Vladimir Trkmić/Nikad ne poruši sve mostove

Najobičniji most povezuje

Sjećam se dok sam bio mali, u mom selu su preko malog potoka naši stari napravili vrlo jednostavan drveni most. Bila su to dva obična drvena tesarski obrađena trupca prebačena preko potoka, a na njih su pribili jednostavan rukohvat od nekoliko letvi. Kao djeca smo često prelazili preko te „brvi“ kako su ju seljani zvali. Dakako da je tako jednostavna brv-most bila brzo uništena kod jakih bujica i poplava koje su tada bile rijetkost. Ostalo mi je to u sjećanju kao slika najobičnijeg mosta koji nema neku materijalnu vrijednost, ali ipak povezuje dvije obale običnog malog potoka. Tako je bio skraćen put za nas pješake do glavne makadamske ceste koja je u ta vremena bila puna prašine, a iza jake kiše puna lokvi. Tek kad sam odrastao postao sam svjestan vrijednosti tog običnog mosta, a još više sretan kada smo dobili prvu asfaltiranu cestu u našem kraju. Do tog novog asfalta trebalo je ponekad gaziti blato, ići kroz visoku rosom okupanu travu. Pravo je bogatstvo bilo u te dane imati gumene čizme koje smo prali prije dolaska na asfaltiranu cestu očekujući bus. Neopisiva je tada bila sreća dobiti novi bicikl. Radovali smo se tome. Bicikl smo čuvali, čistili, podmazivali, kao što bi danas netko pazio i čuvao svoj Mercedes ili BMW. Mostovi su vremenom postajali bolji, drvene brvi su zamijenjene betonskim cijevima, a mi smo se sa veseljem vozili ne samo po asfaltu, nego i dalje po malim puteljcima.

Pelješki most – ostali mostovi

Zgodno mi je bilo promatrati i slušati kako se raduju oni koji su pelješkim mostom povezani sa cjelokupnom Hrvatskom, te ne moraju više čekati na graničnim prijelazima susjedne države. Slobodnije je protok ljudi i roba. Ne gubi se toliko vremena da bi se došlo na Pelješac kao nekada. Kinezi su nas obradovali svojom stručnošću, brzinom gradnje i ljepotom mosta. Zahvaljujući europskim sredstvima, dobrom projektu, dobrim izvođačima most je postao jedan od najuspjelijih projekata suvremene Hrvatske. Most je pod kamerama, te se u jednoj sobi mogu vidjeti istovremeno sva moguća događanja na mostu. Mi koji smo se kao djeca igrali i prelazili preko obične drvene brvi, pitamo se je li to doista moguće? Od naših drvenih brvi, pa do mosta tipa pelješki most prošlo je tek pedeset godina. Kad bi naši stari koji su već pokojni vidjeli kakav je most moguće izgraditi čudom bi se čudili. Ono što je interesantno je svakako to da su naši stari preci živjeli bolje, da su bili složniji, da su se povezivali onako kako su mogli i znali. Kroz tih 50 godina čini mi se da je na selu puno manje povezanosti među ljudima nego nekada. Da su se ljudi međusobno udaljili iako imamo super ceste, super mostove. Nekada je moj susjed koji nije bio imućan vodio kravicu na ispašu sa lijeve i desne strane svakog puteljka. Nije tada bilo korova, nepokošenih livada, travurine i velikog drača uz pojedine međe i seoske puteve. Sve se to obrađivalo, kosilo ručnom starinskom kosom, ili su travu uz cestu pasle krave. Nije bilo frižidera, zamrzivača za meso, stroja za pranje rublja, telefona, mobitela, televizije, ali mostovi ljubavi između članova obitelji i najbližih susjeda, te rodbine bili su čvršći i kvalitetniji. Drvena brv preko potoka, uski asfalt, bicikl, a ljudi izuzetno sretni. Danas veličanstven pelješki most i drugi moderni mostovi, a čovjek je ostao i postao usamljen, nezadovoljan. Željan blizine drugog čovjeka, željan veselja.

Rušenje mostova – svađe, netrpeljivosti

Jedino je ostala kod nekih ista nepremostiva negativnost od prije 50 godina i danas. A to je nesloga, razne netrpeljivosti, razne osobne frustracije. Mislim dakako na one koji su se zavadili unutar obitelji, na one koji su na susjeda onda i danas gledali kao na nekoga tko im je takmac, pa čak i neprijatelj. Nekada su bile brojne obitelji, obitelji gdje je najčešće jedno dijete ostajalo živjeti uz roditelje, a ostala djeca su odlazila u svijet trbuhom za kruhom. Mnogi su se često vraćali i družili sa već onemoćalim roditeljima barem uoči velikih blagdana. Nije bilo mobitela, ni društvenih mreža, ali redovito su poštom stizale čestitke za blagdane, ili za neku godišnjicu. Pošta, poštar, razglednica koja je putovala bila je most poveznice onih koji su otišli i onih koji su ostali u selu. U eri interneta, društvenih mreža zna se dogoditi da zaboravimo čestitati najmilijima blagdane, neku važnu godišnjicu. „Mostovi“ raznih mogućnosti za komunikaciju kao da ne rade, kao da su nas dehumanizirali. Zato je čini mi se s pravom netko na jednoj društvenoj mreži napisao: „Sa dolaskom društvenih mreža oni koji su daleki postali su nam bliski, a oni koji su bliski postali su daleki“. Koji je to paradoks? Koja je to duhovna katastrofa? Napredovali smo tehnološki, a kao ljudi smo se udaljili jedni od drugih.. Rušimo često ravnodušnošću i izjavama da nemamo vremena najosnovnije rodbinske kontakte, mostove. Znamo sve što se događa u svijetu, a ne pamtimo više kad kome je kada rođendan, godišnjica braka, ili neki drugi važan datum. A da ne govorim o verbalnom ratu, činjenici da smo postali osobe tankog fitilja. Brzo planemo, izvrijeđamo jedni druge, čini nam se da treba porušiti neki most prijateljstva često zbog sitnice. Iskrenost u razgovorima, sjedenje uz kavu, čašu vina, a da netko ne bulji u mobitel postalo je gotovo nemoguće. Most prijateljstva kojeg treba graditi od običnog materijala povjerenja, iskrenosti, privrženosti i bliskosti kao da nestaje.

Dva brata – idealan primjer bratskog suodnosa

„Bila jednom dva brata koja su živjela na susjednim farmama i koja su se posvađala. U posljednjih 40 godina bila je to prva ozbiljna svađa. U tih 40 godina braća su živjela jedan pored drugog, voljeli se i pomagali si… No, odjednom se ta idila pokvarila. Sve je počelo od malog nesporazuma koji je vodio do velike svađe i grubih riječi nakon kojih su uslijedili mjeseci šutnje. Jednog jutra, netko je pokucao na vrata starijeg brata. Otvorio ih je i vidio čovjeka sa stolarskim alatom. ”Tražim posao.” rekao je. ”Možda bi se ovdje na tvojoj farmi mogao naći neki poslić za mene?” ”Da,” rekao je stariji brat. ”Znam što bi mogao napraviti za mene. Vidiš onu kuću s druge strane potoka? Tu živi moj susjed, zapravo, mlađi brat. Prošlog mjeseca je između nas bila livada, ali je on nešto kopao od rijeke do tu i sad je između nas potok. To je napravio kako bi mi napakostio, ali vratit ću mu ja… Vidiš ona debla pored štale? Hoću da mi napraviš ogradu od dva metra da više ne vidim ni njega ni njegovu kuću.” Stolar reče: ”Sve mi je jasno. Daj mi čavle i bušilicu i vidjet ćeš kako ću to sjajno napraviti”. Stariji brat je otišao do grada, stolaru je dao potrebni materijal i otišao. Stolar je cijelog dana vrijedno radio… Kada se predvečer stariji brat vratio, stolar je završio posao. Stariji brat je bio zapanjen! Ograde uopće nije bilo. Stolar je napravio most koji je spajao dvije obale potoka. Bio je to prekrasan most, a s njegove druge strane mu se približavao njegov mlađi brat širom raširenih ruku. ”Stvarno si sjajan čovjek kada si napravio most poslije svega što sam ti rekao i napravio”, rekao je mlađi brat. Braća su stajala svaki na svojoj strani mosta, pa su polako krenuli jedan drugom u susret, susrevši se na sredini. Vidjeli su da stolar podiže svoju kutiju sa alatom i kreće. ”Hej, pričekaj! Ostani par dana kod nas, ima još puno stvari koje bi mogao napraviti”, reče stariji brat. ”Vrlo rado,” reče stolar ”ali moram napraviti još puno mostova….”

Priča nepoznatog autora

Udaljavanje i približavanje ljudi

Suvremeni način života ostavlja iza sebe tragove stvarnog udaljavanja čovjeka od čovjeka, obitelji od obitelji. Život u gradovima, u velikim zgradama i neboderima sam po sebi udaljava ljude. Obitelji žive u stanovima, susjedi se sreću samo na hodniku, u liftu, ili na ulazu stubišta zgrade. Neki se kod susreta međusobno pozdravljaju, izmijene koju rečenicu, a neki ni to. Jedini mostovi spajanja susjeda u jednoj takvoj zgradi su mala djeca koja zajedno idu u školu ili na župni vjeronauk. Ako do tog povezivanja između obitelji dođe, onda je to vrhunac mogućeg uspjeha. Sjećam se da sam osamdesetih godina bio kapelan u Novom Zagrebu. Na ideju i prijedlog mog dobrog kolege svećenika organizirali smo ljetovanje mladih srednjoškolaca. On je bio „ekonom“, a ja duhovno vodstvo tridesetak mladih koji su se družili tijekom godine na župnim vjeronaučnim susretima. Na tom ljetovanju mladih stvoren je most prijateljstva između mojih gradskih mladih i srednjoškolaca iz njegove župe. Bio sam ugodno iznenađen iste godine kada sam na jesen vidio da se ne druže međusobno samo mladi, nego i njihovi roditelji koji su se prije jedva pozdravili u istoj zgradi, ili u liftu. Zaključio sam, treba i dalje stvarati mostove među ljudima koje je način života stavio jedne pokraj drugih. Takve mostove približavanja treba stvarati ne samo u gradu, nego već i na selu. Jer nema više ničeg što bi ljude na selu stavilo na isti most. Nema zajedničkih radova, okupljanja i druženja. Gotovo sve poslove obavljaju sa strojevima. Nema kosidbe trave kod koje je trebalo puno kosaca, nema zajedničkog okapanja kukuruza, nema kopanja vinograda. Sve to obave traktori sa dobrim priključcima. Ljudi se eventualno kratkotrajno zbliže prigodom krstitki djeteta, proslave godišnjice sklapanja braka, ili na karminama. A pošto su nam sela postala pusta sa sve starijim pučanstvom gotovo da nema krstitki i vjenčanja. Ostaju najčešće samo sprovodi i karmine.

Kada i kako rušim mostove?

Simbolički rečeno danas treba graditi, sačuvati postojeće i njegovati aktualne mostove. Neki kažu da čovjek vrijedi onoliko koliko ima prijatelja. to je točno. Obitelj je snažna i dugovječna onoliko koliko ima dobar unutarnji vez zajedništva, most povjerenja i ljubavi između svih članova obitelji. Nažalost u naše vrijeme je teško pronaći dvo-generacijsku ili tro-generacijsku obitelj u slozi i međusobnom zajedništvu. Kad djeca odrastu, počinju se udavati i ženiti, počinje pucati prirodno stvorena obitelj po svim „šavovima“. Tada zbog tobožnje nužne, moderne samostalnosti „trebaju se graditi“ nove kuće, novi stanovi, iako postojeće kuće nisu tijesne, pa ni čeljad ne bi trebala biti „bijesna“. I ne samo da mladi postaju samostalni, što je općenito dobro, često se zbog sitnih svađa poruše ionako krhki i klimavi mostovi zajedništva obitelji. Ljudi sve manje imaju strpljenja, bahate se dok su zdravi i materijalno moćni. Nitko ne bi nikome i ni u čemu popustio, nestao je smisao za kompromisna rješenja. Često se pred prijateljima i poznanicima hvalimo kako smo nekoga izbacili iz svog vlastitog života. Kako ne možemo psihički podnijeti blizinu određenih, a ponekad krvno vrlo bliskih ljudi. Čak nam i pogled tog drugog i drugačijeg smeta. Znamo kazati kako nam skoči tlak kad smo blizu nekoga tko nam ide na jetra, te kako nam sve ide na živce. Sve to zapravo može biti kruta istina. Ali ujedno može biti i pitanje naše osobne zrelosti. Je li stvarno moguće da sam stalno samo ja u pravu? Je li moguće da rušeći mostove prijateljstva, rodbinskih veza, suradnje na poslu, suradnje sa sebi nadređenima, baš ni u čemu nisam ja kriv. Svaki put kada sam ohol, bahat, kada mislim da moja mora biti zadnja rušim neki postojeći most. Tada bi trebao biti svjestan da griješim. Trebao bi preispitati sebe, svoju narav, svoje ponašanje, svoje odluke. Mogu li biti sam kao otok? Mogu li rušiti mostove, a da sam sebe ne ugrožavam? Doći će nevolje, na koga ću moći računati kao na Šimuna Cirenca, ili Veroniku. Moje životno pravilo bi trebalo biti „ne rušiti mostove“. Makar most bio slikovito i alegorijski rečeno obična drvena brv, dvije grede preko potoka, treba ih sačuvati. U takvim slučajevima beskrajnog rušenja mostova i meni bi trebao stolar iz priče o dva brata koji će umjesto velikog zida napraviti solidan most.

Nikoga ne izbacuj iz života

Dok tako razmišljam o građenju i rušenju mostova među ljudima na pamet mi padaju Isus i Petar, te Isus i razbojnik koji je bio razapet pokraj Isusa na križu. Petar je Isusa tri puta zatajio. Ne jednom, nego tri puta. Kada bi to meni netko učinio vjerojatno bih ga prekrižio za sva vremena. Vjerojatno bih porušio svu komunikaciju i sve mostove s takvom osobom. Isus to nije učinio. Od takvog Petra Isus je doživio da ga voli, i da želi i može postati stup Crkve. Dajem li bezmjerno šanse onim ljudima poput Isusa koji su me totalno razočarali? Vjerujem li da takav čudan i kolebljiv čovjek u sebi može stvoriti obrat na bolje? Most koji porušim razdvojiti će me od čovjeka. Takvo djelo i ljutnja će u meni stvoriti ranu koja nikad neće biti do kraja zacijeljena. Razbojnik koji je s Isusom bio razapet ljudski govoreći bio je otpisan od svih. Umirao je na križu, sam ostavljen od sviju. Svaki mogući potez bilo kojeg čovjeka da on bude spašen bio je uzaludan. Sam si je kriv, baš me briga za njega, bila bi konstatacija svakog normalnog. No, on sa Isusom želi sagraditi most mogućeg spasa. Isus mu to omogućuje. Stvara se most spašenosti unatoč svemu zlu koje je ostalo kao trag iza tog čovjeka. Nikoga ne otpisuj i ne izbacuj potpuno iz svoga života. Da tako u svom životu razmišljamo vjerojatno bi bilo više osobne radosti, više zadovoljstva i možda više sreće. Pitanje je također kako se odnosim prema onima koji su u fazi rušenja mostova? Uživam li u tome kada vidim da nekome ne ide u životu? Uživam li kada nekoga potičem, a ne da odgovaram da prekine svaku vezu sa onima koji su ga povrijedili? Jesam li barem pomislio da budem kao stolar iz priče o dva brata koji umjesto velikog i neprelaznog zida sagradio most braći. Zid ili most, rasulo ili nada, prekid komunikacije ili barem primirje? Uvijek radije odaberi barem najjednostavniji most kojeg ćeš održavati po svojim mogućnosti sa onima koji po tvome ne zaslužuju ni to. Gradimo mostove.

Hrvatsko nebo