Razgovor s D. Pešordom : Plenkovićevo inzistiranje na centrizmu zapravo je inzistiranje na ideološkoj besadržajnosti

Razgovor s kolumnistom i književnikom dr. sc. Damirom Pešordom

Najudarnija vijest posljednjih dana svakako je ona kako će HDZ na kraju koalirati s HNS-om. Kako komentirate tu koaliciju, a posebno činjenicu da je predsjedništvo HDZ-a jednoglasno donijelo odluku o suradnji s HNS-om?

Iako se o koaliciji dugo govorilo, nisam očekivao da će do nje doći. Nisam pri tomu računao na dosljednost uvijek jednoglasnog Predsjedništva HDZ-a nego HNS-a. Koliko god da ta družina bila pragmatična i lakoma, računao sam na njihovu averziju prema tri mrska slova. Međutim, pokazalo se da je zov vlasti i sinekura kudikamo jači od uvjerenja, pa i nepatvorene mržnje.

Je li Plenković – kao što ističu neki komentatori – koaliranjem sa strankom Vesne Pusić ipak otišao predaleko s politikom „inkluzivnosti“?

Razvikana Plenković-Stierova inkluzivnost važi samo za ono što dolazi s lijeva, za ono s desna ni Sanaderov HDZ nije bio zatvoreniji i tvrđi od Plenkovićeva HDZ-a. Toliko zatvoren i tvrd da će uskoro, čini se, i Stier postati neuključiv. Stoga je, koalirajući s HNS-om, HDZ možda otišao predaleko, ali ne i Andrej Plenković. Koliko je poznato, on je uvijek bio blizak s Vesnom Pusić.

U jednoj kolumni povukli ste paralelu između sadašnjeg vremena i onog u kojemu je Hrvatskom upravljao Ivo Sanader?

Paralela se nameće sama od sebe. Što, naravno, ne znači da su Plenković i Sanader jednaki niti da će njihove političke sudbine biti jednake. Uostalom, Sanader je završio u zatvoru, a Plenković će karijeru vjerojatno nastaviti u okviru EU. Naravno, ako EU opstane. Međutim, ima jedna bitna razlika između Sanaderova vremena i sadašnjeg, Plenkovićeva, vremena.

U vrijeme Sanaderove vlasti jednostavno nije bilo moguće oformiti snažnu suverenističku opoziciju jer obećanje o članstvu u EU, koje će sve naše probleme kao rukom odnijeti, bilo previše zavodljivo. Danas je vrijeme otrježnjenja te se prostor za domoljubnu alternativu otvara. Više je kandidata na hrvatskoj političkoj sceni za popunjavanje tog prostora: nova stranka Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića, političke grupacije proistekle iz katoličkog aktivizma, poput stranke Hrast, grupacije Željke Markić itd., eventualno oporavljeni pravaši pod vodstvom Karla Starčevića… Tu je, naravno, i Most, ali još nije jasno u kojem će smjeru ta grupacija krenuti. I hoće li uopće nekamo krenuti ili će ustati zarobljen u stanju buntovništva radi buntovništva.

Neki analitičari ističu kako će koalicija s HNS-om dugoročno ozbiljno naštetiti HDZ-u. No, oni kao da zaboravljaju da su birači progutali i mnogo veće knedle poput, primjerice, suradnje s Pupovcem i Stanimirovićem. Možemo li, nakon svih godina, kod HDZ-ovih stranačkih vojnika i dijela birača primijetiti svojevrsne psihopatološke crte koje upućuju na to da im je stranka važnija od države?

Pitanje je što je današnji HDZ, je li to još uvijek stranka pod čijim je vodstvom izborena samostalnost? Bojim se da nije. Plenkovićevo inzistiranje na centrizmu zapravo je inzistiranje na ideološkoj besadržajnosti. Vrhunac kretanja u tom smjeru bit će ”velika koalicija”, tada će se Plenković moći pohvaliti da je uveo Hrvatsku u postideologijsku eru i konačno zatvorio rasprave o ”ustašama” i ”partizanima”.

U svakom slučaju, čini mi se da se ovim najnovijim pomicanjem HDZ odmaknuo od svojih izvora te je na putu da postane samo još jedna stranka, a prestane biti simbol. Sličan je to proces onomu koji se dogodio velikim hrvatskim povijesnim strankama, Hrvatskoj seljačkoj stranci i pravašima.

HDZ je – ističu neki – resor obrazovanja „isporučio“ u ruke HNS-u, čiji je stranački vrh potpuno na tragu jokićevskih revolucionarnih eksperimenata, a područje kulture je nakon Hasanbegovića vraćeno u krilo majke ljevice. Nisu ili upravo ova dva područja pokazatelj kako HDZ zapravo ništa suštinski ne će promijeniti?

Da, upravo to, isporučio! Odustajanjem od kulture i obrazovanja onaj dio HDZ-ova vodstva koji se busa u domoljubna prsa pokazao se licemjernim. Ali i kratkovidnim. Naime, upravo ta dva resora oblikuju budućnost, pa tako i društvenu i političku prevlast u budućnosti. Uostalom, Karamarko je i bio onoliko medijski napadan i konačno odstranjen iz političkog života zato što je imao namjeru uistinu ovladati tim resorima i uskladiti ih s hrvatskim nacionalnim interesima.

HDZ se je, kao i u doba Sanadera, odrekao desnice i skrenuo u „centrističke“ vode, u kojima se počesto pronađe lijevog sadržaja. Otvara li se time prostor za kreiranje nove desne snage na političkoj sceni?

Mislim da sam na to pitanje dobrim dijelom već odgovorio. Možda samo još da dometnem kako će tuzemna politička scena u velikoj mjeri ovisiti od stanja u Europi. Moja je procjena da će se sukob između zagovaratelja EU kao jedinstvene države i zagovaratelja EU kao zajednice suverenih država nastaviti, te će i ”kreiranje nove desne snage” uvelike ovisiti od tih europskih kretanja.

Davor Dijanović/HKV/http://www.hkv.hr/razgovori/Hrvatsko nebo