Elia Pekica Pagon: Dan državnosti privilegiranih i potlačenih – Narode moj, ne daj se!
Vrijeme:5 min, 41 sec
„Bilo bi divno kada bi Dan naše državnosti bio ujedno i Dan naše suverenosti, kada bismo mogli sami odlučivati o svojoj sudbini, a ne da po mišljenje o bilo čemu odlazimo k Ursuli Von Der Leyen. Blago nama s našim političarima (čitaj: lutkama na koncima koje vuku globalni moćnici)“ – istaknuto je jučer na portalu Epoha u komentaru Elie Pekice Pagon, koji prenosimo uz suglasnost urednika tog portala. “Mogu nas tlačiti, ali nas neće slomiti!” – poručila je na kraju autorica.
Danas nas, eto, Google cijeli dan časti našom zastavom na tražilici, kako bi nam pomogao da se sjetimo da i mi postojimo i da nismo mala, nebitna karika u lancu suvremenog svijeta. Evo nam naše Google zastavice. Ponosno se vijori po svim prozorima virtualnog svijeta, podsjećajući svijet kako i mi postojimo. Hvala Google-u na toj velikoj časti koju su nam ukazali postavivši našu zastavu na baš svaki virtualni prozor na svijetu. Pa neka netko kaže kako nema dovoljno zastava na našim prozorima. Možda i nema, ali zato se u virtualnom svijetu vijore na sve strane. Predivno, zar ne?
Jedino pitanje koje bismo si danas trebali postaviti je – jesmo li i koliko smo svi mi sretni funkcioniranjem te državnosti u praksi? Baš svi, a ne samo neki? Jer, teorija je jedno, a praksa nešto sasvim drugo. Jedno su bajke, a realnost je mnogo grublja od njih…
Jesmo li i u kojoj mjeri svoji na svome?
Simboli, zastave, pjesme, naša tradicija, naša kultura, naša povijest. Sve je to još uvijek tu. A koliko će dugo biti tu, ovisit će o novim generacijama naših građana. I, što je od svega što nas okružuje baš naše? Jesmo li i u kojoj mjeri svoji na svome? Jesmo li dobili državu (krvavo stečenu u Domovinskom ratu) u ruke kako bismo ju rasprodali u bescjenje ili smo ju dobili kako bismo živjeli od nje i ona od nas? Nije li predivno pomisliti na to kako je sve to moglo lijepo izgledati da se mislilo na ovaj narod kada se rađala nova Hrvatska? Jer, država – to smo svi mi. Nije to nešto imaginarno. Država – to su njezini ljudi. A gdje je svatko od nas u cijeloj toj priči?
Kako nam je svima moglo biti lijepo da naši političari nisu mislili samo na sebe, kao što još uvijek misle. Mogli smo živjeti u jednoj zemlji sretnih ljudi s jednakim pravima na život dostojan čovjeka, bez beskućnika i nezaposlenih ljudi koji niti ne znaju što su slobodni dani, kao što ne znaju ni koji je dan u tjednu ni koji je datum ili praznik, jer su njima svi dani slobodni, ali ni u jednom od njih ne osjećaju praznično raspoloženje. Kako i bi kad im je život u rasulu. Baš je njima do slavlja. Ne znaju kako će preživjeti ni što će sutra jesti.
Praznici danas postoje samo za privilegiranu kastu ljudi s izmišljenim funkcijama koji samo čekaju ‘slobodne dane’ u kojima će se odmoriti od svog plaćenog nerada. Ovdje, naravno, ne mislim na preživljavanje u privatnom sektoru u kojemu i nema slobodnih dana, jer se neumorno radi na preživljavanju.
U krajnje polariziranom društvu država je jednima mila majka, dok je drugima stroga maćeha. Jednima je mili topli dom, a drugima prepušta spavanje pod mostovima i po tramvajima. Jedan sloj ljudi je privilegiran, dok je drugi potpuno obespravljen. Jednima su sva vrata otvorena, dok su onim drugima zatvorena. To su činjenice.
Njima je država plijen, a ne domovina i u tome je najveći problem
Davati jednima sve, a drugima ništa, to zasigurno nije formula stvaranja i izgradnje jednog zdravog društva. Jaz između privilegiranih i potlačenih naprosto je prevelik. To nije jaz, to je provalija. Pogriješili su svi oni koji su na satima sociologije spavali, kako bi poslije kada su odrasli i obukli odijela došli na pozicije moći s kojih su odjednom morali odlučivati o društvu, a da pojma nisu imali kako se to uopće radi. Kako bi to i znali kada su zasjeli na te pozicije isključivo zahvaljujući svojoj podobnosti, a ne stručnosti. Žalosno.
Imamo li pravo slaviti tako nepravedan sustav? Nije li licemjerno od ljudi koji su privilegirani na temelju svoje podobnosti – slaviti bilo što znajući da u našem društvu ima ljudi koji pate, koji nemaju dovoljno sredstava za život, koji doslovno nemaju što jesti niti gdje spavati, samo zato što se nisu na vrijeme sjetili da su stranačke iskaznice važnije od njihovih diploma…
Države su poput korporacija, one pametnije trude se sačuvati što više svoje suverenosti i brinuti za sve svoje građane stavljajući njihove interese na prvo mjesto, dok se one s nešto manje pameti odriču svoje suverenosti bez ikakvih problema ne mareći nimalo za interese svojih građana, a sve s ciljem trpanja novca u svoje džepove i džepove svojih najbližih. Jer, toliko koliko pohlepa pojedinaca može uništiti jednu predivnu zemlju poput Hrvatske, ne može ništa drugo. Njima je država plijen, a ne domovina i u tome je najveći problem.
Narode moj, ne daj se!
Bez obzira na sve te nesretne okolnosti, pronađimo sreću pri pomisli na naše predivno more, na naše nebo ispod kojeg smo svi mi jednako maleni i jednako veliki, na naša žitna polja i naše vrijedne ljude koji se ne prestaju nadati i koji još uvijek vjeruju da su čuda moguća i da će doći dan kada će sva naša lica biti nasmijana i kada ćemo s razlogom slaviti našu državnost mašući zastavicama, svi mi zajedno kao jedna velika sretna i složna obitelj, jer nas naša država sve jednako voli kao i mi nju, a ne da ovako jadno podijeljeni i raspršeni kao što smo danas nakon silnih godina medijski isforsiranog dijeljenja na ove i one, naše i vaše, lijeve i desne, a zapravo privilegirane i potlačene svjedočimo toj animiranoj zastavici na Google-tražilici razmišljajući o tome kako nam je moglo biti lijepo da se netko sjetio da smo država svi mi, a ne džepovi pohlepnih ideoloških kameleona.
Kad već nema toliko zastava po našim gradovima i selima, Google je tu da izvjesi našu zastavu umjesto nas. Umjesto da se naše zastave vijore na sve strane, spali smo na malu animiranu zastavicu na Google-u. To je naša otužna realnost i najbolja simbolika naše državnosti, odnosno stanja u našem društvu, popularno zvanog – stanja nacije.
Narode moj, ne daj se! Mogu nas tlačiti, ali nas neće slomiti! Sretan nam svima Dan državnosti, u nadi da će jednoga dana to ujedno biti i Dan naše zajedničke sreće, našeg zajedničkog ponosa, naše suverenosti i slobode od svih mogućih globalnih okova, političkih lažova i lopova!
Povezano:
Šiljo/Simbol „hrvatski“ i Hrvatska svedeni na ponosni dres ili na puki jezični izraz, flatus vocis
Epoha/Hrvatsko nebo
