Nenad Piskač: Simbol avnojevske razgradnje Hrvatske žigosan u simbol europske Hrvatske!

Čitam i ne vjerujem da čitam to što čitam Ovo je novi simbol europske Hrvatske koja nema vremena za tuđe frustracije – Večernji.hr (vecernji.hr). Budući da ne plaćam „premium“, nisam čitao cjeloviti članak dr. Bože Skoke već samo „navlakušu“ u naslovu. Uspio sam pročitati i ovo: „Ovaj projekt pokazao je da Hrvatska zna i može (kad hoće) te da u svome razvoju ima snažnu potporu Europske unije“. Na trenutak sam krivo pomislio da je autor mr. Andrej Plenković i da čitam njegovu novu propagandno interpretativnu izjavu o tom tko je sve kroz povijest Hrvatskoj davao snažnu potporu.

Tko hoće više znati o hrvatskim nacionalnim simbolima ima dosta pouzdanih vrela, među njima je i ovo: Mario Jareb, Hrvatski nacionalni simboli, Alfa d.d. – Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2010. Ovdje je ipak riječ o nečemu drugom. Vrela o simbolima europske Hrvatske (EH) nisam pronašao, vjerojatno zato jer EH ne postoji, no, vjerujem da ih dr. Skoko ima i da ne bi tek tako na kocku stavio svoj znanstveni ugled, pa i katolički, budući da je, koliko se sjećam, bio predsjednikom HKZ Mi. Njegova teza o novom simbolu EH zavrjeđuje osvrt. Osobito zato što ne znamo koji su to stari simboli EH.

Zašto most i tko mu je dao ime?

Naravno da je pitanje svih pitanja – zašto je Hrvatska gradila most između svoje kopnene obale i svojega poluotoka Pelješca. Zato što je RH, eh, priznata u granicama koje je odredila totalitarna jugoslavenska komunistička partija. Presjekla je Hrvatsku kod Neuma kako bi jugoslavenska tvorevina mogla živjeti utopiju bolje budućnosti i kako bi oslabila Hrvatsku i podijelila hrvatski corpus na dvije „republike“. U tom pogledu most je simbol komunističkoga komadanja Hrvatske i Hrvata više negoli neke EH, koja, ruku na srce, uopće ne postoji ni kao međunarodni ili unutarnji subjekt, a poznato je da nije ni investitor mosta, te da k tomu nema svoj teritorij, jezik, vojsku, stanovništvo. Ništa osim prethodne jugoslavenske baštine.

A to pak, da EH „nema vremena za tuđe frustracije“ spada u roman toka svijesti eurolaprdientie. Tko je čime frustriran, posebna je tema, no meni se čini da je europska Hrvatska, ako postoji, zemlja kompleksaša. Među svakovrsnim podatcima o mostu nisam pronašao podatak tko mu je dao ime, James Joyce sigurno nije, no, frustraciju zdrave pameti smanjuje činjenica da barem znamo tko je most javno krstio „simbolom europske Hrvatske“.

Neki mediji u lipnju ove godine izvijestili su da se most zove „Pelješac“. U srpnju mediji govore o „Pelješkom mostu“. Nije poznato tko je ovlašten dati ime simbolu nepostojeće EH? Vlada? EU? Hrvatske ceste? Ministar? Sjećam se da sam pripadao skupini koja je javno zagovarala ime, davno je to bilo, „Most Petra Šegedina“ (zato jer je taj značajan hrvatski književnik još u komunističko doba govorio da je teritorijalni diskontinuitet Hrvatske neodrživ i da hrvatski teritorij treba spojiti). No, prihvatio bih i drugo, bolje rješenje nadahnuto tragom neupitnih hrvatskih nacionalnih simbola.

Uglavnom podatak o tome tko je odlučio o imenu nije mi javno dostupan, a tajnim poslovima se ne bavim. Nedvojbeno „široke javne rasprave“ o imenu nije bilo ni u RH, a je li bilo u EH mogu samo spekulirati. U RH javne se rasprave vode i za puno manje “projekte“ negoli je to gorostas za koji smo iz novina od komunikacijskog stručnjaka saznali da je „novi simbol europske Hrvatske“.

Iseljeništvo godišnje uplati dovoljno za izgradnju nekoliko Peljeških mostova

Nacionalna dalekovidnica ovih je dana izvijestila da je most koštao 420 milijuna eura. Od toga je 27 članica EU-a dalo 85, a RH 15 posto. Da se vodila neka drukčija politika financijska konstrukcija mogla je biti sasvim drukčija, ali onda ne bi bilo „europske Hrvatske“, već one stare, normalne Hrvatske poznate iz razdoblja devedesetih godina. Naime, kaj. „Prema zadnjim podacima Eurostata, u Hrvatsku je od osobnih transfera iseljenika pristiglo 1,86 milijardi eura. Devizne doznake ostale su stabilne u prošloj godini, a u prvoj polovici ove godine dodatno su rasle, pokazuju podaci HNB-a“ – pišu mediji u mjesecu studenom godine 2021. Od država članica EU samo Estonija više od Hrvatske prima uplata od svojega iseljeništva. 

Godišnja doznake hrvatskog iseljeništva mogu, dakle, izgraditi nekoliko hrvatskih Petra Šegedina, ispričavam se, „novih simbola europske Hrvatske“. Međutim, „Kada se osobnim transferima dodaju prihodi radnika iz inozemstva (…) ukupni transferi iz inozemstva u Hrvatsku penju se na 3,17 milijardi eura ili 5,7 posto BDP-a. To je gotovo tri puta više od vrijednosti inozemnih stranih ulaganja u Hrvatsku, a koja su lani iznosila oko 1,15 milijardi eura“. Dakle, ni „Most inozemnih ulaganja“ nije prikladno ime, baš kao ni „Most europske Hrvatske“.

Da su most financirali Hrvati moralo bi se govoriti o „simbolu hrvatske Hrvatske“ ili o simbolu europskoj Hrvatskoj nepodnošljiva zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske, zajedništva na kojemu je izrasla i osovila se moderna hrvatska država. Pametnom financijskom politikom RH je vlastitim sredstvima mogla dosad izgraditi nekoliko mostova, čak i u sadašnjim gospodarskim okolnostima koje ju i kao RH i kao EH smještaju na dno EU! U tom slučaju prikladno ime bilo bi „Most hrvatskoga iseljeništva/zajedništva“. To bi ime koresponiralo i s novim valom iseljavanja potenciranom politikama EH, kao nekad jugoslavenske Hrvatske (YuH). Nametanje teze da most ne bi bilo moguće izgraditi bez Europske unije nije točna. Most je mogla platiti i obična Hrvatska.

Simbol i njegov povijesni i geopolitički kontekst

Klimavosti teze o mostu kao novom simbolu EH suprotstavljaju se i još neke nedvojbene činjenice. Na primjer, projektant mosta, kojemu skidam kapu, Marjan Pipenbaher slovenski je državljanin vjerojatno njemačkoga podrijetla. On nije mogao biti razlogom etiketiranja mosta simbolom europske Hrvatske. Predstavnik kineskog izvođača jest kineski državljanin Lu Shengwei. On, baš kao i njegova tvrtka China Road and Bridge Corporation, nisu i ne mogu biti utemeljenje teze dr. Skoke, ta, Kina nije u Europi, a Kinezi u Hrvatskoj još nemaju ni status nacionalne manjine, što je jednostavno nedopustivo. Nadalje, investitor u most nije bila, niti je mogla biti nepostojeća EH, pa i ta činjenica obara plasiranu tezu i njezinu istinitost.

U pravilu u svaki nacionalni simbol ulaže se nacionalni kapital. U slučaju EH i njezina nova simbola (gdje su stari simboli EH? U Jugoslaviji!)), kapital je uložilo 27 država. Po tom kriteriju moglo bi se eventualno govoriti o simbolu članica EU. S druge strane, nijedan nacionalni simbol ne razdvaja naciju, već ju drži zajedno – nametnuti simboli bez uporišta u objektivnoj istini, poput u nas Jasenovca, Srba i tomu sličnih ideološki nadahnutih „simbola“ utvara prošlosti – razdvajaju umjesto da spajaju. Simbol EH dr. Skoke razdvaja hrvatski narod na dvije države. K tomu taj navodni simbol navodne EH trajno prekriva, umjesto da osvjetljava, da ne velim lustrira, nepravde koje su prema hrvatskom narodu i njegovoj državi radile osmanlije, Srbija i jugokomunisti. Simbolu ne može biti namijenjena uloga i logika, pa ni ideološka postavka „zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“. To nije funkcija pravog nacionalnog simbola, zato je u tom smislu dr. Skoko u pravu kad ga naziva simbolom EH.

Simbol europske Hrvatske uz povijesni ima i geopolitički kontekst. Most objektivno i simbolički izolira hrvatski konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini od Republike Hrvatske i Europske unije i otvara nove mogućnosti i osmanlijskog i velikosrpskog penetriranja u srednju Europu. Sve su to elementi o kojima treba voditi računa kad se neku građevinu, ma kako lijepa bila, odozgo prema dolje proglašava „simbolom“. Pritom treba biti oprezan i kad se ime države (Hrvatske) ukrašava nekim pridjevom (europska). Riječ je o europskom standardu i našim „zajedničkim vrijednostima“. Naime, kakva još Hrvatska postoji osim europske Hrvatske? Normalna Hrvatska? Jugoslavenska? Cjelovita? Komunistička? Jedno su elite, država je puno više od elita.

Yogom nasjela na krunicu

U priču o mostu i simbolu spadaju i popratni elementi koji ugrožavaju poziciju mosta kao „simbola“. Primjerice, vatrometni i ostali spektakli prigodom djelomičnog puštanja u promet. Vatromet su odavno izmislili i „brendirali“ Kinezi, a ne Hrvati, kamoli „europska Hrvatska“. Na temelju te stare kineske čarolije ne može se brendirati most u „simbol“. Uz vatromet moguće je dr. Skoku impresionirao i light show prigodom otvorenja mosta. Vjerojatno nije primijetio da je on dominantno bio obilježen crveno plavo bijelim redoslijedom svjetlosnih efekata, koji, istina, mogu zavesti nepažljivog promatrača tako da pomisli kako je riječ o crveno bijelo plavom simbolu predeuropske Hrvatske.

Što je još moglo zavesti dr. Skoku na put brendiranja mosta u simbol? On sigurno zna da budisti nisu projektirali niti investirali u most. Pa ipak je otvorenje mosta postalo njihovim simbolom. Za to je zaslužna Vučićeva domaćica u Hrvatskoj Kolinda Grabar-Kitarović. Ona je nasred mosta izvela vježbu yoge što su prenijeli i svjetski mediji. Dakako, yoga skupa s njezinom praktikanticom nisu identitetski simboli Hrvata i Hrvatske, no, moguće je da jesu simboli „europske Hrvatske“, ali, kažem, ja ta vrela nemam. Hrvati su neobičan narod, pa je netko od njih zabunom ili ne tijekom gradnje u konstrukciju mosta neoprezno ugradio jednu krunicu! A zna se da ona nije simbol „europske Hrvatske“ (pa i ta činjenica odbacuje most kao simbol EH). Srećom, tu nesmotrenost s ugradnjom nabožnoga predmeta ispravila je yoga. Kažem, sva ta umjetno stvorena atmosfera s elementima masovne histerije mogla je zavesti znanstveni habitus našega poznatog brendologa i komunikologa čije usluge cijene i katoličke organizacije, i naši predsjednici države, osobito oni skloni EH, a čini se sad i vlade EH i glavnih urednika medija.

Žig i žigosanje od Divljeg zapada do europske Hrvatske

Što je tvrdnja o nečemu da jest a činjenice govore nešto drugo? Sve mi se čini da je teza naručena, a ne iz istine izvučena. U njezinu relevantnost sigurno vjeruje europska birokracija, njezin hrvatski simbol mr. Andrej Plenković i oni kojima je simbol važniji od sadržaja. Ne ću reći da je s ovom tezom poljuljana blistava znanstvena karijera dr. Skoke, ali bih se usudio reći da je ona potvrda vrijednoga društvenopolitičkog rada na planu brendiranja i komuniciranja režimskih ispraznica. A što su brend i brendiranje? Prema jednoj teoriji kojoj sam sklon vjerovati brend i brendiranje usavršili su stočari u sjevernoj Americi. Kad bi po Divljem zapadu lovili svoju, često puta i tuđu nebrendiranu stoku, stjerali bi ju u tor, zapalili vatru i u njoj do usijanja grijali simbol svojega vlasništva (brand) i onda bi usijani željezni simbol (žig) utisnuli u stoku, od malih telića do starih bikova. Čisto zlostavljanje životinja. Usijani žig utisnut silom ili milom u živo meso, jest, dakle, brend. Slijedom toga brendiranje je žigosanje. Žigosanje države i nacije europskom Hrvatskom neodoljivo podsjeća na Divlji zapad. Baš kao i žigosanje mosta u simbol.

Dakle, bilo da je riječ o običnoj laži, hipotezi, manipulaciji, gatanju, new ageu, toku svijesti, utjecaju vatrometa i yoge ili pukom nagađanju, teza brendirana preko Večernjeg lista, nije ozbiljna znanost. Most o kojemu je riječ, predstavlja ozbiljan građevinski internacionalni i međukontinentalni pothvat u kojemu su svi dobili svoj dio kolača.

Jugoslavensku Hrvatsku naslijedila je europska Hrvatska 

Dr. Skoko je klimavu tezu vjerojatno izgradio na dojmu koji je danima i danima prije otvorenja mosta papiginski proizvodio postojeći agitprop nepostojeće EH o tomu da je most premostio tri stoljeća teritorijalnog diskontinuiteta i da bi tako i ostalo da nam nije europske Hrvatske. Tri stoljeća su zgoljna laž. Do godine 1918. i „prisajedinjenja“ kopnom se moglo doći do Dubrovnika i Boke kotorske bez prelaska ikakve granice baš kao i do Zemuna. Po svom je teritoriju Hrvatska je mogla doći do najjužnije točke čak i u sklopu totalitarne monarhističke Jugoslavije od onoga trenutka kad je nastala nehrvatskoj Hrvatskoj nepodnošljiva Banovina Hrvatska. Naravno kopnom je bila povezana i tijekom Nezavisne Države Hrvatske, što je nehrvatskim Hrvatskama – čisti fašizam. A onda je godine 1945. opet postala „europskom Hrvatskom“ i ostala bez teritorijalnog kontinuiteta, bez Neuma, a ubrzo i bez Boke kotorske. 

Hrvatska je u ratnim okolnostima u svega nekoliko godina probila tunel sv. Rok (Mala Kapela i druge) i pritom joj ni na rame nije palo proglasiti ga simbolom ni na državnoj ni na naddržavnoj razini, kamoli dopustiti da postane vježbalištem yoge. Europskoj pak Hrvatskoj trebalo je 22 mirnodopske godine (od Račana do Plenkovića) da izgradi most znatno kraći od tunela sv. Rok i egoistički ga proglasi vlastitim „simbolom“, iako on to, jadan ne bio, nije.

Ista je politička logika svih nehrvatskih Hrvatska. Jugoslavenska Hrvatska se oslanjala na Beograd, mađarska Hrvatska na Peštu, austrijska Hrvatska na Beč, europska Hrvatska na Bruxelles. Gradilo se u Hrvatskoj i kad su različite nehrvatske Hrvatske drmale unutarnjim prilikama, sjetimo se samo razdoblja Khuen-Hédervárya i Ise Kršnjavoga. No, ne sjećam se da je ijedna od tih i takvih elita svojoj političkoj preferenciji i svojoj eliti pripisivala do razine simbola neke dovršene građevinske zahvate. Iako su, onda i danas, elite nehrvatskih Hrvatska imale svoje ideologe i društvenopolitičke radnike, kako one specijalizirane za pojedina područja, tako i one opće prakse. Vrijeme je da Hrvati neskloni nehrvatskim Hrvatskama strukturiraju svoju političku elitu.

Nenad Piskač,Hrvatsko nebo