Prilozi o Korskom sudionika virtualnog okupljanja (1)/ Ivan Barić: Danas je za hrvatski narod najvažnija tema Sloboda

Temeljna skupina Hrvatske republikanske stranke, koju je utemeljio godine 1951. u Argentini prof. Ivan Oršanić sa skupinom istomišljenika, organizirala je u subotu 11. studenoga 2023. u prostorijama Hrvatskog domobrana u Buenos Airesu realno-virtualno okupljanje prigodom 40. obljetnice objave prvog izdanja knjige dr. Ive Korskog „Hrvatski nacionalizam”. Donosimo tri prigodna izlaganja iznesena na tom skupu – prvo Ivana Barića, koji je bio aktivan član Hrvatske republikanske stranke (HRS) u Australiji.

Ivo Barić: Mislim da je za hrvatski narod danas, nakon oslobođenja, najvažnija tema Sloboda

Ove godine je u digitalnom formatu na portalu hrvatskonebo.org objavljen cijeli tekst knjige “Hrvatski Nacionalizam”.

Ne mogu ovdje navesti sve teme koje je dr. Korsky obradio u toj knjizi, pa preporučujem svima, koji mogu, da je na portalu kopiraju, pročitaju i prouče.

Ako danas analiziramo rad i djela dr. Korskog uočit ćemo da je govorio i pisao o hrvatskom pitanju s razumom, a ne iz drugih pobuda, borio se za slobodu i povijesni opstanak hrvatskog naroda, ukazivao je da je državna nezavisnost preduvjet za razvitak narodnog života.

Opisuje nam razlog pisanja knjige i svoj životni put, pa već u uvodu piše:

“Osjećam potrebu položiti račun hrvatskoj javnosti za ono što sam zastupao tijekom svoga djelovanja u javnom životu. Prije nego što će prirodni zakoni staviti točku na moj rad, želio bih sam napraviti bilancu onoga što je, po mojem mišljenju, najvažnije u mojem idejnom razrađivanju hrvatskog nacionalizma kao temelja djelovanja hrvatskog naroda.” I nastavlja:

“Nikada ne bismo smjeli dopustiti da nam mišljenje i pisanje budu odvojeni od hrvatske stvarnosti, što nam se lako može dogoditi živeći godinama u emigraciji, napisao sam jedanput o tom pitanju“ (članak “Autentični hrvatski put” u mjesečniku “Naš put”, Toronto, Kanada, veljače 1972.). “No opet, s druge strane, ne smijemo dopustiti da bismo nesvjesno oponašali misli, pojmove i stavove koje nam je neprijatelj nametnuo u tijeku zadnjih 27 godina nasilne vladavine.” Što moramo učiniti? Tada sam odgovorio da moramo “tražiti autentični hrvatski put, a ne smijemo se pretvoriti u antitezu današnjeg mišljenja i stanja u Domovini”. Vjerujem da ovaj stav ukratko opisuje ono što sam zastupao u hrvatskom javnom životu od 1945. godine pa do danas.”

U knjizi navodi da su tri čovjeka imala glavni utjecaj na njegovu intelektualnu izgradnju.

“Prvi je bio moj otac. dr. Alfred Korsky, koji je uz svoje starčevićanstvo dao meni stegu što je uvijek bila temelj mojeg javnog djelovanja. Drugi je bio isusovac o. Karlo Grimm, koji mi je pokazao da su razum i znanost potrebni za učvršćivanje vjere i osjećaja, te da se treba savjesno i sustavno pripremiti za svaki javni nastup, bio on predavanje ili članak. Treći je bio prof. Ivan Oršanić, koji mi je nakon našeg poraza, kada je najlakše bilo povući se u samoću intelektualnog iživljavanja, riječima i primjerom pokazao da je glavna dužnost hrvatskog intelektualca raditi za narod upravo onda kad je najteže, te da je konkretna politička djelatnost logična i neophodno potrebna nadopuna ozbiljnog političkog proučavanja i razmišljanja.”

Sve njegove misli i svi napori usmjereni su tom cilju, potpuno razumljivom i uvjetovanom političkim i društvenim nesrećama, koje biju hrvatsku narodnu zajednicu kroz čitav njegov život. Naglašava da oslobođenje i sloboda nisu isto.

“Oslobođenje je časovita, usredotočena djelatnost u kojoj osjećaji potiču na djelovanje. Sloboda je trajno stanje koje mora imati razumski temelj da bi se moglo održati. Osjećaji planu, i kao eksplozija ruše, razum radi polagano i izgrađuje.

Sloboda je idealno stanje čovjeka, njegov najsavršeniji životni oblik, ali mu nije od prirode dana na tanjuru. Dana mu je samo sposobnost da je spozna i da je mukotrpnim radom ostvari.” Pa nastavlja:

“Sloboda je stanje u kojoj je svaki član zajednice pozvan da odvagne svaku svoju odluku i da se odluči na svoj put tako da ne povrijedi svoju savjest, ni slobodu svog bližnjeg, niti interese svoje zajednice, nego naprotiv da s najvećom odgovornošću izgrađuje svoju osobnost i da sudjeluje u upravljanju i izgrađivanju narodne zajednice. Nema slobode bez odgovornosti, ali nema ni odgovornosti bez slobode. Korelativ slobode je odgovornost.

Stvarno je slobodno samo ono društvo u kojemu svi pripadnici odlučuju o općim pitanjima i odgovaraju za svoje odluke.”

Kaže da je sloboda najteži teret za slaba čovjeka.

“Biti slobodan znači nositi tešku odgovornost, a zajednica slobodnih ljudi jest skup nosilaca odgovornosti. Takva se zajednica ne stvara samo naredbama ili zakonima, nego se prije svega izgrađuje duševnim naporima i napretkom spoznaje. Po laganim doživljavanjem slobode i odgovornosti stvara se slobodan čovjek i slobodna zajednica.”

Piše: ‘Ljudi, koji znaju biti odgovorni za svoje odluke, znat će biti slobodni. Neće se bojati slobode, jer će poznavati njenu sjenu; odgovornost. Širenjem odgovornosti, osobne odgovornosti u javnom radu, sprema se već sada hrvatska sloboda nakon hrvatskog oslobođenja.”

Objašnjava nam da je najteže uvesti slobodu nakon diktature, i piše:

“Diktatura pogoduje ljudskim slabostima, a priječi razvitak duhovnog čovjeka. Čovjek, proizvod diktature, boji se slobode. On je doduše priželjkuje, jer ostaci duhovnosti u njemu shvaćaju da je tek sloboda stanje dostojno čovjeka, ali on zamišlja slobodu više kao bezvlađe nego kao red. On se boji odgovornosti koja je oznaka prave slobode. Strah od odlučivanja drži ga u ropstvu. Tek u osjećajnom grču oslobođenja ruši diktaturu, pa da onda, oslobođen vanjskih spona, spozna da je u sebi neslobodan, da se boji odgovornosti, i već traži nekoga kome bi mogao predati tu svoju slobodu.”

Ističe da je u izgradnji slobode potrebna i građanska hrabrost i to objašnjava primjerom Sokrata:

“Sokrat se ne da zastrašiti prijetnjama sredine, njenim prezirom, pa ni nasiljem, nego dalje propovijeda svoju spoznaju, prima na sebe ruglo sredine i sve neugodnosti, i kad mu je život na kocki, ispovijeda svoje uvjerenje i za nj umire.”

Suprotstaviti se sredini jedanput može biti znak neopreznosti ili prkosa, ali stalno nositi i propovijedati ideju znak je hrabrosti.

“Stalno se boriti za istinu i plivati protiv struje općeg mišljenja i predrasuda sredine može samo zaista hrabar čovjek.

Ona je odlika najvišeg ljudskog reda primijenjena na život u zajednici, jer se ne mora boriti samo protiv korisnika sustava, nego i protiv inercije samih žrtava takvog sustava.”

“Građanska hrabrost je ona vrlina koja omogućuje promjene i napredak u društvu. Ona je osim toga i temelj slobode kao društvenog sustava i zato je sve diktature žele iskorijeniti. Uzalud sve spoznaje, uzalud istina, ako je nema tko propovijedati i primijeniti na društveni život. Bez građanske hrabrosti najljepše i najplemenitije istine ostaju puke želje, nepomične i neplodne, kao zrno pšenice na kamenu ili nerazrezana knjiga u biblioteci novopečena bogataša.”

Upozorava nas da nam je iskustvo pokazalo da nema osobne slobode bez narodne slobode. Što trebamo raditi da bi oslobodili Hrvatsku, kako je urediti i nakon oslobođenja čuvati. Objašnjava nam koliko nam je zla nanijela Jugoslavija osobito poslije Drugog svjetskog rata.

“Brutalnom silom Tito je nakon rata uništio hrvatski narodni otpor. Cvijet hrvatske inteligencije i hrvatskog vodstvenog elementa djelomično je fizički likvidiran, a djelomično je uništen zatvorima i drugim oblicima pritiska, te je hrvatska narodna svijest u prvim godinama nakon obnove Jugoslavije pala na najniži stupanj u posljednjih sto i pedeset godina.

Procvat hrvatske nacionalne svijesti, koji je započeo s Antom Starčevićem, a ušao u najšire slojeve hrvatskog naroda zaslugom Stjepana Radića, te kao svoj plod donio prvu hrvatsku državotvornu generaciju u novom vijeku, nasilno je prekinut i narod je lišen svojeg vodstvenog elementa.”

Piše da je neoprostiva pogreška ustaškog vodstva što nije raspisalo slobodne izbore.  Govori o razlozima propasti Nezavisne Države Hrvatske.

“Neoprostiva je pogreška ustaškog vodstva što nije odmah, u prvima mjesecima dok još nije bilo većeg građanskog rata, raspisalo slobodne izbore. Razumljivo je opravdanje da je u tadanjem času osovinska politika bila protiv izbora i za autoritativan sustav, no ovo ne mijenja na činjenici da bi takvi izbori, pa makar i krnji, bili izvanredno važan čimbenik u pripremanju budućnosti hrvatskog Naroda.”

Objašnjava zašto se stalno uveličavaju i nameću ustaški zločini: “Više od polovice svih prigovora, koji se formuliraju protiv Nezavisne Države Hrvatske, sastoji se od navođenja zločina koje su počinili ustaški elementi kao nosioci tadanje državne vlasti.“ “Ustaški” u ovim kritikama obično znači svaki hrvatski državotvorni stav bez obzira na ideologiju. Ovi se zločini ne navode iz moralnih razloga, nego kao dokaz da hrvatska država nije bila sposobna za život i da je zbog tih zločina morala propasti.

Potpuno je razumljivo kad otvoreni protivnici hrvatskog naroda, te oni koji su protiv hrvatske državne samostalnosti, upotrebljavaju taj argument, ali nije razumljivo kad isti argument upotrebljavaju oni koji inače tvrde da nisu protiv hrvatske samostalnosti.

Zato je posve pogrešno kad se hrvatskom narodnom ustanku pripisuju različiti strani utjecaji, ili kao što je to jasno formulirao prof. Ivan Oršanić: “Hrvatski narod u događajima oko 10. travnja nije imao nikakvu ideološku vanjsko-političku orijentaciju, nego isključivo volju da se oslobodi Jugoslavije i da se organizira u svojoj državi. Podmetanje fašističke ideologije i fašističke kvalifikacije 10. travnju 1941. povijesno je neistinito i neispravno, te ga vrše oni koji bi htjeli nanijeti sramotu hrvatskom narodu namećući mu oznaku da nije imao volju za svojom državom, nego za Jugoslavijom, zato da bi oni dobili opravdanje za svoje stalno djelovanje protiv hrvatske države.”

Govori da napredujemo, iako još tada nismo stigli do cilja koji mora biti svrha svakom svjesnom Hrvatu: stvaranje odgovorne i diferencirane hrvatske politike, ustrojavanje političkih instrumenata za opću narodnu borbu i unošenje duha slobode u hrvatski politički život. Objašnjava razlike u tri programa hrvatske političke emigracije i o njihovim razlikama i piše:

“Novost republikanskih načela dolazi do izražaja u socijalno gospodarskim pitanjima. Suočena s liberalnim kapitalizmom s jedne strane i s marksističkim kolektivizmom s druge strane, HRS traži odgovor na novo stanje u Hrvatskoj, u solidarističkom načelu koje bi uz političku slobodu osiguralo socijalnu pravdu i gospodarsku slobodu.”

Pisao je i o vjerskoj slobodi, te naglašava da bi hrvatska politička sloboda bila ugrožena kad ne bi bila istovremeno osigurana sloboda na područjima vjerskom, kulturnom i gospodarskom.

“Za narod koji ima pripadnika različnih vjera, bilo bi idealno stanje kad bi država osiguravala svim građanima slobodno pravo vjerskog udruživanja i iživljavanja, ali bi zahtijevala da se vjerske zajednice same uzdržavaju milodarima svojih vjernika, slobodno i bez državnog oporezovanja, ali i bez državnog financiranja, onako kao što se događa u Sjevernoj Americi.”

Ne odriče se prošlosti ali zagovara otvaranje komunikacija sa Hrvatima koji su bili na suprotnim stranama u Drugom svjetskom ratu, jer svoju borbu smatra opravdanom i časnom.

“Vršili smo svoju dužnost prema svom narodu u okvirima mogućnosti i na način na koji se moglo djelovati u ondašnjim prilikama.”

Zagovarao je hrvatsko pomirenje i otvorenu komunikaciju, te jednom pismu bivšem partizanu među ostalom piše:

“Prije nego što nastavimo razgovor, želio bih Vam prikazati doživljavanje partizanskog pokreta izvan talijanske zone, u sjevernoj Hrvatskoj. U Slavoniji i u Srijemu partizanstvo je bilo po svom vodstvu čisti komunizam, a po svojoj masi većinom srpstvo, te je zato ustaštvo, u narodu, bilo ne fašizam ili nacizam, nego nacionalistička obrana protiv srpskog rušenja hrvatske države, koju su istovremeno potkopavali Nijemci preko njemačke manjine povezane sa četničkim, srpskim jedinicama.”

Sve obrađene teme u knjizi su važne, ali mislim da je za hrvatski narod danas, nakon oslobođenja, najvažnija tema Sloboda, koju je u prvom djelu knjige obradio dr. Ivo Korsky.

Povezano:

I. Korsky/Hrvatski nacionalizam (knjiga u pdf-u)

Ivan Barić/Hrvatsko nebo