Damir Pešorda: JUGONOSTALGIJA ILI JUGOSLAVENSKA REKONKVISTA?
Vrijeme:3 min, 49 sec
Ovih je dana na portalu Index.hr kao jedna od udarnih vijesti objavljeno kako je Guardian objavio veliki članak o jugonostalgiji. Indeksovci ne kriju oduševljenje kada su takve teme u pitanju te su iscrpno prenijeli navode iz članka u Guardianu. Iako za ponuđeno štivo treba imati dobar želudac, iz njega se štošta zanimljivoga može saznati, na primjer: ”U Beču postoji zbor “29. novembar”, nazvan po datumu osnutka Jugoslavije, koji čine članovi iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Njegov početni cilj bio je osporiti nacionalizam koji je izrastao u dijaspori tijekom i nakon ratova.” Jedan od intervjuiranih pak o bivšoj državi kaže: ”Bilo je to sjajno vrijeme. Svi su se voljeli.” Je, ljubav bijaše tako jaka da se devedeset prve Vukovarom orilo: ”Slobodane, šalji nam salate/ bit će mesa, klat ćemo Hrvate.”
Ono što se donedavno označavalo kao jugonostalgija, sada bi već trebalo nazivati nekako drukčije. Jer se ne radi više (samo) o nostalgiji, nego se već može govoriti o i te kako aktivnom djelovanju na oživljavanju Jugoslavije u bilo kojem obliku, svojevrsnoj jugoslavenskoj rekonkvisti. Sudeći po nekim našim tiskovinama Hrvatska kao da već jest u jedinstvenom jugoslavenskom kulturnom prostoru. Tako ćete u Večernjem listu uredno pronaći vijest kako je muž zatukao suprugu u Negotinu, dok ćete ostati uskraćeni za vijest o sličnom događaju u Bečkom Novom Mjestu. To što je za Hrvatsku povijest te hrvatsku sadašnjost i, nadam se, hrvatsku budućnost Bečko Novo Mjesto kudikamo važnije od Negotina, hrvatske medije izgleda ne zanima.
Ovih sam dana naletio na jednom srbijanskom portalu na intervju s Ognjenom Sviličićem. O Filmskom festivalu u Puli i jugoslavenskom kulturnom prostoru Sviličić kaže: ”Nisam oduševljem Pulskim festivalom sa sedam i pol hrvatskih filmova koji neki ne zaslužuju ni da budu snimljeni a kamoli da se prikazuju u rimskom amfiteatru, to je jako provincijalno i djeluje jadno, čak i najdobronamjernijem kritičaru, ne želim biti dio toga. Jugoslavenski kulturni prostor mi kao umjetniku daje šansu da ne budem provincijalac.” Zatim malo dalje – da ne bi bilo nikakve sumnje – kaže: ”Ja nisam dobar sugovornik za pitanje o hrvatskoj kinematografiji jer joj, zapravo, više ne pripadam. (…) Ja sam već godinu dana stanovnik Berlina i ne plaćam porez Hrvatskoj, a da vam budem iskren nisam ni Hrvat. Tako da mi je od Hrvatske ostao još samo pasoš, ali kako vrijeme ide možda ću i to promijeniti.” Da se ne zavaravamo, ovako odriješit i ignorantski gard prema Hrvatskoj samo će mu povećati ugled i cijenu u toj istoj Hrvatskoj. Hrvati su uvijek obožavali umjetnike koji, kako to Srbi kažu, urnišu Hrvatsku.
Ognjenov otac Ante Sviličić splitski je književnik, skromnog opusa u svakom pogledu. Devedesetih je Ante, oslanjajući se na svoja književnička poznanstva, tražio (koliko znam i dobio!) pomoć iliti ga poguranac od jednoga tada utjecajnog književnika za mlađahnog Ognjena u filmskim vodama. I hrvatska se filmska industrija isprsila kada je Ognjen u pitanju te se isti u Hrvatskoj nasnimao filmova. Od slabo gledljivih do gledljivih. A dogurao je i do profesure na Akademiji, gdje je lani, iziritiran činjenicom da se u Hrvatskoj od profesora očekuje da predaju na hrvatskom jeziku, izjavio da će on svojim studentima predavati isključivo na srpskom jeziku. Evo, vidimo da je u međuvremenu još zaoštrio svoj stav pa više ne želi da ga svrstava u hrvatsku kinematografiji niti se drži Hrvatom. Hrvatstvo mu je, kaže, provincijalno pa spas traži u jugoslavenstvu. To je kao da neugledne cipele zamijeniš opancima i misliš da si umakao provincijalizmu.
Ovo jugovanje u kulturi, sportu i na estradi ima i svoje političko krilo. Dovoljno je samo uočiti paralelu već na razini imena između novih, progresivnih, zelenih itd. pokreta Možemo u Hrvatskoj i Moramo u Srbiji pa da prepozna dirigirano povezivanje ratom rasturenih prostora bivše države. No, opasnija je prešutna međuovisnost vodećih političkih snaga u Srbiji i Hrvatskoj koja je u međuvremenu postala nekako samorazumljiva. Vučić u svojim govorima poslije Srbije najviše spominje Hrvatsku, i to isključivo u negativnom kontekst, s visoka, docirajući, a u Hrvatskoj to prihvaćaju kao da su mu nešto dužni. U Srbiji dižu optužnice protiv časnika iz Domovinskog rata, a Hrvatska na to reagira mlako, jamrajući kako je Domovinski rat bio oslobodilački i da neće izručiti hrvatske ratnike, međutim nitko da lupi šakom o stol i efikasno ospori samoproglašenu jurisdikciju Srbije na cijelom prostoru bivše Jugoslavije, nitko da podigne tužbe protiv srpskih ratnih vođa koji su žarili i palili Hrvatskom tijekom rata, nitko da… Ah, čemu nabrajati što je sve odavno trebalo učiniti da upravljači ovom državom imaju kralježnicu. Ili je ipak riječ o nečemu drugom, a to je tek katastrofa…
Damir Pešorda, HT, Hrvatsko nebo
