Zdravko Gavran: Što je ostalo od ideje demokršćanstva u Hrvatskoj?

…Još je veći problem što nemamo u javnom prostoru ljudi koji na razumljiv i dovoljno određen način izlažu u čemu bi se danas sastojalo (hrvatsko) demokršćanstvo, za što bi se specifično ono zauzimalo i kojim bi sredstvima te s kojim snagama programske ciljeve nastojalo ostvarivati. Tumačā „liberalne demokracije“, „otvorenoga društva“, „socijaldemokracije“, „ljevice“, „centra“, „zelene tranzicije“, „dženderizma“, socijalnog aktivizma, populizma, desničarstva, „konzervatizma“ i hadezeovskog „europejstva“ i „inkluzivnog“ srboljublja ima sasvim dovoljno. Ima ponešto i nas koji pozitivno tumačimo hrvatski nacionalizam kao dimenziju cjelovite i kršćanske slike svijeta. No o činjenju društva političkim sredstvima u pluralnoj demokraciji što sukladnijim kršćanskim načelima i kršćanskim kao općeljudskim mjerilima i vrjednotama ne čujemo ništa određeno ni domišljeno. Sve je maglovito, a sudi li se po „demokršćanskim“ političarima – i neuvjerljivo, pa i perverzno. I „katolički socijalni nauk“ učinjen je „bespredmetnim“ – time što je ostao u sferi apstraktnog teoretiziranja, stranoga stvarnomu životu i zanemarivanoga u praksi i od crkvene hijerarhije i od stranaka koje joj se umiljavaju ili ju korumpiraju i od sindikalnih vođa i od velike većine drugih javnih aktera.

Demokršćanska ideja nije u Hrvatskoj nikada pustila korijenje

Odmah na početku treba reći da demokršćanska ideja nije u Hrvatskoj nikada pustila korijenje niti se razvila kao jedna od utjecajnijih političkih opcija. Razmjerno najveći uspjeh ostvarila je u obliku Hrvatske pučke stranke (HPS), koja je postojala i djelovala od svibnja 1919. do siječnja 1929., kada je u jeku šestosiječanjke diktature srbijansko-jugoslavenskog kralja Aleksandra Karađorđevića zabranjen njezin rad.

Ta stranka izrasla je iz „Hrvatskoga katoličkog pokreta“, u sklopu kojega je od 1912. djelovao „Hrvatski katolički seniorat“, organizacija katoličkih intelektualaca. Svi članovi Seniorata imali su obvezu uključiti se u rad te stranke, koju su protivnici nazivali i „klerikalna“, iako su u njoj u velikoj većini djelovali upravo laici. No ta stranka nije se mogla mjeriti s populističkom i hrvatski izraženijom strankom braće Radića, koja je ostala u spomenu kao „Hrvatska seljačka stranka“, i čije je članstvo bilo uvelike katoličko, donekle i muslimansko i pravoslavno, ali je Stjepan Radić bio antiklerikalac i umjereni liberal, a poslije njegova ubojstva u beogradskoj Saveznoj skupštini ni vođa stranke Vladko Maček nije bio u dobrim odnosima s institucionalnom Crkvom. HPS je u godinama kada je bilježio najbolje izborne rezultate jedva ponegdje prelazio prag, a smatralo ga se projugoslavenski orijentiranom ili oportunističkom strankom zato što je rame uz rame sa srodnom Slovenskom pučkom strankom, koju je vodio katolički svećenik, zvan „pop Korošec“, sudjelovala u više vlada koje su temeljem koalicijskih sporazuma sa srbijanskim strankama sastavljane u Beogradu. Sudjelovao je u prvom razdoblju i Radićev HSS, ali njemu se to nije uzelo za zlo.

Na čelo demokršćanskih stranaka dolazili su čudni ili nedorasli likovi, a ideju demokršćanstva praktički je uzurpirao HDZ

Od zabrane rada HPS-a 1929. do g. 1990. među Hrvatima u domovini, a praktički ni u inozemstvu, nije postojala ni djelovala nijedna stranka kršćansko-demokratskog imena i orijentacije. Naravno, elemente kršćanstva ili primjene nekih demokršćanskih načela u politici i uređivanju javnih poslova uzimale su razne stranke, pa tako i HSS, koji je u višedesetljetnom razdoblju uživao otvoreno ili potajno povjerenje i personificirao državotvornu nadu, ili tlapnju, većine hrvatskog naroda.

Kada se godine 1989. već osjećao i slutio slom jednopartijskoga komunističkog sustava, te u nastavku, tijekom daljnjih godina, počele su se osnivati stranke koje su u svom nazivu imale riječ „demokršćanstvo“ u nekoj od njezinih inačica. No osim što su te stranke osnivali ili im dolazili na čelo uglavnom čudni ili ozbiljnoj politici nedorasli likovi – a za neke se poslije i javno tvrdilo da su bili ili povezani s Udbom ili imali određenu povezanost s komunističkim režimom – i što nijedna nije ostvarila nikakav veći izborni uspjeh, ideju demokršćanstva praktički je uzrurpirao HDZ. Kao, u prvoj fazi, nacionalni politički oslobodilački pokret koji je funkcionirao kao stranka – i koja je kao takva ostvarila potporu većine Hrvata, i time preuzela središnju političku ulogu kakvu je nekada među Hrvatima imao (ne-demokršćanski) HSS.

HDZ nije nikada bio demokršćanska stranka, on kao takva nije ni bio zamišljen

Mnogi su govorili ili željeli ili vjerovali da je HDZ demokršćanska stranka. To nije niti može biti istina. HDZ nije nikada bio demokršćanska stranka, on kao takva nije ni bio zamišljen.

HDZ naime nije ni osnovan da bi za glavni cilj imao primjenu kršćanskih načela i katoličkoga nauka o društvu u političkoj, a katoličkoga učenja o moralu u javnoj sferi. On je osnovan s ciljem nacionalne emancipacije i stvaranja hrvatske države. Kao takav obuhvaćao je širok spektar svjetonazora, pa tako i ljudi koji niti su bili vjernici niti su poznavali ideje demokršćanstva, a mnogi su imali i oskudna znanja o kršćanskoj vjeri, ili su vjernike u prethodnim fazama života progonili.

Vodstvo HDZ-a u velikoj je mjeri bilo sastavljeno od bivših komunista, ateista, agnostika, komunističkih disidenata, „djece“ koju je u nekim prijašnjim godinama „pojela“ marksistička revolucija i koja su dospijevala u tamnice, zatim od ponekog građanskog liberala ili masona, od ponešto socijaldemokrata, a u znatnoj mjeri i od bivših nositelja ili suradnika jugoslavenskoga ili republičkoga represivnog aparata. Jedino od takvih ljudi vođena politička stranka mogla je ne biti uništena u samom zametku te, narastavši i ojačavši, postati središnjom i, eventualno, ostvariti ono što je i ostvarila – samostalnu hrvatsku državu. Uz golemu potporu i žrtvu najširih slojeva hrvatskoga naroda iz domovine i inozemstva.

Nijedna od triju sastavnica HDZ-a nije sadržavala ideju kršćanske demokracije

HDZ je svoj prvi i izvorni program odredio trima bitnim sastavnicama iz novije hrvatske povijesti: starčevićanstvom, radićevštinom i pozitivnim tekovinama hrvatske ljevice. Nijedna od tih programskih sastavnica odnosno potvrđenih tradicija nije sadržavala ideju kršćanske demokracije. Zajednički nazivnik bilo je hrvatstvo, dakle ideja i dimenzija nacionalnog interesa, koji se ima ostvariti neovisno o ideologiji, vjeri i svjetonazoru.

Predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman razumijevao je značenje Katoličke crkve i kršćanskih vrijednosti za velik dio hrvatskoga puka. Utoliko, bio je svjestan i ugleda „Kaptola“ odnosno Katoličke crkve, njezinih biskupa i svećenika u hrvatskom narodu. On je zato tijekom sljedećih godina – dok se oslobađao dominacije ljudi s potvrđenom udbaškom prošlošću, od kojih su neki sami otišli ili bili isključeni – nastojao pojačati i izraziti tu dimenziju unutar vlastite stranke. No dok su neki stranački katolici tada olako predlagali ili poslije olako govorili o pretvorbi HDZ-a u demokršćansku stranku, on to nije činio, a takva formulacije nije ušla ni u temeljne stranačke dokumente. Ostalo se, otprilike, na formulaciji da HDZ baštini i zastupa „načela kršćanske civilizacije“. I to je, realno gledano, bilo pošteno formulirano. Više od toga – s obzirom na sastav, duh, ciljeve i vrijednosti, a sve više i metode postupanja mnogih u HDZ-u ili pod njegovim okriljem – bilo bi svjesno lažno predstavljanje.

HDZ danas ne zastupa ni „načela kršćanske civilizacije“, nego – kao i druge takve stranke u Europi – načela „liberalne demokracije“

Dometnuti je potrebno: HDZ danas ne zastupa ni „načela kršćanske civilizacije“, nego u konkretnim političkim stajalištima i zakonskim rješenjima zastupa u pravilu načela „liberalne demokracije“. Njih praktički zastupaju i sve poznatije „demokršćanske“ i „narodnjačke“ stranke u Europi, okupljene u savez „Europska pučka stranka“ (EPP). Nijedna od njih ne bori se za ono što bilo jedino logično. A jedino logično bilo bi da se stranke koje imaju u nazivu riječ kršćanstvo ili demokršćanstvo ili kojima je to bitna programska odrednica bore za „kršćansku demokraciju“. Isto tako bilo bi logično da se socijaldemokrati bore za „socijalnu demokraciju“, što ni oni ne čine, narodnjaci za „narodnu demokraciju“ (naši „narodnjaci“ zapravo su čisti neosocijalistički liberali), nacionalisti za „nacionalnu demokraciju“, a jedino liberalima priličilo bi, i to bi bilo logično, boriti se za „liberalnu demokraciju“.

Time se želi slikovito reći kako je danas demokršćanska ideja prestala živjeti i u strankama kojima je ona bila temelj ili bitna odrednica pri nastanku i u daljnjem programskom profiliranju, naprama strankama koje počivaju na nekim drugim idejama i prihvaćaju neke druge ideologije.

Neki oblici u kojima živi demokršćanska ideja u drugim europskim zemljama

Demokršćanska ideja živi u nekoj mjeri u Europi samo u nekim strankama koje se nazivaju konzervativnima ili se nazivaju posve drukčije.

Tako je primjerice Orbanov „Fides“ izvorno bio kratica za „Fiatal Demokraták Szövetsége – Savez mladih demokrata“ (Orban je u mladosti bio mađarski „skojevac“, kao i Merkel u istočnoj Njemačkoj!), a poslije je dobio u nazivu dodatak: „Magyar Polgári Szövetség – Mađarski građanski savez“. Ni spomena o kršćanstvu ili demokršćanstvu. Tu stranku zapadni građanski liberali obično opisuju po leksikonima kao „desničarsko-populističku“ i „nacionalno-konzervativnu“.

A vladajuća stranka u Poljskoj, kojoj je na čelu Jarosław Kaczyński, i koja zaista odlučno zastupa kršćanski svjetonazor i temeljna načela kršćansko-katoličkoga nauka o moralu i društvu, zove se PiS. To je kratica za „Prawo i Sprawiedliwość – Pravo i pravednost“. Braća Kaczyński izrasla su i u visoku se politiku vinula iz sindikalnog pokreta Solidarność, ušli su u koaliciju s nekim strankama, a onda su, razočarani, osnovali g. 1990. stranku „Porozumienie Centrum – Središnji savez“. Godine 2001. preimenovana je u PiS. Nigdje riječi „kršćanstvo“ ni „demokršćanstvo“ u nazivu, premda su demokršćanske ideje utkane u stranački program i prožimlju joj njezinu operativnu politiku.

Zašto se u mirnodobskim okolnostima nisu formirale frakcije unutar HDZ-a, koje bi se zatim razišle?

No vratimo se na Hrvatsku. Od samih početaka HDZ-u je bilo jako važno da se ne razviju mimo njega tri mnogima intimno i potencijalno privlačne opcije u obliku zasebnih stranaka: pravaško-nacionalistička, haesesovsko-građanska i demokršćanska. Što bi one bivale jače, to bi HDZ više slabio, ostajući bez sve više članova i birača. Za mnoge članove i pristaše HDZ-a intimno je bilo bitno starčevićanstvo, radićevština ili demokršćanstvo. No oni su s jedne strane nalazili da su te tradicije u određenoj mjeri utkane u programske dokumente i praksu HDZ-a, a s druge strane kod  njih je prevagnula svijest da se mora na jedno ili na oba oka zažmiriti kako se nacionalni pokret ne bi raspao na nekoliko frakcija. Predratno i ratno vrijeme bilo je takvo da je razum nalagao koncentraciju što širega spektra hrvatski orijentiranih ljudi u jedan, čvrsto upravljan politički pokret, kojem je na čelu uvjerljiv i odlučan vođa. To je bilo presudno. Pitanje unutarnjeg uređivanja društva i ideološkog profiliranja ostavljalo se „za poslije“. Kako se njime i baviti dok su suočeni s egzistencijalom ugrozom i narod i mlada država?

Nakon što su s Olujom, a najkasnije s dovršetkom mirne reintegracije preostalih područja početkom 1998. ostvareni temeljni ciljevi nacionalnoga političkog programa, moglo se očekivati da će se u mirnodobskim okolnostima formirati frakcije unutar HDZ-a, a i da će se one s vremenom razići, tj. i formalno odijeliti i zatim se ujediniti sa sebi ideološki srodnim strankama, koje su dotad bile slabe ili rubne, ali su imale potencijal jačanja. No tada su glavu sve više dizale i jačale ljevičarske stranke anacionalne, ili i otvoreno protuhrvatske, projugoslavenske i neokomunističke orijentacije. U suočenju s tom opasnošću za upravo ostvareni državotvorni projekt, mnogi su zadržali privrženost HDZ-u, a svoje simpatije za nacionalističke i demokršćanske i druge ideje zatomili su, svjesni da je jedina realno postojeća i snažna brana protiv „crvene nemani“ upravo i jedino HDZ.

Moralo se opet „zbijati redove“, a „demokršćanske“ strančice sporedne su, usisane ili pretvorene u privjeske HDZ-a

Moralo se, dakle, opet „zbijati redove“. Bi to doduše nije pomoglo na izborima 2000., na kojima je HDZ teško poražen. No on se poslije vratio na vlast. A takve se situacije odnosno manipulacije na dubljoj razini opetuju sve do danas. Ma kakav HDZ bio po mjerilima ne samo demokršćanstva, nego i svega ostaloga – on unatoč svemu vrijedi za otprilike petinu biračkoga tijela i dalje kao brana hrvatstva i katolištva protiv bezbožne i protuhrvatske fronte. Koliko je on doista to, svatko može vidjeti vlastitim očima i procijeniti vlastitom pameću, ako je ima. I ako ne prije, a ono otkako je tu stranku prije blizu šest i pol godina preuzeo te njome autokratski upravlja njezin sadašnji predsjednik.

Strančice koje imaju spomen demokršćanstva u svom nazivu danas praktički ne znače ništa. Osim jedne, koja je u koaliciji s HDZ-om. I to u bezuvjetnoj koaliciji. Može HDZ-ova vlada prihvaćati i istambulske konvencije i marakeške kompakte, može ozakonjivati rješenja u skladu s „rodnom ideologijom“ i ne dovoditi u pitanje opće „pravo na pobačaj“, može javno kršiti sva kršćanska i demokratska načela, propise i etičke norme – to tu demokršćansku strančicu ne će navesti da više ne bude vjerni privjesak HDZ-u.

I kada je nastajao i jačao „Hrast“, koji je imao potencijal razviti se u stranku s izraženom demokršćanskom, pa i nacionalističkom orijentacijom, ljudi iz tadašnjega vodstva HDZ-a umiješali su svoje prste i uspjeli tu mladu stranku rascijepiti, a njezin manjinski vodeći dio privući k sebi u zagrljaj. I one „demokršćane“ koji su za HDZ odigrali tu nečasnu igru dobro nagraditi. Jedan je od njih sada zastupnik u Europskom parlamentu, nakon nekih drugih funkcija koje mu je prethodno udijelio „veliki brat“. Drugi je nedavno napustio „Hrvatske suvereniste“ i počeo grubo i beskrupulozno napadati ukupnu desno-nacionalnu, suverenističku i demokršćansku opoziciju HDZ-u, a i Plenkovićeva rivala Milanovića. On koji je svojedobno izveo performans u Marakešu protiveći se, kao, „Marakeškom kompaktu o migrantima“, a koji je Plenkovićeva vlada prihvatila i svim silama opravdavala. Taj isti pripadao je onoj uzurpatorskoj frakciji „Hrasta“ koja je ostatak te stranke odvukla u koaliciju s HDZ-om. Taj isti sada se kao „nezavisni zastupnik“ priključio tzv. Hrvatskoj demokršćanskoj stranci, koalicijskom pijunu i privjesku HDZ-a, s ostarjelim i idejno-politički “njemuštim” predsjednikom i do groba lojanim prorežimcem.

To je tako u našoj uvelike nakaradnoj, bljutavoj i kompromitiranoj političkoj praksi.

Nemamo u javnom prostoru ljudi koji na razumljiv i dovoljno određen način izlažu u čemu bi se danas sastojalo (hrvatsko) demokršćanstvo

Još je veći problem što nemamo u javnom prostoru ljudi koji na razumljiv i dovoljno određen način izlažu u čemu bi se danas sastojalo (hrvatsko) demokršćanstvo, za što bi se specifično ono zauzimalo i kojim bi sredstvima te s kojim snagama programske ciljeve nastojalo ostvarivati. Tumačā „liberalne demokracije“, „otvorenoga društva“, „socijaldemokracije“, „ljevice“, „centra“, „zelene tranzicije“, „dženderizma“, socijalnog aktivizma, populizma, desničarstva, „konzervatizma“ i hadezeovskog „europejstva“ i „inkluzivnog“ srboljublja ima sasvim dovoljno. Ima ponešto i nas koji pozitivno tumačimo hrvatski nacionalizam kao dimenziju cjelovite i kršćanske slike svijeta. No o činjenju društva političkim sredstvima u pluralnoj demokraciji što sukladnijim kršćanskim načelima i kršćanskim kao općeljudskim mjerilima i vrjednotama ne čujemo ništa određeno ni domišljeno. Sve je maglovito, a sudi li se po „demokršćanskim“ političarima – i neuvjerljivo, pa i perverzno. I „katolički socijalni nauk“ učinjen je „bespredmetnim“ – time što je ostao u sferi apstraktnog teoretiziranja, stranoga stvarnomu životu i zanemarivanoga u praksi i od crkvene hijerarhije i od stranaka koje joj se umiljavaju ili ju korumpiraju i od sindikalnih vođa i od velike većine drugih javnih aktera.

Povezani sadržaj:

Šiljo: (Demo)kršćanstvo se pretvorilo u svoju vlastitu sjenu

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo