V. Trkmić: Betlehemska štalica mjesto idile, ili patnje i poniznosti?

Vrijeme:8 min, 59 sec

 

Od rođenja Isusova, preko razmišljanja o jaslicama svetoga Franje, meditacije pape Benedikta XVI., pjesme A. B. Šimića o ženama pred uredima i problema zla, patnje i smrti stižemo do pouke o oholosti i poniznosti i do višega smisla ljudskoga života i postojanja, koji nam otkriva novorođeni Isus, Krist, pravi čovjek i Sin Božji, naš Spasitelj i Otkupitelj, ponajprije kao snaga u vlastitu srcu, u vlastitoj nutrini.

 

Prve jaslice

Vjerojatno znamo da je prve jaslice (betlehemsku štalicu) napravio sv. Franjo Asiški. Nakon  mise, po završetku kreiranja jaslica, Franjo je rekao jednom prijatelju zašto je imao toliku želju napraviti jaslice u svome gradu: “Želio sam učiniti nešto što će uvijek podsjećati ljude na to Dijete rođeno u Betlehemu, da svojim tjelesnim očima vide neprilike njegova ranog djetinjstva, kako je ležao u jaslama te kako su vol i magarac stajali odmah do njega.”

Ta misao vodilja sv. Franje željela je snažno poručiti vjernicima u kakvim je neprilikama rođen naš Spasitelj. Znamo da je sveti Franjo živio na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće poslije Isusa Krista. Dakle betlehemsku štalicu, ili jaslice, katolici po župnim crkvama gledaju već više od osam stoljeća. Jesmo li ih naučili promatrati onako kako ih je zamislio sv. Franjo, ili to činimo na neki drugi način? Možda ih promatramo samo kao način umjetničkog izražavanja božićne idile, ili pak s nekih drugih aspekata izvorne katoličke duhovnosti. Na žalost, tijekom povijesti katoličanstva razvijao se ponekad i onaj drugi vid, kako od jaslica napraviti idilično mjesto, mjesto divljenja i umjetničkog izražavanja. Natjecanja, čije će jaslice u gradu biti najljepše, najupečatljivije.

Tako su neki vjerojatno poželjeli favorizirati ideju moguće raskoši i idealiziranog prizora iz života sv. Obitelji, te je tako nastajala betlehemska štalica sa razdraganim pastirima, razdraganim anđelima i radosnom pjesmom. Ako bismo danas željeli promišljali na temu jaslica, onda bi osim idile idiličnog doživljaja Kristova rođenja trebalo razvijati onu prvotnu zamisao sv. Franje. Dakako kreiranjem jaslica, stavljanjem njih u prvi božićni plan, valjalo bi uporno i ustrajno isticati patnju i poniznost koje su dio božićnog otajstva. Osim sentimentalnog privlačenja djece i odraslih k betlehemskoj štalici, postoji i duboko duhovno ozračje osmišljavanja patnje Sv. Obitelji i, dakako, svih naših osobnih, obiteljskih i narodnih patnji.

Bog se učinio bespomoćnim djetetom kako bi nadvladao ponos, nasilje i ljudsku želju za posjedovanjem.

Krist, sluga Božji – Hvalospjev (Fil 2, 6-11)

Isus Krist, trajni lik Božji.

nije se kao plijena držao

svoje jednakosti s Bogom,

nego sam sebe oplijeni

uzevši lik sluge

postavši ljudima sličan:

obličjem čovjeku nalik,

ponizi sam sebe,

poslušan do smrti,

smrti na križu.

 

Zato ga Bog preuzvisi

i darova mu ime,

ime nad svakim imenom,

da se na ime Isusovo

prigne svako koljeno

nebesnika, zemnika i podzemnika,

i svaki će jezik priznati:

Isus Krist jest Gospodin

na slavu Boga Oca.

 

Što je poniznost?

Poniznost je ljudska vrlina odnosno krjepost pripisana nekomu tko je razvio svijest o vlastitim ljudskim ograničenjima i osobnim slabostima. Ponizan je onaj tko se ne hvali svojim postupcima i uspjesima. Naprotiv, on odbacuje bahatost i ponos i preferira vježbanje vrijednosti poput skromnosti, trijeznosti i suzdržanosti. Dakle, u katoličanstvu poniznost podrazumijeva prepoznavanje vlastite osobe u misteriju života, prihvaćanje jednakog dostojanstva svih ljudskih bića i puno podvrgavanje Božjoj volji.

Ponizna ljubav u zajednici – Rim. 12, 3 – 21

„Da, po milosti koja mi je dana svakomu između vas velim: ne precjenjujte se više no što se treba cijeniti, nego cijenite se razumno, kako je već komu Bog odmjerio mjeru vjere. Jer kao što u jednom tijelu imamo mnogo udova, a nemaju svi isto djelovanje, tako smo i mi, mnogi, jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugomu. Dare pak imamo različite po milosti koja nam je dana: je li to prorokovanje – neka je primjereno vjeri; je li služenje – neka je u služenju; je li poučavanje – u poučavanju; je li hrabrenje – u hrabrenju; tko dijeli, neka je darežljiv; tko je predstojnik – revan; tko iskazuje milosrđe – radostan! Ljubav nehinjena! Zazirite oda zla, prianjajte uz dobro! Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani! Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost! Blagoslivljajte svoje progonitelje, blagoslivljajte, a ne proklinjite! Radujte se s radosnima, plačite sa zaplakanima! Budite istomišljenici među sobom! Neka vas ne zanosi što je visoko, nego privlači što je ponizno. Ne umišljajte si da ste mudri! Nikome zlo za zlo ne vraćajte; zauzimajte se za dobro pred svim ljudima! Ako je moguće, koliko je do vas, u miru budite sa svim ljudima! Ne osvećujte se, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu. Ta pisano je: Moja je odmazda, ja ću je vratiti, veli Gospodin. Naprotiv: Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! Činiš li tako, ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu. Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“

Papa Benedikt XVI. o Crkvi rođenja Isusovog u Betlehemu i poniznosti

„Danas će svatko tko poželi ući u crkvu Rođenja Isusova u Betlehemu vidjeti da je pet i pol metara visok ulaz, kroz koji su ulazili carevi i vladari, sada vrlo smanjen. Ostao je samo maleni otvor od metar i pol. Namjera je vjerojatno bila osigurati crkvi veću sigurnost od napada, ali više od svega spriječiti ljude da u kuću Božju ulaze jašući konje. Svatko tko želi ući na mjesto gdje se Isus rodio mora se prignuti. Čini mi se da je ovdje otkrivena dublja istina, koja bi nam trebala u ovoj svetoj noći dirnuti naša srca: ako želimo pronaći Boga koji se pojavio kao dijete, moramo sjahati s visokog konja našeg ‘prosvijetljenog‘ razuma. Moramo po strani ostaviti svoje lažne sigurnosti, svoj intelektualni ponos, sve što nas sprječava prepoznati Božju blizinu. Trebamo slijediti nutarnji put svetoga Franje – put koji vodi ultimativnoj vanjskoj i nutarnjoj jednostavnosti koja srcu omogućava vidjeti. Trebamo se prignuti, duhovno trebamo poći pješice kako bismo prošli kroz vrata vjere i susreli Boga koji je toliko drukčiji od naših predrasuda i mišljenja – Boga koji se zatvara u poniznost novorođenog djeteta.“

Benedikt XVI, Homilija na ponoćku, 24. prosinca 2011.

Prigibanje koljena – poklecanje i klečanje

Taj stav izriče više osjećaja. Najprije poniznu molitvu, zatim ističe stavove pokore i poniznosti. Pred Boga padamo na koljena, postajemo maleni, svodimo se na polovinu svoga uzrasta. Ako to nije dosta, prignemo još i tijelo. No, ti stavovi nemaju nikakvu važnost ako zajedno s tijelom pred Bogom ne prignemo i dušu, jer tek tada čin poniznosti i istine, postaje ponizno klanjanje. Klečanje svojim podrijetlom seže ponajprije u privatnu molitvu, izražavajući svijest o vlastitoj bijedi i grijehu. Zbog toga je klečanje kao gesta ulazilo u liturgiju oprezno i paralelno sa širenjem pokorničkog obreda. Na vidjelo izlazi činjenica da klečanje ima snažno osobno pokorničko značenje. No, kleknuti i klečati može biti i posljedica dubokog religioznog iskustva. U liturgiji Crkve i dandanas je poznata prostracija cijelim tijelom, a pojavljuje se u obredima Velikog petka, i redovničkog zavjetovanja. Na početku obreda Velikog petka svećenikova prostracija primjeren je izričaj naše vjerničke potresenosti, što su i naši grijesi sukrivci Isusove smrti na križu. Bacamo se na tlo svjesni tko smo: pala stvorenja koja samo On može ponovno uspraviti. Za vrijeme ređenja ili posvete prostracija na tlu znak je posvemašnjega osobnog predanja i priznanja nesposobnosti spoznati vlastitim silama svećeničko poslanje i Radosnu vijest Isusa Krista.

Prisutnost patnje nije znak Božje odsutnosti – On je Emanuel, s nama Bog

Prisutnost patnje u svijetu, u obiteljima, i životima pojedinaca mnogi iskorištavaju kao argument da Bog ne postoji, da nas je Bog kaznio, napustio. Jedan od najistaknutijih hrvatskih pjesnika Antun Branko Šimić (1898. – 1925.) upravo je u patnji žena koje su drhtale „ispred vlasti… izgubljene pred životom“ vidio razlog da Bog mora postojati.

Žene pred uredima

O Bože, ako jesi, vidiš li ti s neba ove žene

što hrpama se kupe ispred uredâ i dršću ispred vlasti?

U prnjama su mnoge i sve s pogledom ko u snu:

obaziru se

ko na nekog što će doći i odatle ih spasti

 

Sve plaši ih i straši: naslov iznad vratâ

i s vratâ ime njima nijemo prijete;

i bude koja što se na smrt prepadne i smete

kad prozovnu je i preda njom vrata zinu:

pred pogledom te vlasti može u njoj život stati

i ispred jedne riječi tijelo obesvijšteno pasti

 

O Bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene

– što već su bezbroj puta ispred pravde ove vlasti

užasnule se, posumnjavši i u te i u pravdu

i da će itko ikad odatle ih spasti –

O Bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene

da stoje tako izgubljene pred životom?

 

Kad gledam njih, ja povjerujem

da jesi i da te mora biti,

i da je osim ovog jedan drugi svijet

u koji ćeš ih jednom izbaviti.

 

Jer zar će ove oči zauvijek ugasnuti u grobu,

ne ugledati nikad pravde? I zar će ova tijela,

na zemlji ispaćena, u zemlji biti zemlja,

i neće se uzvisit među zvijezde?

 

Zar može biti

da za njih nema utočišta izvan moje pjesme?

 

Patnja i razne životne neprilike – poziv na poniznost i klanjanje malom Isusu

Hrvate, katolike, muče mnoge neprilike u kojima smo se našli: materijalno siromaštvo, osobna nezadovoljstva, frustracije, samoća, bolest, za neke besperspektivnost, nepravde, korupcija, loši međuljudski i obiteljski odnosi, nepoštivanje starih i nemoćnih, nepoštivanje autoriteta, razne vrste nasilja. U takvim okolnostima pojedinac se osjeća čudno, bespomoćno. Pita se gdje je Bog? Zar On sve to ne vidi i ne čuje? Gdje je nestao?

Neprilike, muke, patnja, nisu znak Božje odsutnosti, nego Božje prisutnosti. Teško je u to povjerovati, ako si obavijen samo negativnim mislima, negativcima koji trče samo za zemaljskim blagodatima. Čini ti se da Boga nema, da te je napustio. Nije tako! U takvim frustrirajućim situacijama treba pokušati dublje duhovno ući u otajstvo Božića, božićnih jaslica, otajstvo sv. Obitelji. Poneseni pjevanjem lijepih hrvatskih božićnih pjesama često možda ostanemo na površnoj, idiličnoj slici Isusova rođenja. Obuzme nas radost taj dan, a već sutra smo opet tamo gdje smo bili.

Zato treba stati pred jaslice, kleknuti, meditirati, analizirati božićni događaj Isusova rođenja. Staviti se u položaj poniznog, skromnog, jednostavnog čovjeka. Čovjeka koji je pun mana, nedostataka, nesavršen, konfuzan, umoran od života. I nakon toga isključiti idiličan pristup malom Isusu, jaslicama i Božiću. Jednostavno moliti:

Isuse, tebi malenome predajem sve muke, sve što me muči. Ti možeš sa mnom biti empatičan. Ti si sam, daleko od „rođenja u normalnim prilikama“, daleko od svoga doma, daleko od topline obiteljskog doma. Rođen si u čudnim okolnostima, jedini ti se raduju skromni pastiri. Vjerujem maleni Isuse da razumiješ mene, moje duhovno i materijalno siromaštvo. Ne daj da ikad budem bahat, umišljena veličina u bilo kojem pogledu. Osjećam da mi treba više poniznosti, jednostavnosti, skromnosti, više snage u raznim životnim tegobama, patnjama i strpljivosti u raznim životnim neprilikama. Budi uz mene, uz nas, budi svima nama Emanuel – S nama Bog.

 

Vladimir Trkmić/Hrvatsko nebo