R. Harris: Bez Stepinčeva svjedočenja čvrsti temelj identiteta Hrvatske i osnova hrvatske državnosti bili bi ostali skriveni i izgubljeni u ruševinama kompromisa i kolaboracije
Vrijeme:13 min, 49 sec
U povodu spomendana blaženog Alojzija Stepinca u petak, 9. veljače održao je u Centru za obnovu kulture engleski povjesničar doktor Robin Harris predavanje o ulozi nadbiskupa, poslije kardinala, bl. Alojzija Stepinca u povijesti Katoličke crkve i hrvatskog naroda. Predavanje je održao na izvrsnom hrvatskom jeziku. U njemu je vrlo otvoreno i sveobuhvatno osvijetlio velebno djelo nadbiskupa, mučenika i kardinala bl. Alozija te okolnosti za vrijeme njegova života i poslije njegove smrti. Prenosimo s portala Teleskop.hr u cijelosti Harrisovo izlaganje, a bilješku o njemu kao povjesničaru i o samoj tribini nakon teksta izlaganja.
Predavanje doktora Robina Harrisa
Mnoštvu elemenata katoličkog kršćanstva koje nekršćani i mnogi nekatolici smatraju nerazumljivima pripada i katoličko slavljenje – ne samo spominjanje nego upravo slavljenje – mučeništva naših svetaca. Od najranijih se vremena smrt mučenika u Crkvi opisuje kao dies natalis, odnosno njegov ili njezin rođendan. Trenutak u kojemu mučenikova tegobna patnja postane preteška za njegovo tijelo označuje ujedno i njegov slavni i radosni rođendan u Nebu.
Ovdje ću govoriti o blaženom Alojziju Stepincu, kardinalu i zagrebačkom nadbiskupu, čiji se dies natalis zbio desetog veljače tisuću devetsto šezdesete. Na beatifikaciji, trećeg listopada tisuću devetsto devedeset osme, papa sveti Ivan Pavao Drugi opisao je Stepinca kao mučenika premda mu (prema papinim riječima) „u strogom smislu riječi nije prolivena krv… Njegovu je smrt prouzročila dugotrajna patnja koju je iskusio.”
Postoje valjani praktični razlozi zašto smo se našli večer uoči Stepinčeva, a ne na sam blagdan. No ovo se okupljanje može smatrati bdijenjem uz njegovu smrt.
Malen kružok oko Stepinca također je održao svoje bdijenje. Znamo što se događalo u večer devetoga veljače tisuću devetsto šezdesete i sljedećeg dana. Podroban je prikaz napisao župnik Krašića, velečasni Josip Vraneković, Stepinčev vjerni prijatelj i zaštitnik.
Kardinalovi progonitelji su učinili sve u svojoj moći da ga unište, vjerojatno otrovom i radijacijom, zasigurno zanemarivanjem, a prije svega mentalnim pritiskom. Tako rade svi komunistički režimi – prvenstveno uništavaju čovjekov duh – tortura i iscrpljivanje tijela su samo jedan dio mučenja.
Stepinac je napisao u pismu prvog mjeseca tisuću devetsto šezdesete:
“Mržnja progonitelja kipi na mene i dalje, nadajuć se, da će mi ipak na koncu slomiti živce. Bog je međutim jači. U Njega sam uvijek stavljao svoju nadu i nisam se prevario. Ne ću se prevariti ni ubuduće. Bolje je časno poginuti nego sramotno živjeti kao izdajnik Crkve.”
U tjednu prije smrti čini se da je bio obuzet potrebom da oprosti svojim neprijateljima – dao je upute da se odsluže mise na tu nakanu. Zdravlje mu se malo popravilo, pa se vratio svojem normalnom rasporedu, ustajući u tri i petnaest ujutro.
No tada ga je uhvatio kašalj koji se sve više pogoršavao.
Posljednju je misu odslužio sedmog veljače.
Osjećao je strašnu bol u mjehuru. Morila ga je užasna žeđ.
Poslali su po liječnike. Došli su, nisu ništa napravili, vratili su se po savjet u partiju, da bi se potom u žurbi vratili nakon što je Vraneković telefonirao na Kaptol.
Župnik i jedna od časnih sestara su bdjeli uz njega naizmjenice. Jedino svjetlo u sobi je osvjetljivalo Stepinčevu omiljenu Gospinu sliku na koju je umirući fokusirao svoj pogled. San mu je bio isprekidan napadima kašlja i od boli u mjehuru.
Sljedećeg jutra, kada je Vraneković došao dati mu injekciju, Stepinac mu je rekao da napravi nešto važnije – da sasluša njegovu ispovijed. Pomno je nadgledao svoje posljednje pomazanje, oprostio se od obitelji i utonuo u postelju. Pet je puta zaredom rekao Deo gratias (Bogu Hvala!). Pridignuo se da pogleda Gospinu sliku i naglas rekao: „Blagoslovljeno Božje ime!“ Potom Fiat voluntas tua! (Budi volja tvoja!).
Zatim je uskliknuo: „Teško je!“
Boreći se za dah rekao je glasno: „Dajte mi onu moju svijeću!“ Zapalili su je. Primio ju je čvrsto u lijevu ruku. Vraneković ga je pridigao. Sve su časne sestre bile okupljene u malenoj spavaćoj sobi. Stepinčeve tri posljednje riječi bile su Fiat voluntas tua!
Još je tri ili četiri puta bolno udahnuo te preminuo.
Stepinac je preminuo od materijalnih uvjeta u koje je doveden nakon montiranog sudskog procesa, a sve je to pretrpio zbog duboke mržnje komunista prema njemu i prema katoličkoj vjeri – fraza je in odium fidei.
Osim toga, Stepinac je u neku ruku i mučenik za Hrvatsku. Ta predodžba nije dovoljno proširena među današnjim Hrvatima. Bez njegove snage, svjedočenja, primjera i vodstva, Katolička bi crkva u Hrvatskoj bila podrivena, postala bi popustljiva, te bi potonula, a time bi i povijesni identitet hrvatske nacije bio strahovito oslabljen. Stanovnici Jugoslavije bi nesumnjivo povratili osobne slobode koje su izgubili pod komunizmom nakon što se sustav urušio tisuću devetsto osamdeset devete, ali bi čvrsti temelj identiteta Hrvatske i osnova hrvatske državnosti bili ostali sakriveni i izgubljeni u ruševinama kompromisa i kolaboracije.
Kampanja za diskreditaciju Stepinca još uvijek traje. Otvaranje arhiva pape Pija Dvanaestog otvorilo je širom vrata srpskim istraživačima i zato omogućilo njihovim medijski dobro povezanim petokolonašima među Hrvatima da otkriju dokumente koji se mogu prikazati kao novi štetni dokazi.
Hrvati će napokon početi istraživati u vatikanskom arhivu gradivo koje se odnosi na papu Pija XII.
Dobro je znati da će Hrvati konačno poduzeti ozbiljan pokušaj istraživanja ovog arhiva. Cilj je saznati što više o istini, premda ja osobno sumnjam da će iz toga proizaći velika otkrića. Ovome bi pothvatu početna točka trebala biti već izdana zbirka vatikanskih dokumenata o odnosima Svete stolice u Drugom svjetskom ratu – Actes et documents du Saint-siège relatifs à la Seconde guerre mondiale. Valja popunjavati praznine, rastumačiti tekstovne opaske i otkrivati poveznice. Također se nadam da ovo istraživanje neće biti ograničeno na obrambene operacije, ni samo na Drugi svjetski rat, nego i na početku Hladnog rata i komunistički progon. Mi kao katolici trebamo biti ponosni na ono što su papa i Crkva radili tih godina.
Stepinčeva se uloga u povijesti Hrvatske počinje cijeniti. Međutim, njegova uloga u široj povijesti Katoličke crkve još ne. Ne mogu ulaziti u detalje, ali ću pokušati objasniti zašto se ova praznina mora popuniti.
Ožujka tisuću devetsto trideset i sedme, pojavile su se dvije važne političke enciklike Pija Jedanaestog, koje su važan dio Stepinčeve priče.
Mit Brennender Sorge je osudila nacizam.
Divini Redemptoris je osudila ateistički boljševizam.
Dvostruko odbacivanje neljudskog, štoviše protuljudskog, totalitarizma bila je osnova Stepinčeva političkog nazora u godinama koje su uslijedile.
Na čelu Crkve u vrijeme Drugog svjetskog rata i Hladnog rata bio je prečasni papa Pio Dvanaesti o kome je izrečeno još i više zlonamjernih kleveta – od gotovo istih ljudi – kao i o Stepincu. Kazališni komad o Piju Dvanaestom Zamjenik (Der Stellvertreter) koji je izišao tisuću devetsto šezdesete i treće, radilo se o uratku KGB-a, nepopravljivo je naštetio Pijovu ugledu koji je dotada općenito bio uzoran. No podjednaku je štetu nanijela knjiga Carla Falconija Šutnja Pija Dvanaestoga (Il silenzio di Pio Dodicesimo) – navodna šutnja bila je naravno povezana s holokaustom – koja se pojavila tisuću devetsto šezdesete i pete. Falconiju je ključnu pomoć pružila jugoslavenska i hrvatska Komunistička partija. Štoviše, dio o ratnoj Hrvatskoj zauzima čak trećinu knjige.
Montirani sudski postupak Sepincu vjerojatno je izveden uz sovjetsku pomoć
Montirani sudski postupak Stepincu tisuću devetsto četrdeset i šeste vjerojatno je izveden uz sovjetsku pomoć. Svakako ga trebamo promatrati kao jedan od niza montiranih procesa Komunističke partije koji su uključivali katoličke prelate kardinala Slipya (Ukrajina, tisuću devetsto četrdeset i pete), kardinala Berana (Prag) i kardinala Mindszentya (Mađarska, tisuću devetsto četrdeset i devete).
Nakon sloma diplomatskih odnosa između Vatikana i Jugoslavije tisuću devetsto pedeset i druge – koje je potaklo, ali ne u potpunosti uzrokovalo, Stepinčevo imenovanje kardinalom – pojavila se zbirka Tajni dokumenti o odnosima Vatikana i ustaške ‘NDH’ koju je sastavila UDBA. Ovo ipak nije dovelo do sveopćeg međunarodnog napada partije na Pija. Moskva je ispočetka bila oprezna u izravnom napadanju na papu. Njegov je ugled kod Saveznika i Židova još uvijek bio presnažan da bi se tu moglo išta postići.
Taj je napad morao čekati na papinu smrt i smrt mnogih koji su iz prve ruke znali o njegovim neumornim nastojanjima da spasi žrtve od nacista.
Politika Pija Dvanaestog i Stepinca bila je u suštini jedinstvena – radilo se prvenstveno o tome da se spase životi. I obojica su svojim zauzimanjem spasili na tisuće života. Slušajući njihove izjave, netko bi mogao sada poželjeti jasnije osude zločine. Međutim, oni nisu živjeli u medijskoj eri. Poruke su oblikovane prema mogućem učinku. A učinak je u zaraćenom svijetu, u kojemu su diktatori bili najvažnija publika, mogao biti ne samo kontraproduktivan nego i katastrofalan. Stepinčev je ton, zapravo, bio i oštriji od papinog, dijelom zato što je kao Hrvat imao zapaljiv temperament i nije bio diplomat, a dijelom zato što su im položaji i moralne obaveze bile različite.
Pio Dvanaesti se nadao, u različitim razdobljima ne bez razloga, da može postići sporazumni mir, čemu bi prepuštanje vatrenim govorima bilo štetno. Također je znao da je u odnosu prema Hitleru bio suočen s nekim koga nije bilo moguće uvjeriti i tko nije bio fleksibilan te bi reagirao još brutalnije ako bi ga se javno i izravno prozvalo.
Upravo se to dogodilo kada su nizozemski biskupi tisuću devetsto četrdeset i druge javno osudili deportaciju Židova u Auschwitz. Gnjevne nacističke vlasti su odgovorile deportacijom kršćanskih Židova koji su do tada bili sigurni. Papu je to potreslo i nije propustio prigodu da iz toga izvuče lekciju.
Pio Dvanaesti je poticao nuncije da pišu prosvjedne note, ali je općenito prihvaćao činjenicu da lokalna crkvena hijerarhija najbolje prosuđuje lokalne uvjete i ograničenja. Ipak je u posljednjem stadiju rata, nakon njemačke okupacije Italije u jesen četrdeset i treće osigurao spašavanje većine Židova u Rimu jer je ondje imao izravan utjecaj. Samostani i crkvene građevine su im poslužile kao sklonište. Ove su činjenice prešućene, iskrivljene i osporene, ali su dokazi sada jasni i lako dostupni.
Stepinčev manevarski prostor u odnosu prema ustašama je bio veći nego što bi bio slučaj da je pripadao u njemačku okupacijsku zonu pod nacistima. Osim toga, kao Hrvatu mu je položaj komplicirala želja da Hrvati imaju i sačuvaju svoju državu. Državu su dobili četrdeset i prve uza sva ograničenja i zadatosti u okviru Sila osovine i ustaša.
Čitavo je vrijeme hodao po tankoj liniji ne odričući se vlastitih načela. Tako je osudio Jasenovac, protužidovske zakone i ostale okrutne čine. No, čak i za vrijeme vlastitog suđenja, kada je to bilo lako, nije povukao svoju dobrodošlicu Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Najbliža usporedba je ona sa Slovačkom. I Slovaci su svoju državu dobili u okviru Sila osovine. Politički istaknuti katolički svećenik, monsinjor Tiso, je postao predsjednik, te je, usprkos višekratnim upozorenjima iz Vatikana, potpuno i izravno sudjelovao u progonu i deportaciji Židova. Ovo je put kojeg Stepinac nipošto nije uzeo.
Politika Pija Dvanaestog i djelovanje blaženog Alojzija Stepinca su u svakom trenutku, kako se čini – istraživanje može rasvijetliti ovo – u potpunom suglasju. Kampanje protiv obojice, premda udaljene nekoliko godina, pokrenute su radi istih ciljeva i istim taktikama. I dalje je tako. Obrana njihova ugleda je dio obrane integriteta same Katoličke crkve.
Pio Dvanaesti je postupao najbolje što je mogao. On je časni, venerabilis. Vjerojatno zaslužuje biti kanoniziran. Međutim, za blaženog Alojzija Stepinca sam siguran da zaslužuje.
Hrvatima je zbog kontroverzi sada još više stalo do njegove kanonizacije. Međutim, osjećaji Hrvata, koliko god bili snažni i opravdani, ovdje nisu najvažnije pitanje.
Kanonizacija označuje, tako reći, predstavljanje sveca čitavoj Crkvi na javno štovanje na način da je njegova reputacija univerzalno prihvaćena, te mu se javno upućuju molitve katolika iz svih zemalja i društvenih slojeva. Stepinac to zaslužuje ne zbog politike nego zbog njegove uzorne svetosti. I vjernici to zaslužuju – osobito oni koji još uvijek trpe radi svoje ispovijesti vjere. Stepinac može biti njihov svetac.
Svatko tko pročita njegov životopis otvorena uma i s predznanjem o katoličkom nauku o krepostima bit će nadahnut veličinom Stepinčeva kršćanskog značaja.
Svaki katolik koji vojuje na polju kreposti, čak i onaj kojem to lako polazi od ruke, ostat će pod dojmom Stepinčeve čistoće i asketizma.
Od ranih je godina do zadnjeg trenutka života njegovao gorljivu pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Prednjačio je u promidžbi i uređenju Marije Bistrice u službi hrvatskog nacionalnog svetišta.
Njegova je vjernost Crkvi, katoličkom nauku i papi bila bezuvjetna. Veoma je teško trpio zbog toga.
I katolici se i nekatolici podjednako dive njegovom energetičnom dobrotvorstvu – na primjer, njegovu uređenju zagrebačkog Caritasa za siromašne u vremenu gospodarske krize.
Alojzije je bio veoma mlad kada je postavljen za biskupa (koadjutor s pravom sukcesije na nadbiskupsku stolicu Zagreba).
Bio je pun žestine.
Bio je radikalan. Plašio je sve one koje su željeli miran i lagodan život.
Kao nadbiskup, pokrenuo je stvaranje novih župa kako bi odgovorio naglom rastu stanovništva u Zagrebu. Početnim pet župa dodao je s vremenom četrnaest novih tako da je većinu današnjih zagrebačkih župa osnovao Stepinac.
Njegovo djelovanje u korist Židova koji su trideset i osme istjerani iz Austrije i Čehoslovačke bilo je domišljato i aktivno. Njegova zaštita Židova u NDH bila je još domišljatija i aktivnija.
Trebam spomenuti Stepinčeve intervencije prema vlastima NDH u ime onih koji su bili pred progonom i ubijanjem. Zalagao se – za Židove, Srbe, komuniste, taoce u njemačkom zatvoreništvu, pravoslavne klerike koje su Ustaše uhitile, slobodne zidare, žene, djecu, hrvatske vojnike koji su bili osuđeni na smrt i slovenske svećenike u logorima. Služio se institucijama Crkve, osobito Caritasa, da spasi i smjesti tisuće srpske djece u hrvatske obitelji. Svoj je vrt pretvorio u njihovo sklonište. Njegova ih je palača krila. Njegov je ljetnikovac bio zaklon starijim Židovima i židovskoj djeci.
Nadbiskupija je za potrebe obrane na suđenju sakupila popis njegovih intervencija, a radi se samo o manjem dijelu ukupnih intervencija. Popis sadrži više od dvjesto stranica.
Esther Gitman, povjesničarka koja je istraživala spašavanje Židova u NDH koja je i sama preživjela holokaust, napisala je u svojoj knjizi o ovoj temi:
“Za mojih putovanja po zemljama bivše Jugoslavije, po Izraelu i Americi, ime na koje sam najčešće nailazila u svojih sedamdeset i dva svjedočenja bilo je ono nadbiskupa Stepinca“.
Prije sam spomenuo Stepinčevu važnost kao Hrvata.
Prezrivu opasku francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda, koja je kasnije postala naslov knjige Alaina Finkelkrauta „Comment peut-on être Croate?“ („Kako se uopće može biti Hrvat?“), sažima problem s kojim se bore moderni Hrvati u nastojanju da potvrde vlastiti identitet.
Hrvati su se našli pred izazovom ponovnog stjecanja i uspostave kontinuiteta s povijesnim hrvatskim identitetom koji je postojao prije nacizma i komunizma. Trebao im je temelj za samopoštovanje i samopouzdanje. U jednu je ruku, hrvatski domovinski rat postigao taj cilj – doduše uz strahovitu cijenu. Gledajući pobliže na iskustva sa prošlosti možemo ustvrditi da Stepinac igra posebnu ulogu.
Stepinac Hrvatima pokazuje način – spomenimo se da „martyr“ (odnosno mučenik) na grčkom doslovno znači „svjedok“ – način promatranja događaja očima domoljubnog Hrvata koji je u svakom trenutku života želio činiti ono što je pravedno, dobro i milostivo.
Mnogi su vodeći Hrvati, pa čak i oni koji su se protivili komunizmu, držali u tom vremenu da je bitka izgubljena. Međutim, Stepinac ni na trenutak nije povjerovao da će komunizam iznijeti pobjedu.
Kako je napisao svome prijatelju, kiparu Ivanu Meštroviću, osam mjeseci prije svoje smrti:
“Apsolutno je nemoguće da ikada pridobiju srca ljudi za ovaj monstruozni system. Ja, vjerojatno, ne ću doživjeti slom komunizma u svijetu, radi skršenog zdravlja. Ali sam apsolutno siguran u taj slom. Štogod se gradi protiv naravi, kako je Bog stvorio i ustanovio, to se mora srušiti unutarnjom nuždom… Sotona je izgubio bitku na Kalvariji, pa sam siguran, da će je izgubiti i na Kalvariji mističnog Krista, a to je Crkva, koja danas prolazi svoju Golgotu.”
Dragi prijatelji – Vrijeme je pokazalo da je Stepinac bio u pravu.
Bogu hvala!
Bilješka o R. Harrisu
Robin Harris britanski je povjesničar, novinar, pisac i publicist. Rođen je u Falmouthu u Engleskoj g. 1952. Studirao je na Oxfordu, gdje je i doktorirao modernu povijest na tamošnjem glasovitom sveučilištu.
Od ožujka 1978. do studenoga 1990. radio je za Konzervativnu stranku te za britansku Vladu kao posebni savjetnik u Ministarstvu financija, posebni savjetnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, ravnatelj odjela za konzervativna istraživanja i u uredu britanske predsjednice vlade Margaret Thatcher, a nakon g. 1990. nastavio je kao njezin savjetnik i pisac govora. Napisao je knjige “Stepinac – njegov život i vrijeme” i „Povijest Dubrovnika”.
Hrvatski je državljanin od g. 2006., govori hrvatski jezik i živi u Zagrebu. Član je Upravnog odbora Centra za obnovu kulture u Zagrebu.
Dodatna vijest s predavanja
Nakon predavanja na odličnom hrvatskom jeziku dobio je velik pljesak nazočnih, među kojima su bili bivši predsjednik vlade Tim Orešković, bivši ministri Zlatko Hasanbegović i Miro Kovač, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta Željko Tanjić, zagrebački vijećnik Trpimir Goluža, predsjednica udruge U ime obitelji Željka Markić i poznati hrvatski poduzetnici Ante Žužul, Pavo Zubak i Ilija Tokić.
Povezano:
Teleskop.hr / Hrvatsko nebo
