Nenad Piskač/Politički impresionizam „premijera“ hrvatske šutnje

Prvi javni bilježnik vlade hrvatske šutnje, razgradnje i političkog impresionizma, kojemu režimoslavi tepaju nazivajući ga „premijerom“ (zamjenicom za titulu „generalnog sekretara“), premda nemamo kancelarski sustav, silno se osilio kad je shvatio da je pokorio sve i svakoga: Hrvate – „nacionalnim manjinama“, Katoličku crkvu – rodnom ideologijom, Tuđmana – samim sobom, Ustav – raznim stožerima i pristožernim sezonskim mušicama, državu – Europskom unijom (samo djelomično, koliko mu treba), narod – građanima, iseljenike – migrantima, poljoprivredu – stranim trgovačkim lancima, industriju – korupcijom, višestranačje – jednoumnim impresionizmom, zdravstvo – stožerom, pravosuđe – krivosuđem i tako dalje. Uspostavio je svoj ideološki vrijednosni sustav koji je posve suprotan hrvatskom identitetu utemeljenom na grčkoj kulturi, rimskom pravu i kršćanskoj uljudbi, ističe u svojoj novoj kolumni Nenad Piskač.

Dočekali smo i to! Na natjecanju za najljepšu ženu u Nizozemskoj pobijedio je – muškarac. Iako su progresivne elite civilizacije zla usvojile Istambulsku konvenciju – navodno kako bi zaštitili žene od nasilja, što je u Hrvatskoj dodatno objašnjeno autorskim djelom mr. A. Plenkovića, u povijesti trivijalne književnosti poznatim pod naslovom „Interpretativna izjava“ – izbor ženske ljepote u Nizozemskoj potvrdio je da se nasilje nad ženama događa upravo uz pomoć Istambulske i njezina bulažnjenja. Kad muškarac sudjeluje, a kamoli kad pobijedi u natjecanju ženske ljepote, onda je to onkraj pameti. Nije li ta glupost nad glupošću, uzgred rečeno, izraz radikalnog nasilja u ime rodne ideologije nad ženama i nad cijelim ljudskim rodom stvorenim na sliku i priliku Božju?

Poanta je u sljedećemu: Interpretativna izjava nesuđenog javnog bilježnika A. Plenkovića, Hrvata a ne Nizozemca, trebala je stvoriti impresiju i zamagliti bit stvari. Tu je naš javni bilježnik s europskim certifikatom – nenadmašan. Starčević, Radić, Tuđman – nisu mu ni do koljena kad je riječ o hrvatskom političkom impresionizmu. Hrvati su imali samo jednog većeg impresionista od junaka našeg doba. Stvoriti impresiju, a za tjedan dana novu impresiju o novoj temi jest isto kao kad se mačak hoće ugristi za rep, pa se vrti u krug. I tako naš mačak proizvodi impresiju po impresiju vrteći sebe ukrug, ali istodobno i državu i naciju. I sad smo u nametnutom kružnom tijeku, umjesto u slobodnom – linearnom. Lebdimo u politimpresionizmu. Na tren tu je proizvodnju političkog impresionizma u nekom europskom hodniku na trenutak prekinuo jedan dedek uštipom za rit. No, sve je završilo obostranim osmijehom i proizvodnja impresionizma nastavila se. No, onaj pravi vritnjak sve je bliže…

Uspostava ideološkoga vrijednosnog sustava suprotiva hrvatskom identitetu

Sve razloge za zabrinutost predsjednik vlade hrvatske šutnje izvrće uz pomoć politmedijskog impresionizma. Iseljavanje? Ne, to nije tema, tema je statistički podatak da je nezaposlenost nikad manja u posljednjih toliko i toliko godina. Siromaštvo? Ni to nije tema, tema je impresija o kontinuiranom povećanju plaća i mirovina (istina, na razini četiri kutije cigareta). I tako sektor po sektor, sustav po sustav, županija po županija… Za svaki objektivan problem politički impresionizam ima priređenu protuimpresiju, ako ju pak trenutno nema, onda „pričekajmo da utvrdimo sve činjenice“. Uloga plasirane impresije jest u tom da drži vodu (ili zakrpu) barem sedam dana, dok agitprop ne smisli novu, po mogućnosti uvjerljiviju, pardon – ’vjerodostojniju’ od prethodne.

Devastacija hrvatskog čovjeka, hrvatske nacije i hrvatske države uz pomoć političkoga impresionizma čini se nema alternativu. Javni bilježnik impresionističkim izjavama jaše po glavi stanovnika (per capita), a kako je riječ o državljanima onda možemo reći da jaše po glavi državljana kojima, per capita i u cjelini, nije oproštena pobjeda nad jugokomunističkim impresionizmom. Procijenio je kako u državnim, županijskim i ostalim sustavima ima dovoljno uzgojenih uhljebarčina koji će ga štititi, a zauzvrat on će štititi njihove „sitnosopstveničke“ nestašluke teške milijarde kuna, sada eura, koje će, dakako, namiriti „radnici, seljaci i poštena inteligencija“, „povlačenje sredstava“ i inozemni krediti.

Prvi javni bilježnik vlade hrvatske šutnje, razgradnje i političkog impresionizma, kojemu režimoslavi tepaju nazivajući ga „premijerom“ (zamjenicom za titulu „generalnog sekretara“), premda nemamo kancelarski sustav, silno se osilio kad je shvatio da je pokorio sve i svakoga: Hrvate – „nacionalnim manjinama“, Katoličku crkvu – rodnom ideologijom, Tuđmana – samim sobom, Ustav – raznim stožerima i pristožernim sezonskim mušicama, državu – Europskom unijom (samo djelomično, koliko mu treba), narod – građanima, iseljenike – migrantima, poljoprivredu – stranim trgovačkim lancima, industriju – korupcijom, višestranačje – jednoumnim impresionizmom, zdravstvo – stožerom, pravosuđe – krivosuđem i tako dalje. Uspostavio je svoj ideološki vrijednosni sustav koji je posve suprotan hrvatskom identitetu utemeljenom na grčkoj kulturi, rimskom pravu i kršćanskoj uljudbi.

Opće zasićenje ’vjerodostojnim’ impresionizmom budi nadu

Nije teško pogoditi kojemu identitetu pripada prvi javni bilježnik hrvatskoga političkog impresionizma. Nije teško pogoditi ni to gdje je i od koga naučio tehniku stvaranja impresije čak i o tome da je dobro zlo, a zlo dobro. Primjerice, neprestano ponavlja kako BDP raste, ali prešućuje da je kupovna moć hrvatskih državljana u tuzemstvu najslabija u Europi i ne vidi se kad će Hrvati u tom pogledu postati ravnopravni s ostalim državljanima država članica EU. Nijedno bitno pitanje države i nacije nije riješio tijekom dva mandata. Nijedno! Impresijama s višekratnim promjenama zakona tri godine uspješno je blokirao obnovu potresom pogođenih područja! Tu je činjenicu, pritisnut izvana a ne iznutra, nadomjestio impresijom o ho-ruk obnovi, na čelu s Bačićem. Ovaj se pak javno hvali da je uspio potrošiti sve predviđene novce za konstrukcijsku i kojekakvu drugu obnovu. Jedino se žali što njegovu omladinsku radnu akciju ne može pratiti građevinski sektor. Naime, takav je impresionistički konstruktivan tempo obnove nametnuo da ga samo udarničke omladinske radne brigade (ORA) pune migranata mogu pratiti na izgradnji pruge Brčko – Banovići kroz opustjelu i devastiranu Banovinu.

Objektivna stvarnost impresionista ne zanima, a čini se kako je i nesposoban pojmiti što je to hrvatska objektivna stvarnost. Na trenutak se stekao lažan dojam da nije tako kad je obećao da će vratiti INA-u u hrvatske ruke. No, i to je bio sastavni dio proizvodnje lažnih dojmova uvjerljivom i uhu dragom impresijom. On, udaljen od objektivne stvarnosti, zauzvrat, zna stvoriti i interpretirati impresiju i plivati u vlastitoj impresionističko-interpretativnoj stvarnosti. Tako su i jugokomunisti živjeli u svojom umjetnom inteligencijom stvorenoj impresiji o Jugoslaviji kao nepobjedivoj „tvrđavi samoupravnog socijalizma“. Naravno da se država utemeljena na politimpresionizmu – to je bilo jasno i prvim socijalistima utopistima – mora kad-tad raspasti. Tako i umjetno stvorena SFRJ. Raspadanje se i onda i danas prikriva pojačanom proizvodnjom impresivnih dojmova o novim i novim uspjesima i njihovim nesagledivim pozitivnim rezultatima.

Pa, ipak, majstor za uvjerljive impresije (stvaratelj krivih dojmova i pravih zamki) više ne može, tako se barem čini, očekivati „mirno more i sigurnu plovidbu“. Naš glavni javni bilježnik i njegove impresionističke izjave, uključujući i interpretativnu, jednostavno se pohabao, potrošio se, ali mu gđa Duboka Država još nije našla adekvatnu impresionističku zamjenu, niti je smislila interpretativnu izjavu o tomu zašto je odustala od potrošenog dvomandatnog impresionista. Više mačku nitko ne vjeruje kojom se god brzinom vrtio ukrug. A sve je sporiji. Nije tu ključna zasluga oporbe i puka biologija starenja. Došlo se par capita do općenarodnog zasićenja ’vjerodostojnim’ impresionizmom. Njegove impresije i njegov lik i djelo, pojednostavljeno rečeno, više nisu tema hrvatskim državljanima, ma gdje bili, te imali dostupno ili nedostupno biračko pravo. Ali jesu razlog za povraćanje. Žgaravicu. Rezignaciju. Iseljavanje. Gnjev. I hrvatsku šutnju, onu koja u pravilu na kraju šutljiva razdoblja neočekivano eksplodira u trenutku kad se eksploziji nitko ne nada – ni glavni impresionist ni sve njegove sluge, posluga i konjušari.

Reći na sjednici vlade slugama, posluzi i konjušarima, „radnicima, seljacima i poštenoj inteligenciji“, naposljetku, u objektiv kamera javne kuće (a to znači cijelome svijetu), kako je Srebrenica najveći zločin genocida počinjen poslije Drugoga svjetskoga rata, nije samo izraz neznanja i odraz ideološke jugokomunističke pripadnosti i duboke vjernosti, već je u toj izjavi sadržan i prijezir prema objektivnoj povijesti hrvatskoga naroda poslije Drugoga svjetskoga rata, kad je nad njim izvršen jugokomunistički genocid, koji je po broju žrtava daleko, daleko veći negoli je broj žrtava u Srebrenici. Naime, kaj. Genocid nad Hrvatima – nije tema za impresioniste opće prakse. Prvi javni bilježnik žrtva je odgoja političkog impresionizma koji je vladao u Jugoslaviji. Nje više nema, ali gojenci nastavljaju po onoj Kadijevićevoj – Jugoslavija je država koja istodobno nestaje i nastaje.

Politički impresionizam, kao i Tito, troši vrijeme i krade budućnost

Stvaranje Jugoslavije od Republike Hrvatske, s uvijek u primozgu otvorenom mogućnošću „prisajedinjenja“, oprostite – „integracija“, jalov je posao, iako moguće i vrlo unosan. Treba to znati izvesti. No, i u tom poslu treba biti koliko-toliko kreativan i izbjegavati bjelodane laži. Pa i Titov agitprop imao je blistavih impresionistički originalnih trenutaka, recimo kad je pripremao teren za eliminaciju iz javnog i vjerskog života dr. Alojzija Stepinca (mislim na karikature iz ondašnjega tiska), hrvatskog sveca kojega prvi javni bilježnik u Vatikanu nikako da stavi na dnevni red, vjerojatno po preporuci i četnika i njihovih slugu u Hrvatskoj, da ne idemo dalje i šire. Tu ništa nije mogao pomoći ni glavni svjetski vatikanolog u Hrvata, mali sluga jugokomunističke ideologije, drug Oliver. Hoću reći, ne može se na političkom impresionizmu sklepati ni normalna Hrvatska, a kamoli uskrsnuti, da budem u duhu new agea i istambulažnjenja – reinkarnirati, crknuta Juga. Samo se može vozati ukrug i gubiti vrijeme, to jest krasti sadašnjost i otimati budućnost.

Ključna stvorena impresija u proteklih sedam godina jest ta da glavni javni bilježnik ne smije imati alternativu i što god da zabrlja ne smije snositi nikakvu, pa ni prekršajnu odgovornost. Alternativa i odgovornost ne smiju postati tema! Kad je tako, a jest, onda je to znak bolesnoga stanja poznatoga kao – kult ličnosti. Svi podanici, osim jednoga pendrek ministra ONO i DSZ i jedne kulturtreger ministrice, imaju alternativu i mogu odgovarati, ali tek onda kad glavni javni bilježnik iznese adekvatnu interpretativnu izjavu (u bolesnom društvu važnijom od ustava i zakona), kakvu je recimo podnio drug Tito svojedobno u Karađorđevu. On, Tito, dakle, uzor je beskonačne bezalternativnosti i svemirske neodgovornosti. Trostruki narodni heroj nikad tijekom revolucionarno-genocidnim metodama dosegnutog „mandata“ nije imao alternativu i nikad nizašto nije bio odgovoran, pa čak ni za genocid. On je najveći i nedostižan politički impresionist „na ovim prostorima“, a to što je objektivno i najodgovorniji za najveći genocid počinjen u Europi poslije Drugoga svjetskoga rata – to ni dan danas nije tema. Umjesto te objektivne teme, pokret narodnooslobodilačkog politimpresionizma stvorio je kolektivnu impresiju o „antifašizmu“ s pripadajućim interpretativnim izjavama Titovih patuljaka koje pojačavaju nametnuti dojam i stvaraju okvir lažnoj slici. Samo je drug Tito nepogrješivo znao što je tema! Kako i ne bi kad je „na ove prostore“ poslan iz Bruxellesa, ah, sorry, pad koncentracije – iz Moskve. Titeki su i u tom pogledu loše kopije lošeg uzora.

Povezano:

Šiljo: Kako naš knez Potemkin alias vazal Plenković prezentira lažnu sliku razvijene Hrvatske

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo