Zdravko Gavran/Po kojem temeljnom mjerilu odabirati ili stvarati alternativu HDZ-u?

Mnogo je nezadovoljnih birača, što pokazuje i sve manji postotak onih koji uopće izađu na izbore. Mnogo je i onih koji traže zamjenu za HDZ, no kojemu zamjena nipošto ne bi trebao ni smio biti SDP, Možemo! i slični. Prvu se stranu vrjednuje kao „desnu“, a drugu kao „lijevu“. Riječ je o lažnoj podjeli, o floskuli u manipulativne svrhe. Prava podjela u hrvatskoj politici mora imati sasvim drugu crtu razgraničenja. Posve drugo mjerilo razlučivanja mora imati i čestita, pozitivna alternativa HDZ-u. Koje, kakvo?

Prije davanja odgovora na to pitanje moramo opisati stanje, dati kroki onoga što u znanosti još od srednjeg vijeka zovu Status quaestionis. A stanje je takvo da se pojačava kampanja opozicije i dijela medija koji ne drže štangu ni Plenkoviću ni HDZ-u s ciljem da izazovu prijevremene izbore i da HDZ bude zbačen s vlasti. Ako se to dogodi, realne izglede da preuzme vlast ima SDP, s koalicijom koju bi tada formirao. Mnogi među nacionalno svjesnim Hrvatima i strankama koje ne pripadaju takozvanoj ljevici panično se pitaju: Uz koju se stranku, koaliciju ili opciju svrstati? Vode se silne rasprave, raspre i prepirke o tomu koje su od postojećih stranaka više „lijeve“, a koje više „desne“.

HDZ nikada nije bio „desna“ stranka

Općenito, u Hrvatskoj već trideset godina vlada u javnom prostoru podjela na HDZ, frakcije HSP-a i još poneku programski im blisku stranku kao „desne“ i na ostale kao „lijeve“ ili kao „umjerenjačke“ ili „stranke centra“. Jedne bi bile „umjereno desne“ ili „desni centar“ (koje li gluposti: centar ne može biti ni desni ni lijevi, inače nije centar!) ili „krajnje desne“, a druge bi bile „lijevi centar“, „radikalna ljevica“ i slično. Sve su to klišejizirani, otrcani pojmovi (neo)marksističke i ine politologije i sociologije kojima se prikriva stvarna narav i dublji smisao stranaka i višestranačja u Hrvatskoj, od njegova početka godine 1989./1990. naovamo.

Da se odmah na početku razumijemo – i to ću kao jedan iz Inicijativnog kruga za osnivanje HDZ-a od 28. veljače 1989., i kao poslije toga neko vrijeme član središnjih tijela te stranke, kao Tuđmanov savjetnik za odnose s javnošću i autor knjige „Kako su rušili Tuđmana“ (srpanj 1992.) ustvrditi –: HDZ nikada nije bio „desna“ stranka! On kao takav nije zamišljen, nije izvorno tako programski profiliran niti je u praksi ikada bio „desni“, nego primarno kao hrvatski. Sjetimo se, da ne dužim, da je temeljna postavka bila kako se HDZ sastoji od triju bitnih sastavnica, starčevićanstva, radićevštine i „pozitivnih (državotvornih) tekovina hrvatske ljevice“ – dakle od desnice, centra i ljevice.

HDZ je dakle bio stvaran kao široko i integrativno hrvatski, a ne kao ekskluzivno desni, lijevi ili srednji. Težište je i u njegovu nazivu bilo na riječi „hrvatski“, zatim na riječi „demokratski“, a onda na riječi „zajednica“, koja je na samim početcima glasila „zbor“. Temeljna ideja bila je dakle okupljanje svega što „misli i diše hrvatski“ – neovisno o prošlosti, o ideološkoj svrstanosti, o svjetonazoru, vjeri, etničkoj pripadnosti i o tomu koliko tko ima i kakva „putra na glavi“. U tom je smislu proklamirana i „pomirba“ ideoloških, obiteljskih, tradicijskih i ostalih različitosti u novoj (pokušanoj) nacionalno-političkoj sintezi. To znači da su mjesta u HDZ-u sasvim legitimno imali i (bivši) komunisti, ako optiraju za demokraciju, a ne za socijalizam, za Hrvatsku, a ne za Jugoslaviju, i (bivši) oznaši, udbaši, kosovci, policajci, jugoslavenski oficiri i diplomati, političari, sindikalisti, direktori i ostali iz bivšeg režima – ali pod uvjetom da se sada stavljaju na raspolaganje ideji hrvatske slobode, suverenosti i državnosti, i tako redom, sve do („ustaških“) emigranata. Nije se ni od koga tko uđe u HDZ očekivalo da bude desničar, nego da bude politički Hrvat.

Tuđman je iz redova bivšeg sustava – kojemu je i sam pripadao, ali je poput mnogih drugih, osobito nakon sloma „Hrvatskog proljeća“, postao i njegova žrtva, uznik, disident i protivnik – prihvaćao samo one iz mnogo širega kruga dotad režimskih ljudi koji su se u kritičnom trenutku sloma komunizma u Europi i egzistencijalne krize jugoslavenske federacije svrstali (ili deklarirali da se svrstavaju) na „našu“, tj. na hrvatsku državotvornu stranu. Da parafraziramo Dudekove riječi iz jednog davnog vica o ulasku u komunističku partiju primijenjene na novu situaciju: Kad sem se pred cerkvom prekrižil, pravzapraf sem si pomislil: Dudek moj, pamet v glavu, ni leve, ni desne, već prav v… HDZ (izvorno je bilo: v komuniste)!

Tuđman je okupljao „svekolike“ kojima je hrvatstvo bilo ili tada postalo prva i glavna briga i prioritet

Riječ „zbor/zajednica“, a ne „stranka“ izricala je upravo tu dimenziju: okupljanja „svekolikih“ kojima je hrvatstvo bilo ili tek tada postalo ona prva i glavna briga, prioritet, mnogima i (novootkrivena) ljubav. Zašto su mnogi tada iskreno mislili i osjećali tako? Pa upravo zato što je ono kao takvo skupa s domovinom i federalnom Hrvatskom bilo najugroženije od snaga iz Beograda. U prvi plan izbilo je hrvatsko domoljublje i spoznaja kako je došao trenutak da se planu o stvaranju velike Srbije do crte Virovitica-Karlovac-Karlobag pokuša ne samo pružiti snažan otpor, nego i da se izbori državnu samostalnost.

Hrvatstvo je 900 godina stenjalo pod tuđinskim vrhovnicima, a jednim od najmračnijih razdoblja bilo je, u 20. stoljeću, 70-godišnje razdoblje bespravne podčinjenosti jugoslavenstvu i Jugoslaviji, bratstvu-jedinstvu, (vele)srpstvu i hrvato-srpstvu, a u drugom „poluvremenu“ i „produžetcima“ i komunističkoj diktaturi.

Iz svih tih iskustava, osobito iz onih s novijom poviješću, Franjo Tuđman izvukao je određene zaključke, zrele i dobro promišljene zaključke. Oni su počivali na njegovu poznavanju i proučavanju povijesti i na njegovu poznavanju i razumijevanju realnih okolnosti i realnih odnosa snaga u Jugoslaviji, u Hrvatskoj i u međunarodnim odnosima. Znao je s kime sve hrvatski domoljubi i državotvorci „imaju posla“. Na takvoj platformi nastala je ta stranka i bila je prihvaćena od većine hrvatskog naroda, uvjerljivo veće većine od svake druge opcije.

HDZ je funkcionirao kao stranka, ali se u praksi ostvarivao kao široki, difuzni i šareni nacionalni pokret

HDZ je funkcionirao kao stranka, ali se u praksi ostvarivao kao široki, difuzni i šareni nacionalni pokret. Ali pokret s vrlo decidiranim općenacionalnim ciljevima. Za njega su bili i za njega su glasovali i mnogi koji su imali drukčija i kritička mišljenja o toj stranci. Ali su u Tuđmanovu HDZ-u, osobito nakon što je on osvojio većinu glasova te preuzeo vlast na prvim izborima 1990., unatoč svim osobnim sumnjama, distancama i nezadovoljstvima vidjeli jedinu stvarnu polugu pomoću koje hrvatski narod može prevrnuti Jugoslaviju na leđa i otarasiti se 70-godišnje zarobljenosti njome i podložnosti Beogradu kao tuđinskoj metropoli te obraniti zemlju i osloboditi ju od okupatora. I ostvariti hrvatsku državu u njezinim „naravnim i povijesnim“ granicama.

Za HDZ su, dapače, glasovali tih presudnih godina i mnogi članovi drugih stranaka. Zašto? Zato što nisu razmišljali strančarski, nego opće nacionalno (oni koji su razmišljali tako). Njihov glas za HDZ nije bio glas za sve što HDZ u sebi nosi ili uza se „šlepa“, za sve ono što u njemu ne valja ili za sve ono što ne čini kako treba. No bio je njihov glas – glas za ono što se od te stranke i njezine vlasti očekivalo da učini, u za hrvatski narod i Republiku Hrvatsku iznimno teškim i iznimno nepovoljnim vanjskim i unutarnjim okolnostima.

One stranke koje nisu zastupale takav ili tomu blizak nacionalni program nisu smatrane hrvatskima, u smislu da im na prvom mjestu nije bila Hrvatska, nego nešto drugo, nešto sasvim drugo, ili nešto suprotno Hrvatskoj. Od tada nadalje temeljna razlučnica među hrvatskim biračima bila je i ostala upravo ta. Drugo je pitanja kako je tko koju stranku kakvom i političare kakvima prepoznavao i procjenjivao. Naravno, svatko je imao i svoje dodatne zahtjeve, očekivanja i mjerne sprave, no to je mjerilo bilo i ostalo temeljnom razlučnicom u hrvatskomu političkom životu. Nikakva umjetno definirana „desnica“ ili „ljevica“, „socijaldemokracija“ ili „demokršćanstvo“, nikakav „centar“, nikakva „desna i lijeva krila“. Sve to imalo je svoje mjesto, ali ne kao primarno; za one koji imalo poznaju političke snage i razumiju što koja hoće, do čega joj stalo i koji su joj krajnji ciljevi ništa u svemu tomu nije nerazvidno ni (odviše) pobrkano.

HDZ, PHB i pitanje alternative odnosno zamjene iscrpljenoga „modela vladavine“ novim

Istina, razne stranke i različite „frakcije“ odnosno struje u HDZ-u (sada ih više nema) stavljale su težište na ove ili one aspekte političkih programa (socijalne, moralske, demokršćanske, starčevićanske, zapadno-integracijske itd.). No svi svjesni Hrvati prihvaćali su takve prioritete pod uvjetom da je onaj temeljni prioritet hrvatstvo, dobrobit hrvatskog naroda, a ne da bi hrvatstvo bilo zanemareno, iznevjereno ili izdano. Oni kojima hrvatstvo nije bilo jako važno ili im je smetalo odabirali su neke druge stranke, koje su svoju anacionalnost ili hrvatsku apatridnost prikrivale nekim zvučnim i privlačnim ideologemima.

Što se tijekom daljnjeg postojanja i vladanja HDZ-a tijekom ukupno četvrt stoljeća, pa i više od toga, stajanja na vlasti događalo i činilo, što se od programskih ciljeva ostvarivalo i što se danas (ne) ostvaruje, uglavnom znamo. To je tema za neke druge i duže rasprave, koje na žalost nikada u pravom smislu nisu ni vođene. Ovdje se samo želi upozoriti na jedno: bitna odrednica i vrijednost i sam smisao HDZ-a bilo je hrvatstvo. Bez hrvatstva ta stranka izgubila bi samu svoju bit, postala nešto drugo, postala samo jednom od niza stranaka kojima je pred očima nešto drugo, ili samo vlast, ili udjel u podjeli političkog i ostalih kolača. Bez hrvatstva kao temeljnog određenja – HDZ ili nije ništa, ili je nešto sasvim drugo, recimo interesna ili trgovačka ili izdajnička organizacija onih koji od takve organizacije imaju određene osobne ili skupne koristi.

Do čega je došao odnosno na što se sveo i u što se s vremenom preko svake razumljive mjere pretvorio HDZ u ovom stoljeću, stranka koju sam napustio prije pet i pol godina, i u kakvo smo hrvatsko stranačko-političko i općenacionalno stanje pod njezinom vlašću općenito došli? O tomu smo mi iz malobrojne Poticajne skupine PHB-a – okupljene u ljeto 2018. i održane sve dosad – rekli sve bitno što se moralo reći tada u našem Proglasu hrvatskomu narodu. I zatim smo o tomu javno nadugo i naširoko razlagali i razglabali: u svojim priopćajima i u stotinama objavljenih autorskih tekstova i nastupa. I ne samo razlagali i razglabali, nego i pokušavali povezati raspršene hrvatske ljude i snage – i one formalno unutar HDZ-a i one izvan njega – u neku novu (i dalje otvorenu) formu političkog okupljanja, nekoga novog pokreta autentičnih domoljuba i ljudi koji smatraju da je dosadašnji model vladavine iscrpljen odnosno da nam je potreban drukčiji, novi. I naravno: hrvatski. Radi bolje hrvatske budućnosti. U svom nastojanju nismo izravno uspjeli; neizravno donekle jesmo. Spremnost za politički angažman i raširena politička svijest odnosno politička (ne)zrelost i (ne)hrabrost bili su i jesu takvi kakvi jesu. A okolnosti ionako ni inače nisu povoljne za one koji narušavaju „etablirani društveni nered“ (E. Mounier).

Ne smijemo se u pogledu alternative HDZ-u ravnati po mjerilu „manjeg zla“!

No pustimo sada i to. Vratimo se temeljnom pitanju alternative HDZ-u kakvu žele mnogi hrvatski ljudi koji nisu zadovoljni HDZ-om, a koji ne bi nipošto svoj glas dali takozvanoj ljevici ni njezinim jatacima: ne zato što su te stranke „lijeve“, nego zato što zastupaju vrijednosti suprotne onima koji takvi birači ne smatraju hrvatskima. No oni koji nastoje oblikovati masovnu svijest zanemaruju hrvatstvo kao temeljni kriterij, a u javne rasprave ubacuju kojekakve ideološke i moralističke floskule kao primarne odrednice. Tako u kombinaciji s izbornim sustavom, izbornim inženjeringom, medijima i institucijama, moću novca i za hrvatstvo negativnim kadrovskim i ostalim selekcijama uspijevaju već niz mandata da većinska volja hrvatskoga naroda ne uspijeva pronalaziti sebi primjerene predstavnike odnosno imati vodstvo kakvo toliki žele i očekuju.

Upravo se vode rasprave o tomu je li Most više „lijevi“ i hoće li nakon izbora (posredovanjem svoga novog korifeja) koalirati s takozvanom ljevicom, i je li Domovinski pokret više ili posve „desno“, i hoće li nakon izbora (posredovanjem svoje sive eminencije) koalirati s HDZ-om, tko će poduprijeti „ljevičara“ Milanovića, a tko „desničara“ Plenkovića. Sve su to, u dubljem smislu, zamagljivanja. Po čemu su SDP i Možemo „lijevi“, a po čemu bi to današnji HDZ i njegovi vidljivi i nevidljivi sateliti bili „desni“? I po čemu bi to takozvana ljevica bila po sebi „poštena“, a takozvana desnica ekskluzivno „korumpirana“ i slično? Niti je „ljevica“poštena , niti je „desnica“ korumpirana, nego su pošteni ili su nepošteni (koji takvi jesu) ljudi kao ljudi, političari kao političari, dužnosnici kao dužnosnici, bez obzira na koju ih se stranu svrstalo, a i mnogi izvan stranačkih strana i ekipa. I nestranačke strukture mogu biti (a mnoge i jesu) iskvarene.

Svjesni toga i drugoga, ne smijemo se (još jednom) dati upecati na udicu podjela na ljevicu i desnicu po formuli „ili-ili“. Nego nam je gledati koje bi to snage i u kojoj mjeri ostvarivale temeljne nacionalne ciljeve, u koje je nužno utkana dobrobit i afirmacija hrvatskog naroda, a koje snage uopće ne bi htjele ili znale ostvarivati temeljne nacionalne ciljeve. O tomu je u biti riječ, a ne o umjetnim i manipulativnim razvrstavanjima. U takvim razvrstavanjima i polemikama apologeti HDZ-a zabijaju nojevski glavu u pijesak pred svim onim što HDZ iznevjeruje, dok kritičari HDZ-a smatraju, krajnje neodgovorno, da je i najgora „ljevica“ odnosno sadašnja opozicija bolja („manje zlo“) od ovakva HDZ-a. – Nijedna stranka ne ostvaruje u praksi sve što obećava i što od nje njezini glasači ostvaruju, ili ostvaruje i ponešto što je upravo suprotno onomu što je deklarirala i obećala. No birati „manje zlo“, bio to HDZ ili SDP s njihovim saveznicima i satelitima, ne smije biti mjerilu po kojemu ćemo se naprama odabiru stranke odnosno izborne liste postavljati. Onako kako jednom to jednostavno objasni Nenad Piskač: „I manje zlo jest – zlo!“ A nama pred očima ne smije biti nikakvo zlo, pa ni „manje“, nego ponajprije dobro odnosno veće dobro od onoga dobra ili zla koje dosad imamo! U procjenjivanju važnu ulogu ima i praktički razbor, a ne samo (velike) ideje.

Po kojem temeljnom mjerilu prepoznavati ili stvarati alternativu HDZ-u?

Svi koji po njihovu mišljenju nepopravljivi HDZ s njegovim od glavnine naroda otuđenim strukturama ne prihvaćaju, a nepopravljivi SDP s njegovim strukturama kakav se u kontinuitetu potvrđivao da jest (i dalje) odbacuju, svi oni traže neku pravu i pozitivnu alternativu. Kakvu? I po kojem bi ju mjerilu trebali prepoznavati ili stvarati? Ima mnogo mjerila koja se mogu i trebaju primijeniti, od ideoloških do vrijednosnih i kadrovskih, dakle do procjene stručnih kompetencija, praktičkih sposobnosti i osobne čestitosti onih koje bimo birali. Ovdje se želi podsjetiti samo na temeljno mjerilo, na koje se u svoj različitosti mišljenja i zamisli i programskih težišta i očekivanja ne smije zaboraviti. A to je mjerilo hrvatstva odnosno ne-hrvatstva.

To znači da se ne treba uhvatiti za podmetnuti mamac stvaranja „desne“ ili „demokršćanske“ ili „suverenističke“ ili „konzervativne“ ili „reformističke“ ili „moralne“ alternative ako ona nije primarno i bezuvjetno hrvatska!!! Razvrstavanje po primitivnom i prevladanom mjerilu odnosno razlučnici „desno-lijevo“ bacanje je prašine u oči i zavaravanje ljudi floskulama u doba kada su aktualne sasvim druge vrijednosti i potrebe. Ideološka i ostala pitanja legitimna su kao važna nadogradnja i eksplikacija tek ako je ispunjen spomenuti preduvjet. No graditi bilo socijalističku, bilo demokršćansku Hrvatsku može se samo ako Hrvatska kao takva nije upitna, nije relativizirana i nije zanemarena. Isto tako ni interes hrvatskih ljudi u BiH, Crnoj Gori, Srbiji, Sloveniji, Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj… – no politika tih ljudi vodi se formalno i stvarno u okviru svake od tih država, osim što oni koji su državljani Hrvatske imaju i pripadna im državljanska i biračka prava u njoj, te ih moraju praktički moći i htjeti ostvarivati.

Hrvatstvo je dakle temeljna odrednica željene alternative – ne zbog iracionalnog poriva prema nacionalizmu, nego radi posve racionalne zaštite hrvatskog naroda kao cjeline, njegova identiteta i probitaka, njegovih pripadnika i budućih naraštaja od opasnih vanjskih udara i opakih unutarnjih stanja i procesa. Alternativa u Hrvatskoj ne smije se oblikovati iz pukog ljudskog revolta ili afektivnog opozicionarstva, nego sa zrelom sviješću o prijekoj potrebi održanja i obnove narodnog bića, ostvarenja društva i države slobode i blagostanja te ostvarenja legitimnih prava hrvatskih ljudi u vlastitoj im državi, a i drugdje gdje ih ima.

Povezano:

Šiljo: Jesmo li mi u hrvatskom narodu koji ne podupiremo duboku državu „u debeloj manjini“?

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo