Nenad Piskač: Kritika ocrnjujućeg pasusa sretnog dr. Domagoja Vidovića
Vrijeme:8 min, 10 sec
U tekstu objavljenom 13. svibnja 2023. godine pod naslovom „Kako ocrniti bližnjega svoga i ostati sretan“, dr. Domagoj Vidović, voditelj Odjela za onomastiku i 
etimologiju (od 2020.) i metkovske podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (od 2014.), jedan je pasus posvetio podmuklom, a kontinuiranome obračunu s kroatistom dr. Arturom R. Bagdasarovom. Taj pasus u cijelosti glasi ovako:
„Treći je primjer jednoga stranog slavista. Za Artura Bagdasarova ne može se reći da se isključivo bavio tuđim poslom od početka svojega kroatističkog rada, ali posljednjih desetak godina, osim što Hrvatima preporučuje ruski obrazac zakona o materinskome jeziku (baš zna izabrati trenutak) i približava im armensku kulturu (što je pohvalno), cilja samo jednu metu, matični mi Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Njegove se kritike, na koje naravno da ima pravo, što vrijeme više protječe, sve više svode na kritizerstvo. Bagdasarovu tako, među ostalim, smeta to što se tiskano od mrežnoga izdanja Školskoga rječnika hrvatskoga jezika razlikuje u nekim pravopisnim rješenjima, a činjenicu da je jedan hrvatski pravopis u 16 godina imao 9 izdanja, a uzmemo li u obzir i izdanja s ponešto drukčijim sastavom autora (dva su od tri autora ista u svim izdanjima) ukupno 16 u 22 godine, potpuno, svjesno ili nesvjesno (pitanje je, dakako, retoričko), zanemaruje. U slučaju navedenih pravopisnih izdanja Bagdasarovu nije smetalo to što su se svakih godinu i pol mijenjala pravila niti se pitao kako će se učenici (on kaže školarci) u tome metežu snaći, nisu mu se činila suvišnim usklađivanja pravopisnih izdanja s preporukama određenih tijela, a kad se Školski rječnik tek jednom uskladio s Hrvatskim pravopisom iz 2013., koji je već deset godina preporučen za uporabu u školama, to drži katastrofom. Kad već toliko tanči, nije li pomalo nevjerojatno da nije uočio kako je morfološka obradba u, po njegovu mišljenju, katastrofalnome Školskome rječniku iz 2012. vrlo slična onoj u Velikome rječniku hrvatskoga standardnog jezika iz 2015., koji, gle čuda, silno hvali? Ako se usporede imena i životopisi autora u obama rječnicima te godine izdanja, vrlo se lako dohvati uzrok sličnosti te tko je od koga mogao preuzeti obradbu osim ako se na hrvatski jezik ne gleda iz jednoga kuta i kad se piše knjiga pod naslovom Hrvatski iz drugoga kuta“ ( Kako ocrniti bližnjega svoga i ostati sretan – Identitet ).
Polazišne osnove za kritiku navedenog pasusa
Dr. D. Vidović doktorirao je godine 2011. s temom „Antroponimija i toponimija Zažablja“. Dr. A. Bagdasarov doktorirao je godine 1993. obranivši u društvu nesklonome hrvatskome jeziku disertaciju o razlikama između hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika. Aktualni generalni sekretar Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, tromandatni (sic!) dr. Željko Jozić, zabranio je dr. Bagdasarovu ulaz u IHJJ. Nasuprot tomu svojem djelatniku dr. Vidoviću otvorio je sinekuru u Metkoviću. Zabranu ulaska treba zavrijediti, što je svojim kroatističkim radom dr. Bagdasarov nedvojbeno i učinio sa stajališta hrvatskih vukovaca, prikrivenih i otvorenih. Sinekuru također treba zavrijediti, dr. Vidović zavrijedio ju je minulim radom na obrani politike, lika i djela generalnog sekretara, te na ocrnjivanju sekretarovih bližih i daljnjih jezikoslovnih kolega. I postao je sretan. Neka.
O navedenom pasusu treba reći nekoliko riječi, budući da bi mogao, ako već i nije, zavesti neinformiranog čitatelja na krive zaključke, da ne govorimo o „učenicima“ (dr. Vidović) i „školarcima“ (dr. Bagdasarov), odnosno o studentima i sveučilištarcima. Naime, kaj. Da dr. Bagdasarov ocrnjuje bližnjega svoga kako bi postao sretan. No, istina je potpuno drukčija. Dr. Vidović ocrnjuje dr. Bagdasarova, ad hominem, ne po prvi puta, da bi ostao sretan u zavjetrini sinekure. Jamcu sinekure i vladajućoj politici, pa i jezikoslovnoj politici ustoličenoj po ministru Jovanoviću i nepromijenjenoj do danas, on povremeno mora pokazati, javno – nego kako, da je na liniji i da budno pazi da neprijatelj ne prodre u naše ideološki prosijane redove. Na tom tragu dokazivanja pisan je i navedeni pasus.
Izmišljanje, etiketiranje i preporuka teme
O „obrascima“. Kako bi, dakle, ocrnio mrskog neprijatelja generalnog sekretara krovne jezikoslovne ustanove u Hrvata, dr. Vidović izmislio je „ruski obrazac jezičnoga zakona“. Istine radi, nitko nije objavio cjeloviti tekst ruskoga zakona o jeziku, ponajmanje dr. Bagdasarov. No, jest, primjerice, slovenskoga. Dr. Vidović ga očito nije registrirao, pa stoga i ne piše o slovenskom obrascu jezičnoga zakona. U Hrvatskoj o jezičnim zakonima drugih država pišu i drugi autori, no, dr. Vidović o njima ne piše kao o onima koji nameću inozemne obrasce. Nekoliko navoda iz ruskog zakona o jeziku, koje je naveo dr. Bagdasarov, nitko dobronamjeran ne može nazvati nametanjem „ruskog obrasca jezičnoga zakona“. Međutim, takav intelektualni luksuz može si dopustiti generalni sekretar, pa je tako svojedobno najavio da će njegova „fabrika“ napisati prijedlog zakona o hrvatskom jeziku, ali ga nikad nije napisao. O toj temi dr. Vidović nije napisao ni slova, što je potpuno razumljivo, jer njegov primarni znanstveni interes jesu antroponimi i toponimi Zažablja.
O kritici i kritizerstvu. Dr. Vidović se u svom odnosu prema dr. Bagdasarovu, vidi prethodni pasus, pokazao kao kritizer, a ne kritičar njegovih tekstova. Kad piše o dr. Bagdasarovu u pravilu ne navodi vrela i mjesta gdje ih se može pročitati. On tvrdi da „što vrijeme više protječe“ kritike dr. Bagdasarova sve se „više svode na kritizerstvo“. Kako neke detalje dobro pamtim, moram reći da je za „kritizerstvo“ dr. Bagdasarov optužen još godine 2013. Tu mu je etiketu s elementima optužnice i presude prišio dr. Jozić, dugogodišnji šef dr. Vidovića. Iz toga se može zaključiti kako je u tom pogledu dr. Vidović preuzeo štafetu etiketiranja dr. Bagdasarova od dr. Jozića. Srećom, dr. Vidović ipak dopušta dr. Bagdasarovu da se bavi kritikom. Ali ne i „kritizerstvom“. O tome što je kritika, a što pak kritizerstvo u nas odavno još odlučuju generalni sekretari, nešto rjeđe, komiteti, izvršni komiteti i plenumi. Iako je znatno mlađi od dr. Bagdasarova, čitatelj bi mogao pomisliti da je dr. Vidović brižan otac dr. Bagdasarova. Em, zna koji je sinu obrazac ponašanja unosan, em, zna što je u kontroliranom društvu kritika a što je kritizerstvo, em, zna što je tema, a što nije (o tomu je nedavno sve rekao aktualni predsjednik vlade mr. A. Plenković – tema je ono što on kaže da jest, sve drugo nije tema). Dr. Vidović u navedenome pasusu prihvatio je Plenkovićev „znak vremena“ kao nedvojben znanstveni aksiom.
O temi pisanja. Dr. Vidoviću smeta što dr. Bagdasarov piše o pravopisu IHJJ-a, a ne o Babićevu pravopisu. Kolega kolegi ne propisuje temu. Tako bi to trebalo biti u slobodnom svijetu znanosti i umjetnosti. Samo sekretari nameću i propisuju teme, a „klasno“ svjesni – ili bilo kako drukčije svjesni – ministranti ih odrađuju. Dr. Bagdasarov nije ničiji ministrant. U strogo kontroliranim, više-manje neslobodnim, ili okupiranim društvima, nažalost, to počelo ne vrijedi. Tema je slobodan izbor. Kad bih želio biti sekretarom, onda bih dr. Vidoviću (baš znam izabrati trenutak) preporučio temu o partijskom (Goldstein – Jovanović – Jozić) rušenju Babićeva pravopisa i nametanja Institutove „krpeži“ (dr. N. Bašić). O toj temi, krpeži, naime, među ostalima, pisao je argumentirano i dr. Bagdasarov. Zahvaljujući tim i takvim autorima kroatistička međunarodna zajednica može lako shvatiti, bilo zgodno ili nezgodno vrijeme, who is who u hrvatskoj kroatističkoj zajednici.
Dr. Vidović nikad nije bio tema dr. Bagdasarovu, što je u neku ruku i logično, budući da je prvomu primarna tema antroponimija i toponimija Zažablja, a drugome pak razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika. Dr. Bagdasarov u više je navrata, uglavnom u negativnom kontekstu, bio temom dr. Vidovića, što je neuobičajeno za objektivnoga znanstvenika, budući da se dr. Bagdasarov uopće ne bavi i nije napisao ni slova o Zažablju (općina u Dubrovačko neretvanskoj županiji, br. stanovnika 543), već se bavi puno širim i kompleksnijim sociolingvističkim područjem. Ocrnjivanjem dr. Bagdasarova, dr. Vidović je pokazao i prijezir prema međunarodnoj i hrvatskoj slavističkoj i kroatističkoj znanstvenoj zajednici i dokazao da je u osnovi (što je pohvalno) dobar znanstvenik za mikro lokacije iz svog rodnog zavičaja. U kojemu je sinekuralno zbrinut. Pretpostavljam, zasluženo.
Post scriptum oslonjen na osobna sjećanja
Za dr. Bagdasarova prvi put čuo sam godine 2007. S njegovim kroatističkim radom u Rusiji upoznao me akademik dr. Marko Samardžija (1947. – 2019.). Godinu dana kasnije, 2008. pozvao sam dr. Bagdasarova na suradnju u Hrvatskome slovu. Prihvatio je. Kasnije smo se u više navrata susreli i postali prijateljima. Dakle, u ovoj situaciji ne mogu biti posve nepristran, no, jamčim da je svaka tvrdnja i podatak koji ovdje iznosim – točan i lako provjerljiv čak i školarcu, recimo, iz Zažablja.
Dok sam bio gl. urednikom dr. Bagdasarov slobodno je pisao o temama koje je sam izabrao. Kad sam otišao iz Hrvatskoga slova (2010.), politika prema njemu se promijenila. Ubrzo je od uredništva dobio nalog da više ne smije pisati o temama vezanima uz generalnog sekretara i Institut, pa tako ni o krpeži od pravopisa navedene osovine i tako dalje. Naravno, suradnja je prekinuta, dr. Bagdasarov na to nije pristao.
No, nije poanta u prekidu suradnje, iako djelomično jest, već u tomu da je dr. Vidović u Hrvatskome slovu „zamijenio“ dr. Bagdasarova i dobio stalnu kolumnu (sic!). U kolumnama se, među ostalim, obračunavao sa onima koji su kritički, ne kritizerski, pisali o Institutovu pravopisu stasalom na osovini S. Goldstein – Ž. Jovanović – Ž. Jozić uspostavljenoj u doba mandata Zorana Milanovića. Osovina je i danas plenkovićevski operativna i radi dugoročno, misleći i na svoje nasljednike pravovjerne jezične i svake druge politike. Time je Slovo otvorio vrata glasnogovorniku narečene osovine, a zatvorio slobodnomislećima. Među ostalima, u kolumnama je dr. Vidović, potpuno znanstveno neutemeljeno Hrvoja Hitreca i mene nazvao prvom i drugom violinom. Dakle, nas jučer violinistima, a danas dr. Bagdasarova etiketira kritizerom i nametateljem ruskoga obrasca jezičnoga zakona.
Violinu ne znam svirati, koliko mi je poznato gospodin Hitrec takaj, ali znam da dr. Bagdasarov nije kritizer, već ozbiljan i marljiv znanstvenik, predan hrvatskome jeziku bez ostatka i bez sinekure. Zaključno, generalni sekretar IHJJ-a (i partija u cjelini) ne mora brinuti za budućnost njegova prijestolja, ako mu izmakne četvrti mandat.
Nenad Piskač/Hrvatsko nebo
