Razgovor s novinarom i publicistom Tihomirom Dujmovićem

Iz tiska je ovih dana izišla nova knjiga „Hrvatske povijesne istine“. Tim povodom razgovarali smo s njezinim autorom Tihomirom Dujmovićem.

Godinu dana na Z1 televiziji vodite emisiju „Hrvatske povijesne istine“. Kako je uopće došlo do pokretanja emisije?

Da, prije točno godinu dana, počeo sam s emisijom „Hrvatske povijesne istine“, koliko ja znam jedinoga televizijskog serijala u ovih trideset godina hrvatske države koji se bavi demontiranjem jugoslavenskih povijesnih laži koje su ovom narodu nabile neviđene komplekse. A kad malo temeljitije pogledate istraživanja posljednjih trideset godina, vidi se da su gotovo sve ključne jugoslavenske povijesne službene istine bile neviđena laž.

Do emisije je došlo na inicijativu hrvatskog domoljuba Marka Franovića, jednoga nevjerojatnog borca za Hrvatsku, jednog uistinu fascinantnog čovjeka koji je osmislio cijeli projekt. Naime, na njegov prijedlog formirali smo Udrugu za promicanje istine o hrvatskoj povijesti, kojoj je cilj medijski otvarati suspektne povijesne teme i jednostavno dati priliku istini i golim činjenicama da već jednom na tom temelju progovorimo o hrvatskoj povijesti i svim kontroverznim temama.

Gospodin Franović predložio je dr. Andriju Hebranga za predsjednika, Igora Vukića za zamjenika, a mene kao tajnika udruge i voditelja emisija. Svaki tjedan imamo jednu emisiju na Z1 televiziji koju prenosi još nekoliko lokalnih televizija i onda taj intervju u pisanoj formi objavimo u tjedniku 7dnevno. Tako smo dobili medijsku sinergiju i po prvi put progovorili ovako jasno i glasno o lažima i opsjenama koje su vladale 75 godina.

Ideja je bila da otvorimo recentne povijesne teme za koje smo znali da vrve lažima, ali se nikad nitko medijski sustavno time nije bavio. Franović nam je pomogao i financijski i organizacijski i da ga nije bilo, niti bi bilo ovih 50 emisija, niti bi kao kruna ove prve godine rada danas izišla knjiga, knjiga koja je za hrvatske razmjere uistinu raritetna.

Za one koji možda još nisu pogledali ni jednu emisiju: kakav je njezin koncept?

Ideja je bila da u prvoj godini, dakle u prvih 50 emisija, otvorimo sve one političke događaje i teme koje su ili bile zabranjene ili su vrile lažima i jugoslavenskim podmetanjima, kao što je primjerice tema o kozaračkoj djeci. Otvorili smo sve moguće teme: po prvi put, primjerice, punu istinu o Rimskim sporazumima. Kod nas se uporno prešućuje da je po tim sporazumima za Split i Kaštela bila predviđena zajednička talijansko-hrvatska uprava s hrvatskim jezikom, insignijama i upravom. Talijani su taj dio sporazuma izigrali, ali Hrvati ni danas ne znaju ovaj detalj. Kao ni to da je minutu prije početka službenih pregovora talijanski ministar vanjskih poslova rekao hrvatskoj i talijanskoj delegaciji da je „jutros posljednji od 200 000 talijanskih vojnika upravo ušao u šire područje Dalmacije“.

U tom kontekstu su se, dakle, vodili pregovori čiji sadržaj je nedvosmisleno poražavajući za Hrvatsku. Nisam imao namjeru relativizirati fatalnost tih pregovora, ali jesam imao namjeru da se o njima zna puna istina. Tko je ikada čuo i pročitao da su se pregovori provodili u takvom ozračju da je 200 000 talijanskih vojnika okupiralo područje o kojem se pregovara upravo uoči pregovora i da je plan za Split i Kaštela bio ovakav?

Osim toga, kako je u više emisija rečeno, Rapalski sporazum, dakle Beograd i jugoslavenski dio hrvatske političke scene prodali su i Istru i dio Dalmacije, a ne Rimski sporazum. Ovdje se uglavnom ne zna da je Trumbić nakon Rapala postao jedan od najvećih sljedbenika Ante Pavelića. Ponavljam, nemam namjeru negirati Pavelićeve fatalne grješke, ali povijesna istina i na ovu temu je daleko od onoga što se ovdje propovijeda 75 godina. Po prvi put smo osim toga na televiziji čuli da faktički nije postojao puč Vokić-Lorković, već je Pavelić cijelo vrijeme bio upoznat pa i suglasan s tom akcijom. Ni o tome nikad slova nismo čuli. Prvi put se ta ideja rodila 1943., ideja je bila da HSS uđe u Vladu NDH, ali su oni to odbili jer su shvatili da bi bili tek manekeni. Drugi put je ideja bila da Pavelić abdicira, da se formira nova Vlada i krene prebacivanje na Zapad 1944. Pavelić je pristao predati vlast HSS-u, za njega je bila predviđena abdikacija i odlazak iz Hrvatske, a on je trebao ukinuti odnosno preformulirati ustaški dio vojske i dati snažnu javnu potporu toj novoj opciji. Nakon kakvih mjesec dana Pavelić se predomislio i svi akteri tog plana bili su likvidirani. Pavelić u emigraciji nikad o tome nije govorio.

U emisijama se po prvi put detaljno govorilo o tome da su komunisti likvidirali sve ministre Vlade NDH koje su uhvatili i gotovo kompletan glavni stožer hrvatske vojske. Samo u jednom danu strijeljali su devet ministara. To se nigdje drugdje u Europi nije dogodilo 1945. U Nurnbergu su tri Hitlerova ministra oslobođena, što je ovdje bilo nezamislivo. Svi su ti detalji i u knjizi…

Koliko ste se u emisiji bavili problematikom jasenovačkog mita?

Osim navedenih tema detaljno smo obradili temu Jasenovca gdje je Igor Vukić više nego jasno naznačio da jednostavno ne postoje, ali baš nikakvi dokazi o tome da je u Jasenovcu ubijeno 80 tisuća ljudi, a detalji o unutarnjem radu tog radnog logora su u odnosu na službene istine upravo nevjerojatni. Ta je tema još uvijek praktički u Hrvatskoj zabranjena, a svaki pokušaj da se i danas formira neovisna međunarodna ekspertna skupina koja bi obavila stručna istraživanja i već jednom zaključila tu temu uporno se odbija s indignacijom.

Vukićeva teza krajnje je jasna: ako je tamo ubijeno 80 tisuća ljudi, kako je moguće da nema stratišta, posmrtnih ostataka, da ni jedna iskapanja to ne potvrđuju? Da laž mora trajati i dalje, jasno se vidi po tome što Dodik gradi u Gradini spomenik u spomen na 700 000 ubijenih u Jasenovcu, dok Hrvatska uporno šuti. Detaljno smo obradili slučaj kozaračke djece jer se u ovoj temi beogradska historiografija uz znatnu pomoć s hrvatske strane upravo natjecala u bezočnim lažima. Dat ću vam jedan primjer. Stariji će se sjetiti da su u Jugoslaviji redovito na tu temu objavljivali slike djece s Kozare s popratnim tekstom: „Pogledajte kako su izgledala djeca izmučena u ustaškim logorima za djecu“. U naravi se radilo o slikama djece koja su zbog evidencije slikana kad su stigla s Kozare. Gladna, bolesna, izmučena, iscrpljena, a sve su to bili jer su ih roditelji vukli po šumi u sumanutoj ambiciji da djeca i stariji tumaraju po šumi dok roditelji podižu četničku pobunu protiv NDH.

Kad je pobuna propala, a pobunjenici uhićeni, ostalo je 12 000 djece iza njih, djece o kojima je svu brigu vodila vlast NDH, Katolička crkva i hrvatsko zdravstvo. Tragično je da do dana današnjega puna istina nije probila novinske stupce ni police hrvatske historiografije. U tom smislu mislim da ova knjiga uistinu ima smisla…

Koje teme dominiraju u knjizi?

Najviše sam se bavio temama vezanim uz Drugi svjetski rat kao i poraćem. Po prvi put je na jednoj televiziji iznesen podatak koji je nota bene podatak iz jugoslavenskih vojnih izvora, da su partizani nakon ulaska u nebranjeni i vojno ispražnjeni Zagreb ubili 11 tisuća Zagrepčana, a uhitili 26 tisuća Zagrepčana. Sada se pojavila i knjiga koja dokazuje da je u Zagrebu 1945. strijeljano 1550 ljudi, a da je jedan vojni sudac, Vlado Ranogajec, osobno potpisao nevjerojatnih 748 smrtnih presuda i da dan danas ima ulicu na Jarunu. Ulicu mu je dao Račan 1987., ali to ime nije dirala ni jedna gradska vlast u ovih 30 godina hrvatske samostalnosti. Besramno! Ovim sam podatcima posvetio cijelo jedno poglavlje jer povijest pokazuje da je Zagreb 1945. izgledao kao Vukovar 1991. Nije bio razoren doduše, ali je model likvidacija bio jednako brutalan.

Jednu smo emisiju posvetili i ustaškom pokretu prije Drugoga svjetskog rata jer se o toj temi namjerno šutjelo svih ovih godina, tako da je ispalo kao da su ustaše pale s neba. Radi se o jednom istraživanju i knjizi koja pokazuje da se 500 hrvatskih revolucionara punih deset godina pripremalo u talijanskim vojnim kampovima za podizanje revolucije, jer su shvatili da se bez revolucije nikada ne će ostvariti hrvatska država. Nikad nisu dopuštali da ih se zove fašistima, sebe su doživljavali kao revolucionare. Nisu oni jedini na političkoj sceni koji su tada revoluciju vidjeli i kao jedino rješenje. Bili su to i komunisti, samo što su oni za cilj svoje revolucije postavili Jugoslaviju i komunistički teror, a hrvatski revolucionari ustaškog pokreta za cilj su imali hrvatsku državu. Ni ova jasna povijesna istina nikad tako nije bila predstavljena. Inače, interesantno je da je od onih pet stotina dragovoljaca najviše dragovoljaca bilo iz Imotskog.

Kako je došlo do ideje za knjigu?

Knjiga je nastala tako što sam shvatio kako sam kroz 50 emisija dobio nevjerojatnu količinu potpuno novih povijesnih činjenica koje najčešće jesu bile zapisane i istražene u nekim povijesnim istraživanjima, ali medijski su bile posve skrivene. Naime, hrvatska historiografija u ovih je 30 godina napravila golem posao, istražen je niz tema koje su bile zabranjene godinama, ali je problem u tome da te novoistražene činjenice nisu dio ni medijske slike o hrvatskoj povijesti, a još manje su dio obrazovne literature.

Mediji praktički ne dopuštaju da se te istine probiju, kao ni političari koji puštaju da nam udžbenici iz povijesti izgledaju kao da živimo u recimo jednoj konfederalnoj Jugoslaviji. Uostalom, tako izgledaju dnevni mediji. Vučić, Beograd, događaji u Srbiji, kao da je ovo konfederalna Jugoslavija. Jer je konfederalna Jugoslavija zapravo intimni san naše ljevice. Grčevito se, dakle, čuva stari povijesni narativ! Zato sam knjigu započe intervjuom s Josipom Jurčevićem koji daje prikaz današnjih hrvatskih udžbenika iz povijesti. Oni izgledaju kao da su pisani u Beogradu. Veličaju se Tito, Bakarić i Milka Planinc, vjerovali ili ne. Za kardinala Stepinca doslovno piše da je sudska presuda poništena, ali da to ne znači da je Stepinac rehabilitiran! To učimo djecu! O stvaranju hrvatske države uči se doslovno na pet stranica!

Što ću vam više reći kad u cijelom udžbeniku za srednju školu nemate jednu jedinu samostalnu Tuđmanovu sliku. Imate samo sliku iz Daytona! Istinske relacije velikosrpske agresije se faktički preskaču, a HDZ se tretira kao pravi zlotvor! S tom slikom hrvatskih udžbenika počeo sam knjigu jer je takva slika obrazovanja zastrašujuća. O toj podvali se kod nas uopće ne razgovara, to naizgled nije tema, a po meni to je tema svih tema. Jurčević navodi da je tu odgovornost ministra apsolutna, jer je on taj koji u konačnici odobrava i autore i same udžbenike.

U kontekstu takve stvarnosti emisije koje sam napravio učinile su mi se kao materijal doslovno za udžbenik i bude li pameti tu knjigu bi trebalo uzeti barem kao pomoćnu literaturu za hrvatsku povijest. Naime, te sam intervjue radio ili s hrvatskim povjesničarima i profesorima ili pak s istraživačima povijesti koji u svom radu počivaju isključivo na dokumentima. Imate i nekoliko intervjua sa svjedocima povijesti poput gospodina Zorića koji je preživio Bleiburg i potom čak dva puta završio u Titovim zatvorima. Fascinantan čovjek i nevjerojatna sudbina!

Koja biste ključna otkrića izdvojili?

Ključna otkrića ovih prvih 50 emisija, a u planu mi je na jesen otvoriti isto tako detaljno temu Domovinskog rata i stvaranja hrvatske države, ključna otkrića dakle prvih emisija tiču se nekih relacija vezanih uz NDH, zatim detaljnu sliku događanja 1945. i poraća, mislim da se o tim temama do ovog serijala nikad nije ovako otvoreno progovaralo na televiziji.

Primjerice, jednu cijelu emisiju sam posvetio famoznom prvom bijelom polju da se vidi o kakvom idiotizmu se radi kad čujete one koji prozivaju Hrvate u tom kontekstu. Emisije su donijele more novih činjenica, novih informacija, novih spoznaja, ponavljam, povjesničari su najveći dio tih stvari već istražili i stavili u svoje knjige, radi se o tome da te istine nisu do sad nikad postale dio medijske istine o hrvatskoj povijesti.

Hoće li biti predstavljanja knjige po hrvatskim gradovima?

Za sad su dogovorena dva velika predstavljanja ove knjige. Prvo će biti 25. svibnja u Zagrebu, u dvorani Vijenac na Kaptolu, predstavljači su dr. Andrija Hebrang, Igor Vukić, Roman Leljak i moja malenkost. U istom sastavu knjigu ćemo predstaviti u Splitu 1. lipnja u dvorani tamošnjega Nadbiskupijskog sjemeništa. U pripremi su turneje po Dalmaciji i Slavoniji, mahom na jesen, a prve pozive za predstavljanje već sam dobio i iz Njemačke. Mislim da bi bilo mudro i dat ću sve od sebe da se knjiga prevede na engleski, ako je moguće i na njemački, jer ne samo u Hrvatskoj, nego ni vani nitko nema pojma o punoj istini hrvatske nedavne povijesti.

Pa što ćete više kad je prije koju godinu jedan svećenik predao papi „Hrvatski martirologij XX. stoljeća“ koji je sastavio don Anto Baković, gdje je pobrojano i detaljno predstavljeno 664 ubijenih svećenika, časnih sestara, bogoslova… za vrijeme komunizma, a papa se iskreno začudio, gotovo frapirao! Kako je to moguće? Pa tako što mu nitko u ovih 15 godina koliko ima da je knjiga izišla tu knjigu nije dao na uvid, niti ga je s tim temama upoznao! Tu temu usput govoreći detaljno obrađujem u ovoj knjizi i donosim podatke da je Udba cijelo vrijeme komunizma uz svakog hrvatskog biskupa imala svog čovjeka.

Mi, Bogu hvala, imamo državu, ali mentalni sadržaj, povijesni udžbenici, navike, preduvjerenja, sve to još ima teški zadah jugoslavenstva. Osobno sam iz ovih 50 emisija zaključio da je povijest posljednjih stotinu godina hrvatske političke povijesti, gotovo isključivo povijest borbe hrvatstva i jugoslavenstva, samo su se u toj borbi mijenjale uniforme. Ali, sukus te borbe nisu fašisti i antifašisti, to nije borba ljevice i desnice, konzervativaca i liberala, srce te borbe je priča o sadržaju: hrvatstvo ili jugoslavenstvo, Hrvatska ili Jugoslavija. Kad to shvatimo, bit će jednostavnije gledati na političke dileme današnje Hrvatske, jer ta borba ne prestaje…

Razgovarao: Davor Dijanović

hkv.hr / Hrvatsko nebo