Z. Gavran: Isporuka tenkova Ukrajini kao možda presudna kušnja za budućnost Njemačke, a time i EU-a

Pitanje budućnosti Njemačke, koje je sve ovisnije o njezinu daljnjem postavljaju prema ukrajinskom ratu, jest i pitanje budućnosti EU-a odnosno budućnosti Europe i njezinih ambicioznih „integracija“, pod vodstvom Njemačke. 

U američkoj bazi Ramstein u Njemačkoj odlučuje se danas, u petak, o slanju tenkova njemačke proizvodnje „Leopard“ Ukrajini. Gromoglasna vojnostrateška poruka Zelenskoga i mnogih drugih glasi: Ukrajini su sada osim protuzračnog i sveg ostalog dosad isporučenog oružja nužni tenkovi da bi mogla krenuti u oslobađanje svoga okupiranog teritorija!

Riječ je o mnogo široj i dubljoj raspravi o daljnjoj strategiji Zapada prema Rusiji

Rasprava o tenkovima dio je mnogo šire i dublje rasprave koja se o daljnjoj strategiji Zapada prema Rusiji u sada bitnom segmentu rata u Ukrajini vodi posljednjih tjedana i mjeseci. Ukrajinski predsjednik Zelenski otvoreno poziva da se Ukrajini hitno dostave tenkovi i druga oklopna vozila, svjestan da su uspostavljeni odnosi na ratištu samo privremeni i da bi se odnosi snaga mogli vrlo nepovoljno promijeniti ako ukrajinska vojska ne dobije pravodobno (prije proljeća) tenkove. On kritizira njemačku vladu kancelara Scholza što krzma donijeti takvu odluku. A ona se ne tiče samo Njemačke, nego i nekih drugih zemalja, napose onih koje imaju u Njemačkoj patentirane i proizvedene „Leoparde“.

Jedna je od tih zemalja Poljska, čiji je predsjednik vlade Morawiecki izjavio prije dan-dva da će Poljska poslati Ukrajini svoje „Leoparde“ ako i ne dobije dozvolu od Njemačke. Poljska je dosljedno na stajalištu da se Rusiju mora poraziti na bojnom polju, jer da će u protivnomu Putinov ratni stroj i dalje stvarati probleme, ne samo Ukrajini, nego i drugima. U tom kontekstu, Poljska se prvi put oštro suprotstavila („proruskoj“) Mađarskoj, čiji premijer Orban nastoji da Europska unija izbriše s popisa onih koje namjerava sankcionirati desetak ruskih oligarha. I koji stalno oponira novim sankcijama Rusiji.

Što se tenkova tiče, teško je reći koliko njihovo slanje može situaciju na ratištu i u kojem roku promijeniti. Neki vojni stručnjaci procjenjuju da bi Ukrajini trebalo na stotine tenkova – s obučenim posadama – kako bi mogla krenuti u učinkovit protunapad. Drugi pak stručnjaci upozoravaju da su se njemački „Leopardi“ pokazali u vježbama kao loši tenkovi, s kojima i njemačka vojska ima velikih problema. Rusija pak upozorava zapadne sile da ih ne šalju Ukrajini, a bivši predsjednik Medvedev, sada šef Vijeća za nacionalnu sigurnost, ponovno prijeti Zapadu nuklearnim ratom u slučaju ruskog poraza.

Služi li se Kremlj prijetnjama nuklearnom „odmazdom“, praktički već od samog početak invazije na Ukrajinu, samo kao dijelom tzv. hibridnog rata, dakle kao praznom prijetnjom, ili je doista spreman i upotrijebiti dio svoga impozantnog nuklearnog arsenala, to nitko ne zna. Možemo samo (lakovjerno) vjerovati da ne će, a možemo i (lakovjerno) povjerovati da hoće.

SAD odbacio Scholzovo uvjetovanje isporuke njemačkih tenkova isporukom američkih tenkova

U takvoj situaciji, zanimljivo je što je u četvrtak pokušala Njemačka. Njezin kancelar Scholz (šef Socijaldemokratske stranke, koja vlada u koalicijskoj vladi sa Zelenima, a koji je upravo postao metom oporbene Unije CDU/CSU zbog navodnog laganja pred parlamentarnim istražnim tijelom u očitovanju o svom udjelu u nekom velikom koruptivnom skandalu) odaslao je u četvrtak ovu poruku: Njemačka će isporučivati Ukrajini tenkove ako to isto učine i Sjedinjene Države. Na što je dobio ekspresan odgovor iz Washingtona, koji glasi: Svaka država treba sama odlučivati o tomu, neovisno o drugima. Transatlantsko savezništvo time je udarilo u svoje realpolitičke limite.

Sjedinjene Države takvim su stavom praktički poručile da ne žele preuzeti odgovornost za eventualnu rusku „odmazdu“ Njemačkoj bude li ona Ukrajini isporučila svoje tenkove. Ali i dalje očekuju da Njemačka to učini. Na taj način, Bijela kuća zadržava određenu američku distancu, pazeći kao i dosad da ne bi prešla hipotetsku „crvenu liniju“ i razjarila Kremlj do te mjere da uzvrati vojno i SAD-u zbog njegove već dosad enormne vojne, financijske i druge potpore Ukrajini.

Njemački je pak kancelar svojom izjavom zapravo rekao: Nismo spremni ugroziti interese njemačke nacionalne sigurnosti, a ni stvoriti si eventualno dodatne probleme u pogledu ruske nafte i plina, na koje i dalje računamo, i to nipošto ne kao jedini njegovi kupci i naručitelji iz EU-a. No što se sve iza fasada i debelih zidova NATO-a i općenito u diplomatskoj komunikaciji događalo i događa, ostaje za sada skriveno očima šire javnosti.

Njemačka već više od jednog stoljeća u stisku između anglosaksonskog Zapada i Rusija odnosno dijela slavenskog Istoka

Primjer Njemačke paradigmatičan je ne samo za Njemačku, nego i za stanovit broj drugih europskih zemalja, koje jesu na strani Ukrajine, koje joj pomažu da odbije rusku agresiju, ali koje ne žele prelaziti „crvenu crtu“ kako ne bi ugrozile i svoju nacionalnu sigurnost. „Ruski medvjed“ jest ranjen i poljuljan, ali je i dalje vrlo opasan, budući da raspolaže i dalje opasnim polugama, a posebice strateškim i nuklearnim oružjima, a i raspad Rusije može se pokazati vrlo opasnim za sigurnost drugih zemalja, i budući da su i dalje, iako u znatno manjoj mjeri nego prije, ovisne o ruskim fosilnim gorivima. I ne samo to. Što još?

Njemačka kao specifična europska zemlja, ali ne jedina, svjesna je nekih trajnijih geopolitičkih konstanti. Jedna od njih jest i računanje na Rusiju kao neizbježnog susjeda i kao poželjnog subjekta europske sigurnosne, političke, ekonomske i ostale „arhitekture“. Ona bi najradije da u Moskvi dođe do promjene, tako da se odnosi s nekom poslijeputinovskom, više koncilijantnom i prozapadnom vlašću mogu obnoviti. To ima i šire, globalne konzekvence. Njemačka si, u svakom slučaju, ne želi priuštiti izravni ratni sukob s Rusijom, a nije joj u dugoročnom i strategijskom interesu ni totalno odjeljivanje Rusije od Europe. I ne samo ona. I ne samo što se tiče Rusije, nego i Kine i time niza drugih velikih i regionalnih sila, političkih, ekonomskih i vojnih.

Sjedinjene Države i Velika Britanija imaju drukčiji zemljopisni položaj i drukčiji „mentalitet“. Nijedna od njih nije europska kontinentalna država: obje su „otoci“, druga neobično velik „otok“, a prva pola kontinenta. Povezuje ih i neke vrste anglosaksonski identitet, a povezuje ih i povijesno iskustvo dvaju svjetskih ratova protiv „centralnih sila“, u kojima je njihov saveznik protiv Njemačke bila – Rusija. Manje je bitno je li to carska ili komunistička Rusija odnosno carska Rusija, Sovjetski savez ili postkomunistička Ruska Federacija.

Geopolitički i geoekonomski gledano, Njemačka je unatrag više od jednog stoljeća u stisku, ili u „sendviču“, između, s jedne strane, anglosaksonskog i dijelom romanskog Zapada, a s druge strane ruskoga imperijalnoga i dijelom slavenskoga odnosno despotskoga i komunističkoga Istoka. Ona je dvaput pokušala iz tog stiska izaći, osloboditi se, ali je oba puta u ratu bila poražena i općenito potučena. Poslije Drugoga (svjetskog) rata uspjela se, njezin većinski dio, uz izdašnu financijsku pomoć i potporu SAD-a oporaviti i ekonomski ojačati, vjerujući da više niti smije niti treba biti vojna (vele)sila.

Njemačka je i jezgra i stup i promotor Europske unije i europskih integracija

Sada je to dugo razdoblje (od 1945. do 2022.) – isteklo. Ona mora biti vojna sila, a od nje se očekuje i da oštricu svoje vojne sile okrene protiv Rusije. To želi i Poljska. U ratobornosti prednjači ovih devet europskih zemalja: V. Britanija, Nizozemska, Danska, Poljska, Estonija, Latvija, Litva, Češka i Slovačka. One su upravo potpisale “Tallinsku prisegu”, kojom su željele izvršiti pritisak na druge članice NATO-a da bezuvjetno dostave Ukrajini tenkove, oklopnjake i druge potrebnu vojnu pomoć.

Tenkovi su samo jedna od kušnji s kojima Njemačku i kolebljive „savezničke“ zemlje suočavaju SAD i druge odlučnije zemlje u situaciji koja je nastala 24. veljače prošle godine, kada je Rusija krenula na Ukrajinu. Sjedinjene Države upravo su obznanile novi paket vojne pomoći napadnutoj zemlji, vrijedan 2,5 milijarda dolara.

Ne smije se smetnuti s uma ni to da je Njemačka jezgra i stup i promotor Europske unije i europskih integracija. Može li itko zamisliti nastanak i opstanak EU-a bez Njemačke? Za sada u ovoj kolumni samo toliko, a i toliko je dovoljno za – općeeuropsku – glavobolju. Ratno je poprište nedvojbeno, za sada, u Ukrajini. Ono se može prenijeti i na teritorij Rusije, ali i na teritorij nekih zapadnih država. No možda još važnije od toga jest pitanje što će biti s Njemačkom, čija je samovoljna i arogantna odlučnost (zaslugom bivše kancelarice Merkel, ali i Scholzova SPD-a kao koalicijskog parnera Merkeličine unije CDU/CSU!) u izgradnji najprije Sjevernog toka I., a zatim i Sjevernog toka II., možda i dovela do toga da se otvore zasuni novoga i mnogo gorega nego 2014. ukrajinskog rata.

U pitanju je budućnost Europe i njezinih ambicioznih „integracija“, pod vodstvom Njemačke!

Pitanje budućnosti Njemačke, koje je sve ovisnije o njezinu daljnjem postavljaju prema ukrajinskom ratu, jest i pitanje budućnosti EU-a odnosno budućnosti Europe i njezinih ambicioznih „integracija“, pod vodstvom Njemačke. Njima je upravo s 1. siječnja Hrvatska dala svoj, doduše majušni, monetarni i schengenski doprinos i pečat. Francuska je u svemu tomu, koliko god i dalje važna, ipak sporedan igrač. Kao sve važnija pokazuje se sve militanatnija Poljska, koja, poučena povijesnim iskustvima, „reži“ na obje strane, istočnu i neposredno zapadnu, te forsira vojni obračun s istočnom. Što kod geografski daljih Anglosasa nailazi na razumijevanje; oni na nju računaju kao na promotora bezuvjetnog zatezanja užeta u odnosima s Rusijom – i ujedno „savezničkog“ pritiskanja na Njemačku i njezinu (pragmatičnu) suzdržanost i na ostale europske države koje bi možda pritisnule na kočnicu maštajući o nekoj novoj, mirnodobskoj, europsko-ruskoj ravnoteži.

Rusija je pak, kako je rečeno na početku, „ranjeni medvjed“, vojno uvelike u nemoći i sve vidljivijem rasulu, ali unatoč tomu – ili upravo zato – i dalje vrlo opasna odnosno možda još opasnija nego dosad. Možda (u širem smislu) i opasnija – ratovala uspješnije ili se u sebe urušavala – nego što to vojni stručnjaci mogu i žele procijeniti ili povjerovati. Zašto? Zato što je razumijevanje ratova samo kao vojnih zbivanja i odnosa vojnih snaga uvijek bilo vrlo limitirano vrlo djelomično, a time i vrlo upitno. Svi su naime ratovi podređeni zbiljama, silama i strategijama koje same ratove kao gola i za ljude i narode užasna vojna nadjačavanja i međusobna uništavanja u bitnomu nadilaze odnosno transcendiraju.

Povezani sadržaj:

Budanov najavio veliku ofanzivu kojom će od ruske vojske biti oslobođena cijela Ukrajina

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo