Damir Pešorda: Hormonalni problemi ili nešto puno ozbiljnije
Vrijeme:5 min, 9 sec
Uglavnom sam uspješno izbjegavao pisati o muškarcima koji kleče na trgovima naših gradova. Nisam se ni potrudio podrobnije proučiti njihove nakane i razloge, no simpatičnom mi se učinio taj pokušaj reafirmacije muške molitve jer, istini za volju, dugo već u crkvama na misi veliku većinu čine žene. Također valja primijetiti da su u okviru katoličkog aktivizma muškarci koji kleče učinili moderan i hrabar iskorak učinivši svoju vjeru vidljivom u javnosti. Fascinantno je kako su muškarci koji kleče i mole – ne rekavši ni riječ mimo toga – uspjeli isprovocirati tako žučne reakcije medija i dijela javnosti. Krešimir Macan, onaj Kopal i slični ”crni labudovi” dali bi cjelogodišnju zaradu od Hrvatskih šuma, voda ili čega već za otkrivanje tajne tako uspješnog piara.
Muškarci koji kleče posebno uznemiravaju Predraga Matića Freda. Nije mu teško iz Bruxellesa potegnuti u Zagreb na prosvjed. Ove subote je šeretski, onako kako to samo on zna, prokomentirao akciju muškaraca koji kleče: ”Ako imaš hormonalnih problema – postoji izraz koji se zove masturbiranje. Moraju i to znati, ali njihovi organizatori su protiv toga. Moraju naći načine da obuzdaju svoje hormone.” Zakučast je Fredov način razmišljanja, a metaforika nevjerojatno siromašna. On sve o čemu govori na neki način uspije povezati s dvije-tri radnje o kojima pristojni ljudi u javnosti ne govore, a sve svoje metafore ograničiti na prostor od pupka do šupka. Tako je svojedobno, htijući se narugati Hrvatskom tjedniku – rekao kako on njemu može poslužiti samo za stražnjicu obrisati. U međuvremenu se dokopao Bruxellesa pa je tamo valjda otkrio i toalet papir. Najdraže mu je ipak praznosloviti o masturbaciji. Tako je 2020. polemizirajući sa Željkom Markić o poljskom zakonu o pobačaju izjavio: ”Znate, ja se volim ponekad i grubo izražavati, ali po stavovima kakve ima gospođa Željka Markić, ja kad masturbiram, šta sam ja ratni zločinac onda?” Nisi, Frede, nisi, ali da si Poratni Veliki Masturbator, fakat jesi!
No, potražimo li pravi razlog tolike averzije prema muškarcima koji kleče – jer teško je vjerovati da se itko uistinu boji kako će prezreni ”klečavci” vratiti muško-ženske odnose na srednjovjekovne postavke ili neovlašteno upadati u ”pipice-slobodice” – lako ćemo doći do zaključka da mrzitelje klečitelja na akciju potiče nešto sasvim drugo, a to drugo možda najbolje definira jedan od transparenta protuprosvjednika: ”BEZ BOGA, BEZ GOSPODARA”. Ovdje je riječ o starom ratu protiv jednog koncepta svijeta s Bogom u središtu, dok je takozvana briga za ženska prava i slobodu pipice (za čije porobljavanje, usput budi rečeno, sudeći po nevoljnim nositeljicama prpošnih transparenata ionako nitko nije pretjerano zainteresiran) tek alat u toj borbi.
Ne da mi se sada na dugo i na široko objašnjavati kako istinsku i smislenu slobodu možemo ostvariti tek s vjerom u Boga i kako onaj tko ne prihvaća Boga za gospodara, podložan biva mnoštvu nedostojnih gospodara, od kojekakve fukare do Lucifera samog. Naravno, moguća je i sloboda utemeljena na Russsellovom ili Camusjevom herojskom humanističkom nihilizmu, ali praksa je baš i ne potvrđuje, dok junačkih svetaca čak ni u ovim nejunačkim vremenima ne nedostaje. Ukratko, sve se svodi na drevnu borbu dvaju principa, neću dalje da ne bih, grešna mi duša, zapao u manihejstvo… Uostalom, prorok suvremenih naprednjaka, onaj žgoljavi muškoljub, sve je opisao u knjizi Homo Deus. Obogotvorimo li čovjeka ovo obilje danas samorazumljivih sloboda koje je kršćanski čovjek kroz povijest izborio, raspršit će se kao mjehur od sapunice, a infantilni surferi nepostojećim svjetovima čudit će se što ih to odjednom snađe dok čuđenje ne smijeni užas. Brzo, vrlo brzo.
Zanimljivo je međutim da ni u Crkvi nisu na čisto s muškarcima koji kleče. Tako su mediji slavodobitno objavili da se, eto, pojavio i ”prvi svećenik koji je javno prozvao klečavce’‘. Riječ je varaždinskom biskupu Boži Radošu koji je, kako prenose mediji, na Čistu srijedu za molitvu kazao da se ne treba odvijati “na javnim mjestima, po trgovima…”, jer to “nije manifestacija pred drugima… samo zato da nas ljudi vide”. Uzalud su iz Biskupije kasnije objašnjavali da je biskupova propovijed vezana uz ulomak iz Evanđelja koji je taj dan čitan na misi i da se nipošto ne odnosi na muškarce koji kleče, mediji su se dočepali svog junaka iz crkvenih redova i ne misle ga tako lako ispustiti. Na žalost ni sam Radoš nije bio određen kada ga se izravno pitalo za mišljenje o muškarcima koji kleče. Novinaru Darku Pavičiću odgovorio je: ”A svoje mišljenje o tome (krunici na Trgu – op. D. P.) nisam izrekao, jer ne poznajem potpuno fenomen, a nije niti mjesto gdje bi se o tome trebalo govoriti sa oltara.” Malo je čudno da prelati nemaju mišljenje o događanjima unutar crkve koju vode, a Fred Matić i Rada Borić imaju!
Konačno, što se citiranja Evanđelja tiče – kako reče Slavko Štimac u Vuku samotnjaku – ”Piše Mile, ali piše i Hund.” Naime, ima taj dio: ”Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskrižjima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.” Međutim, ima i onaj dio u kojem se kaže: “Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.” A potezanje farizeja argument je to s kojim bi prelati trebali iznimno obzirno baratati jer su ulozi farizeja u suvremenom društvu upravo oni najbliži.
Za kraj još notica o antijunaku ove kolumne ljevorukom, znate već, Fredu Matiću. Ta nevesela storija govori u prolog tomu da svijet nezaustavljivu klizi u ”idiokraciju” kako se predviđa u istoimenom filmu Mikea Judgea. Veći dio dvadesetog stoljeća hrvatsku je intelektualnu ljevicu reprezentirao Miroslav Krleža, naslijedio ga je Predrag Matvejević, a u dvadeset prvom stoljeću smo spali na Predraga Matića, zoran primjer devolucije lijeve misli u Hrvatskoj. Neki će se možda pobuniti reći da im podmećem jer tu su još Dežulović, Tomić, Jupa i ta ekipa, ali – iskreno – ne ‘š ti razlike.
Damir Pešorda, Hrvatski tjednik, Hrvatsko nebo
