„Živeći s Caligulom“, ubijajući dr. Šretera

Babićeva je poezija „uskrsnula“, a mrtvoga tijela dr. Šretera
još nema

Nije nevolja u tom što je „Fraktura“, taj PPD hrvatskoga izdavaštva, objavila zbirku izabranih pjesama Gorana Babića „Živeći s Caligulom“, jer nisu knjige koncerti pa da se zabranjuju u suvremenoj Hrvatskoj. Nevolja je ove priče u perfidnoj zapakiranosti Babićeva djela, kao da u Lijepoj Našoj žive isključivo ribice kratkoročne memorije, što se, nažalost, često i potvrđuje.

Evo kako je na službenim stranicama svemoćnoga izdavača najavljeno objavljivanje: „Živeći s Caligulom, Izabrane pjesme Gorana Babića, jednog od najvažnijih hrvatskih pjesnika, u izboru Sanjina Sorela, vraća na književnu scenu veliko, zaboravljeno i izbrisano pjesničko ime. Goran Babić, lucidnog, drugačijeg i samouvjerenog pjesničkoga glasa, od svoje prve pjesničke zbirke hrvatsku je poeziju neprestano iznenađivao i izazivao, suočavajući se sa svojim neospornim, hrabrim pjesničkim talentom. Živeći s Kaligulom uskrsnuće je poezije Gorana Babića u našoj književnosti. Samim time ova je knjiga izvanredan događaj, neočekivan lom simetrije kojim se napokon suočavamo s nepravdom nanesenom velikom pjesničkom glasu.“

Dr. Ivan Šreter

Za sve one kraćega pamćenja, Goran Babić bio je u bivšoj državi moćan čovjek zbog čijih se riječi završavalo u zatvoru. O tom svjedoči članak „Jezik na smrt“ objavljen u „Nedjeljnoj Dalmaciji“ 28. listopada 1984. godine, pod uredničkom paskom Duška Mažibrade, tekst krvnički usmjeren protiv dr. Ivana Šretera i njegova upisivanja pojma „umirovljeni časnik“ umjesto „penzionirani oficir“ Stevi Majstoroviću iz Nove Gradiške. Glasovita je Babićeva osuda poslije ubijenoga pakračkoga liječnika i najviše pozicioniranoga hrvatskoga dužnosnika čiji zemni ostatci još nisu pronađeni: Ludilom, bjesnilom obuzetu, beštiju valja liječiti, kako stari spisi kažu, otrovom, vatrom i željezom. Ako ni to ne pomogne, zna se i što preostaje. Zemljica čarna, trava zelena. Navedeni članak uvršten je i u rješenje o pokretanju disciplinskoga postupka protiv dr. Šretera (v. OVDJE), zbog kojega je završio u bjelovarskom zatvoru,  a 1991., nakon otmice 18. kolovoza na barikadi u Kukunjevcu (i početka velikosrpske agresije, od ožujka već provođene u Pakracu) bio je zatočen u Branešcima te ubijen na nepoznatoj lokaciji.

Članak „Unaprijeđen u časnika“ Steve Majstorovića objavljen u pismima čitatelja u „Vjesniku“ 15. listopada 1984. nakon kojega je otpočeo progon dr. Šretera. Članak je objavljen i u knjizi „Dr. Ivan Šreter“ na str. 38. uz tekst odvjetnika Milana Vukovića „Sudski progoni hrvatstva“

Rješenje o disciplinskom postupku protiv dr. Ivana Šretera u lipičkoj bolnici, objavljeno u časopisu „Jezik“ 2008.

Ali okrenimo se budućnosti, kako vele zaboravni, i malomu povratku „velikoga, zaboravljenoga i izbrisanoga pjesničkoga imena“ na velika vrata u hrvatskom izdavaštvu. Njega, koji je 1991., svjestan da nastaje država koja mu nimalo nije po volji (blago rečeno), pobjegao u Beograd, suočavajući se ondje sa svojim „neospornim, hrabrim pjesničkim talentom“ dok su gorjeli hrvatski gradovi, ubijani hrvatski branitelji i civili, a među prvima stradalima, neka se ponovi, bio je dr. Ivan Šreter (Pupovče, gdje je dr. Šreter?, kako opravdano zna zapitati svako malo i Hrvoje Hitrec u svojim „Hrvatskim kronikama“).

„Hrabro“ je tada viški Opuzenac Goran Babić zbrisao na agresorsku stranu, postao mudri čičica s Dorćola, ali ako se može naći olakotna okolnost – barem se nije vratio kao neki zbunjeni glumci i pjesnici onoga doba, dolazeći kada se dim razišao na prsa hrvatskoga državnoga proračuna. Kako je već negdje zapisano, Fabijan Šovagović dobio je moždane udare, a Rade Šerbedžija čitav otok za svoju (ne)snalažljivost u vrijeme Domovinskoga rata. Tko to zaboravlja, neka ponavlja povijesne lekcije, jer „suočavamo se s nepravdom nanesenom velikom pjesničkom glasu“. Nepravda je zaboravljati tko i što je bio Goran Babić, likvidator riječima po službenoj dužnosti, moćni urednik „Oka“ čiji se glas slušao i navodio u progonima hrvatskih domoljuba. I ne mora se „sužitelj“ s Caligulom brinuti, nitko ne će njega, kao što je on dr. Šretera, osuditi na smrt; u ovoj Hrvatskoj ima puno pravo nadati se staroj pjesničkoj slavi, smijuljeći se iz dorćolskoga sobička zbog svih nedjela koja je prouzročio svojim novinarskim sotoniziranjima. Kakva počast u predvečerje donošenja Zakona o hrvatskom jeziku (a i to što nije donesen u tri desetljeća svjedoči o snazi babićevštine u Hrvatskoj!).

Na jednom portalu, uz vijest o objavljivanju zbirke „Živeći s Caligulom“ napisana je i fraza „Zbog iznimnog pjesničkog dara, ali i glasnog antifašizma, Goran Babić pripada najznačajnijim akterima kulturne scene regije“. Tu smo, dakle, u „blaženoj regiji“ bio je beogradski antifašist protiv hrvatskoga fašizma devedesetih, jer protiv čega i koga je ustao Goran Babić doli protiv uspostavljanja, po njemu vjerojatno ustaške države nalik na Nezavisnu Državu Hrvatsku. I to je ono što najviše boli, umotavanje u celofan svih zlodjela Babića i istomišljenika počinjenih za komunističkoga režima, kada je riječ doista mogla i zatvoriti i usmrtiti čovjeka.

Paradoksalno, ususret 72. obljetnici rođenja dr. Šretera 22. prosinca, 32 godine nakon njegova nestanka, mogli bismo doživjeti da „Fraktura“ u Pakracu upriliči predstavljanje knjige „Živeći s Caligulom“, pa da nepronađeni hrvatski liječnik i dobrotvor bude ubijen i treći put – najprije tekstom, zatim i stvarnim oružjem, a naposljetku i zaboravom. Možda u vladičinu dvoru „lucidni, drugačiji i samouvjereni pjesnički glas“, izgledom sličan velikomu glumcu Miji Aleksiću, otrči poput maratonca svoj počasni krug i, predstavljajući s Miloradom Pupovcem „izvanredan događaj“ izabranih pjesama, glasno uzvikne: Hrvati, jadni li ste vi kad zaboravljate svoju povijest, tako vam i treba! Pa neka se slome simetrije tamo gdje je sve i započelo, na pakračkim ulicama, gdje je dr. Šreter do posljednjega trenutka pozivao na suživot između Hrvata i Srba, vozio kući iza smjene svakoga pacijenta, neovisno o vjeri i nacionalnom opredijeljenju. Rehabilitiramo tako „zaboravljeno i izbrisano“ pjesničko ime, nemoćnoga starčića koji je „samo“ pisao „Jezik na smrt“, ništa drugo on tu nije mogao napraviti, „samo“ je pisao i riječima ubijao. „Živeći s Caligulom“, preživljavajući bez savjesti. I, eto, Babićeva je poezija „uskrsnula“, a mrtvoga tijela dr. Šretera još nema.

Tomislav Šovagović

hkv.hr / Hrvatsko nebo