Amerikanci izučavaju Oluju, a kako mi u svojem obrazovnom sustavu tretiramo Domovinski rat?

Dr. Jareb i prof. Bekavac, autori udžbenika povijesti, o tretmanu Domovinskog rata u povijesnim udžbenicima

Kakav je tretman Domovinskoga rata uopće, a napose vojno-oslobodilačke operacije Oluja čiju 22. obljetnicu obilježavamo ovoga tjedna? Pitanje se nameće s obzirom i na činjenicu na koju doista Hrvatska može biti ponosna, a to je da i moćna Amerika na svojim učilištima izučava briljantnost operacije Oluja, što je i nedavno američki min istar obrane potvrdio svome hrvatskome kolegi. Najpozvanije osobe da progovore o zastupljenosti Domovinskoga rata i Oluje u udžbenicima povijesti su dr. sc. Mario Jareb i Stjepan Bekavac, autori udžbenika iz povijesti.

Od njih doznajemo da je u uporabi 15 udžbenika iz povijesti, ali neki su autori u udžbenicima naveli ime Rajka Vukadinovića, prve srpske žrtve u Domovinskom ratu, ali su preskočili junački čin hrvatskoga branitelja Mile Blaževića Čađe koji se, opasan eksplozivom, bacio se na oklopni transporter pobunjenih Srba i svojim činom spasio sumještane Struge Banske u Pounju, što znači da se ne bave smislom i stvarnim povijesnim značenjem Domovinskoga rata, dakle ne bave se istinom, nego se bave sjenama, sporednim događajima, ukratko nude agresorski pogled na noviju povijest. Pomalo je nevjerojatno da Ministarstvo odobrava i takve udžbenike, a još je nevjerojatnije da je jedno od stručnih povjerenstava MZOS-a za odobravanje udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava inzistiralo na izbacivanju zemljovida masovnih grobnica u Domovinskome rau iz školskoga povijesnog atlasa. Učenici se ne boje istine, ali čini se da se neki u Ministarstvu boje.

Dr. sc. Mario Jareb, znanstveni savjetnik u Hrvatskome institutu za povijest i suautor udžbenika iz povijesti: Kolega Bekavac i ja napisali smo udžbenik temeljen na činjenicama, a ne na politikantstvu poput nekih drugih autora

U posljednjih petnaestak godina koliko pozorno pratim pitanje zastupljenosti Domovinskoga rata i pristupa toj problematici u nastavi povijesti u hrvatskim školama dogodile su se značajne promjene, i to u pozitivnome smislu. Od ozbiljnih pokušaja relativizacije prošlosti i izjednačavanja krivnje za izbijanje rata i ratne zločine od strane nekih autora udžbenika, došli smo do stanja u kojemu u znatnoj mjeri prevladavaju sadržaji utemeljeni na činjenicama i spoznajama do kojih je došla i hrvatska historiografija. Uz to je sve veći i broj nastavnika, ali i učenika, koji sa zanimanjem i entuzijazmom prate teme koje se odnose na to ključno razdoblje najnovije hrvatske povijesti, a stečena znanja i spoznaje nastoje i produbiti. Nastavnicima su već više od desetljeća dostupni i specijalizirani stručni skupovi na kojima imaju prigode upoznati se s pogledima hrvatske historiografije, ali i istaknutih sudionika ratnih događaja na brojne teme povezane s Domovinskim ratom, a niz skupova održava se i na lokalnoj razini. Svakako treba istaknuti razmjerno nedavno uvedene organizirane posjete škola Vukovaru, gdje se tisuće učenika na licu mjesta upoznaju s tragedijom toga grada, ali i Domovinskim ratom u cjelini. Istodobno postoji niz edukacijskih projekata različitih udruga koje u suradnji s brojnim školama rade na upoznavanju učenika s pojedinim događajima iz Domovinskog rata.

Sve to ne znači da je stanje potpuno zadovoljavajuće i da nema prostora za njegovo poboljšanje. Još je uvijek aktualno pitanje odgovarajuće zastupljenosti tema iz Domovinskog rata u nastavi povijesti, pa i pristupa tim temama. One se prema postojećim planovima i programima obrađuju potkraj 8. razreda osnovne škole i u 4. razredu gimnazije, odnosno u odgovarajućim razredima srednjih strukovnih škola. Obrada takvih tema uobičajeno pada potkraj školske godine, što je svakako otežavajuća okolnost za kvalitetno izvođenje nastave. Uz to, u 4. razredima gimnazije nastava završava ranije, a učenici su usmjereni prema kraju svojega srednjoškolskog obrazovanja i polaganja mature te nije neobično što mnogi od njih zanemaruju mnoge sadržaje koji po planu rada ulaze upravo u posljednje tjedne njihova boravka u školi.

Sadržaji tema predviđenih planom i programom obrađeni su u postojećim udžbenicima za osnovne i srednje škole, pri čemu oni u udžbenicima za 8. razred osnovne škole čine dio X. cjeline pod naslovom „Postanak i razvoj samostalne hrvatske države“. Stanje obrađenosti te teme se s obzirom na opseg koja ona zauzima, a djelomice i na pristup problematici, razlikuje od udžbenika do udžbenika. Kao suautor jednog od udžbenika (onoga kojega sam napisao u suradnji s kolegom Stjepanom Bekavcem), kojega su neki mediji u svojim besmislenim i često priglupim uradcima višekratno označili „kroatocentričnim“ i „nacionalističkim“, nastojao sam što više prostora dati nacionalnoj povijesti, a kao istraživač suvremene hrvatske povijesti učinio sam sve da sadržaj udžbenika bude utemeljen na činjenicama i spoznajama do kojih je došla suvremena hrvatska historiografija. Problematici stvaranja hrvatske države i Domovinskog rata, koju je u većem dijelu napisao kolega Bekavac, nastojali smo pristupiti na isti način – vođeni činjenicama i spoznajama do kojih je došla historiografija, a ne naklapanjima i manipulacijama koje su u prvom redu proizveli neki političari i politički aktivisti kako bi opravdali svoje politikantske poglede na prošlu stvarnost. U udžbeniku koji ukupno sadrži 200 stranica, spomenutoj X. cjelini pripada njih tridesetak, što s obzirom na plan i program koji predviđa obradu hrvatske i europske povijesti 20. stoljeća (uključujući i nezaobilaznu problematiku Drugoga svjetskog rata) čini značajan dio sadržaja udžbenika. Postoje i opsežniji udžbenici od našega, no po opsegu spomenute cjeline pa i po pristupu neki od njih svakako značajno zaostaju za onim što smo napisali kolega Bekavac i ja. Nomina sunt odiosa, no oni na koje se to odnosi svakako će se prepoznati.

Sadržaj sadašnjih udžbenika i stanje nastave povijesti kakvo sada poznajemo još će neko vrijeme utjecati na oblikovanje svijesti i spoznaja mladih generacija, no najavljene reforme obrazovnoga sustava svakako će u skoro vrijeme donijeti značajne promjene kako u način poučavanja tako i u sadržaje nastavnih planova i programa. Česte promjene na čelnim mjestima u sustavu obrazovanja te ono što se je nedavno događalo sa zloglasnim Jokić-Budakovim „kurikulumom“ potiču na oprez. Držim, naime, kako bi usvajanje onoga što je pripremila njihova ekipa svakako značilo smrtni udarac povijesti kao nastavnom predmetu, pa bi sukladno tome i poučavanje o Domovinskom ratu doživjelo težak udarac. Iako su se u posljednje dvije godine prilike znatno promijenile, ipak su zagovornici pristupa te dvojice i njihovih sljedbenika na onome što smatram uništavanjem hrvatskog obrazovnog sustava u javnosti još uvijek vrlo glasni i utjecajni te osobito uspješni u medijskim manipulacijama kojima ono što zastupaju posve neopravdano predstavljaju čudotvornim lijekom za hrvatsko obrazovanje.

Prof. Stjepan Bekavac, suautor udžbenika iz povijesti: Naši učenici žele punu istinu o slavi i veličini Oluje, ali neki od autora udžbenika nude im agresorski pogled

Uskoro će biti dvadesetdruga obljetnica operacije koja je poznata pod imenom Oluja. To je operacija koja se ovdje u Americi proučava i pokazuje što dobro predvođena, dobro opremljena, dobro uvježbana snaga, i politički dobro predvođena – može napraviti i preokrenuti. Iznimno poštujemo vas, našega saveznika – jednu malu zemlju koja se zna boriti znatno iznad svoje kategorije“, rekao je, na sastanku u Pentagonu 12. srpnja 2017., James Mattis, ministar obrane SAD-a svojem hrvatskom kolegi Damiru Krstičeviću.

Ovu je činjenicu potvrdila prije 15 godina i Središnja obavještajna agencija SAD-a u svojoj studiji Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995. Washington, DC: Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis, 2002. Ona navodi kako se temelj vojno-redarstvene operacije Oluja nalazio u poboljšanoj doktrini i strukturi HV-a, koja se provodila od 1993. Premda se u njezinoj pripremi i izvođenju pojavilo niz objektivnih problema, Oluja predstavlja vojnostrateški vrhunac hrvatskoga Domovinskog rata i potvrdu umijeća hrvatske vojske, vojske stvorene u kratku roku i ustrojavane u ratnim uvjetima.

Na žalost, Oluja predstavlja i jednu od polemičnih podtema u šaroliku spektru povijesnih udžbenika hrvatskog obrazovnog sustava, tj. kamen spoticanja i razilaženja među njihovim autorima. Naime, osnovnoškolski udžbenici koji se danas rabe u nastavi povijesti nastali su prema Nastavnomu planu i programu iz 2006., dok su gimnazijski udžbenici kao i oni za srednje strukovne škole, nastali prema programu iz 2000. godine.

U Katalog obveznih udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava u školskoj godini 2014./ 15. koji je donijelo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta, trenutačno je uvršteno 15 udžbenika u kojima se obrađuje Domovinski rat.

Unatoč detaljnim smjernicama Nastavnoga plana i programa, koje podjednako obvezuju nakladnike, autore udžbenika i članove povjerenstva za prosudbu kakvoće udžbenika, kada je riječ o bilo kojemu dijelu nastavnoga sadržaja (tako i Domovinskoga rata), danas u hrvatskom obrazovnom sustavu postoje različite inačice pristupa toj građi, i ne samo u grafičko-likovnomu oblikovanju udžbenika, nego i sadržaju, odnosno pristupu činjenicama.

S obzirom na Oluju, današnji se udžbenici mogu podijeliti na one koji detaljno opisuju njezine ciljeve, provedbu i rezultate te uspjeh i učinke Oluje i one koji naglasak stavljaju na njezine posljedice, ponajprije na civilne žrtve. Objema činjenicama neki autori udžbenika pristupaju tako da jednu činjenicu, primjerice uspjeh i učinkovitost vojnoredarstvene operacije, prikazuju u samo nekoliko rečenica ili pola stranice, a njezine posljedice (civilne žrtve) prikazuju na pet i više stranica, a drugi autori obrnuto. To je pokazatelj velikoga nerazmjera prema temeljnim odrednicama u obvezujućem dokumentu MZOS-a, tj. istom Nastavnom planu i programu.

Tekst udžbenika nedvosmisleno treba ukazati na razumijevanje ciljeva i rezultata Oluje – poraz srpskoga agresora, oslobađanje okupiranoga teritorija Republike Hrvatske i dolazak na međunarodno priznatu granicu, povratak prognanika i izbjeglica te pomoć Armiji BiH u deblokadi opkoljenoga Bihaća kako bi se izbjegla humanitarna katastrofa. Stoga je neupitno naglašavati činjenicu da se Olujom spriječio pokušaj trajnoga otkidanja velikog dijela hrvatskog narodnoga i državnog teritorija. Razlog i smisao Oluje jest obnova života, a oslobođenjem okupiranih područja i prestankom rata, omogućen je gospodarski oporavak i daljnji gospodarski razvoj.

Potpunu anarhiju u prikazu novije hrvatske povijesti izazvalo je pomodarsko uvođenje metoda multiperspektivnosti i multiinterpretativnosti u prikazivanju, tumačenju i vrjednovanju povijesnih događaja i osoba. Takav koncept ostavlja prostor višeznačnosti jednoga te istoga događaja i osoba, a poražavajuća je činjenica što na njemu inzistiraju i autori radnoga materijala kurikularne reforme. Primijenjeno na Domovinski rat, to znači da se o obrani Domovine može govoriti i iz perspektive branitelja i perspektive agresora, što implicira da je svaka od tih perspektiva legitimna te da jednu od njih učenik može izabrati za svoj subjektivni stav. Ovakva perspektiva polučila je u hrvatskim udžbenicima povijesti ime Rajka Vukadinovića, prve srpske žrtve u Domovinskom ratu (poginuo u sukobu s hrvatskim redarstvenicima 31. ožujka 1991. na Plitvicama), ali je istim onima kojima su ti udžbenici namijenjeni ostao nepoznat junački čin hrvatskoga branitelja Mile Blaževića Čađe (dana 26. srpnja 1991. opasan eksplozivom bacio se na oklopni transporter pobunjenih Srba i svojim činom spasio sumještane Struge Banske u Pounju koje su pobunjeni Srbi koristili kao živi štit).

Na žalost, tako se u većini udžbenika Oluja prikazuje navođenjem imena mjesta i predjela oslobođenoga teritorija, dok se puno više pažnje pridaje sjenama nad tom operacijom. Te sjene žele predstaviti odnos Hrvatske vojske prema srpskome stanovništvu na oslobođenom području kao zločinački, kao i nečinjenje hrvatskih vlasti u sprječavanju takvih radnji. Drugim riječima, veća se pažnja pridaje događajima koji nisu povezani s ciljevima Oluje, tj. lošim događajima koji su rezultat samovolje neodgovornih pojedinaca, a ne službene politike hrvatskoga državnoga vodstva. Naglašavanje zločina nad srpskim civilima tijekom Oluje, za razliku od prijašnjih generacija udžbenika povijesti, najznačajnija je promjena koja se dogodila u novim izdanjima udžbenika. Izostanak sveopćih vrijednosti istine i dobra te i svođenje povijesnih činjenica na subjektivnu i netočnu interpretaciju čini Oluju kao negativnu posljedicu Domovinskoga rata.

Osim mnoštva važnih podataka, smisao i značenje udžbenika povijesti jest u prenošenju mentalnih slika, obrazaca, tradicije, norme i vrijednosti koje oblikuju naše shvaćanje prošlosti, a time utječu i na shvaćanje našeg kolektivnoga nacionalnoga identiteta. Pritom ne zanemarujemo važnost nastavnika i obitelji na kreiranje tih procesa. Udžbenik ima javnu narav, odobrava ga nadležno državno tijelo, jer kroz obrazovni sustav dopire do velikoga broja korisnika, pa shodno tomu može postati i predmetom javne rasprave i sukoba u kojem sudjeluju svi – od profesionalnih povjesničara do običnih građana. Cjelokupno razdoblje Domovinskoga rata u udžbenicima povijesti, a posebno vojnoredarstvena operacija Oluja, najviše je podložno „javnoj uporabi povijesti“ i tema je koja izaziva burne reakcije struke, ali i šire javnosti.

Vrijeme u kojemu živimo svjedoči o slabo utvrđenim temeljima vlastite prošlosti, o bojazni i sumnjama u površno znanje ono što današnji naraštaji znaju o vlastitom identitetu. Postoji istinska potreba za nedvosmislenim i istinitim informiranjem mladih kako bi mogli izgraditi pravilan sustav vrijednosti, sustav u kojem će biti sigurni u istinu o Domovinskom ratu, napose o Oluji, da bi tako bili sigurni u sebe, stekli jasnu svijest o svojemu narodu i svojoj Domovini i njezinim vrijednostima. Tako poštuju sebe i druge, tako postižu poštovanje drugih. Isto ono poštovanje koje trebaju pridati krvavoj berbi u Lovasu, HOS-ovoj štafeti smrti, događajima u Rosinjači, Baćinu ili Golubovu kamenu.

Vlastitim iskustvom svjedočim u njihovu iznimnu zainteresiranost za takvim sadržajima, svjedočim da se učenici ne boje zaključivati o povijesnim okolnostima na temelju zemljovida masovnih grobnica u Domovinskom ratu, zemljovida na čijem je izbacivanju iz školskoga povijesnog atlasa inzistiralo jedno od stručnih povjerenstava MZOS-a za odobravanje udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava. Hrvatski učenici u tome slijede Ciceronov drugi zakon povijesti: ne bojati se reći ono što je istinito.

pripremila Barbara Kraljičak

Hrvatski tjednik/http://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo