H. Hitrec/Sredinom svibnja, kada duhovi pobijenih Hrvata lebde nad nama u četveroredima

Svibanj ide još dalje

Vodeni val s neba, kišovit i hladan svibanjski tjedan, ljudi u kaputima, oštro proljeće nakon blage zime, pas u depresiji, mačak prati prognozu i frkće, više ga ni utakmice ne zanimaju. Navečer im pričam o slučaju hrvatskoga zoofila koji radi u Europskom parlamentu. Zgražaju se, loše spavaju. Ptice se zavukle pod strehu, samo jedna lijepa, mokra šojka prelijeće od stabla do stabla. O Bože, kako smo nepravedni prema kiši. Onoga dana kada kiše jednom zauvijek prestanu padati, bit će početak svršetka života na Zemlji.

U međuvremenu, radujmo se, nosimo kišobrane sa željeznim šiljcima koji se ne ubrajaju u hladno oružje i nisu prijetnja stabilnosti demokratske naše države, koja i inače nije izložena pretjeranim ugrozama, kaže SOA, čije je ovogodišnje izvješće mješavina soje i suncokreta, govori o ruskim agentima i sličnim umješačima u naš idiličan život, a jedino je zabrinjavajući spomen nekih paravojnih skupina, tek tako rečenih, a bez imena, prezimena i lokacije, što nas ostavlja u mraku neznanja pa nagađamo u kojemu se šumarku pripremaju i što snivaju, te ono najvažnije – kakav im je ideološki hintergrund, jel nose pištolje na desnom ili lijevom bedru, jesu li Hrvati, Jugoslaveni ili manjinci ili samo manijaci. Bez svih tih podataka SOA u tom segmentu izvješća htjela ili ne izaziva stanovitu nesigurnost. Ja sam, recimo, bojažljiv po prirodi pa se zadnjih dana osvrćem lijevo i desno, naprijed i natrag, čim vidim neku nabreklinu ispod kaputa čovjeka pored sebe mislim da nosi opaku napravu i bježim, kadli ono – dotični je samo debeo iliti pretilna osoba koja nikomu ne preti ni prijeti. Još nešto: s nostalgijom se sjećam jednog izvješća SOA-e prije nekoliko godina, u kojemu se tekstu spominjala nježna pojava skupina koje djeluju s velikosrpskih pozicija, ili četničkih, ne sjećam se više, što je vjerojatno ili sigurno izazvalo reakciju koalicijskih partnera i od tada se o tome nije čula ni riječ. Ili se ta družba primirila, ili se SOA smirila, ne zna se.

Nema u izvješću SOA-e ni trnjanskih kresova niti oni imaju veze s Trnjem, a ni s krijesovima, recimo ivanjskim, pa tako savski zvezdaši nisu procijenjeni kao velika opasnost, što i nisu, tek cmizdravci za vremenima kada su preodjeveni četnici hrabro oslobađali Zagreb, kokardaši tada već pod crvenom zvijezdom za koju njihovi današnji sljedbenici ne će biti kresnuti s četiri tisuće eura. Jer, nisu svi totalitarizmi isti, vele habulinci i slični, crvena je zvijezda simbol plemenitoga komunizma koji je nepravedno bačen u ropotarnicu, a osim toga predstavlja nam (htjeli bi oni reći) još jedinu krhku vezu s isto tako neprežaljenom Jugoslavijom, kao i kozaračko kolo.

U uvijek užarenim danima sredinom svibnja, kada duhovi pobijenih Hrvata lebde nad nama u četveroredima, jedan je znanstveni rad dolio ulje na vatru. Krijes je zapalila profesorica Mirjana Kasapović i sustavno, stručno, secirala ne samo propalu Jugoslaviju, nego i postjugoslavenske sablasti koje su se uvukle u razne hrvatske visokoškolske ustanove, udruge i kulturni život naš svagdanji. Užasnule se navedene i nenavedene agenture, vrisnuli tiskovni i portalni zatočnici (i zatočenici) jugoslavenske ideje, oni godinama njeguju kult mrtvog organizma koji kao država i društvo nikada i nije bio živ, tek nasiljem podboltana sablast s terorističkim zubima. A da su sadašnji postjugoslavenski nekrofili među nama i rade posao, nije neka novost. Sve ili gotovo sve što je gospođa Mirjana napisala, godinama i godinama se moglo naći na portalu HKV-a i osobito u Hrvatskim kronikama, da ne budem neskroman, ali se prešućivalo (pusti budale, nitko to ne čita), a Mirjana je dobila velik publicitet, i neka je. Njezino zbogom Jugoslaviji lijepa je i konačna osmrtnica odurnoj diktaturi u obje nakazne naddržave, ali i upozorenje o pokušajima nove jugoslavenske sinteze nalik onoj iz osamdesetih, u izvedbi „disidenata“ iz devedesetih, koji su pjevali „Jer ja ću se vratiti“ i napokon se zbilja vratili, budući da je lakše rovariti iznutra. Da SOA ima dostatnu širinu i samostalnost, trebala je u izvješću spomenuti i tu pojavu, koja, povijesno, također uvijek završava s paravojnim skupinama. Profesorica Kasapović ne ostaje na opisu pojave nego navodi i imena nositelja, takoreći, postjugoslavenskih studija, centara za mirovne studije koji unose nemir, raznih kuća ljudskih prava s jugoslavenskim podstanarima, documentarističke ekshibicije i slično. Ali i imena poput Dejana Jovića koji se uzdaje u mlade postjugoslavene (ajmo, mladi!), te kulturnih djelatnika i ostalih alatnika. Ono što je mene zabrinulo jest da se u tekstu spominje i Treći program Hrvatskoga radija. Baš me je štrecnulo, sjećam se (valjda davnoga) Trećeg uz koji su se uspavljivali literarni i ini ljepodusi. A što se u međuvremenu dogodilo zbilja ne znam jer ne slušam radio osim vijesti Prvog i to u vratolomnoj vožnji od sto na sat, ha. Znači, sugerira se da je Treći otišao dođavola, odnosno da s postjugoslavenskim vragom sadi tikve, što zahtijeva ekspertizu, ali i objašnjenje kako je do svega došlo i je li tako crno.

Nego, vratimo se voljenoj Jugoslaviji (no, ne mislim doista). Bila je neuspješna, a to je najmanje što se o njoj može reći. Bila je u obje svoje pojave velikosrpska tvorevina prikrivana plaštem jugoslavenstva, a jugoslavenska nacija nikada nije stvorena, niti je mogla biti. Zašto (između ostalog)? Zato što nije imala dušu. Ne prvi, vratio bih se u 19. stoljeće i francuskom filozofu Ernestu Renanu prema kojemu inače nemam simpatija, ali njegovo čuveno predavanje iz 1882. pod naslovom „Što je nacija“, daje odgovor. Otprilike: nije važna samo volja, veli Renan, nego nacija treba imati dušu. Dušu, da. Drugim riječima, nacija počiva na duhovnom principu. A između naroda stisnutih i zarobljenih u dozlaboga heterogenoj jugoslavenskoj državini nije postojala ama baš nikakva emocionalna, da ne kažem osjećajna veza, nikakav duhovni princip koji bi ju nosio na rukama. Plus različita povijest i kultura, jezik (jezici) pisma itd. I što je preostalo nego „amalgamiranje terorom“, čemu je prvenstveno stari državotvorni hrvatski narod pružao otpor, s manjim uspjesima i većim razdobljima šutljivosti koja se za režim pokazala opasnijom od galame. U svemu tomu – a vidim da idioti i danas ponavljaju tezu – velikosrpska je vladajuća klika u nabrijanim vremenima govorila: „A što se vi Hrvati bunite, pa vi ste izmislili jugoslavenstvo“, referirajući se na Ilirce. Što je potpuno pogrješno, jer su preporoditelji, vođe Hrvatskoga preporoda, imali hrvatski nacionalni program, koji je formuliran u Zahtijevanjima naroda 1848. A jesu li posegnuli za nepotrebnom mimikrijom i „Ilirima“, jesu u početku, a nakon sloma i Bachove diktature bilo je nekih koji su i opet koketirali ne s jugoslavenskom, nego južnoslavenskom idejom, kontra germanskom i ugarskom presezanju, a na jezikoslovnom nam polju dobrano zakomplicirali život.

Zanimljivo je, iz današnjega kuta, da su Srbijanci Hrvatima stalno zamjerali podilaženje „dekadentnom Zapadu“, što je Putinova mantra glede Ukrajine. Za istinu reći – osim što je nedvojbeno da je Hrvatska spadala (i spada) u europski kulturni i civilizacijski krug prije nego je voljom velikih sila prebačena u pandže istočne despocije – bila je i u tom krugu izvrgnuta imperijalizmima, ali je preživjela, ostala je živom njezina duša, povijesno pamćenje i škrinja privilegija koja nikada nije bila spaljena. Pa ćemo tako za dvije godine slaviti tisuću i stotu obljetnicu Hrvatskoga kraljevstva, nadam se dostojno. A dragi naši jugoslaveni postit će u svojim postjugoslavenskim nebulozama, još će se neko vrijeme batrgati, donositi deklaracije o zajedničkom jeziku i slične gluposti, a onda umrijeti, tužni i ogorčeni… Kad smo pri jeziku i glazbi idioti nam pokušavaju dokazati da je postjugoslavenstvo živo – primjerima „jugoslavenske muzike“ koju puše i mladi u Hrvatskoj, što jest neugodan fenomen, ali i jedino za što se klatež još može uhvatiti, osim povremenih incidenata filmskih i kazališnih. Svi ti koji mašu „muzikom“, odmah se i jezično deklariraju, jer im je riječ glazba nepoznata, što nas vodi u sredinu osamdesetih kada je u šuvarovskom jezičnom (propalom) udaru upravo ta riječ uvrštena među nacionalističke. Glazba. Vjerovali ili ne.

Idemo dalje. Da je druga Jugoslavija bila ne znam kako uspješna, što nije, ne bi mogla opstati jer nije stvorena na prirodan način, nego kao emanacija komunističke revolucije i zvjerstava „jugoslavenskih“ postrojba nad Hrvatima i muslimanima poglavito, stvorena nad masovnim grobnicama hrvatskih civila i vojnika, žena i djece, na genocidu nad hrvatskim narodom – genocidu koji se ni nakon toliko godina samostalnosti „vlasti“ ne usuđuju ili ne žele i formalno proglasiti (priznati) saborskim deklaracijom ili na druge načine. A to opet govori da su žalosni pobjednici u građanskom ratu četrdesetih i nadalje u sedlu, te otvaraju prostor tzv. ultraljevici da i danas luduje, ako ne s državne onda s lokalne razine, kao što vidimo da se spremaju promjene imena ulica i trgova.

Jest da je Hrvatski sabor i nadalje pokrovitelj „Bleiburga“, odnosno sjećanja na najveću hrvatsku tragediju u povijesti, jest da predsjednik Sabora i premijer prigodno izražavaju sućut i ne libe se govoriti o zločinima (Jandrović je bio detaljniji), ali je isto tako točno da osim počasnika, kojima je sada na čelu čvrsti Milan Kovač, nitko od njih ne pita o koruškoj odnosno austrijskoj licemjernoj parapovijesnoj intervenciji u svezi s hrvatskim grbom (nakon što je bleiburški tekst već izmijenjen), ili, što je isto tako sablazan, o zabrani okupljanja Hrvata (na privatnom zemljištu!), te je sve milostivo prepušteno tihoj misi na austrijskom teritoriju, a na hrvatskom masovnijoj u Macelju, gdje je govorio i zagrebački nadbiskup Kutleša, znatno blaži od onoga znamenitoga govora kardinala Bozanića na bleiburškom polju prije sada već dosta godina.

Da, svibanj je, tužan mjesec koji bi trebao biti slavlje procvata prirode i novoga života. Jedina je dobra vijest svečano proglašenje kraja pandemije, pokazne vježbe za neko buduće ili skoro discipliniranje nacije i nacija uopće, takoreći globalno. Maska na gubicu, ubod u meso, ne pitaj što je u šprici, šuti i ne lupaj. Ako umreš, nitko ne će pitati je li od covida ili od cjepiva. Tako se mogu ušpricati i ideje, tko nije za ne će dobiti propusnicu… Život ide dalje, vidimo se u sljedećoj pošasti koja jednostavno mora doći nakon što su farmaceutske korporacije shvatile kakvo je to blago, kako se njihovo bogatstvo enormno povećalo, ma tko šljivi sirupe za kašalj. Dajte nam još jednu pandemiju, ne mora biti šišmiš, može i ptica, svinja ili krava, viču oni. Samo da bude.

Što se još zbilo? Hod za život u nekoliko hrvatskih gradova. Osobno ne ulazim u etičke dvojbe, nego posežem za jednostavnom matematikom, ne prvi put: jedan plus jedan je dva (ne uvijek, ali u načelu), jedno tijelo plus još jedno tijelo su dva tijela. Dva srca. Dvije duše.

I dok smo mi prebirali po teškim temama, u gradu Beatlesa odigravao se glazbeni ah sajam nazvan Eurosongom. Gledajući pofarbani tehnološki cirkus, pomislio sam kako bi bilo da nema svih tih svjetlosnih efekata, gibanja, padanja, ležanja i ordinarne gimnastike, kako bi bilo da je pjevač )pjevačica) sam na sceni, može i uz pratnju, pa da se usredotočimo na glazbu, na pjevača, na tekst. Ali ne, sva ta popratna kompaserija pojela je glazbu, koja se ionako rijetko pojavljivala, nezapamtljiva. Hrvatski predstavnici, Let 3, razumjeli su novi duh Eurosonga, pa rekli – kad je bal, nek je bal, idemo pretjerati do daske, i pogodili, stekli simpatije publike koja baš i nije sve razumjela, to više što su letovci pjevali na hrvatskom, čast. Ušli u finale, u finalu im je prijetilo posljednje mjesto, ali ih je spasila ta ista publika, pa su završili na trinaestom. Od žirija nisu dobili gotovo ništa, što je sramotno. Uostalom, opet se vidjela stara boljka takvoga žiriranja koje je oduvijek bilo regionalno (ja tebi, ti meni), ovom prilikom ne samo u skandinavskom, nego i u „postjugoslavenskom“glasovanju. Još nešto: nije točno da Rusi nisu sudjelovali, jesu, ali na putinovski način – udarili raketama po galicijskomTernopilu i ubili nekoliko ljudi. Važno je sudjelovati.

Knjiga Srećka Ilića

Ugledni zagrebački odvjetnik Srećko Ilić predstavit će zainteresiranoj javnosti svoju knjigu Verbalni i ini delikti u Titovom režimu. Zanimljiv je datum promocije – 25. svibnja (19 sati, u Branimir centru).

Hrvoje Hitrec

hkv.hr / Hrvatsko nebo