Vladimir Trkmić: Čovječe, možeš kako hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš

Veliki intervju prof. dr. sc. Stjepan Pepeljnjak

Imao sam posebnu čast i zadovoljstvo upoznati prof. dr. Stjepana Pepelnjak. U razgovoru sam ga pažljivo slušao i zaključio da je svestrana osoba. Vrstan stručnjak sa područja mikrobiologije i mikotoksikologije. I ne samo to! On je kako su nekada znali reći „homo universalis“, čovjek koji se razumije u povijest svoga kraja – zagrebački Resnik. Bavio se folklorom, skladanjem, glazbom, pjesništvom, i mnogim drugim svojim „hobijima“ koji nemaju neke direktne veze sa njegovom strukom.

STAZA BEZ POVRATKA

Čovjek se svađa s Bogom.
Pretvorio se u roba novca.
Zaboravio je na sebe i svoju Majku Zemlju.
Novac ne mari za vrela ljudi bitke.
Ne mari,
Nit’ za vodu što mu život daje, tvori,
Nit’ za zrak kojim ga pokreće.
Otrovima guše tlo i nebesa,
Poderan je veo nebeskog plašta.
Poderan je i već teško štitom brani,
Zemlju od svemirskih strijela.
Nit’ nam hrana nije više sveta, čista.
Nit’ ona u živine,
Nit’ bilje svježinom zdravog ploda,
Rose sahnu k’o i drugi svaki stvor što zemljom hodi.
Nit’ cvijet, zelen bilja, nit’ izvor,
Nit’ rijeke, nit’ mora, šume, oranice i polja.
Silom popravljat svijet hoće umni znalci,
Sebe u stvarnost nove vrste u nebu
Nad svijet gospodarem zasaditi,
I čovjeka u stroj zasnovati.
Sve više i više redu stvarnosti života,
Novac se ne želi pokoravati.
Novac i „skok centa”, anđela,
Boga dolara, postao je jedan i
Jedini Zakon životu, kojim se život mjeri.
Kad se eto,
Sve to u smrtni strah uskovitla.
Agonija izgubljena svijeta plazi,
Pati naša jedinstvena plava nebeska kugla.
Amerika u znanosti novca svog boga stvori,
Čovječanstvo smjernom idejom na koljena stavi.
Što će njemu sad, smisao svagdašnjeg.
Svježina jutra, crv i glista u skrovitom mraku,
Ptica pjev u proljetna jutra,
Mikroba sklad u beskrajnom plesu molekula,
Čijom harmonijom, tog veličja, sklad života slaže.
Ugoditi sebi, igra je moći, strast vladati svime,
Svemu gospodar biti.
Svjetlo uma nadnaravnog dara,
I ne hoteći, ipak mraku stremi.

U jasnoj bistrini zemaljskog raja,
Čovjek, mutež stvori izvorima.
I otežan mu zrak sad disanje guši…
Teorija broja zavitla nam htijenja u kaljužu.
Ponestaje ta čista nit’ veziva bitka,
Kojim život snagu suprotstavlja štetnicima,
Mrziteljima svojim.

Profesore, recite nam nešto o sebi, o svojoj obitelji, djetinjstvu i odrastanju u Zagrebu?

Rođen sam 2. 1. 1944. u Zagrebu (Resnik) gdje sam završio osnovno školovanje i gimnaziju. Moje odrastanje u Resniku u poratnom vremenu Drugoga svjetskoga rata bilo je vrijeme represije koju je trpjela i moja, prije rata ugledna, seoska obitelj. Netom nakon moga rođenja partizani su mi ubili baku na kućnom pragu. Program eksproprijacije imovine 1946. godine uzeo mi je i oca. Zbog toga je moje djetinjstvo od pete godine starosti bilo vezano za sve seoske poslove uz majku i mlađu sestru, pa i kasnije, kada sam 1971. godine stvorio svoju obitelj sa dvoje djece, ali ne napuštajući svoj dom u Resniku, u kojem i danas živim. U sve dane školovanja do 1963. godine u grad se išlo pješice, pa tako i u školu. Prva dva razreda osnovne škole završio sam sa pločicom i kamencem, a u trećem razredu dobili smo teke za pisanje koje su ostajale u školi te olovke, tintu i pernice. O vodovodu, kanalizaciji, telefonu i asfaltu, premda na pragu grada, mogli smo samo sanjati. Diplomirao sam 1968. godine i 1974. magistrirao iz područja mikrobiologije i epizotiologije na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu 1977. godine završavam pedagošku izobrazbu. Doktorirao sam iz područja mikotoksikologije 1980. godine na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu (FBF-u). Zvanje znanstvenog savjetnika stekao sam 1986. godine kada sam izabran i za redovitog profesora na FBF-u, a 1999. godine za redovitog profesora u trajnom zvanju. Osnivač sam Zavoda za mikrobiologiju FBF-a za koji sam izgradio dva prostora, u ulici Kneza Mislava 11 i Schrottova 39, Zagreb (dobar dio osobnim fizičkim radom), čiji sam predstojnik bio do umirovljenja 2009. godine. Specijalizacije iz mikotoksikologije obavio sam u Unilever Research Laboratory (Hamburg, 1980.), Laboratory Research de la Sante (Lyon, 1985.), Tokyo University of Science (Tokyo, 1988.) te Institute of Laboratory Medicine at Postgraduate Medical University (Budimpešta, 1992.). Objavio sam preko 350 znanstvenih i stručnih radova, citiranih više od 3000 puta sa preko 18 000 čitanja (Research Gate, 2021.). Dobitnik sam Priznanja Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske za unaprjeđenje i razvijanje stvaralaštva darovitih osnovnoškolaca Republike Hrvatske 1996. godine, zatim „Medal of Honor“ od American Biographical Institute 2000. godine, nagradu grada Zagreba za očuvanje kulturne baštine 2003. godine te državnu nagradu za popularizaciju znanosti u području biomedicinskih znanosti, posebice toksikologije i mikrobiologije (2004.). Također sam dobitnik plakete Hrvatskog mikrobiološkog društva za doprinos u razvoju mikrobiologije i mikotoksikologije (2014.) te plakete Pasionske baštine za naročit doprinos svojim cjelokupnim istraživačkim, pisanim, skladateljskim, pedagoškim i organizacijskim djelovanjem u afirmaciji pasionskih sadržaja (2017.). Bio sam predsjednik Mikološke sekcije Hrvatskoga mikrobiološkog društva (HMD) od 2000. do 2016. godine, kao i Kolegija za farmaciju Akademije medicinskih znanosti Hrvatske (AMZH) od 2010. do 2020. godine i član predsjedništva Hrvatskog društva za zdravstvenu ekologiju Hrvatskog ljekarničkog zbora 2000. godine. Redoviti sam član AMZH od 2008. godine te više domaćih strukovnih udruga, kao i New York Academy of Sciences i ISHAM (International Society of Human and Animal Mycology).

Doktorirali ste na znanstvenom području mikotoksikologije i mikrobiologije. Što kao znanost proučava mikrobiologija, a što mikotoksikologija?

Mikrobiologija je znanost koja izučava mikroskopski vidljiv svijet u kojem se kriju do danas poznatih oko 250 000 vrsta mikroba, među kojima je i jedna vrsta plijesni imenovana meni u čast, prema mojem nadimku Pepi, kako su me zvali na fakultetu, Aspergillus pepii (Pepeljnjakov aspergil). Svega dvjestotinjak mikrobnih vrsta (bakterija, virusa, gljivica i plijesni) izazivaju brojne zarazne bolesti ljudi, životinja i biljaka, dok sve ostale, i one koje još ne poznajemo, tvore život na Zemlji takvim kakav jest. Bez njih je život neodrživ. Mikrobi usustavljeno sintetiziraju i razlažu organsku materiju, kako je to već ustvrdio Louis Pasteur (1878.) koji ih je i imenovao mikrobi, ustvrdivši sljedeće: „Kada je između života i smrti nastupila smrt, mikrobi smjesta razlažu organsku tvar na biogena počela koja se ugrađuju u novi život u vječitom kolu između života i smrti“. Patogeni mikrobi svojim razmnožavanjem, enzimima i toksinima štete našem organizmu i izazivaju zaraznu bolest u času kada nadvladaju obranu organizma ili kada je oslabljen naš imunološki sustav. Simptomi bolesti su različiti, ovisno o ulaznim vratima u organizam ili mjestu dodira s našim organskim sustavom, dok oni koji žive na našoj koži i sluznicama, apatogeni, štite tijelo od takvih patogenih mikroba, dok mikrobi probavnog sustava (mikrobiom) razlažu hranu do molekularne razine i bez njih nema probave. Znači, bez mikroba nema životne energije.

Mikotoksikologija je znanost koja izučava otrove koje tvore neki mikrobi i toksinogene vrste plijesni. Ovo je novija znanost u čijem pionirskom radu sam i sam sudjelovao (L. Ožegović, S. Pepeljnjak: „Mikotoksikoze“, Školska knjiga Zagreb, 1995.), a otkriva karcinogene (aflatoksini B1, B2, G1, G2, sterigmatocistin, fumonizini B1 i B2, ohratoksini), nefrotoksine (ohratoksin A, citrinin), neurotoksine (patulin, fumonizin), estrogene toksine (F2, zearalenon, zearalenol), citotoksine (T-2, HT-2-trihoteceni), probavne i mikotoksine koji oštećuju krvne žile. Ovi se otrovi u vrlo malim količinama (pars per bilion, ppb) povremeno nalaze kao rezidue u hrani biljnog i životinjskog podrijetla te izazivaju akutne, subakutne i kronične patološke procese u organizmu, od imunosupresije, raka jetre, bubrega, endemsku nefropatiju, fertilitet, pobačaj, degenerativne promjene kako u ljudi tako i u životinja. Istraživačko područje mikotoksikologije (grč mykos = gljiva i toksin=otrov) vrlo je dinamično i aktualno istraživačko područje u cijelome svijetu. Zbog permanentne opasnosti od unosa u organizam rezidua mikotoksina hranom i pićima, većina je zemalja svijeta uvela zakonski određene limite za njihove koncentracije u hrani i krmivima.

U vašoj knjizi „Mikrobi u stihu i pjesmi“ pročitao sam stihove : „Čovjek se svađa s Bogom. Pretvorio se u roba novca. Zaboravio je na sebe i svoju Majku Zemlju“. Svađa li se doista čovjek 21. stoljeća s Bogom? U čemu griješi čovjek našeg doba kada je u pitanju Božja priroda, ekologija? Odnosno, bolje rečeno, kada se počeo čovjek svađati s Bogom I Majkom Zemljom?

Život na Zemlji je usustavljen na temelju međusobne zavisnosti svega živog u optimalnim uvjetima u suodnosu postojećeg. Ako je to tako, onda je optimalizacija Božje mjere od pamtivijeka zadana i podložna trajnom održavanju primarno postojećeg stanja. Pritom je jednako važan plinoviti sastav ekosfere u čijem sofisticiranom omjeru optimuma i tolerantnog minimuma i maksimuma leži biološka konstanta, koja ni u jednoj sastavnici ne podnosi višak niti manjak u definiranoj ljestvici tijeka energija u razvoju genealogije živih bića. K tome trebamo pribrojiti teret kozmičkog i geološkog opterećenja (zračenja, tlakovi, temperature i dr.). Da bismo razumjeli princip božanskog pravila mjere i umjerenosti moramo temeljni prirodni zakon poštivati kako bismo udovoljili zadanim okvirima postavljenih uvjeta bez kojih nema života. Ako se dogodi nestanak lanca suodnosa flore i faune ili ekosfere u cjelini, nestaju i uvjeti bitne raznolikosti vrsta biosfere koji nam omogućuju opstanak. Zbog toga je život, u ovom obliku kojeg poznajemo, od časa naše duhovne svijesti kao ljudske vrste, u biološkom smislu nezamjenjiv, pogotovo ne za neki drugačiji život na Zemlji. Upravo su zbog toga naši ljudski prohtjevi i težnja za popravljanjem postojećeg besmisleni, jer oni mijenom uništavaju uvjete cjelovitosti života vidljivog i nevidljivog svijeta. Često takve mijene činimo nesvjesno, čak i u znanstveno-kreativnoj dobroj namjeri za stvaranjem lagodnijeg i ugodnijeg života civilizacije, koja nas, međutim, neugodno iznenađuje svakodnevnim otkrićima nove tehničke funkcionalnosti (ali i disfunkcionalnosti) znanstvene logike. Ona se, naime, prečesto zapliće u neskladu zadanog prirodnog optimuma kao temelja biološke podnošljivosti unatoč i eventualne prilagodljivosti života na novostvorene uvjete. Zapravo, tehnička inteligencija nadilazi biološku normu podnošljivosti u kojoj čovjek, kao jedino svjesno duhovno biće, ne može iznaći novo rješenje za stvaranje novih i drugačijih principa funkcije integriteta ljudskog bića, jer ono ovisi o integritetu cjelovitosti svega živoga na Zemlji. Ove nezamjenjive činjenice već su poznavali i stari Grci (Hesioda i Tales, 8. st.p.K.; Pitagora, 582-500. g.p.K.; Alkmeon, Hipokrat, 460-370. g.p. K.). Upravo Hipokratova tvrdnja o važnosti umjerenosti na zdravlje i harmonija sa cjelovitošću prirode jest primarni postulat prevencije zdravlja (života).

„Mjera u svemu zdravlju pomaže, nit te muči, nit te štogod tira!“.

Ovaj nauk jest empirijski zbir i osiguranje zdravlja kojeg preporučaju i sve religije svijeta. Drugim riječima, niti jedna tehnička novotarija ne može biti zamjena ili surogat u zadanim suodnosima cjelovitosti prirode.

„Sve je jedno, a jedno je sve“. Pritom nema pogodbe!

Dakle, zadano je koliko molekula vode mora biti u svakom stvoru vidljivog i nevidljivog svijeta (mikroba), koliko god nam se to činilo nevažno. Na tome se zasnivaju sve funkcije subatomskih i atomskih sastavnica koje čine svijet postojećeg života. Prema tome, možemo, bez bojazni da ćemo pogriješiti, reći: „Čega u prirodi nema, to prirodi ne treba!“ Dakle, čovjek se počeo svađati s Bogom kad se sam počeo igrati Boga (stvoritelja) tehničkim i tehnološkim uplivom u biološki red postojećeg (bitak) i nepromišljeno mijenjati cjelovitost prirodnih zakonitosti koje su uvjet opstanka na Zemlji. Ekološki uvjeti života su strogo definirani. Svađa sa Bogom, nadalje, nastavlja se od kada se čovjek svojim tehnološkim genijem pretvorio u natjecatelja s prirodom koju pretvara u zemaljsko igralište beskompromisne utrke kapitala. Mediji preuzimaju ne samo informativnu ulogu svakodnevnih senzacionalističkih vijesti već i s očiglednim naglaskom na ravnodušnost pa i bešćutnost u kojoj se propagira pohlepnost kao veliko civilizacijsko postignuće (demokracija). Svađa se nastavlja i onda kada svakodnevni TV programi danonoćno siju mržnju i nasilje kao perfidni psihomodulatori društvene svijesti koja zapostavlja lijepo, dobro, ljudsko, obiteljsko i plemenito. Destruktivizam kojeg svakodnevno polažu u podsvijest sadržaji velikog broja filmova, koji od jutra do sutra postaju odgajatelji (kvaritelji) mladih, idejni trovatelji etičkih vrijednosti pojedinca i društva u cjelini. Svađa s Bogom dosegla je vrhunac kada su odbačene vrijednosti ljudskog kao Božjeg bića i kada su nas pretvorili u služitelje bešćutnih strojeva. Bezobzirnost naših svjesnih i nesvjesnih tendencija u stvaranju novog svijeta genetskim inženjeringom zanemaruje se subatomska funkcionalnost materije i duha, koja nas od iskona formira i koja usklađuje fenomen života čovjeka.

Osim što ste poznati mikrobiolog, Vi ste ljubitelj i njegovatelj hrvatske kulturne baštine, folklora. Recite nam kako se ta ljubav rađala u vama? I što ste postigli na tom području?

Odrastao sam u Resniku, središtu župe koja ima školu i crkvu, a od 1928. godine djelovalo je Kulturno-umjetničko društvo „Seljačka sloga“, tako da je život kulturne baštine bio permanentno u mojoj sredini. U školi smo učili, uz cijepljenje voćaka, i svirati tambure i pjevati pučke pjesme. Kada je industrijalizacija 1960. godine uvlačila stanovništvo Resnika u radništvo tvornica u Zagrebu, dogodilo se postupno i “presvlačenje” žena u industrijsku odjeću i odbacivanje njihovih rubača i rubaca (peća, pokrivala za glavu), a kečke su zamijenile frizure. Kada sam 1962. godine vidio kako nošnje doslovce bacaju kao stare krpe koje je nepoželjno odijevati, jer je to znak nazadnjaštva i primitivizma seljaštva, kojeg se ideološki treba nasilno riješiti, bio sam zaprepašten. Na to sam, kao gimnazijalac, reagirao revitalizacijom i osnivanjem KUD-a „Resnik“ uvjeravajući mještane o vrijednostima njihovih nošnji koje su mukotrpno radile ruke njihovih baka. Bogatstvo autohtonih godišnjih običaja, pjesama i plesova uvukla me je u krug animatora, prosvjetitelja i promotora osvještavanja izuzetne vrijednosti naše folklorne baštine. Tijekom mojeg 55 godišnjeg sakupljačkog i kreativnog djelovanja na različitim područjima amaterizma u baštinskoj kulturi (ali i avangardi), s KUD-om „Resnik“ produljio sam život izvornog folklora, običaja i pučkog kazališta. Na sceni je zaživjelo 6 predstava o izvornim običajima Resnika, koje su posvjedočile naš kulturni identitet u nas i u svijetu. Napisao sam i na scenu postavio sljedeće predstave: „Resnička svadba“, „Vincekovo“, „Martinje“, „Božićni kinđ“, „Faško“ i „Vuzmeni pisanec Resnika“. O dramatizaciji običaja postavljenim na scenu detaljno govori moja knjiga „Bela roža i črleni jorgovan/Običaji zagrebačke okolice od tradicije do pučkog kazališta“ (2023.). Svi običaji Resnika su i filmski snimljeni i emitirani na HRT-u. Uz to, nosači zvuka (gramofonska ploča i 3 CD-a), kao rani tonski zapisi, svjedoče o autohtonim i arhaičnim korizmenim pjesmama resničkog kraja. Uz to sam uglazbio i snimio 3 CD-a duhovnih pjesama („Molitvice“, „Sve pjeva Bogu svet“ i „Pjeva duša moja Gospodinu“), 4 CD-a („Vivat farmacija“, „Mikrobi“, „Genesis“ i „Himne struci“), libreto za oratorij Josipa Magdića „Jezušev križni put“ i za oratorij Vinka Glasnovića za zbor i klavir „Horvatska golgota“. Snimio sam i 46 znanstveno-popularnih TV emisija i filmova te sam napisao i režirao jednu trosatnu video kazetu „Vjera i glas domovine“ (I. Zirdum, za naše iseljenike).

Živite u Resniku. U istočnom dijelu Zagreba. Kako je izgledao Resnik nekad, a kako izgleda danas? Sjećate li se vremena kada su Bugari imali i uzgajali povrće na području Žitnjaka? Vjerojatno je Resnik od malog sela postao dio metropole, i tako primio nove stanovnike koji su i kulturološki izmijenili sliku župe i mjesta Resnik.

Resnik je više od 8 stoljeća (1214.) smješten na istočnom predgrađu Zagreba, svega 9 km od Jelačić placa. On je bio duhovni centar i po starosti 4. župa u zagrebačkoj biskupiji (1334.) sa župnom crkvom i školom (1885.) kojemu su pripadala mjesta Borongaj, Vukomerec, Trnava, Resnički Gaj, Žitnjak i Ivanja Reka. U Resniku je stanovništvo živjelo u 18 zadruga. To je bilo pitoreskno selo s bogato ukrašenim drvenim kućama. Svaka zadruga je do 1848. godine imala zadružnu kuću, a kasnije obiteljske kuće sa gospodarskim zgradama (staja, kotac, kukuružnjak, krušna peć, kuharna i bunar), što je omogućavalo gospodarsku samodostatnost tj. život od poljoprivrede i stočarstva. I ja sam kao dijete, do 1956. godine, vozio majku zaprežnim kolima na Jelačić plac i u Zagreb sa „trgovinom“ (povrće, voće, žitarice i perad). Stoka se prodavala na sajmištima. Mlijeko se u kantama na biciklima ili kolima dostavljalo gradskim obiteljima („kontama“) koje bi ispred svojih vrata rano ujutro ostavljale posudu za mlijeko. Platili bi na kraju mjeseca. Na poljima uz Resnik i u Žitnjaku bili su prostrani vrtovi Bugara koji su se bavili vrtlarstvom i snabdijevali grad Zagreb povrćem. Vrtovi su nestali 1963. godine, a na njihovom je mjestu izgrađena organsko-kemijska industrija (OKI) – najopasniji kemijski trovač grada, dakako i Resnika. Sve do 1995. godine, zahvaljujući kulturnoj aktivnosti KUD-a i projektu Resnika kao etno-sela, mjesto je imalo očuvane sve karakteristike posljednjeg ruralnog naselja u gradu Zagrebu koji ga je, međutim, danas porobio doseljavanjem novog stanovništva iz različitih krajeva BIH-a, Kosova i drugih krajeva Hrvatske, većinom prognanika u Domovinskom ratu. Danas je Resnik postao radničko naselje s miješanom kulturom koju je oko 2000 sadašnjih stanovnika u župi donijelo u Resnik. Trenutno Resnik ima oko 30 obitelji starosjedilaca.

Prigodom 800 obljetnice postojanja Resnika i župe otisnuta je Monografija. Možete li nam ukratko sažeti ono najbitnije iz te sadržajem bogate Monografije?

Monografija „800 godina Resnika i župe“ (2014.) opsežna je knjiga koja na 470 stranica opisuje bogato, i tekstovima i fotografijama, dokumentiranu povijest od doba Rima, s osvrtom na povijesno-geografski smještaj, do danas. O životu župe i župne crkve upoznaje nas vlč. Mr. Anđelko Koščak. Život i poraće Prvog i Drugog svjetskog te domovinskog rata dokumentiran je uz opis načina života i gospodarstva s naglaskom na sve poljodjelske poslove i običaje vezane uz njih. Vrijedno je spomenuti i poglavlje o prehrani stanovništva s izvornim receptima, ali i dječje i pastirske igre. Kulturološki značaj i posebitost raskošno dekoriranih drvenih kuća, foto-dokumentirane su od gradnje do rasporeda i funkcionalnosti interijera kao i gospodarskih zgrada. Opsežno je opisan društveni i kulturni život. Odijevanje, prosvjeta te kulturno-umjetničko stvaralaštvo s ispisom pučkih korizmenih pjesama, govorom Resničana (kajkavski jezik), usmene književnosti, uz koji je priložen i kajkavski rječnik resničke župe.

Kao mikrobiolog sigurno se dobro razumijete u „moderne viruse“. Kako je nastao korona virus? Jesu li u pravu oni koji tvrde da je on umjetno stvoren? Ako je, kako, na koji način?

Današnjim tehnikama molekularne genetike, tzv. nanotehnologijom, moguće je oživotvoriti dobivene modifikacije od gena dviju vrsta križnom kombinatorikom gena. Dakako da će tako stvorena vrsta (jedinka) zaživjeti s nepoznatim i nepredvidljivim svojstvima koliko god ona bila ciljano dizajnirana. Njen je daljnji život i razvoj uvijek nepoznanica ako se nađe izvan laboratorija, u prirodi. U potrazi za rješenjem epidemije SARS-a (plućne epidemije) 2012.-2014., upotrijebljeni virus SARS-CoV1 prerušio se 2019. u novi rekombinantni virus. Slično su stvoreni i hibridi virusa influence u Americi 2012. tipovi A, H5N1 i H1N1 s afinitetom inficiranja dišnih puteva. I tako ideje postaju stvarnost čiju skrivenost otkriva vrijeme.

Možemo li očekivati da će u budućnosti biti još takvih virusa koji će nas zatvarati u izolaciju i karantene, te će nam ponovno vratiti nošenje maski?

Što će biti u budućnosti u vezi novih epidemija i njihovih uzročnika bolesti, teško je to predvidjeti, ali je gotovo sigurno da će ih biti. Tome u prilog govore dosadašnje spoznaje o nepredvidljivosti snage nevidljivog svijeta mikroba, tim više što je njihovo djelovanje i život prilagodljiv na sve neprihvatljive uvjete neophodne za život makrosvijeta (čovjek, životinje i biljke). Jednostavno možemo reći, uz nove tehnologije, često slijede i nove patologije. Što se tiče nošenja maski i karantena, jasno je da otkada su naši Dubrovčani izmislili izolaciju kontakta ljudi – karantenu, radi sprječavanja unosa bolesti u grad 1373. godine, ona je postala jedna, često i jedina mogućnost za sprječavanje širenja zaraze. Maske, bez obzira na sve nelagodnosti nošenja, mogu umanjiti rizik prenošenja zaraza, ako se primjenjuju uz strogo kontroliranu osobnu higijenu i onu u javnim prostorima i zajednici, učinak je veći.

Sve nas osobno i kao društvo muče ekološke promjene. Na selu kažu: “Više se ne zna kada je zima, kada je proljeće, ili ljeto“. Možemo li se vratiti na staro, da se priroda normalizira, da bude kao nekad, ili je to doista „staza bez povratka“?

Jasno je da na stazi bez povratka nikada više neće biti kako je bilo, ako čovjek ne shvati kako ne može sve živo na Zemlji podvrći svojoj volji, lakomislenosti i sebeljublju. Dobro je to već predvidio indijanski poglavica Seattle 1854. godine kada je upozorio „bijelog čovjeka“ tvrdnjom: „Čovjekova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš … Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše … Zemlja ne pripada čovjeku, čovjek pripada zemlji“. A naši stari Resničani jednostavno kažu „Čovječe, možeš kako hoćeš, ali nećeš dokle hoćeš“. Za popravak nastalih šteta u ekosferi i biosferi bitnih za život čovjeka, koje sam već ranije spomenuo, prirodi treba više stotina godina, pod uvjetom da se zaustave sadašnji trendovi ljudske protuprirodne aktivnosti (dosad je s lica zemlje, pretpostavlja se, izbrisano više tisuća vrsta) da bi se ponovno stvorile okolnosti po kojima će se „normalizirati“ neki nama poznati ili novi život na Zemlji. Ne znamo hoće li to biti život isti kao „naš“, vjerojatno ne (!), i u biosferi koju smo mi poznavali i koja nas je počastila životom na prekrasnom plavom planetu Zemlja. To će tada biti njihova nova „normalna stvarnost“. No, života će uvijek biti, drugo je pitanje u kojem obliku.

U neka ne tako davna vremena svadbe nisu bile kao danas slične jedna drugoj kao jaje jajetu. Po čemu je resnička svadba u doba vaše mladosti bila nešto posebna, različita od drugih?

Mijenjanjem načina života i nestankom sela kao tradicionalne kulturne zajednice brišu se običaji. U doba naših djedova i očeva, svatovi su imali svoj trodnevni ceremonijal kome su prethodili „snuboki“, prošnja mlade, pa tri obavijesti u crkvi. Vožnje „stvari“ (miraza) – škrinje, robenina, šivaća mašina, krava itd., obavljalo se zaprežnim kolima okićenim izvezenim ručnicima dan prije samog ceremonijala svatova. Svatovi su se održavali u kući mladenke i u kući mladenca, a za protokol svadbe brinuli su tzv. „domači“ (ravnatelji svadbe). Oni su trebali biti domišljati i dobri govornici i zabavljači svatova. Običaj je nalagao da glazba (3 violine, bas i beglajt) prati sve događaje od dolaska po mladenku, ispraćaja i dočeka s vjenčanja u kući mladenca, prozivanje večere i darove, dolaska maškara do dočeka i ispraćaja pojedinih gostiju. Svadba je trajala po 3 dana. Svatove su predvodili „mužikaši“ i „zastavnik“ sa svatovskom (šarenom) zastavom. Na vjenčanje, uz ispraćajni govor i pjesmom „Zbogom otec, zbogom mati“, mlada se vozila u kolima s kumom, a mladenac s kumicom, dok su na povratku mladenci sjedili zajedno. Prije dolaska u kuću mladencu, mladenka je trebala baciti čašu vina preko glave (morala se razbiti), a nakon toga svekrva joj daruje kruh i peharec vina koje unosi u kuću. Za stolom mladenka dobiva „nakolendže“, muško dijete, da bi se izazvala njena plodnost. Cijele noći izvodili su se naizmjenično događaji koji su ispunjavali dinamiku zabave (večera, mačkari, darovi, ljubljenje na ručniku, presvlačenje mlade u snahu, plesovi, krađa zastave, igre melina i bika i drugo). U današnjim urbanim svatovima prevladava ugostiteljski karakter svadbe uz svečanu večeru, ples i sakupljanje darova. Rijetko je prisutan poneki element iz tradicijske svadbe (najčešće u svatovima folkloraša).

Vi niste samo mikrobiolog, vi ste glazbenik i zaljubljenik u resničke folklorne običaje. Kako ste uspjeli sačuvati te kajkavsko resničke običaje, pjesme i ples vezane uz vaš kraj?

Kako sam već ranije spomenuo, moja ljubav prema našoj folklornoj baštini ili baštini općenito, rezultirala je mojim osviještenim animatorstvom i kreativnim djelovanjem u prosvjećivanju i osvještavanju ljudi, prije svega u svojoj sredini, a i šire, o vrijednostima i nezamjenjivosti kulturne tradicije naših predaka. Pritom sam naglašavao nužnost prenošenja i osvještavanja o važnosti običaja kao značajnog obilježja kulturnog identiteta na mlađe generacije (danas su to djeca doseljenika u Resnik), te svjedočenjem o bogatstvu naših tradicijskih običaja i kulturne baštine u cjelini, što jest bitno svjedočanstvo našeg identiteta u svijesti Hrvata, koju je potrebno prezentirati ne samo u našem okruženju već i u svijetu. Zbog toga su Resničani izvodili predstave i plesove na brojnim pozornicama u Hrvatskoj i inozemstvu. O tim baštinskim vrijednostima običaja snimljeni su filmovi, organizirane brojne etnografske izložbe ruha i običaja, snimljene izvorne pjesme i plesovi na nosačima zvuka (CD-ima, gramofonskoj ploči), napisane knjige „800 godina Resnika i župe“ (2014.), te upravo izašla knjiga „Bela roža i crveni ružmarin/Običaji zagrebačke okolice od tradicije do pučkog kazališta“ (2023.). Trag bogate kulturne baštine Resnika i mojeg djelovanja u njenom sabiranju arhiviran je u Institutu za etnologiju i folkloristiku, Nacionalnoj biblioteci i fonoteci te arhivima HRT-a.

NAPUKLA LEDENA KAPA

Porušiti optimum života,
Da bi njegov opstanak sveli na minimum,
Nije to ulična fraza, već stvarna istina.
Sve učini čovjek za sebe, protiv sebe!
Pobjegla nam je klima k’o klizava riba iz ruku.
Ledena kapa sjevera se topi,
Ljudi,
Nebo orkanima huči.
Lakomisleno, sebeljubno,
Teško breme čovjek svakom stvoru stvori.
Sebe pak, s omčom oko vrata,
Plesom na žici savršenstva svijeta traži.
Dotjerat, popravit ga želi.
No mijena svaka, tehnologije nove,
Novih bolesti otvara put!
I dimom što otrove u zrak riga,
I hranom otrovima dotjeranom,
Udomaćenom bilju i životinjama, mijena gena,
Nepoznato u prirodi život postojećeg, guši.
Kobne bolesti čovjek sam sebi pod noge stavlja!
Zatomljuje svjetlo zdravlja u rajskom mirisu cvata i plodu.
Tek nevinost dječjeg lica tu strahotu oplakat hoće.
Čega u prirodi nema to prirodi ne treba,
Kažu suze u očima djece svijeta!
Ne treba Zemlja Mati popravak.
Njeno savršenstvo ne podnosi tu podvalu,
Boga novca uvredu.
Zemlja pati.
Orkanima, olujama s visina bijesni s istoka i zapada.
Ratovima,
Bolestima,

Smrću civilizaciju brzim hodom,
Tjera s onu stranu kraja.
Nevinost dječjeg lica tu strahotu oplakat hoće,
Jer to što dolazi to je strašno.
Broj, broj i samo broj.
Broj su ljudi, broj su djeca,
Prazno srce hladnih zvijezda,
Broj, broj i samo broj.
Katalog riječi let bez kraja,
Zvuk mašina srca nema,
Broj, broj, samo broj.
Prazno srce hladnih zvijezda,
Sve su, svud su teške riječi,
Zvuk mašina, sječa, zveket novca,
Broj, broj samo broj,
Bez imena nas pohranit hoće.
Kaos svijeta, svetost uma,
Gozbom mraka srca kroti.
Sirotinja tek milost Boga prosi.

Hrvatsko nebo