Iz stranih medija/Što ako se rat iz Gaze i Izraela proširi na bliskoistočnu regiju i uključi vanjske aktere?

„Eskalacija u Izraelu zabrinjava mnoge i mnogi se pitaju postoji li prijetnja velikog rata? Jedini način da odgovorimo na to pitanje jest razumjeti kako se Bliski istok promijenio u posljednje vrijeme. Četiri su razvoja ključna“, piše danas njemački dnevnik Die Welt u članku Daniel-Dylana Böhmera „Koliko je realna opasnost od velikog rata“. Prenosimo cjelovit tekst, koji je vrlo informativan i dalekovidan, u hrvatskom prijevodu.

Nadolazeća izraelska kopnena ofenziva u Pojasu Gaze bit će test za duboko podijeljen politički krajolik Bliskog istoka. Pogotovo što je tektonika tamo već pokrenuta. Četiri su glavna trenda promijenila regiju posljednjih godina: širenje mreže milicija lojalnih Iranu, mirovni sporazumi Izraela s nekoliko arapskih država, sve manja uključenost SAD-a i rastući utjecaj Kine i Rusije u regiji. Sve će to igrati ulogu u eskalaciji rata oko Gaze. Ovo su najvažniji igrači:

Iran i njegovi saveznici

Islamska Republika Iran godinama je pod sankcijama, u prvom redu zbog svog nuklearnog programa koji je sada toliko napredovao da bi Teheran u roku od nekoliko tjedana mogao proizvesti nuklearnu eksplozivnu napravu. Njegovi neposredni susjedi, zaljevske države, od revolucije 1979. osjećaju se ugroženima od Irana jer je klerikalno vodstvo u Teheranu eksplicitno proglasilo izvoz revolucije i svrgavanje arapskih dinastija svojim ciljem. U nedostatku drugih saveznika, Iran je izgradio mrežu milicija diljem regije. Neke od njih su borbene grupe koje su već postojale. Jedna od njih je Hamas, koji zapravo dolazi iz drugog vjerskog tabora.

Za razliku od šijitskih svećenika u vrhu iranske države, Hamas dolazi iz miljea sunitskog ekstremizma. Ali kada je pokazao solidarnost s drugim sunitskim islamistima koji su htjeli svrgnuti postojeće arapske režime tijekom Arapskog proljeća 2011., mnogi konzervativni sunitski donatori u Zaljevu okrenuli su se od Hamasa. Iran je iskoristio tu prazninu u financiranju da usko veže Hamas uza se. Teheran sada Hamasu svake godine transferira više od 100 milijuna dolara.

Režim sirijskog diktatora Bashara al-Assada, koji Iran vojno održava na životu uz pomoć savjetnika svoje Revolucionarne garde i podršku Iranu lojalne milicije Hezbolah iz Libanona, također nije šijitskog karaktera. Assad i dio njegova vodstva alaviti su, što znači da pripadaju tajnoj religiji koja ima zajedničkih točaka sa šijitima, ali je inače izuzetno udaljena od njih.

No Sirija nudi Iranu kopneni most do Hezbolaha u Libanonu i pristup sjevernoj granici Izraela. Postrojbe Revolucionarne garde nedavno su opetovano pokušale iskoristiti bespilotne letjelice za prodor u izraelski zračni prostor sa sirijskog teritorija. Izrael je na to i na iranske isporuke oružja Hezbolahu preko Sirije odgovorio brojnim zračnim napadima u Siriji. Iranske postrojbe u Siriji sigurno bi mogle napasti Izrael ako sukob eskalira. Međutim, više je nego upitno hoće li sirijska vladina vojska nakon godina građanskog rata i dalje biti u stanju ozbiljno ugroziti Izrael. Ostali sudionici iranske mreže su eksplicitno šijitski, poput milicija u Iraku, u čijem je osnivanju Teheran aktivno pomogao. U borbi protiv IS-a te su milicije bile dio predvodnika i mogle su osigurati daljnji utjecaj za sebe, a time i za Teheran, u većinski šijitskom Iraku.

Ove je srijede jedna od najvećih i najbolje naoružanih milicija, Kataib Hezbolah, zaprijetila da će napasti američke objekte u Iraku ako se Washington umiješa u sukob oko Gaze. Grupa bi tada, kako je rečeno, također ispalila rakete na izraelski teritorij. Hutijevci, pobunjenici u Jemenu, također pripadaju struji šijitskog islama. Iran je opremio snage projektilima i bespilotnim letjelicama koje su hutijevce učinile nepobjedivima u građanskom ratu u Jemenu od 2015. Tim su oružjem već uspješno napali Saudijsku Arabiju, a mogli bi pogoditi i Izrael.

Ipak, najjače oružje Irana u eventualnom sukobu s Izraelom bio bi Hezbolah. Milicija, koja je također šijitska, osnovana je uz pomoć Irana. Sada je Hezbolah postigao dominantan položaj u libanonskoj politici. Također je uz iransku pomoć izgradio arsenal od najmanje 140.000 projektila. Kad bi Hezbolah u cijelosti iskoristio taj potencijal, mogao bi nadvladati izraelsku sofisticiranu protuzračnu obranu. Američki nosač zrakoplova USS Gerald R. Ford, koji je s cijelom borbenom skupinom prebačen u istočni dio Sredozemlja, očito je također namijenjen signaliziranju Hezbollahu da bi Amerika mogla intervenirati ako Izrael bude egzistencijalno ugrožen.

Milicija je odgovorila izjavom: „Raspoređivanje nosača zrakoplova u regiji s ciljem podizanja morala neprijatelja i njegovih frustriranih vojnika otkriva slabost cionističkoga vojnog stroja.“ „Snage otpora spremne su za sukob.” Hezbolah i izraelske jedinice razmijenile su vatru posljednjih dana. U srijedu je milicija granatirala izraelsku postaju na granici. To je bio odgovor na izraelsko granatiranje u ponedjeljak u kojem su ubijena tri borca Hezbolaha. Akcije milicije još su uvijek ograničene, ali ako se ozbiljno umiješa u sukob – bilo kao dio iranske taktike ili kao rezultat dinamike eskalacije na granici – to bi moglo dati odlučujući zaokret ratu.

Tada bi također bila vjerojatna izraelska kopnena ofenziva u Libanonu, a Iran bi mogao biti prisiljen ući u rat koristeći vlastita sredstva, posebice rakete. Jer Iranci ne bi igrali na svoj najveći adut, Hezbolah, ako se ne nadaju stvarno velikoj pobjedi. Bio bi to početak rata koji bi mogao zahvatiti cijelu regiju i uključiti i aktere izvana.

Izrael i njegovi partneri

SAD je slanjem svog nosača zrakoplova jasno dao do znanja da je i dalje na strani Izraela. To nije bilo tako zajamčeno kao što se čini; Washington inače želi smanjiti svoje aktivnosti u regiji kako bi se više koncentrirao na Aziju i svog neprijatelja Kinu.

Kada je Iran zajedno s hutijevcima g. 2018. dronovima napao američkog saveznika Saudijsku Arabiju, vlada Donalda Trumpa nije reagirala. Ovaj put, međutim, opasnost je za Izrael znatno veća, pogotovo u slučaju napada Hezbolaha. U Washingtonu postoji i unutarnja politička dinamika. Američkog predsjednika Joea Bidena oporbeni republikanci, ali i neki demokrati optužuju da je navodno bio previše blag prema Iranu u nuklearnom sporu. To je vjerojatno razlog zašto Biden sada želi pokazati odlučnost.

U govoru u utorak izjavio je da će pohitjeti u pomoć Izraelu ako zemlja bude u opasnosti. Međutim, SAD neće biti uključene u trenutne operacije izraelskih oružanih snaga u Gazi, ali će SAD svakako morati ponovno postati aktivniji na Bliskom istoku. Ako se sukob u regiji proširi, stav arapskih saveznika Izraela bit će posebno težak. Egipat je postao prva arapska zemlja koja je sklopila mir sa židovskom državom godine 1979. Budući da Pojas Gaze također graniči s Egiptom, Kairo je važan kontakt u pitanjima Gaze i kao posrednik s Hamasom. No, kao i druge arapske države koje priznaju Izrael, Egipat vjerojatno ne će aktivno intervenirati u sukobu s Hamasom i njegovim iranskim saveznicima osim ako njegov vlastiti teritorij bude povrijeđen. No situacija je nešto drugačija za zaljevske države.

Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE), koji su poput Bahreina i Maroka sklopili mir s Izraelom u takozvanom Abrahamovu sporazumu 2021., reagirali su neutralnije na napad Hamasa u subotu. Dok su neke arapske države izričito okrivile Izrael, vlada u Abu Dhabiju općenito je izrazila zabrinutost, izrazila sućut obiteljima žrtava i pozvala na obnovu izraelsko-palestinskog mirovnog procesa. Slično se pozicionirao i Bahrein. Saudijska Arabija, koja je prije napada već bila na korak do mirovnog sporazuma s Izraelom, naglašavala je prava Palestinaca, ali također nije okrivila Izrael.

Ni Emirati ni Saudijci ne će aktivno poduprijeti Izrael. No ako se sukob u regiji proširi, to bi moglo dovesti do scenarija o kojem su dvije monarhije već razgovarale tijekom godina bliske sigurnosne suradnje s Izraelom. U slučaju izravnih zračnih napada Izraela na Iran, Saudijci i Emiraćani mogli bi dodijeliti pravo preleta izraelskom ratnom zrakoplovstvu, što bi znatno skratilo rute, posebice za bombardere. Budući da oni troše mnogo goriva, najkraća moguća udaljenost ključni je preduvjet za takvu izraelsku zračnu operaciju. To bi i dalje zahtijevalo američku potporu, posebice u obliku dopune goriva američkim tankerima iz zraka. Američki i izraelski piloti nekoliko su puta zajedno vježbali takve manevre, posljednji put u srpnju. Takav scenarij zračnog rata protiv Irana zapravo je planiran u prvom redu kao opcija u slučaju da ne bude postojao drugi način da se Islamska Republika spriječi u izradi nuklearne bombe. Ali ako se sukob u Gazi doista proširi, Izrael i njegovi saveznici mogli bi iskoristiti situaciju za borbu protiv svog glavnog nuklearnog problema u Iranu. Vodstvo Saudijske Arabije, čak i pasivnom potporom Izraelu, moglo bi izazvati znatno negodovanje svog uglavnom konzervativnog, religioznog stanovništva. Ali sasvim je moguće da će vladari kuće Saud prihvatiti taj rizik.

Istina je da će sukob u Gazi srednjoročno otežati otvoreno udruživanje snaga s Izraelcima, jer će u sljedećih nekoliko dana ili čak tjedana slike ozlijeđenih i ubijenih Palestinaca u Gazi raspiriti mržnju mnogih Arapa prema Izraelu; ali to ne mijenja činjenicu da je Iran, sa svojim nuklearnim programom i svojim milicijama u cijeloj regiji, velika prijetnja, posebno za zaljevske države, a Izrael ostaje privlačan gospodarski, tehnološki i sigurnosni partner.

Hoće li Saudijci i Emiraćani krenuti tim putem u slučaju regionalnog rata, u konačnici će ovisiti o tijeku borbi i reakcijama arapskog svijeta. Naposljetku će obje monarhije odlučiti o stabilnosti svoje vlasti – a uostalom imaju i druge moguće partnere.

Kina i Rusija posljednjih su se godina aktivno dodvoravale tradicionalno zapadno orijentiranim zaljevskim državama, a i Egiptu. To je olakšalo povlačenje Amerikanaca i pasivnost Europe. Peking i Moskva nude milijarde u ugovorima, oružju, ali i osnovu za nuklearne programe s kojima arapske države dugoročno mogu i same postati nuklearne sile. Do sada su zaljevski Arapi uspješno manevrirali između blokova. Sljedećih nekoliko tjedana moglo bi pokazati hoće li ostati na tom putu.

Posrednici

Tri bi države mogle iskoristiti svoje iskustvo kao posrednici u sljedećih nekoliko tjedana, iako s različitim specijalizacijama i različitom težinom. Kada je riječ o izravnom utjecaju na Hamas u Gazi, Kairo je na prvom mjestu. Opskrba obalnog pojasa također se vrši preko Egipta i kada je Izrael pozvao stanovnike Gaze da pobjegnu prije početka izraelskih operacija početkom ovog tjedna, preporučio je bijeg u Egipat. Ta zemlja također predstavlja glavnog izraelskog posrednika s Hamasom. Ali sada vjerojatno nije vrijeme za pregovore. Ovisno o tome koliko će kopnena ofenziva oslabiti Hamas i ima li još živih talaca u Gazi, Kairo bi mogao djelovati kao posrednik u razgovorima o njihovu izručenju.

Ako se sukob proširi, Katar bi mogao igrati ključnu ulogu. Ta je zemlja posredovanje u sukobu proglasila ključnim dijelom svoje vanjskopolitičke strategije. U prethodnoj generaciji katarske vladajuće obitelji bilo je simpatija za strogo konzervativno tumačenje islama, što je olakšavalo kontakte s fundamentalističkim skupinama diljem islamskog svijeta. Već tada je Katar posredovao u talačkim krizama u koje su bile uključene militantne skupine. Trenutačno vodstvo pod Emirom Tamimom, s druge strane, izrazito je pragmatično i želi održavati dobre kontakte sa svim dionicima te se koristi iskustvom iz prošlosti kako bi se pozicioniralo kao pregovarač.

Mnogo prije svoje pobjede u Afganistanu, talibani su otvorili veleposlanstvo u glavnom gradu Katra Dohi, posredovanjem kojeg je Washington vodio svoje mirovne pregovore s milicijom. Danas međunarodna zajednica u Dohi još uvijek pregovara s talibanima o humanitarnim pitanjima u Hindukušu. Hamas ima i politički ured u Dohi, pa bi mogao pregovarati i s Katarcima. Ali Katar je također jedan od dva najvažnija posrednika u razgovorima s Iranom o rješavanju nuklearnog sukoba. Od 2017. nadalje Saudijska Arabija i njezini saveznici uveli su sankcije Katru zbog, između ostalog, njegove navodne blizine Iranu, no emirat ih je neokrznut preživio sve dok ponovno nisu ukinute.

Povjerenje koje Katar ima u Teheran moglo bi tu zemlju učiniti najvažnijim posrednikom u nastojanjima da se izbjegne ili privede kraju regionalni sukob. Međutim, povjerenje između Katra i Izraela nije toliko duboko. Nakon napada Hamasa u subotu, Katar je u priopćenju okrivio Izrael. To vjerojatno ne će ići u prilog njegovoj ulozi posrednika. No središnju bi ulogu mogla odigrati i razmjerno siromašna kneževina na samom jugu Arapskog poluotoka – Oman.

Uspješni posrednici na Bliskom istoku mogli bi dobro iskoristiti novac, jer sklapanje sporazuma često ide lakše kada je posrednik financijski uključen u političke dogovore. No, za razliku od Saudijaca, Emirata i Kataraca, Sultanat Oman nema milijarde prihoda od nafte ili plina. Izvozi datulje i tamjan, a poznat je po oriks-antilopama, koje, sa svojim ravnim čeonim rogovima, mogu biti izvor mita o jednorogu. Ali Oman karakterizira i jedna vjerska posebnost: ondje prevladava ibadi-islam, koji je pozicioniran između šijita i sunita. Ta izvjesna neutralnost u vjerskim pitanjima također je učinila Oman traženim pregovaračem između Zapada, njegovih sunitskih partnera u Zaljevu i šijitskog Irana.

Ta država od četiri milijuna stanovnika već je posredovala u Jemenu, Siriji, između Saudijaca i Iranaca u obnovi diplomatskih odnosa, a također je središnji posrednik u razgovorima o rješenju nuklearnog prijepora. Uživa povjerenje među Saudijcima, Amerikancima i Irancima, a održava i neslužbene, ali aktivne odnose s Izraelom. Sultanat je također vjerodostojan kao posrednik jer si ne može priuštiti vlastiti program. Donosi malo ekonomske i strateške težine na stol, ali ako regionalni rat stvarno izbije, bit će potrebna sva pomoć.

Povezano:

Kopnena invazija izraelske vojske na Gazu samo što nije počela; Bliski istok u napetosti i strepnji

Die Welt/Hrvatsko nebo