Fra Gabrijel Jurišić : ” ……Bi u Sinju Gospina Prilika, koja cini cudesa velika… “

14.08.1715

Vruće ljeto 1715. godine utjeralo je silan strah u srca I duše ne samo stanovnika Sinjske, Drniške I Kninske krajine, nego I cijele ondašnje Dalmacije. Vojskovođa Mehmedpaša Celić (guverner, ban) spustio se je is Bosne ponosne u Cetinu sa 60,000 vojnika. Dio je vojske uputio prema Drnišu, na prijevaru je zauzeta Vrlika, a glavina se vojske utaborila ispod Sinjske Tvrđave. Manje su postrojbe zaustavili hrabri župljani Otoka. Nakon nekoliko dana krvave obrane poginulo ih je preko 130 zajedno sa župnikom fra Stjepanom Vučemilovićem, 30-ak ih je proplivalo Cetinu I jedva iznijelo živu glavu.

Turci su nekoliko dana topovima udarali po Tvrđavi I pozivali branitelje da se predaju. Fratri su s narodom molili pred Slikom Gospe od Milosti., a 700 hrabrih hrvatskih I mletačkih branitelja zajedno sa časnicima junački su se odupirali turskim jurišima . Topovi, juriši, mačevi, krv, plac I jauk bio je svakodnevni scenarij u Sinju I okolici. Svakim je danom bilo sve manje strjeljiva, hrane I vode, svakim danom su ginuli hrabri junaci. Konačno 14. kolovoza, >upost< Velike Gospe, Turci su se odlučili na opći I silni juriš. Bilo je strasno I krvavo, ali Tvrđavu ne osvojiše. I dok su hrabri branitelji sutradan očekivali novi juris, rano je jutro 15. kolovoza , na blagdan Velike Gospe, donijelo sasvim drugu sliku: Turci napustiše opsadu Sinja I preko Cetine I Prologa vratiše se u Bosnu. Ostaviše preko 10.000 svojih vojnika mrtvih u polju ispod Tvrđave, a naših je hrvatskih junaka hrabro poginulo 39 I medu njima fra Stipan Batarelo, kapelan.

Mletački je časnik zapisao u svome >Dnevniku<, koji se danas čuva u Samostanskom arhivu u Sinju, da su zarobljeni Turci pripovijedali, kako su tih noći vidjeli >veliku Gospodu u bijeloj haljini kako lagano hoda po bedemima staroga Grada<.

Narod je oduševljeno pjevao zahvalne pjesme Bogu I Gospi sto su spašeni od strašnih Turaka. Splitski nadbiskup Stjepan Cupili došao je u Sinj I 18. kolovoza u crkvi na Tvrđavi slavio sv. Misu zahvalnicu za veliku milost oslobođenja od turske sile. Vijest o obrani Sinja brzo se je raširile ne samo Dalmacijom, Bosnom I Hercegovinom, nego I po svim našim krajevima. Brzo je stigla I do dužda u Mlecima, bana u Zagrebu, cara u Beča, pape u Rima I do svih europskih careva I kraljeva. Splitski nadbiskup Stjepan Cupili I dubrovački Josip Conventati pismeno su obavijestili papu o slavnoj pobjedi nad Turcima I ujedno zamoli ljetopisac fra Nikola Lašvanin u svome ljetopisu zapisa: “Turci pobigoše zato, jerbo tako htijaše Blažena Divica Marija, koja dade Hrvatom snagu da Grada Turkom ne dadoše.”Fra Andrija Kacić Miosić, proslavljeni pjesnik I vrhunski europski intelektualac, komu bijaše 11 godina kada junaci obraniše Sinj. Kasnje će uza svoje gusle zagudjeti:

…Bi u Sinju Gospina Prilika,
koja čini čudesa velika…
Obrani ga Marija Divica,
Kojano je sinjska pomoćnica…

Svi su vjernici bili čvrsto uvjereni da je pobjeda po Sinjem dar Neba, milost I zaštita Gospe od Milosti. Neki su materijalisti, komunisti, agnostici I ateisti u naše dane znali pisati po novinama kako je pobjeda djelo samo junačkih branitelja, jer po njihovu razmišljanju, kad Boga I Gospe nema, onda onaj koga nema nikomu pomoći ne može.

Svima takvim mudrijašima odgovorio je spomenuti mletački časnik u svome >Dnevniku<. On je zapisao da su junački branitelji Sinjske tvrđave, kad su primili prvu placu, medu sobom skupili 80 zlatnih cekina I poslali dva časnika u Mletke da daju iskovati krunu od zlata kao znak njihove zahvalnosti dragoj Gospi sto im je darovala pobjedu. Dakle, ako je itko znao kako je bilo pod Sinjem onih strasnih dana, ako je itko znao kakve su bile borbe I juriši, onda su to znali časnici I vojnici koji su branili Grad. Zlatna kruna koja I danas resi Gospinu Sliku u Sinju, svjedoci o njihovoj vjeri u pomoć Nebeske Majke, Stoga su dali urezati na zlatnu krunu natpis latinskim jezikom: “In perpetuum coronata triumphat anno 1715. – Zauvijek okrunjena slavi slavlje 1715. Godine”. Slijedeće godine 22. rujna isti je nadbiskup S. Cupilli svečano okrunio Gospinu sliku onom zlatnom krunom, koju I danas svi hodočasnici I Gospini štovatelji mogu vidjeti kao osobiti dokaz vjere I zahvalnosti vojnika I časnika, branitelja Sinjske Tvrđave.

Isti su vojnici I časnici ustanovili igranje viteške igre >Alke<, kao svoj posebni znak zahvalnosti Bogu I Gospi za izvojevanu pobjedu. I stoga, vi današnji alkare I alkarski momci, I odigrali prvu >Alku< Svjedočiti njihovu I svoju vjeru u pomoć I zaštitu Svemogućega Boga po zagovoru naše zaštitnice Gospe Sinjske. Potvrđujete njihovu I svoju zahvalnost za onaj veliki dar Neba – obranu grada Sinja I pobjedu nad daleko nadmoćnijim neprijateljem. Pobjedu koju su oni onda hrabro izvojevali, mi I danas slavimo – gotovo 300 godina poslije slavne bitke – slavimo – >Alkom<, jer je ona junačka I zahvalna spomen-igra u cast Čudotvornoj Gospi Sinjskoj, velikoj zaštitnici Sinja I cijeloga hrvatskog naroda.

>Alka< u Sredozemlju i u Hrvatskoj

I još nešto. Alka nije samo sinjska. Alka se je igrala od najstarijih vremena u svim gradovima Sredozemlja, od Italije do Španjolske. Igrala se je u Istri, na Krku I Rabu, u Zadru (do 1820.), u Šibeniku, Splitu, Hvaru I Makarskoj (do 1832) u Imotskom, Dubrovniku I drugim mjestima. Igranje “Alke” Makarskoj ovjekovječio je don Ivan Jurišić Akcić. Ispjevao je, naime, dvije pjesme I objavio ih u knižici “Streljanje alke” (Mleci 1782.) Budući da su sačuvana samo dva primjerka te knjižice (u samostanima u Makarskoj I Zaostrogu), Ogranak Matice hrvatske u Makarskoj tiskao je ponovljeno izdanje (reprint) 2000. godine. Jedna ulica u Makarskoj nosi ime “Alkarska”, a možda neki njezini stanovnici I ne znaju zašto je tako nazvana.

Zašto “Alka” u Sinju nije zaboravljena?

No, u svima tim mjestima alke su zaboravljene, jer su bile samo igre, a Sinjska je alka ostala do danas. Split, Zadar, Dubrovnik i drugi gradovi veći su i bogatiji, pa ipak zaboraviše svoju alku. A zašto je do danas ostala Sinjska? Odgovor je jasan kao suza. Zato jer Sinjska naraštaja, današnjih potomaka onih hrabrih branitelja koji su prije 291 godinu obranili Sinj. Alka je zahvalna igra I molitva, molitva I igra, I zato se je igrala ne samo u proteklih 290 godina, nego će se igrati dok I Sinju bude hrabrih momaka koji vole svoju Gospu I svoj Grad, koji imaju “oko sokolovo I junačku desnicu”, koja gada točno “u sridu”. “Alka” će se igrati, sto no kaže nas narod, “dok bude svita I vika”.

Dugo bi nas odvelo kada bismo nabrajali careve I kraljeve, predsjednike država I vlada, kardinale I biskupe, umjetnike I književnike koji su dolazili u Sinj, pisali svoja znanstvena, književna I umjetnička djela u cast nas Čudotvorne Gospe Sinjske.

Današnji naraštaj Sinjana i Cetinjana, alkara I momaka neka hrabro I ponosno prenese baklju vjere, junaštva I hrabrosti budućim naraštajima. Današnji Sinjani I Cetinjani, potomci hrabrih vitezova, ne trebaju se nikoga bojati, jer je sa svima nama, s našim milima i dragima i s cijelim hrvatskim narodom Čudotvorna Gospa Sinjska, naša Majka I Zaštitnica.

Fra Gabrijel Jurisic

Hrvatsko nebo