Prof. Marko Perčin/Vicko Zmajević – jedan od velikana hrvatskoga roda i kulture rodom iz Boke kotorske

Vicko Zmajević (Perast, 23. prosinca 1670. – Zadar, 11 rujna 1745.) bio je znameniti hrvatski crkveni dostojanstvenik, pisac i političar te jedna od najvažnijih osoba u Dalmaciji u prvoj polovini 18. stoljeća. U ovo naše doba prikrivanja i svojatanja hrvatske kulturne baštine u Boki kotorskoj, u Dubrovniku i drugdje, dobro je podsjetiti čitatelje i javnost na takve velikane. Prenosimo, uz suglasnost autora, s portala Zajednice bokeljskih Hrvata (ZBH), nevladine organizacije iz Republike Hrvatske, stručni prikaz Zmajevićeva života i djela iz pera povjesničara Marka Perčina.

Za razliku od svog mlađeg brata Matije, koji se poput oca odlučio posvetiti pomorstvu i čiji je odlazak iz rodne Boke te burni život u tuđini bio uvjetovan spletom okolnosti, Vicko Zmajević je imao životni put koji je jednim dijelom sličan životu njegova strica Andrije, književnika i nadbiskupa barskog.

U Zadru osnovao sjemenište za svećenike glagoljaše

Vicko je bio znameniti hrvatski crkveni dostojanstvenik, pisac i političar te jedna od najznačajnijih osoba u Dalmaciji u prvoj polovini 18. stoljeća. Bio je apostolski vizitator za balkanske zemlje pod turskom vlašću te barski i zadarski nadbiskup, pobornik glagoljice i mecena. Posebnu je pozornost posvetio unapređenju hrvatskoga književnog i pučkog jezika, a u Zadru je osnovao sjemenište za svećenike glagoljaše. Njegovom zaslugom je iz okolice Skadarskog jezera kraj Zadra početkom tridesetih godina 18. stoljeća naseljeno više stotina katoličkih arbanaških izbjeglica, čime je utemeljeno naselje Arbanasi.

Njegovi stavovi imali su značajan utjecaj na papinsku politiku na Balkanu. Pisao crkveno-povijesne i dogmatsko-polemične rasprave i poslanice te pisma na talijanskom, latinskom i albanskom jeziku. Predsjedao albanskomu crkvenomu saboru u Mrkinju u području Lješke nadbiskupije početkom 18. stoljeća te napisao zaključke tog sabora na latinskome i albanskome, koji su važni povijesni izvor za upoznavanje društvenih prilika u Albaniji i za povijest albanskoga jezika iz toga doba. Bio je pobornik rimske koncepcije djelovanja u cilju ostvarenja jedinstva kršćana. Bio je gorljiv pristaša sveslavenske ideje i u ime svetog oca radio na pokušaju stvaranja unije između katoličke i pravoslavne crkve. Također, smatrao je da samo jedinstveni Slaveni uz papin blagoslov mogu protjerati Turke iz Europe.

Vicko je crkvenu službu započeo, uz preporuke svog strica, Andrije Zmajevića, studijem teologije i filozofije pri Collegium Urbanum odnosno Collegium de Propaganda Fide u Rimu. Zatim je, na prijedlog peraške općine i uz pristanak mletačkih vlasti postavljen za opata samostana sv. Jurja pred Perastom i župnika crkve sv. Nikole u Perastu (1695.-1701.) Papa Klement XI. imenovao ga je 1701. barskim nadbiskupom i administratorom Budvanske dijeceze te apostolskim vizitatorom Katoličke crkve za Srbiju, Albaniju, Makedoniju i Bugarsku. Pored toga, kao barski nadbiskup nosio je i titulu primasa Srbije.

Primas Katoličke crkve za Srbiju, Albaniju, Makedoniju i Bugarsku…

Međutim, zbog nesigurnih uvjeta života u Baru, koji se nalazio pod turskom vlašću, vratio se 1706. u Perast odakle je 1710. godine otišao u Kotor, baš kao što je i njegov stric u prijašnjem razdoblju iz istog razloga Barskom nadbiskupijom upravljao iz Paštrovića i Budve. Zadarskim nadbiskupom imenovao ga je također Papa Klement XI. 22. svibnja 1713. godine na prijedlog mletačkoga dužda, ali i dalje je zadržao i naslov apostolskog vizitatora za zemlje pod osmanlijskim vrhovništvom. Od 1737. njegova su vizitatorska prava proširena i na Bosnu.

Na inicijativu Vicka Zmajevića, kao zadarskog nadbiskupa 1726., 1727. i 1733. naselilo se kod Zadra više od petsto arbanaških, katoličkih izbjeglica iz područja u blizini Skadarskog jezera. Njihovo doseljavanje je uz zadarskog nadbiskupa planirala i pomagala Mletačka Republika kako bi revitalizirala i obnovila naročito od Turaka opustošeno zadarsko zaleđe. Doseljenici su se nastanili na predio zvan San Marco, koji su Mlečani nazivali Borgo Erizzo, po Nikoli Erizzu koji je tada bio providur Dalmacije, Boke kotorske i Albanije. On je doseljenim arbanaškim obiteljima dodijelio i neka zemljišta u okolici grada.

Potpora Arbanasima

Prvobitno naselje Arbanasi osnovano je već 1726., a najveći dio zemlje arbanaški doseljenici su dobili na području Zemunika te u Murvici, Rašteviću i Polači. Naseljem je od početka upravljao seoski kapetan (škôpi ili katundit), koji je bio izravno podređen poglavaru kotara, a od 1749. serdaru srednjega zadarskoga kotara, dok je vojnu upravu imao je posebni guvernadur. Po doseljenju Arbanasi su bili težaci i pastiri, ali su ubrzo postali posjednici, odnosno koloni najvećega dijela zemljišta u okolici Zadra. Prvi su u tom području započeli s uzgojem kukuruza te su na neobrađenoj zemlji sadili razne kulture, a uz to bili su i istaknuti trgovci stokom i mesari.Godine 1734. doseljenicima je nadbiskup Zmajević o vlastitom trošku sagradio župnu crkvu, posvećenu Gospi Loretskoj, kao i župni dom kraj nje. Natpis nad ulaznim vratima župne kuće to potvrđuje: “Vincetius Archiepiscopus Zmajevich parochorum commoditati – MDCCXXXVII”.

Osim župne crkve Gospe Loretske, Zmajevićevim sredstvima financirane su i mnoge druge gradnje i nadogradnje sakralnih objekata u Zadru i okolici. Kao privrženik Marijanskog kulta, 1725. dao je izgraditi kapelu za sliku Blaža Jurjeva Trogiranina u zadarskoj crkvi Gospe od Zdravlja, mjestu njegova budućeg mauzoleja. U istoj je crkvi dao podići i oltare posvećene sv. Filipu Neriju i sv. Franji Asiškom. Također, obnovio je i crkvu Sv. Donata i dovršio 1718. sadašnji glavni oltar u crkvi sv. Krševana.

Vicko je bio nadbiskup zadarski u vrijeme kada je, u najvećoj mjeri slijedom mletačkog nastojanja, u područje dalmatinskog zaleđa već bilo naseljeno stanovništvo pravoslavne vjeroispovijesti. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup i povjesničar, zaključio je temeljem uvida u razne crkvene i državne izvještaje i statistike iz razdoblja od sredine 17. do sredine 18. stoljeća sa područja mletačke Dalmacije da je brojčani odnos katolika i pravoslavaca u pokrajini bio takav da je pravoslavnih stanovnika ukupno bilo oko jedne šestine.

Srpski patrijarh nastojao ustrojiti pravoslavnu hijerarhiju u Dalmaciji, ali se tomu Zmajević ogorčeno suprotstavio

Unatoč tome, od svog dolaska u Zadar nadbiskup Zmajević se suočavao s nastojanjima srpskog patrijarha i njemu podložnih pravoslavnih episkopa da ustroje nezavisnu crkvenu organizaciju na području Dalmacije. Zbog toga pitanja se Zmajević obraćao dopisima predstavnicima mletačke vlasti u Dalmaciji, mletačkoj središnjoj vlasti te nekim biskupima na području Dalmacije i samoj rimskoj kuriji. Iz tih dopisa vidljivo je da je izražavao ogorčenje i nezadovoljstvo postupcima pravoslavnih svećenika i crkvene hijerarhije, koje su, s ciljem održavanja „ravnoteže snaga“ Mlečani povremeno svesrdno pomagali.

Od vremena Kandijskog rata (1645.-1699.), u kojem su se među ostalima sukobili i Mletačka Republika i Osmansko Carstvo, na mletačko područje u Dalmaciji dolazile su sve brojnije skupine vjernika Srpske pravoslavne crkve. S njima je već prvih godina rata stigao i episkop koji je već 1648. stupio u uniju s Katoličkom crkvom. Međutim, kasnije su se prvenstveno pravoslavni kaluđeri manastira Krke i episkopi protivili uniji s Katoličkom crkvom i nastojali su da pravoslavci u Dalmaciji dobiju svoju crkvenu hijerarhiju.

Zato su nastojanja katoličke hijerarhije u Dalmaciji bila usredotočena poglavito na otpor uspostavi posebne pravoslavne hijerarhije u pokrajini. Katoličke biskupe je u tome predvodio Vicko Zmajević, a kasnije i njegov nasljednik, Matej Karaman. Bogović za njih kaže: „ne nalazimo ni jednog biskupa u Dalmaciji koji bi im mogao parirati u vjerskoj i humanističkoj kulturi, kao ni u aktivnosti i zauzetosti, poglavito u pitanju koje nas ovdje zanima.“

Ne smije se dopustiti da katolicizam ustukne u katoličkoj pokrajini i državi!

Nadbiskup Zmajević, kao i gotovo svi dalmatinski biskupi, smatrao je da se ne smije dopustiti, da katolicizam ustukne upravo u jednoj do nedavno čisto katoličkoj pokrajini u okviru katoličke države, kakva je bila Mletačka Republika. Zmajević je svom suprotstavljanju potpunoj autonomiji pravoslavaca u Dalmaciji pokušao dati znanstveno dokumentiranu povijesnu i dogmatsku pozadinu, pa su se zato i on i Karaman pozivali na odluke ekumenskih koncila koje su već od starokršćanskih vremena zabranjivale da u jednoj biskupiji ili u jednom mjestu budu dva biskupa. Tvrdili su da bi uvođenje biskupa bizantskog obreda u Dalmaciji bila vrlo opasna novost. Nasuprot toga s pravoslavne se strane upozoravalo da je opasna novost onemogućavanje bizantskog obreda.

Mletačka Republika je sebi i u tim crkvenim pitanjima pridržavala pravo da ima posljednju i odlučujuću riječ. Njoj je najvažnije mjerilo svake, pa i vjerska politike i odnosa prema obredima i Crkvama bilo dobro države i očuvanje njezina potpuna suvereniteta. U njoj je katolička vjera bila smatrana državnom religijom, ali bez isključivanja drugih vjera. Iako odnos mletačke vlasti prema pitanju pravoslavne crkve u Dalmaciji nije bio uvijek dosljedan Venecija je štitila obrednu autonomiju pravoslavaca sve do kraja svog postojanja (1797.), ali nije udovoljila njihovoj želji za crkveno-organizacijskom autonomijom u vidu postojanja pravoslavne hijerarhije.

Pritom se nije oslanjala na teološke i crkveno-pravne razloge koje su navodili nadbiskup Zmajević i dalmatinski biskupi, nego je odluku donijela iz straha da preko pravoslavne hijerarhije u pokrajini neka strana sila (Rusija), ne bi ostvarivala svoj utjecaj. Zato je udaljila pravoslavne episkope koji su bili počeli djelovati u Dalmaciji jer za to nisu bili dobili dopuštenje Senata, a uz to bili su stranci ili su bili zaređeni od stranaca bez prijašnjeg odobrenja istog tijela, što je bilo nezakonito i kažnjivo.

Gorljiv zagovornik uporabe glagoljice i hrvatskoga jezika u crkvenom bogoslužju

Zmajević je bio gorljiv zagovornik uporabe glagoljice i hrvatskoga jezika u crkvenom bogoslužju. Već je 1725. godine pisao o potrebi osnivanja sjemeništa koje će biti namijenjeno obrazovanju ilirskoga, odnosno hrvatskoga svećenstva. Naime, obilaskom područja nadbiskupije spazio je poroke među vjernicima uslijed njihova dodira sa inovjernicima i Turcima. Pored toga, uočio je i širenje krivovjernih spisa među svećenstvom i pukom. Brinulo ga je i veliko neznanje i priprosto shvaćanje svećeničkoga poziva u svećenika glagoljaša koje se jedva moglo „da ne smatra analfabetskim,“ kako je u svom djelu „Zmajevići“, iz 1928. naveo Pavao Butorac, hrvatski povjesničar i teološki pisac i kotorski biskup.

Zamisao o ustanovi za obrazovanje hrvatskog svećenstva je počeo ostvarivati 1735. godine, kada je sagrađena zgrada naslonjena na nadbiskupsku palaču. Međutim, za otvaranje studija nedostajalo je novaca te je tu zamisao dovršio njegov nasljednik, nadbiskup Matej Karaman, koji je 1748. otvorio zadarsko ilirsko sjemenište (Collegium Illiricum).

Zmajević još kao mladić napisao i tiskao 1694. u Rimu zbirku latinskih pjesama „Musarum chorus in laudem Antonii Zeni“, koju je posvetio zapovjedniku mletačke flote. Pjesme su pisane elegantnom dikcijom i izvrsnim latinskim jezikom. Da je izuzetno dobro poznavao latinski jezik potvrđuju i njegova pisma papi Klementu XI. U njima su ljepota i dotjeranost klasičnog izražavanja povezani sa odličnim poznavanjem Svetog Pisma. Zmajević je održavao brojne i raznovrsne političke i kulturne veze s mnogim istaknutim osobama svoga vremena. Pisao je teološke rasprave na latinskom i talijanskom jeziku.

Mecena i ljubitelj stare hrvatske književnosti

Zmajević je za života bio i mecena više književnika, po uzoru na svog strica, sakupljača narodnih pjesama. Bio je mecena zadarskoga kanonika Tanzlingera, prevoditelja rimskoga katekizma, Peraštanin, Marko Balović prepisao je ili je dao prepisati, prema mišljenju nekih povjesničara književnosti, Gundulićeva Osmana 1728. i prijepis posvetio Vicku Zmahjeviću. Iz Kotora, gdje je boravio 1711. Zmajević je pisao papi Klementu XI. moleći ga da izda još netiskani crkveni ljetopis njegova strica. U pismu je istaknuo kako mu je stric složio anale protiv crkvenoga raskola i da je nužno da se javnost o tome obavijesti. Djelo je u izvorniku slavensko s latinskim prijevodom koji je napisao sam Andrija. Također, zauzimao se, a vjerojatno i novčano pomagao, tiskanje pjesničkoga djela Dubrovčanina Ignjata Đurđevića „Usdasi Mandaljene pokornize“ iz 1728, koje je upravo i posvećeno zadarskome nadbiskupu. Svoje je djelo „Pisna od pakla: navlastito od paklenoga ognja, tamnosti i vičnjosti“, iz 1727. Zmajeviću posvetio i franjevački pisac Lovro Šitović, a oba su djela zabilježena i u njegovoj osobnoj knjižnici u Zadarskoj nadbiskupiji prema njegovu osobnom inventaru iz 1745. godine.

Još uvijek nedovoljno istražena Zmajevićeva rukopisna ostavština

Brojna, još uvijek nedovoljno znanstveno valorizirana, rukopisna ostavština Vicka Zmajevića nalazi se u pismohranama i knjižnicama u Veneciji, Zadru, Rimu, Perastu, Kotoru, Vatikanu,… Proučavanje njegova života i djela, važno je prvenstveno za povijest Boke kotorske, Zadra i Zadarske nadbiskupije, a i Albanaca i ostalih naroda na europskom jugoistoku.

ZBH/Hrvatsko nebo