Osloboditelji iz 1945. vladaju Hrvatskom po Rankovićevu receptu

Na današnji dan, 8. svibnja godine 1945. horde Josipa Broza Tita ušetale su se u vojno nebranjeni Zagreb. Selektivno. Prvo su ušle srbijanske četničko-partizanske jedinice, dok su hrvatske ostavljene na sigurnoj distanci. Uslijedio je pokolj Zagrepčana, koji se i danas obilježava kao „oslobođenje Zagreba“. Za taj velezločin, međutim, nitko nikad nije odgovarao. Na tom zločinu mnogi i danas grade karijere i nazivaju ga „antifašizam“, premda je riječ o masovnom zločinu klasičnoga revolucionarnog komunizma jugoslavenskoga tipa, za koji smo, više-manje naivno, mislili da smo ga početkom devedesetih skinuli s državne i narodne grbače. Demon je preživio!

Trideset godina ozračja demona u demokraciji

Dok se u svibnju 1945. ubijalo uzduž i poprijeko zagrebačkih livada i šuma, Titov najbliži suradnik, nezadovoljan razmjerima i brzinom ubijanja, vlastoručno piše jugokomunistima u Zagreb: „Vaš rad uz Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja, jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima. Zaboravljate da…“ (Aleksandar Ranković).

Oko 130 masovnih grobnica nalazi se u Zagrebu i njegovoj najbližoj okolici. Kad bi se sve otkrile i istražile, te kad bi se u međunarodnoj znanstvenoj suradnji istražio Jasenovac i Macelj, stvari s karakterom „osloboditelja“, njihovom svrhom i smislom, sjele bi na svoje pravo povijesno i moralno mjesto. Za takvo što potrebna je politička odluka. No, u tom smjeru ništa se iz mandata u mandat ne događa, čime se produžuje jasenovački mit, čime se ide na ruku velesrbijanskoj politici i čime se radi izravno na štetu hrvatske države i naroda. Zatrovani temelj ključne društvene podjele nitko ne dovodi u pitanje, niti nudi rješenja. Komunistički zločini – nisu tema. Tamo gdje sramežljivo provire u javnost na djelu je reakcionarni revizionizam narodnih neprijatelja. I tako prođe tridesetak godina samostalnosti u ozračju „demona u demokraciji“ (Ryszard Legutko – Totalitarne kušnje u slobodnim društvima, Verbum).

Tito i Ranković: Demoni kao „demokratski“ uzori

Prema tome, političke elite i u slobodnoj Hrvatskoj ponašaju se kao produžena ruka OZN-e, odnosno kao njezina ulaštena proteza za 21. stoljeće. Naime, kaj. Ta je revolucionarna represivna organizacija, utemeljena godine 1944. s Aleksandrom Rankovićem na čelu imala precizno zacrtane zadaće. Ona je kao „jedinstvena moćna organizacija“ trebala upravljati „političkom obavještajnom službom u inostranstvu i na okupiranoj teritoriji i kontraobavještajnom službom u NOVJ i na okupiranoj teritoriji i na neokupiranoj teritoriji“ (Osnivački dokument OZN-e). Dok postoji hrvatska država, njezin teritorij je prema mjerilima OZNE (i njezinih slijednica) – „okupiran“. Tamo gdje nema hrvatske države, tamo je „slobodan teritorij“. Jest, to je prizemno totalitarna logika, ali ona, drugarice i drugovi, funkcionira!

Titov general Ranković 18. svibnja 1944., jednu godinu prije „oslobođenja“, u svom pismu proglašava OZNU za „organe državne bezbednosti“. Oni „moraju biti najdosledniji zaštitnici i čuvari tekovina narodno-oslobodilačke borbe“. Možemo li onda zaključiti da su oznaši svi oni koji danas čuvaju revolucionarne tekovine, mitove i dosjetke, ili samo oni koji su u tome „najdosledniji“?! Ranković na istom mjestu vizionarski predviđa – „Ozna će postati najomiljenija organizacija u našem narodu“. „Potčinjena“ jedino J. B. Titu. A on je i dalje neupitna veličina, bez obzira na sve zločine. Takvo je stanje svijesti i prakse moguće jedino u partijsko-represivnoj državi s demokratskom perikom!

Pripreme za „oslobođenje“ OZNA je razradila godine 1944. u strogo povjerljivom dokumentu „Zadatci NOOa pri oslobodjenju novih krajeva“. Razrađena su pravila ulaska u gradove. Ukratko – vojne postrojbe prve ulaze u gradove i „osiguravaju sve objekte bez razlike, bili vojnički ili ne“ itd. Svu vlast poslije zauzimanja gradova „vrši OZNa, kojoj se stavljaju na raspolaganje svi organi upravnih odjela NOO“. Tek „kad OZNa izvrši prva čišćenja i osigura grad, onda počinje predavati upravu u ruke NOO“. Zanimljivo je i ovo: „treba odmah u svakom okrugu osnovati logore za prisilan rad“. Tako je, dakle, počelo s masovnim zločinima – planirano i organizirano, a kako je danas, znamo – prekidaju se iskapanja, sprovodi umorenih žrtava odvijaju se što dalje od javnosti… Jedino, ruku na srce, nema logora za prisilni rad, no, ta je činjenica nadomještena sofisticiranijim pravosudnim, državno-odvjetničkim i drugim „demončekima“.

Čemu i kome služe kartoteke Odjelenja za zaštitu naroda

Za one baštinike jugokomunističkoga totalitarizma koji eventualno posustaju u čuvanju revolucionarnih tekovina, prenosim jedan mali podsjetnik kako ne bi skrenuli s „kursa“ i kako bi ispravno nastavili izgrađivati svijetlu budućnost. O kartotekama je riječ. Evo što i kako treba raditi: „Osim zadataka prikupljanja podataka o narodnim neprijateljima, osnivanja kartoteka i vodjenja evidence o licima sumnjiva ponašanja, treba da težište svih vojno-pozadinskih vlasti i R.O.C.-eva bude upravljano na sačinjavanje popisa svega stanovništva sa njihova djelokruga ili sektora, uz naznaku generalija za svakoga pojedinca eda bi sada i po oslobodjenju mogli imati tačan uvid o radu, ponašanju i odnosu prema N.O.P. svakog pojedinca. Na taj način moći ćemo ocijeniti rad i djelovanje svakog pojedinca, zločince kazniti za zlodjela, a nedostojnima onemogućiti pristup u naše redove“. Tako je u mjesecu ožujku 1945. Odsjek OZN-e za Zagrebačku oblast naveo da je „upisano u kartoteku Oblasti daljnjih 4.800 zločinaca“, što ukupno „broji 8.141“.

U tim i takvim okolnostima pripreman je i obračun totalitarnoga režima s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, za koji je OZN-a imala također unaprijed razrađen pisani scenarij po kojemu se postupalo na terenu.

Ako vas, poštovani čitatelji, ovdje navedeni navodi podsjećaju na današnje titeke i rankoviće, koji priječe istini da izađe na svjetlo dana, onda ste sto posto na dobrom tragu. Zločini jugokomunista, masovna pogubljenja bez evidencije i sudskog postupka, a prema stanju i „spiskovima“ Ozninih „kartoteka“ pripremljenih za „svaku oblast“, bili su planirani, organizirani, provedeni, masovni i prikriti. Takvima trebaju i ostati, kako bi osloboditelji koji su okupirali i Zagreb i Hrvatsku u cjelini, kao i njihovo potomstvo, vladali nad hrvatskim „zločincima“.

Preživljavanje u izmijenjenim okolnostima: Zemaljske OZN-e u regionu i Evropi

Jugokomunisti postaše kapitalisti i demokrati, a izmišljeni znani i neznani zločinci „narodni neprijatelji“. Za jugokomunističke kriterije svaki je Hrvat sam po sebi činom rođenja suspektan upravo time što je Hrvat. U kartoteku s njim! Pravo punopravnog građanina ima samo onaj koji se dokazao i koji je dostojan „pristupa u naše redove“.

U nedavno završenoj predizbornoj kampanji, problem jugokomunističkih zločina i njihovih posljedica nijedna iole relevantna stranka nije ni spomenula (kao i druge goruće probleme države i nacije), kamoli stavila na popis recimo deset nezaobilaznih tema, dilema i problema koje hrvatska država mora riješiti. Bit će da se i one u izmijenjenim okolnostima u ozbiljnoj mjeri pridržavaju Rankovićevih uputa iz 1944/45., svakako revnije negoli prema europskim deklaracijama i rezolucijama o potrebi osuda svih totalitarnih režima. O potrebi pak znanstvenih istraživanja da i ne govorimo. Komunizam se, pod krinkom antifašizma, na državnoj razini slavi još jedino u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Stoga je, nažalost, i razumno i objektivno pretpostaviti da su u tim državama i dalje djelatne i operativne „zemaljske“ OZN-e sa svojim „kartotekama“ za i najmanje mjesto, vojničkim ustrojem i načinom rada, ideološkim političkim ciljevima i svijetlim tekovinama.

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo