Dubravko Ljubić : Antifašizam – bitno o nebitnome

U Hrvatskoj je podjela na fašiste i antifašiste relikt totalitarnih društava

Svibanj je mjesec u kojem po pravilu jedna Hrvatska oplakuje poslijeratne žrtve komunističkog terora, dok druga Hrvatska žali za propalim kolektivitetom nastalom na misli o mogućnosti zajedništva Južnih Slavena. I dok prvi tradicionalno hodočaste po Bleiburškoj poljani, potonji se trude svoje jugofilstvo zagrnuti u antifašizam, kao tobože neupitnu univerzalnu vrijednost civiliziranog svijeta. Svakoga svibnja opetovano se vode manje ili više žučne rasprave o ustašama i partizanima, kao da spomenuti upravo sada žive među nama i u produžetcima vode mnogobrojne bitke u ratu kojem se još ne nazire pobjednik niti kraj. O fašizmu i antifašizmu se raspravlja kao o bitnim sastavnicama koje determiniraju prezentne odnose u društvu, zaboravljajući pri tome da je II. Svjetski rat u Europi upravo u svibnju 1945. godine dovršen. Na prvi pogled se činiti tragikomičnom situacija u kojoj povijesne kategorije doživljavaju svoje uskrsnuće u sredstvima javnog priopćavanja iako puk oko vrijednosnih sadržaja naznačenih pojmova već odavno nema nikakve dileme. Međutim, prepoznavanje pravog razloga oživljavanja duhova prošlosti upućuje na nuždu rasvjetljavanja određenih pojmova radi vlastite budućnosti. Uporno inzistiranje na besciljnim raspravama o fašizmu i antifašizmu u našoj zbilji za cilj ima isključivo prikrivanje odgovornosti za genocid, elitocid i kulturocid koji je nad hrvatskim narodom proveden u proteklom stoljeću od strane slavoserba. Antifašizam ovdje nije ništa drugo nego smokvin list koji se pokušava prikriti pogrom kojeg su na kulturnom, gospodarskom i demografskom planu nositelji funkcija u bivšem komunističkom režimu i njihovi srodnici po krvi i u krvi počinili nad narodom koji je samo želio ostvariti svoje pravo na samoodređenje, a što kao načelo u međunarodnoj zajednici predstavlja civilizacijski standard.

U svojoj biti fašizam i antifašizam su nedvojbeno povijesne kategorije. Fašizam je oblik radikalnog autoritarnog nacionalizma koji je nastao u ranom 20. stoljeću u Europi. Pod utjecajem nacionalnog sindikalizma, prvi fašistički pokreti su se pojavili u Italiji, spajajući u istu ideologiju neke od sastavnica komunizma te nacionalističkog konzervativizma. Cilj fašizma bijaše ujedinjavanje nacije kroz totalitarnu državu koja je zagovarala masovnu mobilizaciju svih segmenata društva utemeljenu na bespogovornom povjerenju u prosudbe lidera te militarizaciji i društvenoj disciplini. Fašizam nastaje kao protuteža liberalnoj demokraciji zagovarajući pri tome političko nasilje, rat i imperijalizam kao sredstva za postizanje nacionalne obnove. Fašistička ideologija konzistentno postavlja javni ili državni interes kao mjerilo svih društvenih vrijednosti, cijeneći problem sukoba naroda i rasa važnijim od sukoba klasa koji se egalitarizmom rješavao unutar svemoguće države. Fašizmu se kao idejni srodnik pridružuje i nacionalsocijalizam (nacizam), iako im sadržaj ili izvori nisu istovjetni. Nacizam je isključivo njemački patent koji svoj društveni život započeo 1920. ustrojavanjem Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke, a kulminirao je stvaranjem Trećeg Reicha. Korijeni nacizma sublimirani su u nepravednom Versailleskom miru kod čijeg sklapanja je Njemačka bila proglašena jedinim krivcem za rat, te su joj oduzete sve kolonije i bila je prisiljena plaćati visoke reparacije. Usponu nacizma doprinijele su ekonomske krize iz 1923. te 1929. koje su Njemačku bacile u socijalnu bijedu i depresiju iz čega nije bilo izlaza osim kroz pokušaj revizije Versailleskog mira te kroz posizanje za tuđim resursima. Weimarska Republika pokazala je nesposobnost rješavati društvene probleme što je pogodovalo bujanju ekstremizma svih vrsta, dok je krajnji pobjednik političke borbe u Njemačkoj bio onaj koji je obećao narodu povećanje životnog prostora i proglašenje Nijemaca arijevskom rasom predodređenom voditi Europu i svijet. Pri tome za Židove je bilo predviđeno konačno rješenje kao za rasu koja je sposobna jedino izrabljivati duge, dok su Slaveni kao nesposobni za bilo kakvo kreativno stvaralaštvo trebali činiti isključivo bazen radno sposobnog stanovništva. Novi svjetski poredak trebao je biti zasnovan na posvemašnjoj centralizaciji koja će svekoliku moć predati u ruke egzekutive, pri čemu će država imati hijerarhijsku konstrukciju koja će autoritativno vladati svim društvenim potencijalima te akcijama pojedinca. Ne treba imati neki poseban smisao za socijalne odnose i pravdu kako bi se zaključilo da naznačene ideologije nisu svima, a poglavito diskriminiranima, prihvatljive. Notorno, militantni pokreti mogu se suzbiti samo silom. Stoga je antifašizam na polovici 20. stoljeća bio kao pokret nužan i poželjan. No isto tako je nedvojbeno da prestankom postojanja militantnog fašizma prestaje i postojanje antifašizma bilo koje vrste.

Hrvatska povijest

Što se Hrvata tiče, naša povijest predstavlja kontinuiranu borbu usmjerenu ka uspostavi i očuvanju državnosti na južnoeuropskim prostorima napučenim narodima za koje je još W.L.S. Churchill primijetio kako proizvode više povijesnih činjenica nego što su ih realno u mogućnosti probaviti. Od svog dolaska u bivše rimske provincije Dalmaciju i Panoniju, hrvatski je narod težio uspostavi samostalne države u kojoj bi mogao optimalno artikulirati svoje interese sukladno specifičnim uvjetima diktiranim oblicima koje je država u određenoj epohi razvoja ljudskog društva imala. Nakon ujedinjenja hrvatskih zemalja pod krunom kralja Tomislava, Hrvatsko Kraljevstvo je, pored Franačkoga, bilo prva trajna i uređena država u srednjoj Europi. Nažalost, nakon izumiranja domaće loze Trpimirovića Sabor je za hrvatske kraljeve birao vladare drugih država, stvarajući time personalnu uniju; najprije Hrvatske i Ugarske, a zatim Hrvatske i Austrije. Unutar Habsburške Monarhije hrvatski je narod sačuvao svoju državnu suverenost i poseban položaj sve do njezina raspada. Nakon 1918. Hrvatska je bez suglasnosti Sabora uključena u novostvorenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca te kasnije u Kraljevinu Jugoslaviju. Time je hrvatski narod prvi put stavljen u balkanski politički okvir dok je njegova državnost nasilno prestala postojati. Pokušaj revitalizacije državnosti očitovao se u uspostavi Banovine Hrvatske ustanovljene sporazumom hrvatske oporbe i jugoslavenske vlade 1939. Ovaj pokušaj propada u trenutku kada novonastala politička tvorevina prestaje postojati uslijed osovinskog razbijanja Jugoslavije 1941. Tijekom II. Svjetskog rata pak svjedočimo konkurentnim pokušajima obnove hrvatske državnosti kroz uspostavu Nezavisne države Hrvatske te Hrvatske utemeljene na odlukama ZAVNOH-a.

NDH bila je izraz težnje hrvatskog naroda za konačno osamostaljenje, ali je realno predstavlja okupiranu državnu tvorevinu sa snažnim kolaboracionističkim obilježjem. Povijesno je neispravno vezati nastanak NDH uz ustaški pokret. Ustaški pokret nastao je kao reakcija na ubojstvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928, te na progone Hrvata pod velikosrpskim terorom kralja Aleksandra utemeljenom na 6. siječanjskoj diktaturi. Osnova Ustaškog pokreta je bio državotvorni program Hrvatske stranke prava, kao i zaključak Hrvatskog državnog sabora od 29. listopada 1918. o uspostavi nezavisne hrvatske države, koji je izražavao suverenu volju hrvatskog naroda. NDH je pak kao državna tvorevina nastala kao posljedica Hitlerove volje za kažnjavanjem jugoslavenskih vlasti koje su pod organizacijom britanskih tajnih službi dopustile u ožujku 1941. demonstracije protiv pristupa I. Jugoslavije trojnom paktu. Ne treba ispuštati iz vida niti činjenicu da je obnašanje vlasti u NDH prvo bilo ponuđeno Vlatku Mačeku i HSS-u, dok je Ante Pavelić sa svojim pokretom preuzeo vlast tek kao rezervna solucija. Pavelićev režim je bio autokratski, pri čemu je egzistentni parlamentarizam imao samo dekorativnu funkciju. Režim je ujedno bio marionetski i kao takav je bio siljen provoditi na rasnom planu fašističku ideologiju. Međutim, korektno je kazati da taj režim ne treba demonizirati ni više ni manje nego u istoj mjeri sa svim drugim tadašnjim marionetskim režimima. Sadržajno NDH se u bitnom po ničem nije razlikovala od primjerice Quislingove Norveške, Pétainove Francuske, a da ne govorimo o Horthyjevoj Mađarskoj, Antonescuovoj Rumunjskoj, ili Bugarskoj cara Borisa III. Jedini režim s kojim se NDH nije mogla usporediti bio je onaj u Srbiji. Teško se komparirati s režimom koji je u samo godinu i pol dana uspio deklarirati svoj teritorij očišćen od Židova. Svoj slavni domet, koji se sastojao prema povijesnim izvorima u 27.000 ubijenih i 8.000 deportiranih osoba, spomenuti režim je obilježio i prigodnom edicijom poštanskih maraka adekvatnog sadržaja. Sa takvim mentalnim sklopom je doista nemoguće bilo što uspoređivati.

Jedini specifikum NDH je bio svekoliki otpor tadašnje srpske manjine prema svemu hrvatskome, utemeljenom na geslu Nikole Stojanovića “do istrage naše ili vaše”, koji je uz povijesno sjećanje na posljedice velikosrpskog terora u I. Jugoslaviji izazvao državnu reakciju.

Dakle, NDH je nedvojbeno bila totalitarna država, jer s obzirom na povijesne okolnosti nastanka i njezine opstojnosti nije ni mogla biti drugačija. Na promjenu percepcije karaktera vlasti u NDH ne može utjecati ni Pavelićevo proglašenje Rimskih ugovora ništavim nakon pada Italije, ni ukidanje rasne Uredbe odmah po odlasku njemačkih trupa, niti izražavanje nezadovoljstva Alexandra Löhra vlastima NDH zbog nedovoljno konzistentnog provođenja rasnih zakona i konačnog rješenja židovskog pitanja. No isto tako, stanovništvo NDH ničim nije zaslužilo odmazdu koja je nakon pada režima uslijedila. Nad režimom i žiteljima NDH provedena je stvarna lustracija nezapamćena u povijesti. 940 masovnih grobnica u Hrvatskoj, 170 u Sloveniji i oko 200 jama u Srbiji kriju kosti više od 100.000 Hrvata likvidiranih neposredno nakon prestanka ratnih zbivanja. Značajan udjel hrvatskih žrtava nalazio se i među onima iz izvješća Aleksandar Ranković o likvidaciji 568.000 narodnih neprijatelja, te “preodgoja” 3.777.776 osoba koje su kroz razdoblje od 1945. do 1951. prošle komunističke gulage. Temeljitu lustraciju su doživjeli i svi oni koji su do pada Berlinskog zida bili žrtve državnog terora izraženog kroz djelanje tajnih službi i atentate izvršavane diljem zemaljske kugle. Povijest pokazuje kako jedino hrvatski narod nakon okončanja II. Svjetskog rata nije imao pravo na zaštitu porabom principa prema kojemu svaki počinitelj zločina ima svoje ime i prezime. Jedino je prema hrvatskom narodu primijenjeno načelo kolektivne krivnje koje se i danas prakticira, pri čemu se grijehovi osobno odgovornih predaka automatizmom prenose na svaki slijedeći naraštaj kao kolektivitet. Jedino je hrvatski narod odgovoran za sve kosture koji se nalaze u hrvatskoj zemlji, pa čak i za one imaginarne, dok se pronađene kosti njegovih članova negiraju ali i čuvaju u najlon vrećama ili u zajedničkim rakama. Hrvati su osjetili lustraciju na vlastitoj koži i nemaju više potrebe suočiti se sa prošlošću povezanom uz II. Svjetski rat. Hrvatska se sa tom prošlošću odavno suočila. Jedino što Hrvatskoj treba jest utvrđenje cjelovite istine o tom razdoblju naše povijesti. U prkos uvriježenom stajalištu povijest, kao zbir istinitih činjenica nastalih u prošlosti, trebaju pisati povjesničari a ne pobjednici. Pobjednici uglavnom pišu romane, odnosno fikcije o svojoj nepogrešivosti i bezgrješnosti.

Nakon najstrašnijeg rata u povijesti

Nakon završetka najveće klaonice u povijesti čovječanstva, zemlje zapadnog civilizacijskog kruga počele su izgrađivati demokraciju kao nesavršen ali trenutno najbolji oblik društvenog uređenja. Temelj svake demokracije je sukobljavanje misli i ideja kroz institucije sustava koji za svoj cilj ima stvaranje sreće za sve pripadnike društva. Demokracija zahtijeva da svaka sposobna odrasla osoba ima pravo glasa pri odlučivanju o sadržaju volje većine, jer volja većine nije pravična ako svima nije data mogućnost izraziti svoja stajališta, mišljenja, strahove, ukuse, predrasude ili ideale, kako bi potvrdili svoj status odgovornog subjekta, a ne tek pasivne žrtve kolektivne akcije. To vrijedi bez obzira na okolnost u kojoj mjeri nečija uvjerenja ili predrasude većina smatra neispravnim ili uvredljivima. Ne može se drugom uskratiti pravo na iznošenje svog mišljenja a da se pri tome ne izgubi moralno pravo takve ljude prisiliti pokoriti se kolektivnim odlukama koje su pretočene u zakone. U demokracijama svaka ideja koja se drugima ne nameće prisilnim putem ima svoju društvenu opravdanost. Demokratska društva toleriraju i zagovaranje neonacizma, rasizma, antisemitizma ili komunizma u koliko se ideje iznose i pojavljuju u nemilitantnom obliku. Međutim, demokracija ne tolerira činjenje štete pojedincima ili društvenim skupinama u ime bilo koje ideje. Za sve one koji su sudjelovali u takvoj raboti demokracija zahtijeva društvenu, ako je već izostala kaznenopravna osuda.

Nažalost, u poraću Hrvatska nije imala sreću razvijati i prigrliti standarde demokracije kroz pripadnost zapadnom demokratskom krugu, već ona postaje jedna od šest sastavnica II. Jugoslavije, totalitarnog društvenog sustava zasnovanog na kultu ličnosti i društvenoj egzekuciji svih onih koji ne percipiraju svijet na način kako to rade političke elite opisane kao avangarda radničkog pokreta, odnosno onih koji su u ime velikosrpske hegemonije propisivali pravila ponašanja. Teror totalitarizma vrlo je lako pogrešno opisati kao posljedicu postojanja tiranije. Totalitarni režimi uobičajeno počinju svoj život kao despotije, međutim njihovim razvojem sustav se alijenira i počinje svoj samostalni život. Taj proces je prošla i II. Jugoslavija u kojoj su se na koncu odnosi među ljudima sublimirali regulativom koja je pojedince držala toliko društveno zbijenima da je njihova različitost nestajala u amorfnoj zajednici. Totalitarizam u složenim državama ubija svaku vrstu slobode, a ponajprije integralnu slobodu koju čine sloboda države, sloboda društva i sloboda pojedinca i koja bez opstojnosti na bilo kojoj od navedenih razina ne može postojati. Da bi država bila slobodna ona mora biti suverena, odnosno ona mora biti kadra izvršavati vrhovništvo na cijelom svom području i štititi svoje interese od svih stranih fizičkih i političkih ugroza. Država ne smije trpjeti okupaciju, agresiju ili tutorstvo bilo kojeg izvanjskog čimbenika niti smije prenositi svoju suverenost na druge, osim u slučaju kad to dovodi do napretka cjelokupne zajednice. Sloboda društva pak postoji u državama utemeljenim na demokraciji kao svom organizacijskom obliku. Ovdje se demokracija ne smije percipirati u svom aristotelovskom obliku kao ciklička vladavina jednih nad drugima, već se demokracija treba shvaćati kao oblik vladavine usmjeren ka postizanju općeg dobra. Djelovanje svake društvene manjinske skupine koje ne pridonosi općem dobru predstavlja opstrukciju integralne slobode kao izvora svih pojedinačnih sloboda. Individualna sloboda pak može egzistirati samo u demokratskim društvima utemeljenim na načelima jednakosti i ultimativne zaštite ljudskog dostojanstva. Sloboda je bitno obilježje ljudskog bitka. Ona je protuteža kolektivističke predodžbe o društvu te sprečava svako državno kontroliranje i usmjeravanje ljudi.

Samostalna Hrvatska

Hrvatska koja je i ustavom unutar II. Jugoslavije bila definirana kao država, očito nije bila slobodna. Hrvati su svoju državnost unutar Hrvatske dijelili sa srpskim narodom, premda za to stvarno nije bilo racionalnog utemeljenja. Realno, Hrvatska je unutar II. Jugoslavije bila okupirana i uvučena u komunistički totalitarizam čija je praksa bila inkompatibilna s hrvatskom povijesnom i kulturnom tradicijom. Kriza društvenih odnosa u bivšem sustavu iznjedrila je subjektivne i objektivne antagonizme koji više nisu mogli biti pomireni unutar postojećeg državnopravnog uređenje. Federalni oblik državnosti II. Jugoslavije više nije zadovoljavao hegemonijske prohtjeve Srbije niti je mogao ostvariti aspiracije drugih sastavnica za uspostavom demokratskog ustrojstva utemeljenog na neposrednom izbornom pravu, višestranačju, tržišnoj ekonomiji i vladavini prava. Nužnost zajedničkog života s drugim južnoslavenskim narodima u nekom zajedničkom državnopravnom obliku izgubila je svaki smisao nakon agresije i uporabe oružja u rješavanju političkih pitanja. Stoga su Hrvati u političkom smislu na referendumu održanom 1991. apsolutnom većinom donijeli odluku o tome da će u budućnosti tražiti samostalni put svog državnog ustrojstva.

Istu želju su građani Republike Hrvatske već prethodno izrazili i kroz sadržaj Božićnog Ustava iz 1990. Politički Hrvati su ovdje pokazali odlučnost izgraditi jedinstvenu i nedjeljivu demokratsku i socijalnu državu u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Naš Ustav utemeljen je isključivo na volji hrvatskog naroda iskazanoj kroz ustavotvornu skupštinu. Svaka društvena tvorevina koju čine narod i vlast koja se proteže na određenom teritoriju jest država, neovisno o svim drugim okolnostima, pa čak neovisno i o međunarodnom priznanju. A mogućnost obrane državotvorne volje, koju je hrvatski narod pokazao u Domovinskom ratu, dokazala je suverenost hrvatske države. Stoga je danas mučno slušati trivijalne rasprave o tome što bi sve neki htjeli strpati u tobožnje temelje hrvatskog društva. Najžalosniji su pokušaji promocije antifašizma kojeg pojedinci vide kao sastavnicu hrvatske državnosti. Božićni Ustav započinje Izvorišnim osnovama koje su nastale u trenutku kada je Hrvatska još uvijek bila dio jugoslavenske federacije, pa je njihov sadržaj u bitnom određen željom jasne deklaracije prava hrvatskog naroda na samoodređenje na temelju neprekinute povijesti hrvatske državnosti. U vezi s time Franjo Tuđman je isticao kao ima povijesnih, edukativnih i međunarodno-pravnih razloga, da se gradivo koje inače spada u povijesne udžbenike, navede i u preambuli Ustava kao niz činjenica koje odražavaju stvarnost Hrvatske državotvornosti i državne samobitnosti. Uvažavajući izneseno mišljenje i povijesni kontekst, ipak se čini kako su Izvorišne osnove u našem Ustavu previše didaktičke i zapravo neprilične svrsi ustava. Ustav jest najviši pravno politički akt jedne zemlje. On uobličava društvo na način koji predstavlja deskripciju sadašnjosti ali i projekciju budućnosti. Stoga ustav ne bi trebao biti sredstvo komunikacije sa vanjskim čimbenicima. Preambula našeg Ustava očito je sročena za vanjsku uporabu, odnosno kao opravdanje zašto hrvatski narod u političkom smislu ima pravo na vlastitu državu, kao da mu za ostvarivanje njegovog prava na samoodređenje treba nečija privola ili skrbnik. Takav pristup uređenja temeljnih odnosa u društvu samo izaziva zabunu i latentni je izvor ideoloških sukoba. Za očekivati je da će se u ustavnim promjenama do kojih neminovno mora uskoro doći, ovaj problem riješiti integralno sa problemima vezanim uz ustavnopravno neprihvatljivu regulativu izbornog i manjinskog sustava.

Opisujući kontinuitet hrvatske državnosti Ustav se poziva između ostaloga i na “odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943),”. Da podsjetim, na trećem zasjedanju ZAVNOH u svibnju 1944. donijeta su četiri pravna akta: Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom zasjedanju AVNOJ-a; zatim Odluka o ustroju i poslovanju narodnooslobodilačkih odbora i skupština u Federalnoj Državi Hrvatskoj; potom Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske; te zaključno Odluka o proglašenju ZAVNOH-a vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim organom državne vlasti Demokratske Hrvatske prema kojoj on postaje “jedini pravi državni Sabor Hrvatske i predstavnik suvereniteta naroda i države Hrvatske”. Dakle, jedina odluka koja u smislu podržavanja tvrdnje o kontinuitetu državotvornosti hrvatske države ovdje bi bila ona o proglašenju ZAVNOH-a državnim Saborom Hrvatske i predstavnikom suvereniteta naroda. Notorno je da ova odluka ničim ne potvrđuje antifašizam kao društveno relevantnu okolnost hrvatske državnosti. Nadalje, za nepostojanje antifašizam kao vrijednosnog kriterija u našem ustavnopravnom sustavu postoji i formalni razlog. On se ne spominje u sustavu najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske koje su temelj za tumačenje ustava, a u koje spadaju sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav (Članak 3. Ustava).

Na kraju cijenim potrebnim istaknuti kako pozivanje na navedenu Odluku ni na koji način ne povezuje hrvatsku državu s antifašizmom kao povijesnom kategorijom. Jednako tako besmisleno je promišljati da bi temelj uspostave određene društvene zajednice bila okolnost koja u trenutku njezinog nastajanja nije postojala u realnom svijetu, već samo u mašti pojedinaca određenoj nostalgijom za izgubljenim vremenom. Ujedno, isprazno je u Europi općenito se pozivati na antifašizam već s obzirom na činjenicu da u njenom parlamentu sjedi legalno i legitimno izabran g. Udo Voigt, član NDP-a, baštinice lika i djela Adolfa Hitlera, odnosno na činjenicu da u zemljama Europe na izborima 15-25% glasova dobivaju stranke izrazito multifobnih stajališta. Podjela na fašiste i antifašiste doista je relikt totalitarnih društava u kojima takvo etiketiranje ima sasvim drugi karakter, a to je difamacija i društvena likvidacija onih koji misle drugačije s jedne strane te pozivanje na ispraznicu koja daje lažni sjaj i pokriva pravi sadržaj u biti totalitarnog društvenog uređenja. Svaku iznesenu ideju koja ima društveni potencijal treba saslušati. Međutim opetovano trabunjanje o floskulama ne će nas odvesti nikamo. Stoga je krajnje vrijeme da svi oni koji uporno inzistiraju na raspravama o antifašizmu, povijesnoj kategoriji nebitnoj za trenutni politički život lijepe naše, prestanu sa mentalnim terorom i oslobode javni prostor za sadržaje koji imaju društveni potencijal. Ujedno je vrijeme da svi oni kojima se profesionalno priviđa fašizacija hrvatskog društva preispitaju svoju savjest, jer se hrvatskoj stvarnosti mogu uputiti mnoge zamjerke ali vrlo teško one vezane uz bujanje ekstremizama nacioanalsocijalističkog tipa. Hrvatska je jedna od rijetkih država u kojoj ekstremne multifobne političke opcije u svojoj ukupnosti na festivalima demokracije ne prelaze izborni prag. Jedina smo zemlja koja uređenju prava manjina daje u provedbi pravni položaj viši od onog predviđenog za uređenje temeljnih ljudskih prava i sloboda te ustrojstva ustavnopravnog poretka. Ujedini smo narod koji je spreman tolerirati, pače i financirati, prolijevanje tuđe sline i drugih tjelesnih izlučevina po vlastitom licu ili državnim simbolima, odnosno narod koji se ne buni kad ga se nekažnjeno uspoređuje sa dijelovima tijela do kojih sunce rijetko doseže. Strah od lustracije ne može biti opravdanje za teror manjine nad svima ostalima. Ako je nekome potrebna obrana ili opravdanje za nemoralne postupke u prošlosti, bolje je tražiti milost nego se laćati makar i verbalne agresije. Hrvatski je narod i onako kroz povijest pokazivao veću sklonost praštanju nego odmazdi.

Dubravko Ljubić/HKV/ http://www.hkv.hr/ Hrvatsko nebo