U Vitezu u ratu ubijeno više Hrvata nego Bošnjaka, ali Haag to nije zanimalo

Vrijeme:5 min, 36 sec

 

Zoran Kupreškić jedan je od trojice Hrvata iz središnje Bosne, Kupreškića, a koji je posve nevin u haaškome zatvoru proveo nešto više od četiri godine. Pravomoćno su oslobođeni prije pune 22 godine. Večernjak je ovoga tjedna objavio podatke znanstvenoga istraživanja da je pred svim sudovima, od onoga haaškoga, u kojemu je pravomoćno presuđena 161 osoba, do državnoga Suda BiH, entitetskih, županijskih u Federaciji BiH odnosno okružnih u Republici Srpskoj, osuđeno nešto više od 600 osoba. Srbima je izrečeno 4000 godina zatvora, Bošnjacima 1400, a Hrvatima nešto više 1000 godina, što posve narušava haaške stereotipe. Zoran Kupreškić o uzništvu napisao je i knjigu “Haaška priča”.

Večernji list: Kako danas s vremenske distance gledate na vrijeme provedeno u haaškome pritvoru, a s druge strane osjećaj da ste tamo bili nevini?

– Cijelo vrijeme provedeno u pritvoru u Den Haagu, a to nije bilo kratko (4 godine i 17 dana) mi smo tvrdili da nismo krivi i željeli smo s nekim razgovarati smatrajući da, ako i mi kažemo svoj dio priče, do suđenja u našem slučaju ne bi trebalo ni doći. Čak smo, dok smo još bili na slobodi, prije odlaska u Den Haag, pisali pisma na razne adrese da nas se sasluša. Obratili smo se Michaelu Staineru, koji je tada u BiH bio međunarodni povjerenik i koji je svibnja 1997. godine dolazio u Vitez. Pisali smo i državnoj tajnici SAD-a Madelaine Albright, koja je dolazila u Sarajevo 1. lipnja 1997. godine, Sergeju Lavrovu, koji je tada bio predsjedatelj Vijeća sigurnosti UN-a, Carlosu Westendorpu, tadašnjem visokom predstavniku UN-a za BiH. Također smo pisma poslali i na adrese Franje Tuđmana, predsjednika Republike Hrvatske, na Ministarstvo pravosuđa Mati Tadiću u BiH, kao i svoj trojici članova Predsjedništva BiH, Aliji Izetbegoviću, Krešimiru Zubaku i Momčilu Krajišniku. Pismo je poslano i u Rim Svetoj Stolici, papi Ivanu Pavlu II. te Predsjedništvu HDZ-a BiH sa sjedištem u Mostaru, predsjedniku Suda u Den Haagu na ruke Antoniju Casseseu, Općinskom vijeću Vitez naslovljeno na ruke tadašnjem predsjedniku prijelaznog Općinskog vijeća Mehmedu Ahmiću. U pismima smo iskazali svoju spremnost na bilo kakav vid suradnje.

Večernji list: Je li bilo odgovora na vaše traume, strahove, iskušenja?

– Naravno, ni od koga nije bilo odgovora. Mogli smo izbjeći enormne troškove suda da se sve odigralo drugačije. I nismo samo mi u pitanju jer je bilo još oslobođenih osoba. Sada se postavlja pitanje pravednosti Haaškog suda. Ovo pitanje i slična pitanja meni se ne trebaju postavljati jer sam ja odgovor dobio, odnosno osjetio, nažalost, na svojoj koži, i to nakon 1478 dana. Iako smatram nepravednim ovaj Sud, on je ipak u nekom smislu uradio nešto dobro u onim prvim godinama nakon primirja na prostorima bivše Jugoslavije. Nacionalna zakonodavstva tek su naknadno, nakon nekoliko godina, počela procesuirati svoje “zločince”. Svi su se počeli utrkivati u procesuiranju onih drugih, a svoje nisu dirali. Kada je prošlo dovoljno vremena, počelo se realnije pristupati ovoj zadaći.

Večernji list: Vama je suđeno zbog masakra u Ahmićima, ali ne čini li vam se čudno da Dusina, Križančevo, Buhine Kuće… nisu bili “zanimljivi” haaškim tužiteljima i istražiteljima?

– Mi sami smo se pitali, u vrijeme kada je podignuta optužnica protiv nas za događanja u selu Ahmići, gdje su optužnice za stradanja Hrvata središnje Bosne. Protiv Hrvata je podizana optužnica za neke događaje koji su se zbili kasnije od nekih događaja u kojima su stradali Bošnjaci. Pa ipak je optužnica za Bošnjake preskočena, a protiv Hrvata je podizana, naravno, kao i protiv Srba, i bez neke kronologije. Tek mnogo vremena poslije dolazi do podizanja optužnica i za Bošnjake, koje su uglavnom bile lakše kvalificirane.

Večernji list: Imate li dojam kako je Haaški sud slijedio matricu o lošim i dobrim dečkima, jer brojevi o presuđenim godinama zatvora za ratne zločine u Haagu i drugim sudovima u BiH jako odudaraju?

– U činjenici da su ove optužnice za Bošnjake, na Haaškom sudu, ali i kod domaćeg pravosuđa, podizane znatno kasnije nego za druga dva naroda leži odgovor na pitanje o tome zašto je njihov broj manji. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, istina se nije mogla više skrivati. Došlo se do podataka za stradanja Hrvata i Srba koje su skrivili Bošnjaci. Za ta stradanja znalo se, naravno, odmah kad su se dogodila, ali nitko nije bio zainteresiran za njih niti je ikome palo na pamet o tome pisati. Pa kako drugačije objasniti činjenicu da je više Hrvata ubijeno u Križančevu Selu i Buhinim Kućama u općini Vitez nego Bošnjaka u Ahmićima? A svi smo svjedoci medijskih napisa za Ahmiće, za koje je cijeli svijet čuo, dok je za stradanja Hrvata, samo na ovim dvama stratištima, rijetko tko imao prilike nešto čuti. Pa čak ni Hrvati u Hrvatskoj nisu nešto posebno pridavali pozornost tim stradanjima dok nije prošlo prilično puno vremena.

Večernji list: Koliko je odgovornosti kod Hrvata što nisu bili glasniji i mnogo više “ulagali” kako bi se istina o stradanjima dalje čula?

– Po mom mišljenju, iako je međunarodna zajednica u startu odredila da su u ovom nesretnom ratu najviše stradali Bošnjaci, potom Hrvati pa Srbi, a shodno tome i optužnice su podizane s najtežom konotacijom za Srbe pa Hrvate, a tek onda i za Bošnjake, ipak su Hrvati sami sebi najkrivlji što je to tako. Bošnjaci su kroz instituciju AID (Agencija za istraživanje i dokumentaciju), koja je još u vrijeme rata prikupljala podatke i dokaze o zločinima počinjenim nad njima, čak i frizirali dokaze (naš slučaj je nesumnjiv dokaz tome), dok mi Hrvati na tome nismo radili ništa ili gotovo ništa. Srbi isto tako. Tek mnogo godina poslije i mi osnivamo centar za dokumentaciju kada je Sud u Den Haagu već prestao s radom. I stoga počinju procesi i za Bošnjake u značajnijoj mjeri. Kako su se procesi u Den Haagu pratili s većim zanimanjem nego ovi kod domaćeg pravosuđa, javnost baš i nije bila upoznata o stanju kod domaćeg pravosuđa.

Večernji list: Kako gledate na podatke da je izrečeno 4000 godina zatvora Srbima, a da su Bošnjaci “zaradili” 400 godina više nego Hrvati?

– Sada kada imamo podatak koji je iznesen u ovom tekstu, ostajemo svi zatečeni navedenim. Međutim, sve to ne bi trebalo biti iznenađujuće ako je poznato, a jest, da su stradanja Hrvata u posljednjem, Domovinskom ratu najveća gledajući u postocima. Pa tek sada imamo suđenja, između ostalog, i za događanja u Križančevu Selu, a na neka suđenja se još uvijek čeka, dok za neka stradanja, kao što je pogibija osmero djece u Vitezu, nije ni podignuta optužnica. Ako bi sve to došlo na red, a znamo da neće, onda bi se stvarno vidjelo sve onako kako je i bilo. Stoga je ovo sada obrat, pogotovo na domaćoj sudskoj sceni, koja se sada jedina i bavi procesima za stradanja u nedavnom ratu na našim prostorima.

Autor:Zoran Krešić

večernji.ba / Hrvatsko nebo