M. M. Letica: Kako objasniti diletantima da čakavski nije jezik, nego narječje hrvatskoga jezika

Iako je o temi „čakavskog jezika“ na Hrvatskom nebu već objavljeno nekoliko preuzetih članaka i naših objašnjenja, objavljujemo sada i ovaj dvodijelni tekst koji nam je poslao njegov autor Marito Mihovil Letica. U njemu su svakomu razumljivo, stručno, egzaktno i na konkretnim primjerima razjašnjena značenja lingvističkih pojmova kao što su jezik, narječja, dijalekti, govori, standardni hrvatski jezik, ustavna odrednica, jezični separatizam i to kako se jezik nazivao u dokumentima i književnim djelima na čakavskom narječju odnosno na toj inačici hrvatskoga jezika još od 14. stoljeća naovamo. 

Nedavno se prisjetih misli velikoga Lava Nikolajeviča Tolstoja: „Kojekako se odnositi prema jeziku znači i misliti kojekako: netočno, približno, neistinito.“ To mi je izronilo iz sjećanja kada pročitah članak „Čakavski službeno priznat kao jezik“, objavljen 30. siječnja na portalu „Rijeka danas“ (https://www.rijekadanas.com/cakavski-sluzbeno-priznat-kao-jezik/). Premda je sadržaj teksta potpuni promašaj, hitac „u ništa“, naslov mu je – izmakavši namjeri njegova sastavljača – prilično pogođen. Naime, ovdje veznik „kao“ izražava prividnost ili približnost: označuje slično, a ne imenuje isto. („Sve je mutno / kao, kao kakao“, riječi su iz pjesme „Kao kakao“ glasovite makedonske skupine „Leb i sol“.)

Autor potpisan kao Marin Tudor pokazuje nepoznavanje osnovnih jezikoslovnih pojmova, ali i zavidno umijeće nelogičnoga zaključivanja i upadanja u proturječja sa samim sobom. U novinama i na portalima može se danas zaista pročitati svašta, no ipak se rijetko susreće takvo priprosto naklapanje koje združuje preuzetnost i nesuvislost. Krenimo redom kroz taj nered.

„Čakavski jezik“ kao službeni

„Čakavica je 2020. godine, bez puno pompe i od naših medija potpuno nezapaženo, postala jezik priznat službenim putem od glavne međunarodne akademske organizacije koja se brine o klasifikaciji svih jezika čovječanstva“, napisao je autor Tudor i dometnuo: „O potrebi da se ovjekovječi čakavski kao jedan od jezika našeg svijeta dosjetio se američki profesor lingvistike sa prestižnog University of California, Kirk Miller, u akademskom svijetu poznat kao uspješan ′field linguist′ zaslužan za istraživanje i popularizaciju manje poznatih jezika čovječanstva. / Uvidjevši da se nitko nije sjetio klasificirati i identificirati čakavski kao službeni jezik, Miller je sam odlučio poslati marljivo smišljen i napisan zahtjev 2. rujna 2019. godine […]“.

Citirao sam doslovno, ne razaznajući štošta u toj sintaktičkoj nezgrapnosti i semantičkoj zbrkanosti. Što znači ili na što smjera izričaj „ovjekovječiti čakavski kao jedan od jezika našeg svijeta“? Zar je čakavština čekala jednog američkog profesora da joj priskrbi vjekovječnost? Nadalje, gospodin Tudor kaže da je profesor Miller uvidio potrebu „klasificirati i identificirati čakavski kao službeni jezik“, zato što se to nitko nije sjetio prije njega.

Primjećujem da je pohvalno to što se ljudi nisu sjetili činiti ekshibicionističke bedastoće te pitam: Što znači izričaj „čakavski kao službeni jezik“? Je li službenima postalo svih šest, umnogome različitih, čakavskih dijalekata? Primjerice, hoće li se lastovski čakavski kao službeni smjeti primjenjivati među čakavcima u jugozapadnoj Istri? Nadalje, znači li to da će se na čakavštini pisati zakoni, da će u čakavskim krajevima postati jezik administracije, obrazovanih ustanova, da će se nametnuti u pisanim i elektroničkim medijima istisnuvši hrvatski standardni jezik izgrađen na (novo)štokavskoj osnovici? Ako poznajemo odnos standardnoga jezika i funkcionalnih stilova, onda nam je jasno da čakavštini, kao i kajkavštini, ima mjesta ne samo u razgovornome funkcionalnom stilu nego i književnoumjetničkome. Svake se godine u Hrvatskoj otisne mnoštvo književnih djela na čakavštini i kajkavštini – to nam valja njegovati i poticati.

Autorove nevolje s logikom

Gospodin Tudor podastire još jednu, kako kaže, zanimljivost: da je profesor Miller „jedan dio svog zahtjeva utemeljio i na prijašnjem zahtjevu glavne udruge govornika kajkavskog jezika, koja je već 2014. godine uspjela izboriti priznanje kajkavskog kao samostalnog jezika. ′SIL international′ je tada kajkavskom priznala status samostalnog jezika, ali samo u onom književnom obliku koji se koristio u razdoblju od 16. do 19. stoljeća i u nekim djelima iz 20. stoljeća.“ Tako reče Tudor, iz čega proizlazi da danas, u 21. stoljeću, kajkavština više nema status samostalnoga jezika. Ali to našeg autora ne priječi da nakon nekoliko rečenica piše o budućnosti „kajkavskog jezika“. Citiram:

„Zanimljivo je da će ova odluka zapravo biti jako korisna i za budućnost kajkavskog jezika, jer će kajkavci moći pokrenuti ubrzanu provjeru statusa svoga jezika upravo na temelju recentnog postignuća čakavskog jezika, i za očekivati je da će i tom našem hrvatskom jeziku biti u dosta kratkom roku priznat status živog jezika.“

Uh! Od izričaja „na temelju recentnog postignuća čakavskog jezika“ jednostavno počnu iskakati osigurači u misaonome postrojenju razumna čeljadeta, ali važnijim se nadaje uvidjeti nešto drugo, a to je dio rečenice „… da će i tom našem hrvatskom jeziku…“ (?!). Kako sad to? Više je puta gospodin Tudor istaknuo da su čakavština i kajkavština priznati kao „samostalni jezici“, a zatim implicitno veli da je riječ o hrvatskome jeziku, to jest njegovim sastavnicama. Iz toga proizlazi da nisu samostalni, a na pitanje jesu li čakavština i kajkavština uopće jezici, odgovorit ću argumentirano i višeaspektno u nastavku članka.

Ne mogu u ovome diskursu otkloniti Vladana Desnicu i njegovu maestralno napisanu defabulativnu prozu „Proljeća Ivana Galeba“ (prema mišljenjima mnogih, riječ je o jednome od najboljih hrvatskih romana druge polovice 20. stoljeća). Autor u XXIV. poglavlju razmatra o filozofiji i logici, iracionalnosti i samoobmani te kaže kako „panički zazire“ te se „mitski, preuveličano boji“ da mu tkogod ne dobaci kako je nedosljedan i u kontradikciji sa samim sobom: „Kad mi kažu da je sve ono što govorim ludo, apsurdno, puko bulažnjenje – to mi toliko ne imponuje. Ali ako mi kažu da je to bulažnjenje samo sa sobom u protuslovlju, samo sebi nedosljedno – e, priznajem, od toga strašno trpim, toga se strašno bojim.“

Toga se naš autor Tudor, sudeći po napisanome, ne boji. Stoga mu riječi i tvrdnje ulijeću u protuslovlja i u njih se kobno zapliću oskudno prosvijetljene logičnim umovanjem; zalijeću se kano inćuni osvijetljeni feralima dok bez bojazni i straha Božjega srljaju u otežalu „mrižu“ ispod „svićarica“ u kojima „rabotaju“ neki naši hrvatski ribari što govore, time i „beštimaju“, pretežito čakavski.

Ne možemo zanemariti još jedno pitanje: Kako to da je proglašenje čakavštine jezikom – što je, kako čitamo u članku, „epohalni događaj“ i to „na globalnoj razini“ – ostalo u Hrvatskoj nepoznato gotovo tri godine i za nj doznajemo tek koncem siječnja 2023. iz pisanja jednoga slabo utjecajnoga regionalnog portala?

Višeznačnost pojma „jezik“

Vrnimo se američkomu profesoru Kirku Milleru s, kako Marin Tudor ističe, „prestižnog University of California“. Tamošnji profesori ne bi znali, u najvećemu broju slučajeva, na karti Hrvatske pronaći Hrvatsku. Profesor Miller kao dobar jezikoslovac treba uzimati u obzir i zemljopis i povijest književnosti, a navlastito filozofiju jezika, bez koje su lingvistički uvidi bezuporišni i manjkavi, a mnogokad i posve pogrješni.

Evo nas napokon pred pitanjem: Jesu li čakavština i kajkavština doista jezici? Odgovor ne može biti jednostavan i jednoznačan jer je pojam „jezik“ višeznačan odnosno semantički metaforičan. Primijetimo da u sintagmama „hrvatski jezik“, „komiški jezik“, „bednjanski jezik“, „jezik ptica“, „jezik dupina“, „jezik matematike“, „programski jezik“, „jezik arhitekture“, „jezik mode“…, riječ „jezik“ ne znači isto, nego slično. Stoga za grčku riječ „analogija“ imamo hrvatsku jednakovrijednicu „sličnoznačnost“. Analogija je, u aristotelovsko-skolastičkoj filozofskoj tradiciji, „neslučajna višeznačnost“, prediciranje istoga termina različitim objektima tako da mu je značenje jednim dijelom podudarno, drugim dijelom različito.

K tome se valja prisjetiti frankofonoga švicarskog lingvista Ferdinanda de Saussurea, koji riječ „langage“ razumijeva kao (čovjekovu) jezičnu djelatnost, funkciju govora, koja se dijeli na „langue“, jezik shvaćen kao sustav, i na „parole“, govor kao jezični čin, govornu ili živu riječ. Prema takvome jezikoslovnom strukturalizmu, čakavština i kajkavština bivaju jezicima. Ali slijedom istih kriterija jezici su i nešto kao primjerice „zagorski jezik“, „dalmatinski jezik“ i „slavonski jezik“ (koliko god heterogeni bili), a nastavimo li usitnjavati, atomizirati, možemo govoriti i o bednjanskom, našičkom, plitvičkojezerskom, komiškom i inim jezicima (shvaćenima kao govor).

Potrebno se pozvati i na filozofiju jezika Ludwiga Wittgensteina, koji govoraše da je glavni izvor nesporazuma u tome što nismo s dovoljnom jasnoćom definirali pojmove o kojima govorimo i uz to „ne razumijemo logiku našega jezika“ („Tractatus logico-philosophicus“) te što nam „uporaba naših riječi nije pregledna“ („Filozofska istraživanja“).

Čakavski pisci ne poznavahu riječ „čakavski“

Aktivisti i borci lingvističkoga lokalpatriotizma upinju se dokazati da njihov govor nije ni dijalekt ni narječje, nego nešto znatno više i vrjednije – jezik. Nije toliko problem u njihovoj želji koliko u njezinoj neutemeljenosti i promašenoj argumentaciji. Primjerice, mnogo i premnogo puta pročitah da spjev „Judita“ Marka Marulića nije na narječju, nego na čakavskome jeziku. Također i „Planine“ Petra Zoranića, prvi hrvatski roman. Spomenuta djela doista su napisana na jeziku, ali ne nazivahu ga čakavskim.

Kako Splićanin Marulić i Zadranin Zoranić u 16. stoljeću nazivaju svoj jezik? Marul već na naslovnici „Judite“ ističe da je „u versih harvacki složena“, a na koncu spjȇva slavi „slovinjska“ slova. Zoranićeva „vila Harvatica“ u „Planinama“ prjekorava: „Ah, nepomnjo i nehaju jazika harvackoga!“ K tome valja reći da u ovim čakavskim djelima ima znatan broj štokavizama i kajkavizama. Primjerice, Marul namjesto „nič“ rabi „ništar“: „Ništar se ne bojte“. U njegovoj „Juditi“ još je više kajkavskih riječi, primjerice „vekši“ u značenju „veći“: „Tko ste da ćete moć Božju iskusiti / ter svim vekšu nemoć, vekši gnjiv naditi?“ A u Zoranićevim se „Planinama“ neki rečenični dijelovi iskazuju neobično bliskima kajkavskim idiomima, primjerice: „… jedan najmanjši dil izreći nis mogal“.

Zanimljivo je spomenuti da čakavskih elemenata ima i u hrvatskih pisaca iz Dubrovnika. Tako je petrarkist Šiško Menčetić, suvremenik Marulov, jednu pjesmu, koja se nahodi u „Ranjininu zborniku“, naslovio „Zač skrivaš svoj obraz od mene, cvite moj?“, gdjeno je čakavsko „zač“ namjesto štokavskoga „zašto“, k tome u riječi „cvit“ prepoznajemo ikavski refleks glasa „jat“, što u starih Dubrovčana bijaše vrlo česta pojava. A kajkavski pisci iz 16. stoljeća, primjerice Ivan (Ivanuš) Pergošić i Antun Vramec, rabili su brojne štokavke riječi, uz njih i čakavske, primjerice štokavsko „zašto“ namjesto „zakaj“ i čakavsko „nič“ u značenju „ništa“.

Vidimo da su se štokavština, čakavština i kajkavština stoljećima susretale i prožimale, pretakale i prestilizirale gradeći jedan i jedinstveni trojedni jezik – hrvatski.

K tome treba jasno reći da je izlišno u djelima starih čakavskih pisaca tražiti imenicu „čakavac“ i pridjev „čakavski“ – jer ih ne ćemo naći. Te su im riječi bile nepoznate. Jer nisu postojale. Prema dostupnim podatcima, izraz „čakavac“ prvi je put zapisao 1728. u svojemu rječniku Ardelio Della Bella, hrvatski leksikograf talijanskoga podrijetla, isusovac. A zatim na početku 19. stoljeća leksikograf Joakim Stulić (Stulli), franjevac iz Dubrovnika. Godine 1843. piše Antun Mažuranić studiju o „Vinodolskome zakoniku“ i u tom je Mažuranićevu tekstu prvi put zabilježen pridjev „čakavski“.

Slično je i s pridjevom „kajkavski“. Ne nahodi se ni u rječniku koji je Juraj Habdelić, isusovac rodom iz Turopolja, objavio 1670., ni u rječniku lepoglavskoga pavlina Ivana Belostenca, napisana u drugoj polovici 17. stoljeća (objelodanjena postumno, tek 1740. godine). Prema Akademijinu rječniku, prvi je riječ „kajkavac“ koncem 19. stoljeća uporabio jezikoslovac Đuro Daničić, koji je živio i umro u Zagrebu, a rođen je u srpskoj obitelji u Novome Sadu kao Đorđe Popović.

Potrebno je spomenuti još neke kajkavske književnike i jezikoslovce. Sjetimo se samo djela „Jeremijaš nad horvatskoga orsaga zrušenjem narekujuči“, nastaloga oko 1800., autora Tituša Brezovačkoga, pavlina pa dijecezanskoga svećenika. Brezovački je hrvatski pisao ne samo na materinskoj kajkavštini nego i na štokavštini, anticipirajući dolazak hrvatskoga narodnog preporoda koji će nastupiti tridesetak godina nakon Tituševe smrti. Svakako je zanimljiv i drukčije usmjereni Ignac Kristijanović, svećenik i pisac, gorljivi kajkavac koji se do smrti opirao uvođenju štokavštine. Objavio je 1837. kajkavsku gramatiku naslovljenu „Grammatik der kroatischen Mundart“, iz čega je razvidno da je i on kajkavštinu nazivao hrvatskim imenom.

Čakavski kao „međunarodni jezik“

A danas – kada imao samostalnu hrvatsku državu te je hrvatski jezik jedan od službenih u Europskoj uniji – neki jezičari (među njima i neobrazovani diletanti), književnici i novinari smatraju da bolje znaju kojim su jezikom pisali stari čakavski i kajkavski pisci i jezikoslovci nego što su oni znali. Time takvi ovodobni smutljivci – utječući se anakronističkim zaključcima i tendencioznim pojmovnim preslagivanjima – pokazuju ne samo žalosnu aktivističku preuzetnost nego i stanoviti deficit intelektualne ozbiljnosti. Uz to zabacuju činjenicu da nema ni jednoga jezika u Europi i svijetu koji se zove po upitno-odnosnoj zamjenici. U tome se smislu „čakavski jezik“ i „kajkavski jezik“ iskazuju izgredima i uljezima.

Svjedočimo jedva zamislivim nesuvislostima. Tako Marin Tudor kaže: „Čakavski je čak u nekom smislu međunarodni jezik, jer se govori u Hrvatskoj i u još četiri države članice Europske Zajednice (u Sloveniji, Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj)“. Možemo i zanemariti okolnost da Europska zajednica ne postoji već 30 godina, nego je riječ o Europskoj uniji (malim početnim slovom pišemo „unija“ jer je to, još uvijek, unija neovisnih država, a ne jedna nad-država), ali trebamo se kritički osvrnuti na tvrdnju da je čakavski jezik „međunarodni“ jer ga govore Hrvati u susjednim zemljama, a to su ponajvećma gradišćanski Hrvati. Time autor pokazuje da ne poznaje pravo značenje riječi „međunarodni“: ′koji se tiče odnosa među narodima′ ili ′koji je zajednički za više naroda′. A gradišćanski Hrvati nisu više naroda, nego jedan narod – hrvatski. O tome jezikoslovka prof. dr. Sanja Vulić s Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu kaže:

„Jezik za koji neki danas nameću naziv ′čakavski′ nije se tako nazivao, što pokazuje primjer zapadnougarskih Hrvata, kasnije nazvanih ′gradišćanski Hrvati′. Otprilike 90 posto njihovih govora pripada čakavskomu narječju, ali Hrvati u Gradišću za sebe kažu da govore ′po hrvacku′, jer su tako naučili od svojih predaka. Pojam ′čakavski′ im je tuđ, osim pojedinim intelektualcima koji su ga naučili u Hrvatskoj“ (https://www.hrstud.unizg.hr/obavijesti?@=21gm1).

Cjelovitost i lijepost trojednoga hrvatskog jezika

U Tudorovu je članku i ovo: „Čakavski i kajkavski se odavno u međunarodnom svijetu lingvističke nauke smatraju jezicima, a ne puka narječja hrvatskog standardnog jezika, to jest štokavskog hrvatskog jezika.“ Iz toga se također vidi autorovo nepoznavanje logičkih odnosa među pojmovima, konkretno podređenosti ili subordinacije. Čakavština i kajkavština jesu narječja hrvatskoga jezika, a ne hrvatskoga standardnog jezika. Naime, pojam „hrvatski jezik“ nadređen je pojmu „hrvatski standardni jezik“. Hrvatski jezik jest sustav i tim su nazivom obuhvaćeni svi njegovi ostvaraji (govoreni i zapisani) od najranijega doba do danas (dijakronijska protega) i na svim područjima, to jest mjestima, krajevima, zemljama i kontinentima gdje žive govornici hrvatskoga (sinkronijska protega). Hrvatski se jezik sastoji od standardnoga jezika, mjesnih govora (dijalekata i narječja, pri čemu najmanje dva dijalekta tvore narječje; ne samo čakavsko i kajkavsko nego i štokavsko narječje) te gradskih govora (kojima pripadaju razni žargoni odnosno slengovi). U jeziku, konkretno hrvatskome, progovara iskustvo svijeta. (Po začudnoj i uvrnutoj Tudorovoj logici, mogli bismo i za hrvatski reći da je „međunarodni jezik“ jer ima govornike u više desetaka država svijeta.)

Zaključno treba reći kako postoje snažne tendencije da se hrvatski jezik s jedne strane prikaže dijelom nekakvoga zajedničkog (post)jugoslavenskog „policentričnog“ ili „pluricentričnog“ jezika, „bosansko-hrvatsko-srpskoga“ – s druge strane nastoje hrvatski jezik separatistički razbiti na mnoštvo jezika. I jednim i drugim nastojanjima imamo se odlučno suprotstaviti. Zato nam je, uz ostalo, potreban zakon o hrvatskome jeziku.

Braniti nam se činjenicama, odnosno istinom. I njome oboružani odlučno napadati neprijatelje hrvatskoga jezika. Prisjetimo se da veleumni Hegel reče: „Istina je cjelina“ („Das Wahre ist das Ganze“). Budući da hrvatski jezik nije i ne može biti cjelovit bez svoje čakavske i kajkavske sastavnice, potrebno je (novo)štokavski standard obogaćivati, difuzno i dozirano, jezičnim blagom naših čakavaca i kajkavaca. To nam je dar i zadatak u ljepoti istine o jeziku. Samo se tako jezik hrvatski može vratiti samomu sebi, trojednoj bîti i naravi, bogatstvu u sebi pohranjenih izričajnih varijeteta, ljepoti svoje posebnosti i posebnoj svojoj lijeposti.

Marito Mihovil Letica

„Hrvatski tjednik“, 9. 2. 2023.

Dodatak

Dana 8. veljače, kada je moj članak u „Hrvatskome tjedniku“ već bio u tisku, pronijela se medijima vijest kako je jedna politička stranka podnijela prijedlog da se „Statut Grada Poreča prevede i na Čakavski jezik“ (citirao sam doslovno, preuzevši pogrešno napisana velika početna slova). Članak je na poveznici: https://porestina.info/go-sdpa-porec-predlaze-da-se-statut-grada-poreca-prevede-i-na-cakavski-jezik/. Nakon zakasnjele vijesti (koja je u Hrvatsku stigla nakon gotovo tri godine) da su Amerikanci priznali čakavštinu kao „službeni jezik“, nije trebalo dugo čekati da iz boce bude pušten protuhrvatski (zlo)duh jezičnoga separatizma.

Skupina gradskih vijećnika u Poreču predlaže da se uz hrvatski i talijanski jezik uvede u Statut Grada Poreča i treći jezik – čakavski! To su pokušali ovako opravdati: „Aktualna hrvatska vlast do čakavskog jezika drži kao do lanjskog snijega ili obnove Banije, pa neka bar Poreč dâ mali obol njegovanju našeg starog jezika.“

O kojoj je stranci riječ, nije toliko važno, jer kritiku upućujem principijelno i „ad rem“, želeći otkloniti i najmanju politizaciju. Inicijativa je potekla od jednoga političara – „nomina sunt odiosa“ – koji je bio prvi gradonačelnik Poreča u samostalnoj Hrvatskoj te župan Istarske županije na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće. Nedavno je u vezi s čakavicom rekao sljedeće:

„Želim naglasiti da ova inicijativa nema veze s politikom, nego s očuvanjem naše nematerijalne kulturne baštine. Priznanje čakavice kao svjetskog jezika dogodilo se 2020. godine i prošlo je ispod radara zbog pandemije. Čini nam se važno promocija i zaštita čakavskog jezika. Želimo onemogućiti da se ugasi.“

Zatim bivši gradonačelnik i župan ističe da je čakavski jezik kulturno dobro i povijesni jezik te da je njime uz latinski i njemački napisan i „Istarski razvod“.

Dakle, dotični gospodin političar kaže da rečena inicijativa nema veze s politikom – ali nije tako, jer ne može ne imati veze s politikom zamisao koja smjera posve određenomu kljaštrenju hrvatskoga jezika, čime bi hrvatski ostao bez svoje organske sastavnice, čakavske, što u isti mah vodi i osiromašenju hrvatske kulturne baštine. K tome je vrlo zanimljivo primijetiti da se – prema podatcima na službenoj internetskoj stranici – ovaj istarski i čakavski političar izjasnio da je po nacionalnosti Hrvat.

U Istarskome razvodu izrijekom se spominje hrvatski jezik

Kada bi pismeni i visoko školovani ljudi napustili nekovrsnu „agrafijsku kulturu“, koja više drži do fluidnih i bezuporišnih usmenih predaja nego do pisanih dokumenata i čvrsto zasvjedočenih povijesnih činjenica – onda bi im bilo poznato kojim je imenom nazvan jezik „Istarskoga razvoda“.

Valja podsjetiti da je posrijedi prvorazredni pravni spomenik srednjovjekovne Istre, napisan glagoljicom, izvorno nastao između 1275. i 1395. godine, kompilacijom, nadopisivanjem i preradbom još starijih pravnih tekstova. Istarski razvod jest isprava kojom su feudalni gospodari – akvilejski patrijarh, pazinski knez i mletačka vlast – uredili međusobne granice. O trima jezicima kojima je napisan, o trima pisarima koji ga zapisivahu, u samome dokumentu čitamo: „…jednoga latinskoga, a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj orijinal pisat, poimeno od mesta do mesta, kako se niže udrži, po vsoj deželi“.

Treba primijetiti da u doba kada središnja Istra, i najveći dio ovoga poluotoka, nije pripadao srednjovjekovnoj hrvatskoj državi, nego je Istra bila razdijeljena među brojnim vladarima, uglavnom tuđinskim – onodobni Istrani ili Istrijani u punini identitetske samosvijesti vlastiti jezik nazivahu hrvatskim, o čemu svjedoče brojni zapisi, pa i „Istarski razvod“, kojim se uređuje razgraničenje između feudalnih gospodara.

A danas, kada je Istra dio suverene hrvatske države, neki se gradski vijećnici navodnim čakavskim jezikom žele razvesti i razgraničiti od vlastitoga naroda, ali i od naziva jezika koji je spomenut u „Istarskome razvodu“ na koji se – posve paradoksalno – u pretencioznoj ignoranciji pozivaju. Ne primjećujući da se u svojoj preuzetnoj tragikomičnosti zapliću u kobna proturječja.

Besmislena i protuustavna inicijativa

Naše gradske vijećnike u Poreču i drugdje treba dobrohotno podsjetiti da u Ustavu Republike Hrvatske, u članku 12., čitamo:

„U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.

U pojedinim lokalnim jedinicama uz hrvatski jezik i latinično pismo u službenu se uporabu može uvesti i drugi jezik te ćirilično ili koje drugo pismo pod uvjetima propisanima zakonom.“

Nameću se pitanja: Postoji li u Istri nekakva čakavska manjina koja bi tražila pravo na svoj jezik? Razmišljaju li lokalni istarski političari o zakonitosti i ustavnosti svojih inicijativa?

Od takvih je nepromišljenih i besmislenih zamisli i zahtjeva još tužnije da su naši čakavci u Istri i drugdje čekali da ih na ljepotu i posebnosti čakavštine i potrebu njezina očuvanja podsjete stranci, Amerikanci. Je li istarskim političarima poznato da je 1. ožujka 1970. u Žminju osnovan „Čakavski sabor“, koji, uz ostalo, potiče pjesništvo i drugo književno stvaralaštvo na čakavštini ili čakavici? Znaju li naši političari i kulturni radnici kako u Istarskoj županiji, također u Primorsko-goranskoj, Ličko-senjskoj, Karlovačkoj i Splitsko-dalmatinskoj te u državi Mađarskoj (u Šopronu) već godinama i desetljećima postoje udruge i ustanove koje njeguju čakavštinu?

Ne bi smjelo ostati prešućeno da se priznanje čakavštine koje dolazi od jednoga američkoga „Ljetnog instituta za međunarodne jezike“ nalazi u koliziji i kontradiktornosti s činjenicom da je prema međunarodnoj standardizaciji ISO („International Organisation for Standardization“) hrvatski jezik predstavljen od 1. rujna 2008. pod standardizacijskom oznakom „ISO 639-3: hrv“ kao poseban južnoslavenski jezik, pri čemu se izrijekom kaže da ima tri narječja: kajkavsko, čakavsko i štokavsko (koja, zbog neujednačenosti slavenske terminologije s onom na engleskome govornom području, nazivaju dijalektima). A onda je 2020. godine takav ISO kôd dobio i navodni čakavski jezik.

Nadaje se jedna usporedba: zamislimo da neka organizacija, recimo Ujedinjeni narodi, danas priznaju primjerice Slavoniju, Istru i Dalmaciju kao neke zasebne zemlje ili države – zaboravljajući da su svi hrvatski krajevi međunarodno priznati time što je prije više od tri desetljeća priznata Republika Hrvatska.

Povezano:

Čakavski naš drevni i vridni – i mjesto triju narječja u cjelini hrvatskoga jezika

Marito Mihovil Letica, Hrvatsko nebo