Vladimir Trkmić: Duhovno štivo obogaćuje i širi horizonte duše

Vrijeme:9 min, 8 sec

 

Šta znači riječ štivo?

Štivo predstavlja pojam, odnosno imenicu, koja označava u užem tumačenju – lektiru, dok u širem tumačenju označava – jednostavno rečeno: “ono što se ima pročitati”, legendu ili bilo koje drugo pisano djelo. Riječ “štivo” označava lektiru. Znači neko pisano djelo, ono što se čita. Štivo može biti književno, stručno, ali i ono što je na granici književnog. Smatra se da u zavisnosti od kulture i obrazovanja naroda, zavisi i vrsta štiva koje se najviše čita. Štivo se u srednjem vijeku najviše baziralo na pobožnosti, i predstavljano je kroz životopise pojedinih svetaca, koja su se tada čitala po crkvama, kao i većini domaćinstava (naročito prilikom obroka – najčešće ručka).

Štivo se djelomično može poklapati i sa mitom, jer proizlazi u nekim slučajevima, iz težnje da se sama građa sa povijesnom tradicijom nekog prikaza obogati raznim vrstama sadržaja koji mogu imati kako emocionalnu, tako i vrijednost fantazije. Štivo, prema svim kriterijima podjele može biti – stručno i književno, čak postoje i ona štiva koja su na samoj granici književne i stručne građe. Međutim, u zavisnosti od kulture i obrazovanja stanovništva, vrsta štiva može biti promjenljiva. S obzirom na to, obrazovani dio stanovništva se uglavnom usredotočuje na “teže” tematike štiva, a manje obrazovani dio stanovništva svoj fokus stavlja na “lakšu” literaturu. Pored ovoga, jako je bitno sagledati i ostale kriterije određenog stanovišta, pri podjeli “tko što čita”, a to su spol, starosna dob, socijalne prilike, društvene prilike, samo okruženje, nacionalna pripadnost.

Na primjer, statistike su pokazale da osobe ženskog spola više čitaju “lakše” štivo od osoba muškog spola, a ovo se naročito odnosi na period kada se boravi na ljetovanjima, zimovanjima i slično. Jasno je da profesori, nastavnici i ljudi koji su završili književnost u sebi imaju veće ambicije za čitanjem kako stručne, tako i književne literature. Naravno, mnogo toga zavisi i od genetike, odnosno obitelji u kojoj se odrastalo. Ako se kao dijete netko drži knjige i čitanja, vrlo je vjerojatno da će do kraja života imati afiniteta prema čitanju.

Redovništvo od 6. do 12. stoljeća – Sveti Benedikt i sv. Bernard iz Clairvauxa

Uz geslo Ora et labora (“Moli i radi”), svakodnevni život u benediktinskom samostanu sastojao se od tri elementa: liturgijske molitve, fizičkog rada i Lectio Divina , tihog molitvenog čitanja Biblije. Ovo polagano i promišljeno čitanje Svetoga pisma, i razmišljanje o njegovu značenju koje je uslijedilo, bila je njihova meditacija. Ova duhovna praksa naziva se “božansko čitanje” ili “duhovno čitanje“. Sveti Benedikt je napisao “Besposlica je neprijatelj duše“. Stoga su braća trebala odrediti razdoblja fizičkog rada kao i za molitveno čitanje ( lectio Divina ).” Pravilo svetog Benedikta propisuje točno vrijeme i načine za Lectio Divina. U nedjeljnim čitanjima trebala je sudjelovati cijela zajednica samostana, osim onih koji su imali druge poslove. Početkom 12. stoljeća sveti Bernard iz Clairvauxa bio je ključan u ponovnom naglašavanju važnosti Lectio Divina unutar cistercitskog reda. Bernard je smatrao Lectio Divina i kontemplaciju vođenu Duhom Svetim ključem njegovanja kršćanske duhovnosti.

Kartuzijanci – čitanje Biblije i meditacija

Napredak od čitanja Biblije, do meditacije, do molitve, do poštovanja s ljubavlju prema Bogu, prvi je službeno opisao Guigo II., kartuzijanski redovnik i prior Grande Chartreusea koji je umro krajem 12. stoljeća. Kartuzijanski red slijedi vlastito Pravilo, koje se zove Statut, a ne Pravilo svetog Benedikta. Knjiga Guiga II. Ljestve redovnika ima podnaslov “Pismo o kontemplativnom životu” i smatra se prvim opisom metodične molitve u zapadnoj mističnoj tradiciji. U Guigova četiri stupnja prvo se čita, što dovodi do razmišljanja (meditiranja) o značaju teksta. Taj proces zauzvrat navodi osobu da odgovori na molitvu kao treću fazu. Četvrta faza je kada molitva ukazuje na dar mirne tišine u Božjoj prisutnosti, koji se naziva kontemplacija.

Preporod duhovnog čitanja 20. i 21. stoljeća

Godine 1965., jedan od glavnih dokumenata Drugog vatikanskog koncila, dogmatska konstitucija Dei verbum (“Riječ Božja”), naglašava upotrebu Lectio Divina. Na 40. obljetnicu Dei verbum 2005., papa Benedikt XVI. ponovno je potvrdio njegovu važnost i izjavio: „Htio bih posebno podsjetiti i preporučiti drevnu tradiciju Lectio Divina : marljivo čitanje Svetoga pisma popraćeno molitvom dovodi do onog intimnog dijaloga u kojem osoba koja čita čuje Boga koji govori, a moleći mu odgovara s povjerenjem otvorenost srca (usp. Dei verbum , n. 25). Bude li se učinkovito promicala, ova će praksa Crkvi donijeti – uvjeren sam u to – novo duhovno proljeće.“ U svom govoru Anđeo Gospodnji 6. studenog 2005. , papa Benedikt XVI. je naglasio ulogu Duha Svetoga u Lectio Divina . U svojim godišnjim korizmenim obraćanjima svećenicima Rimske biskupije, papa Benedikt XVI. – uglavnom nakon Biskupske sinode 2008. istaknuo je važnost Lectio Divina , kao 2012., kada je upotrijebio  poslanicu Efežanima 4,1-16 u govoru o određenim problemima s kojima se Crkva suočava. Prethodno su on i papa Ivan Pavao II. koristili format pitanja i odgovora. “Jedan od uvjeta za Lectio Divina jest da um i srce budu prosvijetljeni Duhom Svetim, to jest istim Duhom koji je nadahnuo Sveto pismo, te da im se pristupa sa stavom ‘sluha s poštovanjem’.” Od drugog dijela 20. stoljeća, popularnost Lectio Divina porasla je izvan monaških krugova i mnogi katolici laici, kao i neki protestanti, prakticiraju ga, povremeno vodeći “Lectio dnevnik” u koji bilježe svoje misli i kontemplacije. Važnost Lectio Divina naglašava se i  Anglikanskoj zajednici.

Duhovno štivo u sjemeništima i bogosloviji

Kad sam bio sjemeništarac – gimnazijalac, sjemenište na Šalati, u Zagrebu vodili su oci isusovci. Svaki dan se čitalo duhovno štivo koje smo svi osluškivali u tišini. Možda tada, jer smo bili izuzetno mladi nismo shvaćali važnost čitanja duhovnog štiva. Pa smo to smatrali kao obvezu, a ne kao nešto korisno što bi nam moglo obogatiti dušu i proširiti duhovne horizonte. Kada je čovjek u tim godinama sve mu je nekako glupo, i misli da se bez toga može. Naši duhovnici su nas poticali da čitamo Sveto pismo. Također su nas poticali da čitamo knjige duhovnog sadržaja, životopise svetaca. Sjećam se da sam u tom razdoblju pročitao nekoliko životopisa svetaca. Osim što sam čitao knjige duhovnog sadržaja, sjećam se da sam pisao svoj dnevnik raznih osobnih promišljanja i dao ga na uvid svom duhovniku. Kada je pročitao taj moj dnevnik, sjećam se da smo ga zajedno komentirali. U bogosloviji – na fakultetu sjećam se da smo duhovno štivo kao zajednica bogoslova čitali i slušali za vrijeme duhovnih vježbi prigodom objeda. A svatko od nas ponaosob, po preporuci nekog kolege bogoslova ili odgojitelja čitali smo knjige duhovnog sadržaja. Dakako da smo već u tom razdoblju imali svoje pisce „favorite“, pisce koji su nam bili bliski. Na jutarnjem razmatranju prije svete mise čitao sam Novi zavjet na njemačkom jeziku. Razlog za to da ga čitam na njemačkom jeziku bila je želja „osvježavati“ poznavanje i znanje njemačkog jezika.

Duhovno štivo – laici

Danas kada sam u zrelim godinama smatram da je čitanje Novog zavjeta, Biblije, vrlo važno. I to ne samo za klerike, nego i za laike. Važno je u vremenima raznih strka, zbrka, loših sadržaja na malim ekranima i društvenim mrežama imati svoje „duhovne favorite“. Za neke to mogu biti dobre knjige, a za neke neki duhovno crkveni portali koji nude dobre meditativne sadržaje. Čovjek se u životnoj strci, žurbi, poslovima i obvezama često pogubi. Ostane siromašan, te mu je potrebno bistrenje uma, srca, duše. Tada treba posegnuti za čitanjem Svetog pisma, ili čitanjem dobre knjige. Tradicija Katoličke crkve pokazuje da se Lekcio Divina njegovala kroz sva stoljeća. Njegovali su je redovnici, sveci, mučenici, pape, biskupi, župnici i sasvim običan puk. Valja se prisjetiti nekih naših svetaca i blaženika. Svi su oni čitali uz Sveto pismo i neke svoje „duhovne favorite“: Toma Kempenac, sveti Franjo Saleški, sveti Augustin, sveti Toma, itd. Sjećam se dok sam bio mali kako su odrasli na selu rado čitali Danicu tijekom zimskog vremena. Sjećam se kako je hit bila prva ilustrirana Biblija mladih koju smo neki pročitali čak dva ili više puta.

Duhovno štivo – naše doba

Kad kažem naše doba, mislim na drugu polovicu 20. i početak 21. stoljeća. U Hrvatskoj možemo biti sretni jer su se nakon demokratskih promjena Katoličkoj crkvi u Hrvata otvorila sva vrata u medijima. Kako u elektronskim medijima, tako u pisanim medijima i na društvenim mrežama. Sve do demokratskih promjena Katolička crkva u Hrvata je imala vrlo malo svojih izdavačkih kuća, malo svojih tiskara, i gotovo nikakvu prisutnost na televiziji, na internetu. Danas hvala Bogu na internetu ima puno portala čisto duhovnog sadržaja, te društvenih portala sa rubrikom „Vjera“. Gotovo svaki vjernik koji želi duhovno štivo, štivo sa duhovnom tematikom, može ga pronaći na internetu. Tu valja uz portale spomenuti dvije jake izdavačke kuće: „Kršćanska sadašnjost“ i „Verbum“. Kod njih se može pronaći veliki izbor vrlo dobrih knjiga za duhovno štivo. Koliko primjećujem u njihovim knjižarama u Zagrebu uvijek je frekventno. Ljudi mnogo kupuju i čitaju. U ovom našem vremenu preporučujem svakome dobru knjigu za čitanje i osobni rast u duhovnosti. Isto tako onima koji su često na internetu preporučujem da pronađu neki vrlo dobar portal sa duhovnim temama, duhovnim promišljanjima. Neka nam svima nama bude duhovno štivo čitanje Biblije, čitanje dobrih knjiga, čitanje dobrih tema na hrvatskim portalima. Duhovno štivo doista oplemenjuje i obogaćuje dušu i širi čovjeku katoličke horizonte.

Psalam 139 – tekst za moguće duhovno promišljanje za svaku životnu priliku

Jahve, proničeš me svega i poznaješ,

ti znaš kada sjednem i kada ustanem,

izdaleka ti već misli moje poznaješ.

Hodam li ili ležim, sve ti vidiš,

znani su ti svi moji putovi.

 

Riječ mi još nije na jezik došla,

a ti, Jahve, sve već znadeš.

S leđa i s lica ti me obuhvaćaš,

na mene si ruku svoju stavio.

Znanje to odveć mi je čudesno,

previsoko da bih ga dokučio.

 

Kamo da idem od duha tvojega

i kamo da od tvog lica pobjegnem?

Ako se na nebo popnem, ondje si,

ako u podzemlje legnem, i ondje si.

 

Uzmem li krila zorina

pa se naselim moru na kraj,

i ondje bi me ruka tvoja vodila,

desnica bi me tvoja držala.

 

Reknem li: »Nek’ me barem tmine zakriju

i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!«

ni tmina tebi neće biti tamna:

noć sjaji kao dan

i tama kao svjetlost.

 

Jer ti si moje stvorio bubrege,

satkao me u krilu majčinu.

Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,

što su djela tvoja predivna.

Dušu moju do dna si poznavao,

kosti moje ne bjehu ti sakrite

dok nastajah u tajnosti,

otkan u dubini zemlje.

 

Oči tvoje već tada gledahu djela moja,

sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:

dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.

Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi,

kako li je neprocjenjiv zbroj njihov.

Da ih brojim? Više ih je nego pijeska!

Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ!

 

De, istrijebi, Bože, zlotvora,

krvoloci nek’ odstupe od mene!

Jer podmuklo se bune protiv tebe,

uzalud se dižu tvoji dušmani.

 

Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje?

Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?

Mržnjom dubokom ja ih mrzim

i držim ih svojim neprijateljima.

 

Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj,

iskušaj me i upoznaj misli moje:

pogledaj, ne idem li putem pogubnim

i povedi me putem vječnim!

 

Hrvatsko nebo