Jugoslavenski komunistički zločini – Strijeljane osobe u Zagrebu 1945. – 1946.

Jugoslavenski komunistički zločini – Strijeljane osobe u Zagrebu 1945. – 1946. , Autori Petar Mamić i Fabijan Dumančić, Nakladnik Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Zagreb, 2022.

Gledajući emisiju Hrvatske povijesne istine na TV Z1 koju vodi Tihomir Dujmović uz podršku australskog Hrvata i domoljuba Marka Franovića u kojoj je gostovao gospodin Petar Mamić iz Hrvatskog društva političkih zatvorenika, govorilo se o knjizi Jugoslavenski komunistički zločini – Strijeljane osobe u Zagrebu 1945. – 1946. S obzirom na to da je knjiga tiskana, ako sam dobro razumio, u svega 150 primjeraka, požurio sam doći do nje.

Ova vrijedna knjiga u koju je uložen golem trud nije fikcija (nešto izmišljeno, nekakav mit), već sadržajna knjiga ljudi nesretnih sudbina. O većini njih vrlo se malo ili ništa zna. Knjiga je dokaz o Zločinu protiv čovječnosti koji ne zastarijeva (vidi Kazneni zakon). Predgovor knjige napisao je dr. Tomislav Jonjić.

Dok je prva zajednička država (1918. – 1941.) u kojoj su živjeli Hrvati bila četnička, danas znamo da je druga komunistička do njezina raspada bila partizansko-četnička, prema tome Jugoslavija, ma kad ona postojala, bila je sve osim hrvatska. Zahvaljujući arhivskom sadržaju koji su ‘antifašisti’ desetljećima krili od javnosti, moguće je danas pomalo, korak po korak spoznavati tu istinu. Raduje me da danas marljivi i uporni istraživači, a spomenut ću samo neke (Dizdar, Geiger, Pojić, Rupić, Kevo, Kraljević, Despot, Ivković, Vusić, Blažeković, Žanko, Šolić, Herceg, Jurčević, Ivanda, Marušić, Božić, Zahirović, Pavelin, Tašev, Kuka, Vukić, Borovčak itd.) upoznaju hrvatsku javnost s istinom, jer ona nas jedina zanima. Za laži se ne smije imati razumijevanja, a za istinu da, pa i onda kad ta istina ne ide nama u prilog, jer nitko nije savršen, pa nisu ni Hrvati.

U knjizi Petra Mamića i Fabijana Dumančića doznajemo da Hrvatsko društvo političkih zatvorenika prikuplja gradivo za izradu Leksikona hrvatskih političkih zatvorenika 1945. – 1990., što treba pozdraviti, jer se istina ne smije potkrepljivati ‘kafanskim pričama’ karakterističnim za područje Balkana.

Knjiga Jugoslavenski komunistički zločini daje popis strijeljanih osoba u gradu Zagrebu (1945. – 1946.) po abecednom redu sa svim osobnim podatcima navedenim u kaznenim listovima, vojnim sudovima koji su sudili, datumom presude, kaznenim djelom zbog kojega je osoba suđena, datumom izvršenja smrtne kazne i na kraju vojni sudac koji potpisuje presudu.

Prilozi na kraju knjige iznimno su korisni. Navest ću ih redom:

1.       Popis osoba kojima je smrtna kazna strijeljanjem zamijenjena robijom
2.       Broj strijeljanih osoba po godinama rođenja
3.       Broj strijeljanih osoba po danima izvršenja smrtne kazne
4.       Odnos izrečenih presuda i izvršenja smrtne kazne
5.       Popis strijeljanih osoba prije donošenja presude
6.       Popis osoba osuđenih na vješanje
7.       Popis strijeljanih i obješenih osoba na Banovini 1946.
8.       Popis žena osuđenih na smrt
9.       Popis svećenika i časnih sestara osuđenih na smrt
10.   Popis vojnih sudova koji su donosili presude
11.   Popis kaznenih djela
12.   Popis zanimanja strijeljanih osoba

Zbog brojnih činjenica u knjizi (a činjenica je ime i prezime, ime oca i majke te djevojačko ime majke, mjesto rođenja ubijene osobe, razlog i vrijeme smaknuća itd.), knjigu ne možete brzo čitati, jer ako knjigu samo prelistate promaknut će vam bit, a ona je poštovanje prema žrtvi i spoznaja obima nečovječnog djela onih koji su Tuđmanovu pomirbu izigrali i ponovo sve nas prevarili.

Knjigu ovakvog sadržaja moguće je obraditi sa statističke, matematičke i računalne točke gledišta, po uzoru na vrijedne doktore Nikolu Banića i Mladena Koića.

Knjigu sam čitao tako da sam prvo pročitao sva imena i prezimena osuđenih (njih 1555) i imena roditelja (gdje je to bilo moguće). Zapazio sam da među ubijenima ima i Židova (barem po prezimenima), Rusa, Ukrajinaca, Slovenaca, Mađara, Švicaraca, Čeha, Nijemaca, Austrijanaca, Srba itd. Neka su mi prezimena zapela za oko, poput prezimena Budak. Ako ne griješim, riječ je o Mili Budaku, hrvatskom književniku i političaru. Za sad još nisam upoznat s njegovim životom i djelom, pogotovo ne onim nakon uspostave NDH, pa ga ne mogu ni hvaliti, ni osuđivati. Sve što u ovom trenutku znam jest iz natuknice Budak, Mile enciklopedija.hr, što mi nije dovoljno da donesem svoj konačni sud. Na temelju iskustva iz 1932. sasvim je jasno zašto je pristupio Ustaškom pokretu. Želim reći, ako već on ne zaslužuje ime ulice, onda svakako to zaslužuje Grozda Budak. Dok nas maltretiraju sudbinama nesretne djece ubijene u mafijaškim obračunima, stotine ubijene djece u srpsko-nacističkoj agresiji tijekom Domovinskog rata namjerno se prešućuje.

Nakon prezimena krenuo sam na čitanje godina i mjesta rođenja osuđenih, zanimanja, vjeroispovijesti, njihova bračnog stanja, jesu li imali djece ili ne, i njihova mjesta boravka (gdje je to bilo moguće). Tu sam zapazio da su smaknuti bili i očevi s četvero djece, a ponekad i majke s djecom, udane ili same, što znači da su tada mnoga djeca ostala bez roditelja. Vidio sam i da je netko od ubijenih s rimokatoličke vjeroispovijesti prešao na pravoslavnu vjeru (vidi na primjer stranicu 67). Većinom se ubijalo rimokatolike, no tu i tamo i pravoslavce. Ne razumijem zašto su djeca s tek navršenih 17 godina proglašena narodnim neprijateljima i zatim ubijana. Što više razmišljate o sadržaju knjige, to sve više i više shvaćate da kod nas nije nikad postojala razlika između fašizma i antifašizma. Fašizam jednako je antifašizam i obratno. Opako zlo jedno i drugo.

U presudama se redovito ističe da osuđena osoba gubi građanska (negdje se spominju politička) i časna prava, a oduzimaju se i prava vlasništva nad imovinom (konfiskacija imovine). Ako to ispravno razumijem, osuđenik koji je imao stan u svojem vlasništvu pripao je tada narodnim vlastima, tako da je sasvim moguće da su možda i nevini smaknuti, kako bi stanovi pripali ‘zaslužnima’. To je strašan zločin i nepravda koju treba ispraviti. Od ‘antifašističkih’ vlada ne treba očekivati ništa jer u tim stanovima su njihovi glasači. Prema tome, onaj tko pronađe među ubijenima u knjizi svoju užu rodbinu, a kojoj je učinjena nepravda, uz pomoć odvjetnika mora krenuti u taj, vjerojatno, dugi i skupi postupak. Mislim da postoji Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Izbacivati sadašnje stanare iz tih ‘problematičnih’ stanova nije rješenje, već novčano obeštećenje od strane države ili pak prijenos vlasništva zemljišta (poljoprivrednog, građevinskog, šume itd.) s države na pojedinca bilo bi jednostavno i praktično rješenje. Mislim da Hrvatska ima dovoljno snage i potencijala, tako da se ne smijemo ponašati ‘antifašistički’.

Ako ne griješim, strijeljanja su počela već 12. svibnja 1945., a autori izdvajaju imena osoba strijeljanih prije donošenja presude (vidi Prilog 5). Neke su osobe strijeljane isti dan kad je donesena presuda, a neke sutradan itd. Ovdje želim reći da je ponovno riječ o zločinu partizanskog pravosuđa koji se ne može ničim opravdati, pa i da su osuđeni bili najgori zločinci, jer to nije bilo više vrijeme rata. Dok je trajao rat, zločini partizana ili ustaša ne mogu se uspoređivati sa zločinima partizana nakon rata. Za rat vrijede jedni uvjeti, a za mir sasvim drugi. Iz presuda nije jasno što to znači kazneno djelo ‘narodni neprijatelj’, ‘ratno zločinstvo’ itd. Osumnjičenima za kazneno djelo treba dokazati to kazneno djelo i pružiti im priliku braniti se, a tek onda odlučiti jesu li krivi ili ne. Je li bilo potrebno strijeljati djecu, časne sestre, svećenike, đake školarce, domaćice itd., svakako da nije. Prema tome vrijednost ove konkretne knjige o partizanskim zločinima je iznimna i pravda se ne može izbjeći ako zainteresirani pojedinac za nju bude uporan.

Većinu kaznenih listova ‘blagoslovio’ je kapetan Vlado Ranogajec, a u manjoj mjeri kapetan Marcel Padjen. Oni su potpisali smrtne kazne osobama koje nisu imale pravo braniti se. Ponovno je riječ o zločinu protiv čovječnosti. Razumijem da su taj posao radili po službenoj dužnosti, no ako nakon tih strahota nisu poludjeli (jer svaki normalan čovjek ne može ostati normalan nakon tako strašnog čina), onda je riječ o teškim psihijatrijskim slučajevima, koji umjesto da budu zbrinuti u za to predviđenim ustanovama, uživali su godinama sve blagodati o kojima su obični ljudi mogli samo sanjati.

Iskoristit ću ovdje priliku i savjetovati mladog gradonačelnika Zagreba da pazi s promjenama imena trgova i ulica, jer na temelju svega što se zna, već je u nemilosti svojih gospodara, a sumnje na kriminalne radnje njegove ekipe, koje, ne bez činjenica, iznose mnogi, ne samo njegovi politički protivnici, ukazuju na to da mu je bolje otići u Zambiju gdje može biti od koristi, jer u Hrvatskoj od njega koristi neće biti. No prije toga trebao bi podići spomenik heroju generalu Praljku, tako da gradonačelnika bar po nečem dobrom pamtimo.

I na kraju bih zahvalio gospodi Petru Mamiću i Fabijanu Dumančiću na njihovoj upornosti i trudu, kao i nakladniku, a Marku Juriču s Projekta Velebit, koji ukazuje na pojavu četništva u RH kao uostalom i SOA, da ustraju uz riječi ‘U tvojoj ruci, Bože, sudbina leži moja, dok ti uza me stojiš, pred kim da strepim ja?’

dr. Ivica Tijardović/HKV/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo