H. Hitrec/Bili su to čudni ljudi, ti Hrvati, učit će dolaznici svoju djecu u školama

Početkom srpnja 2023.

Prošli su Petar i Pavao, zajednički PP blagdan i svojevrsni vremenski barometar, barem narod tako kaže i tradicija, premda je vrijeme zadnjih godina neprihvatljivo nepredvidljivo. Glede Petra sve je poznato, glede Pavla ni svim novinarima nije znano da je sv. Pavao zaštitnik novinara, posebno nije znano Hrvatskom novinarskom društvu koje je u vodstvenom dijelu lijevo ukrivljeno i tako već desetljećima, a novinari drugih nagnuća – članovi po inerciji i bez previše želje da stvari promijene. Pokušaj stvaranja druge i drukčije, ha, novinarske udruge, nije do kraja realiziran, na žalost. Kažu da je tako posvuda u zapadnom, demokratskom, je li, svijetu, što je ublažena verzija stanja u istočnim tiranijama, posebno Rusiji i Kini. Novinarski desni centar ili kako da ga nazovem, a u kojemu je niz vrsnih i prevrsnih novinara, kao da nema snage ni želje nametnuti se, organizirano, pa pušta prizemnom, u mnogim slučajevima anacionalnom novinarskom vodstvu HND-a da radi što radi, i eto nama veselja. Gutaju hrvatski novinari žabe, posvećuju se struci osobnim obolima, znaju da su nagrade u pravilu namijenjene novinarskim dežulovićima. I šute. Za istinu rijet, nađe se oduvijek i među ponešto lijevo obojenima darovitih ljudi, kao što je bio nedavno preminuli Inoslav Bešker, koji je umijeće pisanja svladao bolje od mnogih književnika, lucidno spajajući veliko svoje opće znanje s trenutnim događajima, usput vršljajući poljima semantike. Legenda kaže da je svojedobno pokazivan u Splitu kao čudo od djeteta, u Zagrebu pisao za omladinske i slične listove, a upoznali smo se u onoj zgradi na uglu Zrinjevca gdje se svašta događalo u drugoj polovici šezdesetih, on šezdesetosmaš jer ta gibanja nije uspio prepoznati ili jest, ja hrvatski domoljub u razvoju, prilagođen okolnostima, ali ne posve i tako je te 1968. zabranjen časopis „Paradoks“ u kojemu sam bio urednik, izbačen iz zgrade s lijepim balkonom. Sretali smo se sedamdesetih i nadalje u Vjesnikovoj kući, uvijek u dobrim, ali opreznim odnosima, malo ili nikako potom, posebno zadnjih desetljeća kada ga je posao (i znanost) odvela u Rim, kamo ne vode svi putovi, a mene u povijesni roman. Kadli, ima tomu skoro godina dana, nazove me Bešker iz Rome, koliko sam shvatio bez većega povoda, tek kaže da se moramo sastati kada dođe u Zagreb. I to na javnom mjestu, „da se uzajamno kompromitiramo“,reče, duhovit kakav je bio. Do susreta i međusobne kompromitacije nije došlo, umjesto toga vijest o nenadanoj smrti. Eto tako je bilo, ne tako čest, ali u ljudskom smislu moguć ne neprijateljski odnos lijevonagnutog i desno pozicioniranoga hrvatskog žonglera riječima. U Hrvatskim sam ga kronikama ponekad spominjao, uvijek s pridjevom „učeni“, u tim sam spomenima nastojao biti blažim no obično, čak i kada je u rijetkim prilikama, ili ne, znao iskočiti iz novinarstva oplemenjenog u vatikanskom (napisao je knjigu o Ivanu Pavlu II.) i rimskom okružju uopće, pa mu se na čas vratili atavizmi iz osamdesetih kada je zlo pisao o Stepincu i očito se nerado toga sjećao, kao i poneki slični zabludnici, a i stanovito je jugoslavenstvo nastojao zaboraviti prihvaćajući realnost hrvatske države.

Toliko o novinarima i hrvatskom novinstvu. Život ide dalje, tiskovni oblik svladava krize, a ozbiljnije novine današnje trude se u ideologijskom smislu ostati u zlatnoj sredini, ne bi li privukle čitatelje svih fela, a s druge strane nastoje parirati vizualnim medijima pretvarajući novine, pa i dnevne, u velike plahte esejističkoga kova ili posežu za toliko opsežnim razgovorima s navodno važnim ljudima da čovjek svršetkom tjedna treba na te epove i monodrame potrošiti sate i sate, umjesto da se giba po prirodi i obrađuje svoj vrt. Ali što mogu kad su mi novine u krvi, a ponešto i novinarstvo kao što vidite, barem u ovoj čangrizavoj kolumnističkoj formi.

Navodna nepristranost (zlatna sredina) novinstva, ali i drugih medija, pokazuje se na mnogim primjerima običnom floskulom. Kao i isticanje nekih pojava i zbivanja, kada novinar (ili urednik) misle da je njihovo pisanje (uređivanje) publici neobično značajno. Pa dolazi do komičnih situacija. Recimo, odluka možemovaca da ne idu na parlamentarne izbore s esdepeovcima prikazana je kao velika priča, a nije. Dvije na nacionalnoj razini slabašne stranke ne idu zajedno, pa što, valjda je propala nova kukuriku koalicija i sada cijela ljevica plače. SDP je ojađen, uvrijeđen, možemovci trijumfiraju jer su mediji stvari prikazale gotovo kao njihov uspjeh, kao: mlada ljevica ne želi imati ništa sa starom ljevicom koja je posustala, mladi će ljevičarski birači izabrati mladu ljevicu, i slične bedastoće. Na terenu se događa sve suprotno tomu, hrvatski su birači pomno pratili, ljevičari ili ne, kako možemovci (nemremovci) vladaju glavnim gradom, uglavnom izgubljeni u prijevodu svoga aktivizma, pa sve misle kako bi ti isti funkcionirali na državnoj razini. To više što se takva sekta, navodno ili ne ultraljevičarska, iz dana u dan umiljava navodnom desnom centru, zbunjujući ono malo birača još sklonih.

Ma dobro, zašto se ja uopće bavim ljevicom, nije moje područje. Idemo se baviti Europom, to jest Unijom u kojoj također ima svačega (u kulturi pretežito ljevičara), a u kojoj smo „velikoj obitelji“ već punih deset godina, što je popraćeno velikim i zanosnim tekstovima, nabrojeni ljudi koji su tomu sjajnom uspjehu pridonijeli, prisjećalo se proroka poput Victora Hugoa itd. Hrvatska se bitno promijenila u tih deset godina, vrište naslovnice i najavnice, a i jest tako: proširenje Unije na Hrvatsku izazvalo je smanjenje Hrvata u Hrvatskoj i već vidljivu tendenciju zamjene stanovništva, pa sve (navodne) prednosti bivanja u „velikoj obitelji“ padaju u vodu. Jest, ima tih europskih fondova, jest, Hrvatska uplaćuje Uniji nešto manje nego što od nje dobiva, ima novih infrastrukturnih projekata (mahalo se ovih dana najviše Pelješkim mostom, kao: Hrvatska je opelješila EU – fondove, eto nama sreće), ima svega pomalo, ali se na kraju postavlja ono krucijalno pitanje – za koga mi to sve radimo, zašto se trudimo oko cesta, željeznica, mostova, tunela, terminala, očito ne za sebe, za hrvatski narod, nego za neke druge ljude koji će se tu naseliti i govoriti sve najljepše o izumrlim Hrvatima koji su se i u zadnjim svojim trzajima svojski trudili da njima, dolaznicima, ostane solidna „infrastruktura“, pa se ne moraju sami mučiti. Bili su to čudni ljudi, ti Hrvati, učit će dolaznici svoju djecu u školama, sve su učinili da nestanu, ali nisu za sobom ostavili smeće, osim tu i tamo, a njihove ćemo tragove, kulturu, simbole, običaje, baštinu, s vremenom ostaviti zubu vremena, sve dok i te insignije ne prekrije prašina, dok se ne pretvore u razvaline. Neobični ljudi, a tako su se hrabro borili kada bi ih tko od susjeda napao, a onda, u miru Božjem, dopustili da ih stranci pomalo uguše drugim sredstvima, drugim načinom, jer ih se ratom ne može svladati. Na kraju krajeva, dolaznici će prati svoju savjest činjenicom da ni Hrvati nisu tu bili oduvijek, živjeli su dugo u Harvatiji koja se nalazila na iranskoj visoravni (vidi intervju sa Štambukom, s detaljima) ma bili su Azijati kao i mi, reći će dolaznici, samo su nešto prije nas, kojih dvadeset stoljeća prije, krenuli prema Europama i aplicirali za Uniju. Dovraga, reći će pametniji dolaznici u bivšu Hrvatsku, a što ako se i nama nešto slično dogodi?

Možda će u rečenim školama djeci pričati da su ti Hrvati bili ne samo ratnici, nego i velesila u nogometu, osvajali krupne medalje na svjetskim i europskim prvenstvima. A onda je Luka Modrić optužen da je lagao na sudu i sve je otišlo dođavola, Luka rekao da se ne želi tako igrati. Vraćam se u zbilju, kao što vidite, pa i u one dijelove novinstva s početka kolumne koji su šutjeli kao miševi dok je hrvatskoj reprezentaciji dobro išlo, ali su u sebi gutali bijes jer je ta škvadra bila previše hrvatska, previše katolička, ma jednom riječi previše nacionalna. I sada su sretni, sada bi razvlačili Luku i izvlačili reprezentaciju iz sretne luke, ponizili bi čak i Dalićevu poniznost koja im zvuči prekršćanski. Ima naravno i onih (poput Davora Ivankovića) koji su tu mišju novinsku družbu i njezine namjere razotkrili na pravi način. A i narod se valjda pita. No da, tko ga pita.

Ljeto je i mediji gladni senzacija, premda ima pucnjava i kućnih ubojstava, ali nedovoljno za više od stupca ili dva. Pa se poslenici bacili na turizam i visoke cijene, stali gađati kuglama sladoleda koje stoje više od topovskih, što resorni ministar nije znao jer „već dugo nije bio na sladoledu“. To još nismo čuli. Čuli smo da su neki na ledu, ali na sladoledu? No da, a koliko djece nikada nije bilo na sladoledu, ako se ovako nastavi s prokletim cijenama o sladoledu će čitati samo u knjigama, mališani vrlo sretni ako se dokopaju besplatnog obroka u školama. A što kada su praznici? Ah, kruh i mast, malo paprike, tako smo i mi odrastali u poslijeratnim godinama. S jednom razlikom: ponekad smo dobivali Unrine pakete s blijedom šunkom i žutim sirom. Sladoled smo viđali rijetko. Sladoledar s kolicima na ulazu u maksimirski perivoj bio je mitsko biće. A na Unrine me pakete sada pomalo podsjećaju eu-fondovi.

Djeci siromašnih uz kruh i mast preostaju televizije koje za njih imaju mizeran broj emisija, te knjige koje sve manje čitaju, osim ako ne moraju. A te koje moraju zovu se „lektire“ od čega se školarcima često diže kosa na glavi, pa i mnoge riječi ne razumiju. U zborniku posvećenom jezikoslovki Zrinki Jelaski nalazi se, između ostaloga, i istraživanje o poznavanju riječi na primjeru Matoševe novele. Nekih desetak riječi poput besjediti i sličnih školarci nisu uspjeli odgonetnuti, ali jedna me je iskreno zaprepastila. Nisu znali što znači riječ – ljetnikovac. Kriv je Matoš, kao i obično, on pak nije znao za vikendice, a da je i znao ne bi imao novca da jednu kupi. Nije imao novca ni da obnovi svoju rodnu kuću u Tovarniku, misleći da će ju jednoga dana obnoviti zahvalni Hrvati, ali se i tu prevario taj naš veličanstveni klasik.

Kad smo kod klasika, u književnosti za djecu i mlade (i pri lektiri)… Možete mi vjerovati, a i ne morate, da ne pratim jesam li u lektiri ili nisam, dosadilo mi, toliko su me puta stavljali pa izbacivali, pa opet metali pa bacali, da sam prestao pratiti. Kadli, ako ne ću ja, hoće novinari. Pa je tako u dnevnoj tiskovini rašomonska novinarka R. R. objavila sljedeće: da su prije tri godine iz školske lektire izbačeni naslovi poput Dnevnika Ane Frank, Maloga princa, Smogovaca, Olivera Twista, Robinsona Crusoea, Pinocchija, Emila i detektiva, Kroz pustinju i prašumu, Doktora Doolittlea i Knjige o džungli. Pa dobro, pobogu, ako je to točno, što je ostalo? Naravno da mi je drago što sam se našao u tom društvu izbačenih, taština radi. A što je rečeni članak u daljnjem tijeku fokusiran isključivo na Dnevnik Ane Frank, druga je priča, ali ni ona zanemariva: navodno samo dvadeset posto rođenih poslije 2000. poznaje riječ holokaust. I tako nestaju riječi, od ljetnikovca do holokausta. Možda treba osnovati državno tijelo za pronalazak nestalih riječi, kao što postoji za nestale hrvatske branitelje. A ako je u napisu R. R. doista cijela istina o izbačenim knjigama, nije dovoljno reći koja su tijela i agencije umiješani, nego navesti imena i prezimena umješača, tek toliko da ostane zapisano. I imaju li te tete i stričeki petlju potpisati se.

Na kraju (obožavam te dvije riječi, kada govornik na nekom skupu kojemu sam nazočan izgovori čarobne riječi dajući znak da svršava, počinjem odmah pljeskati da ne bi slučajno nastavio), daklem na kraju samo još nešto, kratko: pojavila se vijest da su u ministarstvu ili čak u Vladi kao takvoj, prigotovili Zakon o hrvatskome jeziku te bi ga mogli staviti u saborsku proceduru. Hoće li se tekst razlikovati od prijedloga Matice, ne zna se. Kao što se nije znalo niti se zna kako zvuči Matičin tekst. Potpuna konspiracija, do sada neviđena. Na kraju (eto opet na kraju), bit će ugodno i neugodno iznenađenih. Nadam se da mi Hrvati ne ćemo biti među potonjima.

Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo