi Srbi iz Korduna ili odakle bilo.

Istina je, i to treba podvući, da je Mile napisao ‘uz Srbiju’ a ne ‘u Srbiju’ ili ‘pod Srbijom’, kako se to u praksi i dogodilo. Eto, to je odgojilo Poglavnika, a ne Ante Starčević.

“Bez pomirenja ne možemo živjeti!”

Sve ovo što rekoh nema svrhe ni da tuži tužitelja, ni da brani tužene, nego sam da Vas potaknem da promislite, je li pametno da ostanete takvi kavi ste i kuda to vodi i što nam na tom putu može do posljetka biti? Kako čovjeku pojedincu nije ništa teže postići nego unutarnje preobraćenje, postati drukčiji nego što je ranije bio, tako ni narodu kao zaokruženoj cjelini nije ništa teže, nego se preobratiti, otresti se svojih navika i utvara. Ni čovjeku kao skupini nema duhovna uspona ako se nije kadar ponovno roditi, doživjeti duhovnu metamorfozu. Sve ostane na istom, zakržlja i izumire.

Krist kaže: ‘Tko se na novo rodi!’ Zato kao pojedincima, tako i narodima, koji su kadri da se preobraze oprošteni su svi raniji grijesi zablude već s time, što su bili kadri da se preporode, u kojima je umro raniji čovjek i rodio se ponovno novi i bolji. To novo rađanje znači u biti postati nešto drugo nego što je to bilo i kročiti s pravom i istinskim Ja…

Međutim, ni Pavao, ako se duševno preobrazio i pošao novim putem, nije prestao biti Židov i zadržao je tradicije svoga naroda i nauke svojih predaka i njihovih proroka, ali je razumio učiteljeve riječi: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’ i ‘Ne čini drugome, što ne želiš da tebi učini’.

Bog zna nije li tinjao u podsvijesti mnogih Srba i Hrvata, koji su se među sobom progonili, mnogih četnika, ustaša i komunista, žižak za praštanje, pomirenje i preobraženja. Vjerojatno jest!… Mi se nadamo da ima dosta takovih u kojima tinja proces za preobraženje, pa je dužnost svih onih u čijim srcima se mržnja nije udomila, da ne puštaju da se taj proces ometa daljnjim sijanjem mržnje. Srce ne vrijedi bez pameti, a ni pamet bez srca. Tek udruženi pamet i srce mogu biti vodiči pojedincu i narodu. Ne smije se srce upotrebljavati za bezumne čine, ni pamet za laž i podvalu. Bez pomirenja ne možemo živjeti zajedno, nu, ne možemo se bez pomirenja ni rastati.

Međutim, pomirenje mora prethoditi praštanju, a praštanju savjesno ispitivanje rođenih grijeha. A onda, ako ne možemo zajedno, onda svaki svojim putem, svaki u svoju kolibu, bolje će nam biti itako, nego da rušimo jedan drugoga, a na zajedničko ruglo i zajedničku sramotu.

hms.ba/Hrvatsko nebo