VIDEO/ Darko Daran Bašić: Obljetnica krvavog terorističkog akta nad Hrvatima na Badnjak 2002. u Kostajnici/Klisu
Vrijeme:11 min, 21 sec
Paradoksalno, dok se Bošnjaci /muslimani predstavljaju kao najveće žrtve sukoba iz devedesetih, a za pravo im je dao i Haaški sud presudama hrvatskim vojnim zapovjednicima i političkim čelnicima, zanemaruje se jedna činjenicu da su etnički najčišća područja ona gdje su muslimani/Bošnjaci većina.
Tu povratka nema.
Teroristički akti, preglasavanje, nekažnjavanje zločina ali ne samo nekažnjavanje no negiranje zločina od svih čelnika Bošnjaka, skrnavljenje groblja, napadi na imovinu povratnika a vječita su žrtva samo muslimani/Bošnjaci.
Za muslimane/Bošnjake su svi Hrvati jednostavno samo UZP-ovci koliko god oni bili dobronamjerni i kao takovi ne zaslužuju nikakova prava.
Ubojstva policajaca u srednjoj Bosni terorističkim aktima, ubojstva povratnika, autobomba u Mostaru, atentat na doministra Leutara, Krvavi Božić u Kostajnici Klisu, napadi na časne sestre, vješanje prezervativa na kip Isusa (što je prikazano kao umjetnost ) laži o UZP-u.
Strašno je i ne znanje Hrvata u Hrvatskoj, porazna je nezaintresiranost .
Naravno ne treba zaboraviti ni NVO, Documentu Vesne Teršelić, Pusiće, veleizdajnika Mesića, Pilsela…..
Jedan od terorističkih napada proveden s namjerom da se Hrvate uplaši dogodio se 24.prosinca 2002. Muamer Topalović je na Badnje večer upao u hrvatsku kuću u mjestu Kostajnica /Klis u blizini Konjica i pobio članove obitelji.
Anđelko Anđelić (68) i njegove kćeri Mara (46) i Zorica (27) ubijeni su u svojoj obiteljskoj kući a sin Marinko teško ranjen
Topalović je pripadao organizaciji Džemajl-el Furkan, odnosno njihovoj konjičkoj ispostavi koju je financirao Visoki saudijski komesarijat sa sjedištem u Sarajevu. Osim te organizacije Topalović je bio i član Aktivne islamske omladine.
Iste godine u Mostaru su spaljene božićne jaslice a ono što veže ova dva događaja je činjenica da je jedan od trojice sudionika paljenja jaslica također član Aktivne islamske omladine.
Inače, Muamer Topalović je od ranije poznat po svojim ubilačkim namjerama. Tri godine prije zločina u Kostajnici on se uputio u smjeru Beograda s namjerom kako bi ubio tadašnjeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića. Srbijanska policija ga je spriječila u toj namjeri i na nekoliko mjeseci osudila i pritvorila. Ovaj slučaj od Daytona do danas najveći zločin počinjen u BiH no samo je jedan od mnogih terorističkih napada na Hrvate BiH .
Muamer Topalović (26) iz Konjica je za trostruko ubojstvo kostajničke obitelji Anđelić osuđen je 14.ožujka.2003. na zatvorsku kaznu od 35 godina.
Tu do tada najveću zatvorsku kaznu ikada izrečenu u povijesti pravosuđa u BiH dosudio je sudac Hamo Kebo, predsjednik vijeća Županijskoga suda u Mostaru.
Obrazlažući tu nepravomoćnu presudu, sudac Kebo je istaknuo kako je riječ o ubojstvu s nakanom dviju ili više osoba, a pritom je otežavajuća okolnost i to što je ono počinjeno iz vjerskih i nacionalnih pobuda. Tom je prilikom ustvrdio da optuženi Topalović nije dobio maksimalnu zakonom predviđenu kaznu zatvora od 40 godina zbog olakšavajućih okolnosti, a to su njegovo priznanje, odnosno aktivno sudjelovanje u istrazi, dob te nalaz vještaka medicinske struke o ponešto smanjenoj uračunjljivosti, ali ne bitno.
Osuđeni Topalović je iz zatvora poslao i “ponudu” obitelji Anđelić. O sramnoj ponudi Muamera Topalovića pisala je Slobodna Dalmacija 3. siječnja 2011. godine. Tekst prenosimo u cijelosti.
Ja sam musliman i poštujem samo šerijat. Po šerijatu ja vama jesam dužan isplatiti krvarinu (to što vi nazivate materijalnom štetom), ali tada ja moram biti slobodan čovjek. Ako odbijete moju ponudu, puno gubite…
– Ja vam nudim dogovor: ja sam musliman i poštujem samo šerijat. Po šerijatu ja vama jesam dužan isplatiti krvarinu (to što vi nazivate materijalnom štetom), ali tada ja moram biti slobodan čovjek. Da pojasnim: vi preko svoga odvjetnika da pogurate moju slobodu, a ja vama isplatim krvarinu. Možda se pitate odakle mi toliki iznos ako sam već ranije naveo da ga nemam.
Spomenuo sam imovinu koja se ne vodi na moje ime, ali imam brojnu obitelj, a što je najvažnije, imam na slobodi svoju braću i prijatelje, svoje istomišljenike koji su spremni skupiti taj novac. Većina te moje braće povezani su u razne organizacije i raspolažu velikim financijskim sredstvima. Ako odbijete, puno gubite…
Ovo, između ostalog, piše obitelji Anđelić iz zeničkog zatvora Muamer Topalović koji je na Badnjak 2002. godine na monstruozan način iz “ideološko-vjerskih pobuda“ ubio u Kostajnici kraj Konjica hrvatske povratnike Anđelka Anđelića i njegove kćeri Maru i Zorku, a teško ranio sina Marinka.
To je i njegov odgovor na tužbu obitelji ubijenih (Marinka, Ruže, Šime, Ivana i Mire Anđelić, Luke Kaleba, Ivanke Medunić, Ljubice Kralj, Anđe Stojanović i maloljetne I.S.) koji su na ime odštete sudskim putem zatražili od Federacije BiH i Hercegovačko-neretvanske županije odštetu u visini 460 tisuća maraka, o čemu će sud odlučiti 20. siječnja.
Zanimljivo je da pravni zastupnik Federacije BiH Jakov Dujić tvrdi kako tužbeni zahtjev oštećenih nije osnovan “jer se ne radi o terorističkom aktu pojedinca, nego o ubojstvu koje je izvršio Muamer Topalović, pripadnik vehabijskog pokreta iz Konjica“.
Čudno, jer je taj “pojedinac“ član terorističke organizacije, što i sam ne krije. Umjesto da se državne vlasti pozabave Topalovićevom “braćom i istomišljenicima“, pokušavaju teroristički čin okvalificirati kao pojedinačno ubojstvo.
U Kostajnici žive Anđelkova supruga Ruža sa sinom Marinkom kojega je Topalović teško ranio, pa je u mirovini. Za Božić im je u posjet došla Ružina kćer i Marinkova sestra Mira iz Zagreba. Nakon početnog nećkanja da se slikaju i bilo što kažu, ipak su se podsjetili na tragični Badnjak 2002. godine.
– Teško nam je, posebno oko Božića kad se svak’ veseli – kaže Ruža pokazujući stol na kojemu je božićno drvce.
– Eto, tu je ona nesrića počela pucat i ubijat… – A još teže nam je palo kad nam je zločinac poslao pismo u kojemu nudi nekakvu krvarinu, neke novce, pa da dobije slobodu. Ja se i sad na to naježim. Nu, ko da je autom satro kravu, a ne pobio nevinu čeljad. A mi se ni poznavali nismo. Pismo je kod sestre Luce. Na pitanje je li ih strah tu živjeti, Marinko odgovara da se ne boji ničega.
– Čega se sad bojat, kad sam smrt jednom priživio – kaže Marinko.
– Sad je malo popustilo, nema više one zategnutosti kakva je bila dok su vehabije imali tu dolje neki svoj kamp. A u kućama naših izbjeglica živjeli muslimani. Mora popustit, kad su svoje odradili -dodaje Marinko.
Iz straha je sve odselilo. Kostajnica je imala 428 stanovnika, sve Hrvati, a sad nas je 62, ja sam najmlađi sa svojih 40 godina. Nema ni jedno dite, ako mene ne računaš. A u Konjicu je broj Hrvata s 12 tisuća pao na 1500. A on nama nudi krvarinu!?
Zvao sam i župnika don Josipa Majića. Veli da je otišao blagoslivljati kuće i da nema što izjaviti. Obilazeći napuštene kuće, na jednim vratima ugledam svetu sličicu na kojoj piše:
MIR KUĆI OVOJ G+M+B 2003.
Već stoljećima fratri blagoslivljaju katoličke kuće u BiH, a Hrvata i katolika sve manje. Nekada su imali sjedište u Srebrenici, a kako je krenulo, teško će ga zadržati i u Sarajevu.
Jedina nova, i svakako najljepša, zgrada je obnovljena crkva. Za Božić im je polnoćku predvodio pomoćni biskup dr. Pero Sudar. U Kostajnici je trenutno više kuća nego čeljadi.
| Pokušao pobjeći iz zatvora prije 2 mjeseca
Pripadnici policijskih agencija Federacije BiH spriječili su koncem listopada bijeg grupe zatvorenika iz Kazneno-popravnog zavoda u Zenici i razoružali ih. Kako je izjavio zamjenik direktora zatvora Josip Pojavnik, u bijegu su spriječena trojica zatvorenika – ubojica obitelji Anđelić vehabija Muamer Topalović, osuđeni pedofil Edhem Meškić i vođa prve zločinačke organizacije u BiH Ferid Okić. Redovitim operativnim radnjama otkrili smo taj plan. Trebala nam je pomoć policije jer mi nismo imali potrebnu tehničku opremu. Bijeg smo spriječili na osnovi naših sigurnosnih procjena. |
| Temelj šerijatskog zakona
Krvarina je ugrađena u šerijatski zakon kao legalna sankcija za kazneno djelo ubojstva, a podrazumijeva da ubojica može, u dogovoru s obitelji žrtve, novčano ili u naturi obeštetiti obitelj žrtve i zauzvrat dobiti slobodu. Treba znati da je šerijatski zakon vrijedio u čitavom turskom carstvu, pa prema tome i na okupiranim područjima BiH i Hrvatske. Krvarina se plaćala u slučajevima nerazjašnjenih ubojstava, a to su morali platiti najbliža kuća ili, pak, naselje u kojemu se to zbilo. Naravno da su bogati mogli “krvarinom“ dobiti slobodu. Pokušajmo zamisliti kakve bi posljedice u društvu danas imao taj zakon koji praktično znači: Ubij i plati! |
| Slučaj iz zaostroškog samostana
Pronašao sam zanimljive zapise o krvarini u ljetopisima samostanu u Zaostrogu. Treba znati da je makarsko područje bilo pod Turcima 185 godina (1498.-1684.). Fratri su u zaostroškom samostanu marljivo bilježili zbivanja o tim dramatičnim vremenima. Pa tako pišu o krvarini kao vrsti nameta u slučajevima kada je netko poginuo, a krivca se nije moglo utvrditi. Tako su 1613. godine fratarski momak Grgo Jugović iz Zaostroga i Andrijaš Barišić iz Kotišine kopali tupinu u Bilim Stinam kraj Makarske. Obojica su poginula prilikom kopanja tako što se na njih srušio materijal i pritisnuo ih. Braća poginulih su izjavili da makarski fratri nisu krivi za njihovu smrt, ali su ipak fratri i seljaci okolnih sela morali platiti krvarinu begu Nesuhu koji je došao ispitati slučaj. Odšteta za Petra Kačića Drugi zapis o krvarini govori o slučaju koji se dogodio 10. lipnja 1683. godine kraj potoka Vrutka gdje su seljaci pravili novi put, pa se tom prilikom odronila zemlja i pritisnula tri čovjeka. Od njih je Petar Kačić smrtno stradao. Kadija je, doduše, izdao rješenje da fratri nisu dužni platiti krvarinu, nego samo seljaci Makra i Velikog Brda. Međutim, i fratri su sa svoje strane dali 12 groša “za ne izaći iz sklada kršćanskoga“, kako je zapisao gvardijan. Fratri platili za ubijenu braću Jedanput je kraj samostana u Zaostrogu bilo ubijeno nekoliko fratara, a nije se moglo saznati od koga su stradali. Tada je najbliža kuća morala platiti krvarinu. A to je bio upravo samostan. “Tako su fratri za svoju ubijenu braću sami morali platiti krvarinu“, piše ljetopisac. |
IZVOR
_______________________________________________________________________
Jesu li počinitelja zločina nad Hrvatima, Muamera Topalovića, zatvorske rešetke i samica promijenili? Širi li ideje selefijskog reda u zatvoru. Pogledajte sami u videozapisu emisije Krvni delikti FTV 01.10.2019.
– Tokom 90-te godine kada je došlo do sukoba između Srba i Muslimana desilo se na zadnji dan Ramazana, pa sam ja njima namjenski izabrao Božić, naveo je Topalović opisivajući motive zločina u kući Anđelić…….!?
Sa Topalovićem ne završava priča o terorizmu nad Hrvatima BiH. Podsjetimo se:
1. Mostar, rujan 1997.
Teroristički napad u Mostaru izveden je 18. rujna 1997. U napadu je bilo teže i lakše ozlijeđeno 29 osoba, a uništeno je 120 stanova i 120 automobila. Napad su izveli islamski ekstremisti za osvetu Hrvatskom vijeću obrane. Teroristički napad u Mostaru bio je prvi islamistički napad u Bosni i Hercegovini.
Teroristički napad autobombom dogodio se u zapadnom dijelu Mostara, u Splitskoj ulici, ispred zgrade Policijske uprave Mostar i zgrade bivšeg MUP-a Herceg-Bosne, 18. rujna 1997. u 23:40 sati. U napadu je bilo teže i lakše ozlijeđeno 29 osoba, među kojima je bilo i troje policajaca. Na mjestu eksplozije nastao je krater širine 240 cm i dubine 85 cm. U eksploziji je bilo uništeno 120 stanova, od čega 56 potpuno, te 120 automobila, od čega 46 potpuno.
Krivac za teroristički napad bio je Ahmed Zuhaira Handal, inače iz Sudana. U javnosti je njegovo ime iznio glasnogovornik vehabijske zajednice u BiH Alu Husin Imad, pod nadimkom Abu Hamza, koji je rekao da vehabijska zajednica “ne opravdava, ali razumije zločin”. Handala je zajedno sa suradnicima teroristički napad izveo zbog osvete Hrvatskom vijeću obrane.
Sudski postupak protiv Ahmeda Zuhaire Handale i njegovih petorice pomagača započeo je u svibnju 1998. Handala je u odsutnosti (u bijegu) osuđen na kaznu zatvora od 10 godina. Sudionici terorističkog napada, Ali Ahmed Ali Hamad (iz Bahreina) i Nebil Ali Hil, zvani Abu Jemen, dobili su osam, odnosno pet godina zatvora.
2. Travnik, lipanj, 1998.
U Travniku je 12. lipnja 1998. ubijen policajac Perica Bilić, hrvatski povratnik. Ubijen je od podmetnute eksplozivne naprave pod osobni automobil u dvorištu obiteljske kuće u naselju Lovrići, nadomak Travnika. Eksplozivna naprava koja je usmrtila Bilića, ranila je njegovog kolegu Almira Melića.
3. Travnik, srpanj, 1998.
Policajac travničke Policijske uprave Ante Valjan poginuo je, a jedna je osoba lakše ozlijeđena od podmetnute eksplozivne naprave u 5.55 sati u Travniku. Eksplozivna naprava eksplodirala je na parkiralištu u neposrednoj blizini zgrade PU-a u Ulici Lukačka, pri povratku Valjana s posla kuci. Nedugo nakon eksplozije Valjan je preminuo u travničkoj bolnici.
Pri eksploziji je lakše ozlijeđen Muhamed Gajić, stanar obližnje zgrade.
4. Sarajevo, ožujak, 1999.
Atentat na zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije BiH Jozu Leutara, dogodio 16. ožujka 1999. godine u saraevskom naselju Ciglane i do sada nije rasvijetljen. Leutar je čitavu karijeru proveo radeći u policiji, a nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma (1994.) i uspostavljanja Federacije BiH imenovan je za zamjenika ministra unutarnjih poslova u Vladi FBiH, gdje je radio do atentata u kojem je teško ranjen, nakon čega je je preminuo u sarajevskoj bolnici Koševo 28.03.1999. godine. Istraga u kojoj je sudjelovao i američki FBI, pokazala je da je u njegov automobil bio postavljen eksploziv. Još nisu pronađeni nalogodavci i izvršitelji ovog krivičnog djela.
Slučaj atentata na doministra Leutara nikada nje riješen kao ni ubojstva povratnika i policajaca u srednjoj Bosni . Za Hrvate pravde nema kao i za nekažnjene zločine. Pravosuđe odbija neke od zločina i procesuirati
I ovaj Božić će obitelji Anđelić biti teški blagdanski dani kada se svi vesele njima je podsjetnik na Krvavi badnjak .
Po Hrvate BiH je i porazno što će se malo tko u Hrvatskoj i BiH sjetiti ovih terorističkih napada kao da se nisu dogodili nad Hrvatima.
Daran Darko Bašić/Hrvatsko nebo
