Kako je Novak Nole Đoković pljunuo na vukovarskog branitelja Ivicu Lerotića

Iza sve muke jednog običnog Vukovarca, što je Lerotić bio do srpske agresije na Hrvatsku i posebno njegov grad, stajala je hegemonističko-imperijalistička i fašistička politika Slobodana Miloševića i Srbije koji su kroz „događanje naroda“ i „balvan revoluciju“ izmislili opravdanje za terorizam i pokolje počinjene 90-ih na prostorima Hrvatske, BiH i Kosova. Nevolja je ovih prostora da njegovi građani brzo zaboravljaju i relativiziraju odgovornost za rat na dijelu Balkana koji se kolokvijalno, opravdano i utemeljeno označava kao bure baruta.

Baš prigodno, oko Dana državnosti, u Puli je umro vukovarski branitelj Ivica Lerotić. Vijest je sama po sebi tužna, kao što je tužna svaka kad netko umre pa za sobom ostavi tugujuće. No u ovom slučaju tuga je pregolema jer je otišao čovjek koji je u ratu izgubio valjda sve članove najbliže obitelji: ženu, oca, brata… I sin je, opterećen traumama, u međuvremenu odlučio otići. Ne zna se te uopće nije jasno, a nije ni znanstveno obrađeno, jer se to obraditi i ne može, kako normalan čovjek uopće uspijeva funkcionirati u takvoj, nezamislivoj, tupoj boli, kad zbog naglog i brutalnog gubitka najbližih postane biljka, vegetira i proizvodi minimalnu energiju dovoljnu samo da fizički opstane. Lerotiću je, srećom u nesreći, sigurno pomoglo što je u smiraju pronašao srodnu dušu pa je još jednom zaronio u dubinu života, kao privremenu odiseju ljudskog roda na ovoj planeti.

Ivica Lerotić ’91. godine nije želio ratovati. Nije bio nacionalist ni ekstremist već umjeren čovjek prisiljen, bez da ga je bilo tko i bilo što o tome pitao, prihvatiti novu realnost u kojoj je trebalo obraniti Vukovar, kvart, ulicu, svoju kuću, ženu, djecu, roditelje i rodbinu. Putem, Lerotić ih je redom gubio. Ubijeni, zaklani, spaljeni. Patnja je odonda postala njegov pratitelj. Patnja i dostojanstvo. On je najekstremnije utjelovljenje hrvatske žrtve u Domovinskom ratu i agresiji Srbije na Hrvatsku.

Nije to bio, kao što kaže Hrvatima omiljen srpski tenisač Novak Đoković, „civilni rat“. Njegovo tumačenje je pogrešno, zlonamjerno i pokazuje Đokovićevo nerazumijevanje ne tako davnih povijesnih okolnosti. Đokovića, pak, u Hrvatskoj gotovo nitko u javnom prostoru neće prozvati za ono što je rekao jer to, valjda, nije politički korektno. I zato je teško ne zapitati se nije li žrtva Lerotićeve obitelji i samog Lerotića na neki način uzaludna? Ako jedan Đoković nakon svega agresorski rat olako okvalificira civilnim, a u Hrvatskoj svi šute i nikome ništa, onda…

To znači da se jedan dio (političke) javnosti u Hrvatskoj slaže s Đokovićem o civilnom karakteru rata 90-ih, a takvih je i previše. Onaj dio koji se s time ne slaže oko toga bi trebao pokrenuti, i po stoti puta ukoliko je to potrebno, javnu raspravu sa snažnom porukom Noletu, tako mu se i u Hrvatskoj tepa, da je Srbija bila, jednom zauvijek neka to momak zapamti, agresor koji je, poput Rusije danas, pod izmišljenom izlikom ugroženosti Srba/Rusa, napala drugu državu, tuđi teritorij, gađala i uništavala civilne objekte, bolnice i komadala dječja tijela.

No, nikoga kod nas, očito, i nije briga za Noletovu tezu o „civilnom sukobu“ jer, hvala dragom Bogu i majci prirodi na ljepotama Istre, ovdje počinje turistička sezona, čiste se kuće, uređuju se apartmani, a obitelji sele i u garaže kako bi se ključni životni prostor prilagodio lukrativnom iznajmljivačkom biznisu. A to što je Novak Nole Đoković pričom o „civilnom sukobu“ pljunuo na život i žrtvu Lerotića i Lerotićevih… Ma koga briga. Broje se euri, a ne ubijeni ljudi. Važi samo zakon novca i profita, a ne princip pravednosti.

Miloševićeva politika

Iza sve muke jednog običnog Vukovarca, što je Lerotić bio do srpske agresije na Hrvatsku i posebno njegov grad, stajala je hegemonističko-imperijalistička i fašistička politika Slobodana Miloševića i Srbije koji su kroz „događanje naroda“ i „balvan revoluciju“ izmislili opravdanje za terorizam i pokolje počinjene 90-ih na prostorima Hrvatske, BiH i Kosova. Nevolja je ovih prostora da njegovi građani brzo zaboravljaju i relativiziraju odgovornost za rat na dijelu Balkana koji se kolokvijalno, opravdano i utemeljeno označava kao bure baruta.

Tamo gdje je stao Milošević, nastavio je Šešelj čijim je odlaskom u Haag oslobođeno mjesto za Aleksandra Vučića koji sada, brže-bolje u staroj obavještajnoj igri, umjetno podiže razinu sukoba s Kosovarima s ciljem mobiliziranja javnosti oko tog pitanja i skretanja pozornosti, potpune distrakcije s unutarnje-političkih problema od kojih, nažalost, u percepciji običnog Srbina nijedan nije pogrešna, pokvarena, militaristička i prijeteća srpska politika prema (ustaškoj!) Hrvatskoj, za čime srpski vožd poseže svaki put kad mu se vlast destabilizira zbog nezadovoljstva naroda na razmjere pljačke i korupcije koje su tamo, u susjednoj, Vučićevoj Srbiji, koja je po Noletu vodila „civilni sukob“ s Hrvatskom, neosporno na djelu, kao što je i neosporna snaga kartela i bandi na prostorima Kolumbije i Meksika. I Vučić i njegovi sateliti vrijeđaju zdravu pamet. Izruguju se mrtvima.

Život Ivice Lerotića, preminulog u 66-oj godini od jada i tuge, koje je zlokobna bolest iskoristila kao suštinu svog postojanja, naprasno je prekinut u njegovoj 34. godini kad su mu na kućnom pragu pobili sve živo. Bilo bi dobro da se svatko samo zamisli u toj situaciji. Opterećene površnošću, brzom zaradom, ali i pohlepom, ljude danas to više ne zanima.

Iza srpskih ludosti 90-ih stajali su srpski građani koji su takvu politiku, na kraju krajeva, podržali, konzumirali i u njoj aktivno sudjelovali, uz čast rijetkim i malobrojnim iznimkama koje su neuspješno branile čestitost srpstva od srpskog nazadnjaštva i primitivizma. Budući da su povijesne usporedbe režima i političkih sustava, pravih i krivih, dobrih i zlih, ispravnih i neispravnih u smislu napadnutih i napadača, jedinstveni alat kojim se mjeri zločinački karakter neke države ili pokreta, njegovih vojnika i građana nasuprot nevinim žrtvama, onda valja zaključiti da ono što se početkom 90-ih pa dalje događalo u oficijelnom Beogradu nije ništa manje loše od onog što se ’41. dešavalo u službenom Zagrebu.

Noletove opasne iluzije

Srpske žrtve ustaškog terora golema su mrlja hrvatske politike i svih onih koji su servisirali režim NDH, kao što su hrvatske žrtve srpske i Miloševićeve politike, pomognute plebiscitarnom podrškom naroda, vječna sramota Srbije.

O svemu ovome Novak Nole Đoković, vjerojatno najbolji tenisač svih vremena, ništa ne razumije. Mi bi ga valjda trebali opravdati „jer on brani svoje“ ili „jer je samo sportaš“. Koji živi u opasnim iluzijama o srpskoj ugroženosti pa banalizira srpsku odgovornost. Ako čovjek takvog utjecaja u Srbiji njihovu agresiju na Hrvatsku, kad su poginuli brojni Lerotići, eufemistički proglasi „civilnim sukobom“, i vješto relativizira zadnje desetljeće prošlog stoljeća, pa sve tako do pogroma Kosovara nad kojima se srpska politika iživljavala kao Turska nad Armencima, onda znaš da je tamo sve o’šlo u tri p.m. Ispada, svi smo isto krivi za sve. Hrvatska=Srbija. Tuđman=Milošević. E neće ići. Aktualne situacije u Hrvatskoj i Srbiji odraz su politika 90-ih: Hrvatska, unatoč brojnim problemima, punim jedrima plovi naprijed, dok se Srbija koprca u živom blatu. Nismo isti. Nismo bili, niti ćemo biti.

glasistre.hr/Hrvatsko nebo