Z. Gavran: Izraelsko-palestinski, židovsko-arapsko-iransko-muslimanski gordijski čvor užasa – i kako ga razriješiti
Vrijeme:7 min, 32 sec
Iako nijedna povijesna situacija nije istovjetna s nekom drugom, može se iz više razloga ustvrditi da izraelsko-palestinski odnosno bliskoistočni gordijski čvor užasa ne može više ostati nerazriješen. U tom zakutku svijeta – koji za razliku od vanjskog sloja ruske „matrjoške“ otkriva ne sve manje, nego sve veće i sve šire jajolike slojeve s različitim likovima – možda se (geopolitički i vojno) odlučuje i o tomu tko će u ovom vijeku postati „gospodar Azije“. Izraelsko-palestinski prijepor odnosno prijeteći totalni sukob, koji u svakom trenutku može početi prerastati u sukob sve jačih sila, ima i praktički nerazmrsivu ’učvorenost’ dvaju tamošnjih povijesnih naroda, ali može imati i uvelike dalekosežnije domete i posljedice. Pitanje je hoće li se ondje (recimo u liku predsjednika Bidena) pojaviti (neosporivi i nepobjedivi) Aleksandar Veliki – ili ovo tisućljeće ne može takva velikana kao budućega gospodara Azije iznjedriti. Bez „Aleksandra“ taj je čvor nerazrješiv. Osim tako da se – slikovito rečeno – polije benzinom i zapali žigicom. A to može lako učiniti „i svaka budala“ – potpaliti požar pod Bliski istok, pod Aziju, pod čovječanstvo. Uostalom, i to ovisi, po grčkom mitu, o Zeusovoj volji. Biblijski rečeno: o graditeljima Babilona i o volji Svevišnjega.
Sa sutrašnjim (u srijedu) posjetom američkog predsjednika Bidena Izraelu (zatim i Jordanu) kriza u odnosima Izraela i Hamasa odnosno Gaze te Izraela i (politički i vojno organiziranih) Palestinaca na Zapadnoj obali i općenito, Izraela i arapskog svijeta, Izraela i iranskog štićenika Hezbolaha u susjednom Libanonu i Siriji te Izraela i Irana (s iranskim i proiranskim snagama u Siriji i Jemenu) odnosno Izraela i svih čimbenika u svijetu koji su za nj ili su protiv njega doživljava zacijelo svoju kulminaciju. Nakon Bidenova posjeta možemo očekivati nastavak političko-oružanih ili pak mirotvornih i obuzdavajući aktivnosti. U kojem će smjeru svi skupa krenuti, to je još uvijek posve otvoreno.
Dugotrajno nenormalno i neizdrživo i nehumano stanje, za sada poglavito u Gazi, dovedeno do užasa i absurda
Kriza u izvornom značenju te grčke riječi znači ono kritično stanje u kojemu se u nekom organizmu vodi borba protiv bolesti te se ’odlučuje’ hoće li organizam preživjeti ili će podleći. Ovo sada što imamo u Izraelu i njegovu neposrednom okruženju strašna je kriza, između ostaloga i humanitarna katastrofa, koja pogađa i jednu i drugu stranu: Izrael kao (pretežno i ontološki) „židovsku državu“ i Palestince, koji još uvijek nemaju svoju vlastitu državu, a trenutno su Palestinci u Gazi u užasnom i za preživljavanje u bezizglednom položaju.
I za jedne i za druge – s obzirom na ono što se tek može događati – ovo je na ovaj ili onaj način situaciji „ili-ili“; obje strane suočene su s realnom ili potencijalnom egzistencijalnom ugrozom, i u fizičkom (za sada poglavito u Gazi, gdje je dugotrajno nenormalno i neizdrživo i nehumano stanje dovedeno do užasa i absurda) i u političkom smislu.
Onaj tko želi razumjeti dubinu i razmjere krize i razriješiti gordijski čvor ukupnoga tamo stanja i trajno-aktualnog užasa te doći do pouzdanog zaključka tko je tu više u pravu, a tko više u krivu, upušta se u bezizglednu umnu pustolovinu. Taj čvor, jednostavno i slikovito rečeno, ne može se umom razriješiti – odviše je zapetljan u svim dimenzijama, od povijesnih do nacionalnih, etničkih, religijskih i međunarodno-geopolitičkih, a svakako i do metafizičkih.
Tamošnje stanje dalo bi se u procesu misaono-slikovite apstrakcije usporediti s ruskom „matrjuškom“ (koju često pogrješno nazivaju „babuška“). Ona je načinjena od čvrstih drvenih ’ljuski’ u obliku jajeta i oslikana likom žene u narodnoj nošnji. Vodoravno po sredini jedva je vidljiva pukotina između gornjeg i donjeg dijela, koji se mogu razdvojiti. No „kvaka“ je u tomu što kada se dva vanjska dijela razdvoje, pred očima se iznova pojavljuje isti ženski lik, samo u manjem formatu. Koji se, opet, može razdvojiti, rasklopiti. No zatim se ukaže opet isto, ali još manje drveno jaje oslikano istom slikom kao i dva uklonjena veća. I tako se to šuplje drveno jaje može rasklapati još nekoliko puta, ovisno o tomu koliko su sitno majstori sposobni izraditi ono najmanje, središnje, sržno, koje se, poput Demokritova atoma, više ne da rastvoriti na dva sastavna dijela.
Ako bi veliki duh šireg ili općeg razaranja i uništenja bio pušten iz bliskoistočne boce…
Toj trodimenzionalnoj i „višerazinskoj“ figuri u dočaranoj slici-usporedbi mora se dodati i četvrta dimenzija – a to je dimenzija vremena, dimenzija onoga što je bilo, što jest i što će tek biti. Zatim ju, da bi se izašlo iz nepokretnosti, iz statičnosti, treba „napuniti“ energijama i silama koje su sadržane u svakom sloju, u svakoj ljusci, počevši od one svima vidljive pa do one koja će se pojaviti tek na kraju, kada se sve ostale razine rastvore. A mora se pretpostaviti da postoji i čovjek kao subjekt, ili više njih, sa strane, izvan tog drvenog jajeta, koji će znati i htjeti i moći sve te veće „matrojške“ rastvoriti kako bi naposljetku došao do one središnje, do one jezgrene, atomske matrjoške.
Ovisno o tomu dokle se u svemu tomu dopre, promatrači će oblikovati svoja mišljenja i stajališta te formulirati sudove. A sudovi mogu biti različitih vrsta: međunarodnopravni, geopolitički, slijepo-navijački (s unaprijed zauzetim stajalištima), afektivni, etički, humanistički, teološki, pa i metafizički, u smislu da se sve skupa promatra i pod vidom „posljednjih vremena“ odnosno „kraja povijesti“, do kojega čovječanstvo može u najgorem slučaju doći ako bi se u Izraelu i Palestini otvorila globalna „Pandorina kutija“, ako bi veliki duh šireg ili općeg razaranja i uništenja bio pušten iz bliskoistočne boce, duh koji je već dugo i predugo silno stlačen te ima golemu kinetičku, eksplozivnu, razornu energiju.
Ni matematički ni logički ni politički ni etički ni humanistički ni tamošnji čvor ne može se lako ili se više ne može nikako raspetljati – do tog trenutka doveo je i Židove i Palestince i njihove podupiratelje i zaštitnike tamošnji razvoj tijekom višedesetljetne odnosno višetisućljetne povijesti. Riječ je o svojevrsnom novodobnom „Gordijevu (gordijskom) čvoru“. Ona višestruko nadilazi prijepor između dvaju naroda i njihovih političkih, oružanih i ostalih sila.
Tko će biti gospodar Azije?
Po starogrčkom mitu o Gordiju, utemeljitelju frigijske dinastije i grada Gordiona (u Frigiji, u ’Maloj Aziji’, u današnjoj središnjoj Turskoj) riječ je o vrlo zamršenu čvoru na rudu kola, što ih je Gordije napravio i posvetio Zeusu. Bio je on najprije siromašni seljak koji je mukotrpno obrađivao svoju zemlju i jedva povezivao kraj s krajem. Jednoga dana, dok je plugom orao zemlju, počelo ga je salijetati veliko jato ptica. Da bi razumio što se to i zašto najednom događa, pošao je u obližnji grad potražiti proroka. Putem je susreo djevojku iz proročke obitelji, koja mu je predvidjela da će postati kralj. On se u nevjerici i čudu vratio kući. No nakon nekoga vremena u Frigiji je izbio bratoubilački rat, a zemlja je bez vladara stremila ka samouništenju. Proroci su savjetovali Frigijcima da osnuju kraljevstvo i da za kralja izaberu čovjeka koji prvi pođe na kolima prema Zeusovu hramu. Dogodilo se, po volji bogova, da je taj čovjek bio baš Gordije. Odmah su ga ustoličili za kralja i priredili mu veliko slavlje. On se poslije pokazao dobrim vladarom; smirio je i oporavio zemlju te ju doveo u blagostanje. Na kolima kojima se dovezao do prijestolja iznimno zapetljanim čvorom privezao je jaram uz rudo.
Taj čvor nije nitko mogao raspetljati. Sve dok nije došao Aleksandar Veliki. Taj makedonsko-grčki velikan prvo je gonetao kako rasplesti čvor i pokušavao doći bar do jednog kraja užeta. No kako to nije nikako uspio, potegnuo je odlučno mač i, jednostavno, presjekao ga i tako ga razmrsio jednim snažnim udarcem mača.
Politička poanta koja se odnosi i na današnju situaciju bila je sadržana u pretkazanju da će onaj tko razmrsi nerazmrsivi čvor postati gospodar Azije, što je Aleksandar s nizom susljednim i uspješnih vojnih pohoda i osvajanja zatim i postao.
Bez „Aleksandra“ današnji izraelsko-palestinski čvor nije razrješiv
Iako nijedna povijesna situacija nije istovjetna s nekom drugom, može se iz više razloga ustvrditi da izraelsko-palestinski odnosno bliskoistočni gordijski čvor užasa ne može više ostati nerazriješen. U tom zakutku svijeta – koji za razliku od vanjskog sloja ruske „matrjoške“ otkriva ne sve manje, nego sve veće i sve šire jajolike slojeve s različitim likovima – možda se (geopolitički i vojno) odlučuje i o tomu tko će u ovom vijeku postati „gospodar Azije“. Izraelsko-palestinski prijepor odnosno prijeteći totalni sukob, koji u svakom trenutku može početi prerastati u sukob sve jačih sila, ima i praktički nerazmrsivu ’učvorenost’ dvaju tamošnjih povijesnih naroda, ali može imati i uvelike dalekosežnije domete i posljedice. Pitanje je hoće li se ondje (recimo u liku predsjednika Bidena) pojaviti (neosporivi i nepobjedivi) Aleksandar Veliki – ili ovo tisućljeće ne može takva velikana kao budućega gospodara Azije iznjedriti. Bez „Aleksandra“ taj je čvor nerazrješiv. Osim tako da se – slikovito rečeno – polije benzinom i zapali žigicom. A to može lako učiniti „i svaka budala“ – potpaliti požar pod Bliski istok, pod Aziju, pod čovječanstvo. Uostalom, i to ovisi, po grčkom mitu, o Zeusovoj volji. Biblijski rečeno: o graditeljima Babilona i o volji Svevišnjega.
Povezano:
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
