Ivan Samardžija: Uz 95. obljetnicu atentata na hrvatske zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini
Vrijeme:4 min, 53 sec
Stjepan Radić, nedugo prije atentata u beogradskoj Skupštini, zauzimao se za novu podjelu države na četiri oblasti. Riječ je o podjeli po kojoj bi Slovenija bila zasebna oblast, a tzv. prečanske zemlje (među koje pripada Hrvatska) tvorile bi još jednu oblast (Jadransko-Podunavska), čime bi bio ojačan položaj Hrvata. Preostale druge dvije bile bi Sjeverna Srbija i Južna Srbija. Time bi, na određeni način, bila provedena konfederalizacija države, što nikako nije odgovaralo srpskoj političkoj eliti, ali ni kralju Aleksandru.
Dana 20. lipnja 1928., prije nešto više od 95 godina, izvršen je atentat na hrvatske političke predstavnike (pripadnike Hrvatske seljačke stranke, a ujedno i Seljačko-demokratske koalicije) u Narodnoj skupštini u Beogradu. Riječ je o atentatu koji je bio prekretnica u novijoj hrvatskoj povijesti. Naime, već u siječnju 1929., nepunih šest mjeseci nakon spomenutog događaja, došlo je do uspostave Šestosiječanjske (Šestojanuarske) diktature. Riječ je o uspostavi diktature kralja Aleksandra koji je, ne mareći za željom Hrvata o jednakopravnosti s drugim narodima (posebice srpskim narodom) unutar nekadašnje države, učvrstio svoju samovladu i napravio temelj za proglašenje Kraljevine Jugoslavije.
Stjepan Radić – glavni predstavnik Hrvata
Stjepan Radić, predstavnik Hrvata i hrvatskog seljaštva, čovjek je koji je do atentata 1928. uporno radio na boljem položaju Hrvata unutar zajedničke države stvorene 1918., odnosno Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina SHS te Kraljevina Jugoslavija). U studenom 1918., odnosno prije ujedinjenja Hrvata sa Srbima u Kraljevstvo SHS (1. XII. 1918.), upozoravao je hrvatske političke predstavnike da “ne srljaju kao guske u maglu”. Spomenuto srljanje pokazalo se istinitim, posebice kada uzmemo u obzir da su u mnogočemu Hrvati u novostvorenoj državi bili podređeni interesima srpske političke elite, a nakon uvođenja diktature kraljevoj samovladi, odnosno diktaturi. Hrvati do 1939. nisu bili u mogućnosti izboriti se za svoj bolji položaj, nisu uspjeli izboriti konfederativni ustroj nove države prema kojem bi imali značajno bolji i ravnopravniji položaj. Tek 1939. došlo je do uspostave Banovine Hrvatske, ali hrvatsko nezadovoljstvo se nastavilo te su se ubrzo počele ostvarivati težnje za uspostavom Hrvatske nezavisne države.
Prijeteći članci u tiskovinama
Da će se u Narodnoj skupštini u Beogradu dogoditi nešto toliko strašno kao krvoproliće koje je napravio Puniša Račić, ubivši na licu mjesta Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te ranivši Stjepana Radića toliko jako da je od posljedica ranjavanja preminuo 8. kolovoza, moglo se naslutiti već iz pojedinih novinskih članaka objavljivanih u mjesecima prije nemilog događaja. Naime, u vladinu listu Jedinstvo objavljene su prijetnje ubojstvom Stjepanu Radiću. Također, u beogradskom listu Politika objavljivani su prijeteći članci. Sve je to već trebalo pomalo upozoriti javnost da se sprema nešto loše, ali vjerojatno nitko u narodu nije vjerovao da bi se moglo dogoditi nešto toliko kobno kao atentat usred Narodne skupštine.
Političko smaknuće
Ovaj atentat može se okarakterizirati kao političko smaknuće Hrvata, odnosno hrvatskih političkih predstavnika koji su svojim radom željeli izboriti drugačiji položaj Hrvata u zajedničkoj državi, posebice tadašnjoj Kraljevini SHS, neposredno prije uspostave kraljeve diktature, kojom je kasnije položaj Hrvata bio dodatno otežan. Stjepan Radić, nedugo prije atentata u beogradskoj skupštini, zalagao se za novu podjelu države na četiri oblasti. Riječ je o podjeli prema kojoj bi Slovenija bila zasebna oblast, a tzv. prečanske zemlje (u koje spada Hrvatska) činile bi još jednu oblast (Jadransko-Podunavska), čime bi bio ojačan položaj Hrvata. Preostale druge dvije oblasti bile bi Sjeverna Srbija i Južna Srbija. Ovime bi, na određeni način, bila provedena konfederacija države, što nikako nije odgovaralo srpskoj političkoj eliti, ali ni kralju Aleksandru. Jačanje položaja Hrvata u zajedničkoj državi njima nipošto nije dolazilo u obzir, a to je potvrđeno skupštinskim atentatom i ubojstvom te ranjavanjem hrvatskim političkih predstavnika. Time je jasno poslana poruka s kime se Hrvati nalaze u zajedničkoj državi, ali i da je srpska politička elita u stanju učiniti baš sve ne bi li zaustavila poboljšanje položaja hrvatskoga stanovništva u Kraljevini SHS.
Kraljeva diktatura
Atentat u Narodnoj skupštini izazvao je brojne reakcije te označio kraj Kraljevine SHS. Ona ubrzo postaje Kraljevina Jugoslavija. Kraj Aleksandar u siječnju 1929. ukinuo je Vidovdanski ustav i raspustio Skupštinu. Zabranio je rad političkim strankama, uveo cenzuru i namjestio režimsku vladu na čelu s Petrom Živkovićem. Započelo je vrijeme kraljeve diktature (koja će se nastaviti sve do njegove smrti, a obilježja spomenute diktature vidljiva su i nakon njegove smrti, odnosno do skupštinskih izbora iduće godine). Ubrzo je država preuređena novom podjelom. Dotadašnja podjela na 33 oblasti je ukinuta, a nova podjela bila je na devet banovina, od kojih je većina bila s većinskim srpskim stanovništvom. Kralj u listopadu 1931. oktroira, odnosno nameće ustav – Oktroirani ustav. Ovim potezom dodatno jača svoj položaj. Kraljevo samovlađe potrajalo je do atentata u Marseilleu 1934., čime na neki način započinje razdoblje polaganog raspada prve zajedničke države Hrvata i Srba, odnosno tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Sedam godina kasnije na njezinu prostoru počinje II. svjetski rat koji će uvelike promijeniti odnos Hrvata i Srba.
Simbol otpora hrvatskoga naroda
Atentat u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. VI. 1928. simbol je borbe hrvatskog naroda za ravnopravniji položaj unutar države stvorene prosinačkim aktom (1918). Predstavnici Seljačko-demokratske koalicije, posebice pripadnici Hrvatske seljačke stranke predvođeni Stjepanom Radićem, ostali su memorirani u kolektivno sjećanje hrvatskog naroda kao borci za bolja prava hrvatskoga naroda i kao žrtva srpske političke elite prikazane u liku i djelu atentatora Puniše Račića. Nepravedno suđenje atentatoru i odsluženje (u kućnom pritvoru, op. a.) naknadno smanjene kazne (prepolovljene s 40 na 20 godina) dokaz su da je srpska politička elita, u najmanju ruku, bila upoznata s mogućnošću ovakvog čina neposredno prije njegova događanja. Hrvatski narod nakon ovog atentata čekale su teške godine, a bilo je i drugih atentata koji su obilježili vrijeme u kojem se hrvatski narod nalazio. Primjerice, atentat na Milana Šufflaya 1931. bio je jedan od njih – dokaz koliko nepravedna i pogubna diktatura kralja Aleksandra I. Karađorđevića može biti!
Povezano:
Ivan Samadržija/Identitet.hr/Hrvatsko nebo
