Z. Gavran: Etičko stanje hrvatskog društva i države presudno je za budućnost!

Jedna kolumna ne može razriješiti problem goleme mračne sante leda koja se sastoji od nepoštivanja zakona, etike, morala i dobrih običaja. O Božjim zakonima da se i ne govori. Ona može samo skrenuti pozornost na dimenziju etike i nju problematizirati u današnjoj Hrvatskoj, i općenito u suvremenim društvima, globalno. Ali ne tako da već sutra potražimo novu „temu“, a ovu prepustimo zaboravu. Naprotiv! Od ove teme ne smije se odustati, na njoj se mora ’jahati’! Etičko stanje i etička podloga društva odviše su važni, pa i presudni za budućnost i opstanak hrvatskog naroda i za to kako će njegov dom biti uređen iznutra i postavljen prema van a da bismo samo tako prešli preko svega toga i prebacili se na druga, naoko važnija ili ’aktualnija’ pitanja.

Svakomu je više nego razvidno da su danas uhićeni samo jedan od vršaka goleme sante leda svakovrsnih nezakonitosti, zloporaba, pljačkanja države i drugih subjekata, malverzacija, prijevara, uzurpacija, okorištavanja, organiziranog kriminala… Koliko takvih vršaka ima još? Koliko takva stvarnost negativno određuje ukupnu stvarnost hrvatske politike, društva i države? Koliko je hrvatsko društvo – bolesno društvo?

Nema toga pravosuđa koje bi samo po sebi moglo sustavno riješiti problem!

Poznato je da nema toga pravosuđa koje bi moglo samo po sebi sustavno riješiti problem svakojakih oblika i subjekata kriminala i korupcije. Ni u slučaju da je čitav sustav političke vlasti, pravosuđa, policije, i drugih državnih tijela ’čist kao suza’. A svi znamo iz prijašnjih iskustava da nije. Naprotiv, današnje uhićenje ni manje ni više nego predsjednika Hrvatske odvjetničke komore pokazuje do kojeg se stupnja perverznosti raspojasalo bezakonje i do kojih sve razina seže. Ako je i šef komore odvjetnikā, koji podliježu vrlo strogim pravilima pridržavanja zakonitosti i rigoroznim kaznama za kršenja kodeksa odvjetničke komore, razotkriven (koliko takvih nije niti će ikada biti razotkriveno?), tada nije potrebno nikomu dokazivati dokle se proširio rak protuzakonitosti i kriminala i među slojevima kojima je upravo glavna zadaća sprječavati protuzakonitost i kriminal i kažnjavati kršitelje i kriminalce.

Pravosuđe, dakle, samo po sebi ne može riješiti problem koji ga višestruko nadilazi i na koji ni samo nije imuno. To je opće poznata stvar. A znamo da ni politička klasa, kao cjelina, nije ni najmanje imuna na raznovrsne oblike zloporaba ovlasti i drugih kriminalnih radnji, pa korupcije, pogodovanja, raznih muljanja i svega ostaloga. Znamo i to da Vlada i Sabor rijetko kada otvaraju rasprave o tom iznimno teškom problemu. Svatko na neki način „radi svoj (birokratski) posao“ – no to nije dovoljno. Problem je odviše krupan i dalekosežno razoran za čitavo hrvatsko društvo, a time i za ukupnu državnu politiku. Ako na raznim položajima imate ljude koji su organizirano ili pojedinačno pohlepni, beskrupulozni, koruptni, klijentelisti, potkupljivi ili ucjenjivi, tada čovjek ne mora imati odviše mašte da zaključi kako će takvi ljudi izdati ne samo prisege koje su dali, zakonske članke, pravilnike i etičke kodekse za koje znaju da ih obvezuju, nego i biti slabe točke u još krupnijim stvarima unutarnje i vanjske politike, ekonomskog i socijalnog razvoja, očuvanja sigurnosti i suverenosti zajedničke nam domovine i države. Države izborene zaslugom i 15.000 onih koji su poginuli i mnogo više ranjenih i stradalih za slobodnu i samostalnu te za pravednu, poštenu i bolju Hrvatsku (a i Bosnu i Hercegovinu odnosno Herceg-Bosnu) od one koju smo i kakvu smo imali prije toga.

Čija je briga – etika? Na kojoj to etičkoj osnovi počiva suvremeno hrvatsko društvo?

Za vladavinu zakona nužno je mnogo više od samog pravosuđa, poglavito ovo: čvrsta etika društva, snažna javnost, hrabri mediji, nepotkupljiva inteligencija, zdrave institucije i procedure, koliko-toliko poštena javna (politička) vlast, kojoj je stalo da se vrši pravda i zakonitost, i da, kako reče bivši predsjednik vlade, kojemu već petnaest godina sude i osuđuju ga, ima „nultu toleranciju na korupciju“. To znači da je za sve skupa glavni uvjet izostanak lažljivosti i dvoličnosti, spremnost na suočavanje s neredom i nepravdom te pokretanje odgovornosti za svakoga na koga se posumnja da se ogriješio. Ni Hrvatska ni vladajuće i ostale stranke, ni institucije ne mogu i ne smiju biti „taoci jednog čovjeka“. (Ha-ha!)

U ovom trenutku skrenuti nam je pozornost javnosti upravo na pitanje etike. Etika nije samo sustav koji regulira što dobro, što loše ili zlo, a što neutralno po vlastitim mjerilima odnosno po mjerilima morala. Ona je i svjetonazor, ona nužno uključuje i unutarnju snagu (entelehiju) – u ljudima, u ljudskom duhu, u svijesti zajednice – presudnu za primjenu u praksi vlastitih načela i postulata. No čija je briga – etika? Na kojoj to etičkoj osnovi počiva suvremeno hrvatsko društvo? Ima li nje uopće, osim na riječima i u raznim javnim prenemaganjima? I što je za nju bitno i presudno?

Papa Benedikt XVI. sve je to jako dobro objasnio svojim Nijemcima

Umjesto izravnog odgovora neka ovdje posluži dio govora pape Benedikta XVI. što ga je održao u Njemačkom saveznom parlamentu u Berlinu 22. rujna 2011., a koji se odnosi upravo na ovu ’našu’ temu i na nju se može jako dobro primijeniti (uz razumljivo razlikovanje između svojedobno nacističke i osvajačke Njemačke i sasvim drukčije Hrvatske):

Dopustite mi da započnem svoja razmatranja o osnovama prava kratkim ulomkom iz Svetoga Pisma. U Prvoj knjizi o kraljevima prepričava se da je Bog pozvao mladoga kralja Salomona, kada je stupio na prijestolje, da nešto slobodno zamoli. Što će mladi vladar tražiti u tom trenutku? Uspjeh – bogatstvo – dug život – uništenje neprijatelja? On ne moli ništa od toga. On moli: “Podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvom narodu, razlikovati dobro od zla” (1 Kr 3, 9). Biblija nam ovom pripoviješću želi reći što za jednoga političara u konačnici mora biti važno. Njegovo krajnje mjerilo i temelj njegova rada kao političara ne smije biti uspjeh, a još manje materijalna dobit. Politika mora težiti za pravdom, tako da stvara temeljne uvjete za mir. Naravno, političar će tražiti uspjeh, bez kojega on uopće ne bi imao mogućnosti za učinkovito političko djelovanje. Ali uspjeh je podložan mjerilu pravde, volji za pravom, i razumijevanju prava. Uspjeh također može biti zavodljiv, i tako otvoriti put prema izopačenju prava, prema razaranju pravde. “Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine?”, rekao je nekoć sveti Augustin. [De civitate Dei, IV, 4, 1.] Mi Nijemci znamo iz svoga vlastitog iskustva, da te riječi nisu prazan bauk. Doživjeli smo da se moć odijeli od prava, da moć stoji nasuprot pravu i gazi ga, tako da je država postala oruđe za razaranje prava – vrlo dobro organizirana razbojnička družina, koja je mogla ugroziti cio svijet i dovesti ga na rub ponora. Služiti pravu i braniti se protiv vladavine bespravlja jest i ostaje temeljna zadaća političara. U povijesnom trenutku, u kojem je čovjeku zapala do sada nezamislivu moć, ta je zadaća posebno prijeko potrebna. Čovjek može uništiti svijet. On može manipulirati sobom. On može, u neku ruku, stvarati ljude i ljudima isključiti ljudskost. Kako prepoznajemo što je pravo? Kako možemo razlikovati između dobra i zla, između istinskoga i prividnoga prava? Salomonova molba ostaje odlučno pitanje pred kojim stoje političar i politika, pa i danas.

Reći će mnogi danas: Ne može nama danas ni Biblija ni Crkva i ni katolički nauk biti osnova naše etike! Mi smo sekularno društvo, koje neovisno o vjeri i svjetonazoru izgrađuje vlastitu svjetovnu etiku. Po uzoru na etiku zajednice liberalnih demokracija kojima smo se pridružili.

Etika se ne može svesti na „slobodnu savjest“

No dobro, a tko je u takvim svjetovnim društvima zadužen za etiku i norme morala? Tko ih određuje ili propisuje? Tko i na temelju čega daje podlogu njihovoj životnosti? Slobodna savjest? Hm, hm. Pa vidimo da „slobodne savjesti“ rade po Hrvatskoj i Europi i svijetu sve što im padne na pamet, pa i sve suprotno pravu, zakonitosti, pravdi, istini i općemu dobru!

Nedvojbeno, hrvatsko društvo ima ozbiljan problem s etikom, koji se još više osjeća nego u većini drugih europskih zemalja. Kod nas se dogodio prelazak iz kakve-takve socijalističke etike (na nju ne ćemo trošiti riječi, znamo kakva je bila, ali bila je nekakva) u postsocijalističku ili kapitalističku etiku, koja zapravo i nije bila nikakva etika, nego više sustav ustavnih, zakonskih, političkih, poslovnih i drugih regulacija. Ionako slabe i deformirane kasnosocijalističke etike nestalo je, a nova zapravo i nije izgrađena. Nastupala je sve više svojevrsna etička anarhija. ‘Divlji Zapad’. Vodeće strukture odnosno organizirani igrači bili su uglavnom isti oni koji su i dotad, u socijalizmu, ‘vedrili i oblačili’. Etike su se najviše držali i održavali ju hrvatski branitelji i idealisti raznih vrsta. Najviši njezin oblik bila je požrtvovnost u ratu i miru, požrtvovnost za slobodnu i pravednu i čestitu Hrvatsku. No to se sve, već i prije nastanka samostalne Hrvatske, izigravalo (počevši s privatizacijom i prevorbom vlasništva saveznog premijera Ante Markovića, a nastavljeno s ‘tehnokratima’ i političkim profiterima u novim vladama i strukturama u ‘tranzicijskoj’ Hrvatskoj, itd.) ili je etički naboj poslije doživio neslavno izokretanje. Horribile dictu! (Strašno je to reći!), ali došlo je do obespravljivanja etičnih, nesebičnih, požrtvovnih i plemenitih, a do promicanja, uzdizanja i jačanja onih koji su etiku zanemarili ili napustili ili im ionako ni prije nije ništa značila, odnosno do kvarenja mnogih koji su izvorno bili moralni i čestiti. U mnogim aspektima hrvatsko društvo već dugo zaista podsjeća na mnoštvo što većih što manjih Augustinovih „razbojničkih družina“, od onih iz kruga političkih organizacija pa do onih iz kruga civilnih, braniteljskih, humanitarnih i kvazi-vjerskih ustanova, udruga i pokreta. Imamo ne jedan, nego mnoštvo povlaštenih ‘establišmenta’, koji se – svaki na svom području – pridržavaju isključivo neetičnog i nemoralno načela “Tko jači – taj kvači!” Tko drskiji – taj uspješniji! A to je suprotnost i etici i vladavini zakona.

Jedna kolumna ne može razriješiti problem goleme mračne sante leda

Tu ćemo se, za sada, zaustaviti. Jedna kolumna ne može razriješiti problem goleme mračne sante leda koja se sastoji od nepoštivanja zakona, etike, morala i dobrih običaja. O Božjim zakonima da se i ne govori. Ona može samo skrenuti pozornost na dimenziju etike i nju problematizirati u današnjoj Hrvatskoj, i općenito u suvremenim društvima, globalno. Ali ne tako da već sutra potražimo novu „temu“, a ovu prepustimo zaboravu. Naprotiv! Od ove teme ne smije se odustati, na njoj se mora ’jahati’! Etičko stanje i etička podloga društva odviše su važni, pa i presudni za budućnost i opstanak hrvatskog naroda i za to kako će njegov dom biti uređen iznutra i postavljen prema van a da bismo samo tako prešli preko svega toga i prebacili se na druga, naoko važnija ili ’aktualnija’ pitanja.

Povezani sadržaj:

Nenad Piskač: Miroljubiva i aktivna koegzistencija organiziranih socijalističkih snaga

Zdravko Gavran, Hrvatsko nebo