OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (15)

Ovaj i sljedeća dva nastavka iz knjige „Hrvatski nacionalizam“ donose iznimno zanimljive Korskyjeve svojedobne analize međunarodnih odnosa i njihovih mijena i prilagodbi, kritičko viđenje odnosa velikih sila: SAD-a, Sovjetskog saveza i Kine te uloge ostalih zemalja, a napose perspektive hrvatskog naroda u danim međunarodnim okolnostima. Mnogo toga što je Korsky uočio tada aktualno je, na nove načine, i važno i danas i za nas i za druge. 

STRANE SILE I HRVATSKA (1)

* Osjećaj i razum u vanjskopolitičkoj orijentaciji

* Stanje u svijetu

* Promjene u vanjskopolitičkim orijentacijama

Naša je molba: Ne gurajte nas pod diktaturu. Nemojte izdati nas, milijune, kao što ste učinili 1945.. i ne jačajte naše tlačitelje vašim tehničkim sredstvima.

Aleksandar Solženjicin

Osjećaj i razum u vanjskopolitičkoj orijentaciji

U suvremenom svijetu interesi su toliko različiti i isprepleteni, pitanja su toliko povezana, premise su toliko naširoko razbacane, da je nemoguće intuitivno rješavanje vanjskopolitičkih pitanja jednoga naroda. Vanjska politika zahtijeva neumorno sabiranje podataka, dugogodišnje proučavanje događaja i pitanja i skupo plaćeno iskustvo. Ona ne podnosi da se politički radnici bacaju u naručaj osjećajima, te da izrađuju planove srcem.

Javni radnik koji je, na primjer, studirao u Francuskoj, upoznao ljude i kulturu, zavolio taj narod, u politici svoga naroda na sva usta pripovijeda da je najbolji oslonac na Francusku, jer… i navodi stotinu razloga koji nemaju ništa zajedničkog s njegovim stavom, već su izmišljeni da post festum dadu opravdanje njegovim simpatijama. On je u biti svojoj frankofil radi svojih osobnih, osjećajnih razloga, bez veze s političkom stvarnošću svojega naroda.

Drugi opet, recimo, potječe iz kraja na koji Italija baca svoje gramzive poglede, proživio je dva puta talijansku okupaciju i, posve prirodno, boji se talijanske politike te mrzi neopravdane talijanske zahtjeve. I sada u vanjskoj politici drži da je glavno, jedino i temeljno povezati se sa svim i svakim tko je protiv Italije, bez obzira na sve druge moguće razloge i proturazloge.

Takvi bi se primjeri mogli nizati, no nisu potrebni. Germanofilija i germanofobija, anglofilija i anglofobija, amerikanofilija i amerikanofobija, rusofilija i rusofobija, itd. No u vanjskoj politici nema mjesta osjećajima, nego tu mora suvereno vladati razum i prosvijećeno, ozbiljno proučavanje.

Vanjska politika nije potrebna samo narodima s priznatim samostalnim državama nego je isto tako neophodno nužna onim narodima koji se bore za svoju slobodu. Klasičan je slučaj Nezavisne Države Hrvatske, koja nije propala voljom hrvatskog naroda nego odlukom pobjedničkih velesila. Ni jedan jedini časak nisu pobjednici ni pomislili na mogućnost da upitaju hrvatski narod što on želi i kako misli urediti svoj budući život. U Teheranu i Jalti velike su sile odlučile da se ima uspostaviti Jugoslavija, da ta Jugoslavija mora biti komunistička (premda se to nije izričito naglasilo) i time je pitanje riješeno. Pa da je Nezavisna Država Hrvatska bila država sastavljena od samih Božjih anđela i svetaca, a ne od običnih, griješnih smrtnika, ona bi morala propasti, jer njezina službena vanjska politika nije mogla utjecati na saveznike.

I danas, kad se govori o uspostavi hrvatske države, ne radi se o stavu hrvatskog naroda, jer je taj poznat i nepromjenljiv, već samo o načinu kako bi se hrvatska politika povezala s politikom drugih sila i time omogućilo uspostavu slobodne hrvatske države. To je pak najbolji dokaz, kolika je važnost vanjske politike i u periodu oslobodilačke borbe jednoga naroda.

Pomanjkanje samostalne države osjeća se na području vanjske politike više nego li na drugim područjima hrvatskoga javnog života. (Kada se govori o tom pitanju, nema se u vidu srednjovjekovne hrvatske državne tvorevine, nego razdoblje hrvatske povijesti koje počinje s buđenjem modernog hrvatskog nacionalizma, tzv. ilirskim preporodom, a završava s pokoljima hrvatskih boraca kod Bleiburga, Maribora i drugih mjesta. Iako je Hrvatska imala stručnjaka u gospodarstvu, politici, umjetnosti i drugim javnim i privatnim granama narodne djelatnosti, nikada nije imala diplomata, jer Hrvat koji je ušao u diplomaciju bio je Hrvat samo po imenu, dok je stvarno, po osjećaju, bio Austrijanac, Mađar, Talijan ili Srbin, i kao takav izgubljen za hrvatski narod, ili je pak bio ideološki ili lokalno patriotski orijentiran.

Zar nije već Eugen Kvaternik proigrao svaku mogućnost da dobije vanjsku potporu kad je otišao na ruski dvor ističući katolicizam Hrvata, te također pregovarao s francuskim i talijanskim masonima pozivajući se na isti taj nepokolebivi katolicizam? Zar nisu Matoš i mnogi drugi hrvatski nacionalisti njegova doba bili frankofili samo zato, što su odobravali francusko republikanstvo i slobodarstvo, dok je ta ista republikanska Francuska pomagala balkanske despote Karađorđeviće, najogorčenije i najopasnije protivnike slobode i republikanstva na Balkanu, i sklapala s njima savez? Zar nije znatan dio hrvatske građanske inteligencije, odobravajući umjerenost britanske unutrašnje politike, njen ustavno-monarhijski sustav i poštivanje građanskih sloboda, bio iskreno anglofilski? Zauzimajući taj stav, oni nisu htjeli shvatiti da je engleski sustav povoljan samo za Engleze i da engleska vanjska politika nema nikakvih veza s ideološkim stavovima njenih saveznika odnosno neprijatelja. A kad je nasuprot boljševiziranju Europe i nesposobnosti građanskih država da se tome odupru, te da preustroje svoje zastarjele sustave, njemački nacionalni socijalizam zaustavio prodor boljševizma i u svojoj kući počeo provoditi reforme, dobar je dio mladih ljudi želio oslon na Njemačku ne videći Drang nach Osten i teoriju o njemačkom nadčovjeku.

Pokazalo se, naime, da se hrvatska vanjskopolitička orijentacija, bilo političkih stranaka, bilo skupina i pojedinaca, često temeljila na čisto osjećajnim i ideološkim razlozima. Hrvat proučavajući jedan strani narod ili pokret, nije ga proučavao s hrvatskog stajališta, nego se uživio u ulogu pripadnika onoga naroda koji je proučavao i odlučivao se kao da je pozvan da glasuje, recimo, u francuskim, sjevernoameričkim ili engleskim izborima. (Hrvat-komunist uopće nije mislio na glasovanje, već se potpuno uživio u ulogu ruskog građanina kojemu je iza leda Čeka, GPU, NKVD ili druga koja „humanitarna” organizacija za preuzimanje teške funkcije razmišljanja, te stvarno nije ništa razmišljao, nego je učio napamet knjige i spise koje mu je “Partija“ davala, opetovao ih kao papiga.)

*

Međutim, potrebno je da u našu vanjskopolitičku orijentaciju unesemo malo više realizma.

Danas je, na primjer, moda biti za Ameriku. Svakako Amerika je najveća sila svijeta i prijateljstvo Amerike bilo bi upravo neprocjenjivo važno za svaki mali narod koji se bori za svoju slobodu. Ali ne radi se o nekom međusobnom prijateljstvu velikog i malog naroda, nego o čisto jednostranoj, neracionalnoj ljubavi sa strane “maloga“, dok “veliki” nije tu ljubav uopće ni zapazio.

Kritizirati američku politiku, isticati njene nelogičnosti, procjenjivati je s hrvatskog stajališta, smatra se danas grijehom, jer da je Amerika predvodnica u protukomunističkoj borbi, jer da pomaže narode koji su ugroženi od komunizma te da će pomoći i Hrvatskoj, jer su Hrvati protukomunistički narod.

No činjenice su opet jedanput pokazale da se vanjska politika ne vodi osjećajima ni ideologijama, već razumom i interesima. Ulaziti previše u razloge američke vanjske politike nije naša zadaća, niti raspolažemo potrebnim podacima. No to nas ne sprečava da uvidimo, da se ta politika danas ne vodi zbog nekih općih ciljeva.

Dok je komunizam bio ograničen na Rusiju, a ideja o svjetskoj revoluciji bila samo teorija, nisu se Amerikanci stavljali u prvi red protukomunističke borbe. Štoviše, smatrajući nacizam i fašizam opasnijim za svoje interese, oni su se u toj borbi povezali sa Sovjetskim Savezom i sav svoj propagandistički aparat upotrijebili dokazujući da se Rusija vraća demokraciji, da je “Stric Joso” (Uncle Joe) dobar čovjek i da komunizam nikoga ne ugrožava.

Kada je, kao posljedica dobivenog rata, izgubljeno pol Europe i kada se nad polovicom Azije vije crvena zastava, te svjetska revolucija nije više mit neopranih i neošišanih, gladnih studenata, već realnost koju bi još ova generacija komunističkih vlastodržaca mogla ostvariti, Amerika se osjetila ugroženom.

No isto je tako pogrešno misliti da je Amerika bila za komunizam zato što je za vrijeme drugog svjetskog rata bila u savezu sa Sovjetskim Savezom, kao što je netočno tvrditi da je sada, kad se nalazi u protukomunističkom taboru, njezin cilj oslobođenje malih naroda.

Cilj je američke vanjske politike – ukoliko se uopće može govoriti o jednoj jedinstvenoj političkoj liniji –vjerojatno slijedeći: urediti svijet tako da Amerika, američko gospodarstvo i američki način života budu osigurani sa što manje žrtava. U toj politici žele po mogućnosti štedjeti svoje sinove i poslužiti se svim sredstvima da postignu svoj cilj bez prolijevanja američke krvi.

Jedan od najuglednijih Amerikanaca, koji se odlikuje političkom zrelošću i hrabrošću izreći svoje misli bez hipokritskog uvijanja, lijepo je rekao u jednom svom govoru: “Kao dobri susjedi želimo pomoći ostalom svijetu na svaki razuman način, ali to ne može biti prvotni cilj vanjske politike, niti pak izgovor da zbog toga dođe do uništenja našeg domaćeg gospodarstva ili da dođe do strašne tragedije rata…” I kao dobar Amerikanac, govoreći u interesu svojega naroda i svoje zemlje, upravo naivnom iskrenošću on se pita: “Zašto ne bismo naoružavali kineske nacionaliste da se bore za nas, gdje bi to moglo biti najuspješnije? Zašto da uopće šaljemo američke mladiće da se bore na azijskom kontinentu?”

Time je ovaj Amerikanac dao duboku pouku svima koji žele voditi vanjsku politiku na temelju osjećaja. Jasno je definirao da je temelj vanjske politike interes vlastitog naroda, pa kad to vrijedi za najveću državu na svijetu, kako da ne bi vrijedilo za mali hrvatski narod koji, osim toga, nema uopće svoje države.

Realna vanjskopolitička orijentacija hrvatskoga naroda mora se dakle ravnati po načelima koja u tom političkom umijeću vrijede za sve narode, od velikog američkog naroda pa do politički prilično nevažne Republike Liberije. Temeljno je načelo ovog umijeća interes vlastitog naroda, što ne isključuje težnju prema višim, općečovječanskim ciljevima, no ta težnja mora biti umjesna i razborita, u skladu sa silama naroda i s njegovim posebnim interesima. Tek najveći narodi smiju nekada zaigrati mesijansku ulogu.

Kakav interes mogu imati Hrvati da jedna ili druga strana pobijedi, ako na novoj karti Europe ne bude Hrvatske? Zašto da Hrvati prolijevaju krv da pobijedi jedan blok država koji mu ne jamči uspostavu slobode i nezavisnosti?

Hrvatska i Hrvati mogu biti na strani one države ili onoga bloka država, koji priznavaju pravo hrvatskom narodu na njegovu samostalnu državu. Pojedinac Hrvat može pristajati na stranu koja mu je ideološki bliža, ali Hrvati kao cjelina, kao narod, ne mogu to učiniti.

Obazrimo se u tom pogledu samo na Srbe za vrijeme rata. Dok je kralj Petar sjedio u Kairu i Londonu kao saveznik zapadnih demokracija, njegova je vojska (četnici) održavala najsrdačnije veze s Nijemcima i Talijanima, dok je treća skupina pod crvenim zastavama težila istom cilju: srušiti Nezavisnu Državu Hrvatsku i uspostaviti Veliku Srbiju. Sve su srpske političke skupine bile prvo srpske, a onda ideološke.

Hrvati, dakle, ne bacajući se u takve bizantinske vratolomije koje su tuđe hrvatskom duhu, ipak moraju uvidjeti jedno: samo onaj nam je saveznik koji se s nama slaže u našoj posebnoj liniji, dok oni koji imaju iste poglede na opća pitanja, ali ne žele uspostavu hrvatske države, ne mogu nam biti saveznicima dok ne promijene svoj stav u tom pogledu.

I zato, ako danas kritiziramo pojedine političke geste zapadnih sila, a pogotovo Amerike, ne radimo to jer ne bismo bili protiv komunizma, nego samo zato što su te sile danas zaštitnice srpske hegemonije i komunističke diktature u Hrvatskoj, a mi kao Hrvati ne možemo iz nekakvih općih razloga odobravati kada se šalje oružje i novac onima koji su nam oduzeli nacionalnu i osobnu slobodu, bez obzira tko tu pomoć daje i kakve razloge navodi.

“Republika Hrvatska” br. 3 (travanj 1952.), str. 20.23.

Stanje u svijetu

1. Uvod

Pravilna orijentacija u svakom poslu zahtijeva poznavanje činjenica i, po mogućnosti. unutrašnje veze između pojedinih pojava. Bez takvog poznavanja djelovanje se svodi na slijepo vrludanje i možebitni uspjesi posljedica su slučajnosti ili tzv. sreće a ne vlastitog rada.

Prema tome, kada danas mislimo na oslobodilačku borbu hrvatskog naroda, ne smijemo smetnuti s uma da je Hrvatska u svijetu i dio svijeta i onda kad je nepriznata i da radi toga stanje u svijetu bitno utječe na naše mogućnosti djelovanja i oslobođenja. Ali traženje odnosa i upoznavanje stanja nije povezano s nekom apstraktnom objektivnošću za kojom idu mnogi hrvatski intelektualci kad se bave vanjskom politikom, jer takva je objektivnost potpuno nemoguća. Za objektivnost je potrebna osjećajna i vremenska perspektiva, dakle potrebno je biti dovoljno udaljen od jednog razdoblja da se mogu uočiti utjecaji različitih struja, a još je važnije da promatrač ne suosjeća ni s jednom od tih struja. Objektivnost je, dakle, pridržana povjesničarima, i to onima koji se bave s davnim događajima ili s događajima izvan prostora u kojemu žive i s kojim suosjećaju. Svako drugo proučavanje nužno je subjektivno. Ako smo svjesni ove nužnosti, više ćemo se približiti objektivnosti, nego ako je niječemo, jer ćemo znati da je naš sud obojen interesom. Poznavajući interes, neće nam biti teško svladati preveliku osjećajnu pristranost, jer će nam upravo interes nalagati da se što više približimo istini.

Kad ulazimo na područje vanjske politike, znamo da u nj ulazimo kao Hrvati i s posebnom namjerom da ispitamo naše mogućnosti oslobođenja, dakle da među elementima tražimo one koji nam pogoduju. A kako nam je interes da što više ojačamo svoj položaj, naravno ćemo potražiti i one elemente koji nam najviše sprečavaju postići uspjeh. Razumski postavljeno, vanjskopolitičko proučavanje temeljit će se na činjenicama i pojavama koje nam koriste ili škode, a eliminirat će bavljenje s pojavama koje nemaju posebnog utjecaja na naš rad.

Fraza o “jednom svijetu” i da, prema tome, sve utječe na naš razvitak, samo je komotan bijeg od hrvatske stvarnosti. Istina je da sve može neizravno utjecati na naše djelovanje, no svi ti neizravni utjecaji zajedno nemaju toliko snage ni važnosti koliko ima samo jedan od utjecaja koji izravno djeluju na naše područje i na naš narod. |

Kad se bavimo stanjem u svijetu, dobro je da zadržimo pred očima dva načela. Jedno je ono, što je definirao prof. Ivan Oršanić:

“Pogrešno je očekivati pobjede samo iz onoga što će odlučiti ‘veliki’, tome se izručiti, te se osloboditi odgovornosti za vlastitu djelatnost. U osjećanju nacionalne personalnosti i njene idejne odgovornosti svaki Hrvat mora doživljavati i projicirati tu odgovornost i davati joj život u perspektivama uklanjanja Jugoslavije.” (“Oslobođenje i sloboda”, br. 525. str. 156)

Ovime isključujemo isprazno teoretiziranje, larpurlatizam na vanjskopolitičkom području, u koje lako upadamo po intelektualnoj lijenosti (možemo naime prepisivati mišljenja stranih pisaca koje širi slojevi ne poznaju) i po moralnoj slabosti (ne moramo se odlučiti na nepopularne sudove ili ugroziti svoj položaj u svijetu).

Ovo sam načelo prije skoro dvadeset godina popunio u jednom predavanju, koje je objavljeno u “Hrvatskoj reviji” pod naslovom “Stanje u svijetu i Hrvatska“, gdje sam rekao:

“Temeljno načelo hrvatske politike trebalo bi biti, da vanjskopolitički stav mora biti odraz interesa hrvatskog naroda kao narodne posebnosti u odnosu prema drugim narodima, izrađen sa stanovišta hrvatskog naroda i u korist hrvatskog naroda.” (“Hrvatska revija”, god. VII, sv. 8 (27). str. 211. Buenos Aires 1957.)

Drugo načelo u proučavanju vanjskopolitičkih pitanja definirao sam u navedenom predavanju:

“Odnosi hrvatskog naroda prema drugim narodima ne mogu se formulirati unutrašnjo-politički, tj. ne možemo zauzimati u našoj unutrašnjoj politici isti onakav stranačko-politički stav kakav je u vladajućim krugovima stranih zemalja s kojima mislimo da bismo trebali voditi vanjsko-političku suradnju, u neku ruku kao da smo pozvani birati i glasovati u njihovim izborima, nego vanjskopolitički, tj. odnoseći se prema stranim narodima kao jedna nezavisna cjelina prema drugim nezavisnim cjelinama “ (loc. cit.)

No da ne bismo zapali u samoobmanu, želim još citirati sa navedenog predavanja jednu misao koja će nam pomaći da se približimo stvarnosti.

“O hrvatskoj vanjskoj politici ne može sa govoriti opisno, budući da nema vanjske politike bez subjekta, a i jedini priznati subjekti u međunarodnoj politici jesu države, i to samo samostalne, suverene, prave države, sa svojom vojskom i drugim instrumentima sile, a ne više ili manje autonomne pokrajine. Stoga možemo govoriti samo u normativnom smislu, iznoseći (…) kakva bi trebala biti hrvatska vanjska politika i koje je značenje Hrvatske, jednom slobodne, u svijetu.” (op. cit., str. 227) “

2. Dva središta sile

Stvarno je 1945. godine postojala na cijelom svijetu samo jedna prava velesila: Sjedinjene Američke Države. Bila je velesila po atomskoj bombi, po izgrađenom i netaknutom gospodarstvu, po politički samosvjesnom pučanstvu i po netaknutim političkim ustanovama. Po svim svojim odlikama mogla je tada uvesti mir po svojim nacrtima “pax americana”, na ruševinama Hitlerova tisućljetnog Reicha i nasuprot veoma iznurenom sovjetskom carstvu. Nedostajala joj je samo politička vizija utemeljena na političkom iskustvu i tako “pax britannica” nije doživjela svoj nastavak u američkom uređenju svijeta, nego je odmah stvorena podjela svijeta oko dva pola: američkog i sovjetskog. Unatoč silne razlike u vojničkoj i gospodarskoj snazi, u čemu je Amerika bila daleko iznad ratom opustošene Rusije, politička izgrađenost sovjetskog sustava omogućila je da se od početka nametnula ova podjela koja je, zahvaljujući načelu mirnog suživljavanja, doista postala stvarnošću.

U razdoblju od 1945. do 1960. politika suživljavanja (koegzistencije) dopustila je Sovjetskom Savezu da izliječi ratom nanesene rane, da preustroji svoju industriju u smislu stanja u svijetu i da modernizira svoju vojsku. Istovremeno je Sovjetski Savez učvrstio svoj nadzor nad državama koje su poslije rata pale pod njegovu vlast i tako je osigurao svoju zapadnu granicu, za čime je težio još od početka boljševičke revolucije. Sovjetska politička i vojnička moć rasla je istovremeno dok je opadala američka politička i vojnička premoć. Pod predsjednikom Eisenhowerom Amerika je govorila o borbi protiv komunizma, ali djelovala je samo defenzivno. Američka politika je samo na riječi bila borbena, no stvarno je stagnirala u svakom pogledu, bez ikakve vizije za cijeli svijet osim zamisli da podizanjem materijalnog standarda zaustavi prodiranje komunizma. Američki prvaci su stalno bili u iluziji da je komunizam samo reakcija gladne mase protiv nepravde i želja za dizanjem materijalnog standarda.

Američki vodeći krugovi nisu shvatili da je komunizam postao novom vjerom za koju se polaže i život, a da su nosioci ove vjere često puta pripadnici viših staleža koji žele spasiti svijet a ne samo sebe (dakle nešto slično kao u drugim vjerama, gdje se vjernik, koji je nosi i koji je dakle osigurao svoje spasenje, smatra apostolom koji mora i drugima donijeti spas).

Podjela na dva svijeta ukrutila se posebno 1956. godine, kad je Amerika posve svjesno odlučila žrtvovati neke narode da bi održala i pojačala politiku suživljavanja, iako je tada, u njenoj unutrašnjoj politici, vladao upravo histerični (no potpuno neracionalni) antikomunizam. Navedene godine došlo je do ustanka u Mađarskoj koji je omogućio pokušaj djelatnog rušenja komunističke vlasti u istočnoj Europi. Prilika je bila posebno povoljna, jer su u pokretu sudjelovali novi politički elementi, a ne samo predstavnici starih, građanskih i seljačkih stranaka, te je imao sve oznake pravog narodnog ustanka i kao takav uživao spontane i iskrene simpatije u svijetu. Američka oružana intervencija bila bi tada prihvaćena kao pomoć narodu koji se bori za svoje oslobođenje, a ne kao u Libanu, Dominikanskoj Republici i, neuspješna, na Kubi, kao čuvanje američkih položaja i interesa. Ni u kojem času, pa ni prigodom ustanka u Poznanju 1953. i u Istočnoj Njemačkoj, nije bilo bolje prilike za oslobođenje istočne Europe. Cijela Istočna Europa bila je tada zrela za oslobodilačku revoluciju. Nije bilo ni govora o nekim američkim interesima, niti o američkom poticanju, nego je bilo očevidno da je to vrhunski pokušaj mađarskog naroda da se oslobodi vazalstva. Štoviše i neki su komunisti sudjelovali u tom ustanku i time mu dali općenarodni, nacionalistički značaj, bez ikakva reakcionarnog ili klasnog prizvuka. Radilo se o nacionalnom i političkom oslobođenju.

Poštujući odluke u Jalti i podjelu svijeta u interesne sfere američke su se vlasti ograničile na pomaganje izbjeglica i na njihovo smještavanje u slobodnom svijetu.

Iste godine zbio se i drugi odsudni događaj. Nakon veoma nespretne američke politike prema Egiptu, koja je do tada američkog prijatelja Gamala Abdel Nasera otjerala u naručaj Sovjeta i time otvorila put sovjetskom prodiranju u arapski svijet i u Afriku, najsigurniji američki saveznici Velika Britanija, Francuska i Izrael ratom su htjeli oduzeti Egiptu Sueski kanal koji je Egipat tada podržavio. Rat je bio unaprijed dobiven na vojničkom području i ključ Afrike bi tada pao u ruke ovih sila, da nije Sovjetski Savez zaprijetio svojom vojničkom intervencijom na koju doduše nije bio spreman. Na to je Eisenhowerov državni tajnik John Foster Dulles ultimativno zatražio od Velike Britanije, Francuske i Izraela da prestanu s ratom i da se povuku. Pod pritiskom Amerike i Rusije ove su se sile povukle, sueski kanal je ostao u egipatskim rukama. Egipat je osjetio da mu je ruska pomoć osigurala pobjedu unatoč poraza i postavljeni au temelji stanja koje još i danas imamo: duboki sovjetski prodor u arapski svijet i u Afriku i američka obrana Izraela uz priznavanje da Sovjeti imaju pravo intervencije na Prednjem istoku. Od onog časa prestala je uloga Velike Britanije kao velesile. Uzalud je Amerika kasnije tražila od Engleske da održava položaje u Africi i u Aziji. Nakon neuspjeha da zadrži – odnosno da osvoji – sueski kanal Velika Britanija više nije imala mogućnosti da se održi kao azijska velesila i njeno postepeno povlačenje bilo je logično. Isto tako je tamo srušen i posljednji autoritet IV. francuske republike, iscrpljene i politički uništene prvo porazom u Indokini a zatim dugim ratom u Alžiru, i stvoreno je podneblje koje je omogućilo povratak na vlast generalu de Gaulle-u. Ovaj je shvatio da je u takvom položaju potrebno napustiti preostale kolonije prije nego što bude prisiljen na taj korak i da usredotoči snage francuskog naroda na jačanje Francuske kao europske sile. A ne da se igra svjetske velesile za što Francuska nije imala ni snage a ni autoriteta.

Izrael je ostao nakon toga kao posebno područje, sentimentalno povezano s jednom i drugom stranom. Ne smijemo zaboraviti da su glavni političari Izraela marksisti i da su njihove simpatije bile na strani Moskve koja ih je brutalno odbacila, kad je vidjela da joj Arapi mogu pružiti veće prednosti. Istovremeno su glavni pomagači Izraelaca upravo u onoj Americi koja im je onemogućila odlučnu pobjedu 1956. godine, što kasnije nikakvom materijalnom pomoću nije mogla nadoknaditi.

Godina 1956. je, dakle, učvrstila podjelu svijeta na dva tabora i oko dva pola.

U takvom svijetu neutralci kao Tito, dakle sredstva borbe između ova dva pola, počeli su gubiti na važnosti. I područje Jugoslavije je izgubilo na važnosti i jedino je opet postalo važnim za jomkipurskog rata kao snabdjevalište i etapa za rusku vojničku pomoć Arapima. Ovo tumači i relativnu stabilnost Jugoslavije. Nijedna strana nije htjela izazvati drugu stranu zbog područja koje nije bilo strateški bitno. Kao neutralac, pa i crveni neutralac, Tito je mogao smetati Moskvi na idejno-političkom područje komunizma. Strateški nije smetao Moskvi, jer nije dao nikakvih uporišta Americi, a Sjedinjenim Državama poslužio je kao tampon između sovjetskog bloka i država sjevernoatlantskog pakta. I jedna i druga strana vjerovala je da bi promjene u Jugoslaviji mogla koristiti protivničkoj strani, pa su zato obje, da li prešutno ili sporazumno, to ne možemo znati, održavale status quo na području Balkana i usredotočile svoje napore na druga područja. U tome je Sovjetski Savez uglavnom bio u navali, a Sjedinjene Države većinom u obrambenom položaju, što tumači zašto je konačna bilanca njihovih odnosa povoljna za Istok. Navalna politika, pogotovo ako je vođena sustavno i s dugoročnim planovima, uvijek više uspijeva od tzv. pragmatizma koji rješava pojedinačne krize bez želje za temeljnom promjenom. Sovjetski Savez ne taji svoj dugoročni cilj da sruši kapitalistički, pa i slobodarski poredak u svijetu i u Sjedinjenim Državama. Sjedinjene Države nasuprot ne žele srušiti sovjetski poredak ni u satelitskim zemljama, a kamoli u samom Sovjetskom Savezu. Politika suživljavanja predstavlja, prema tome, za Sovjete samo sredstva, dok kod Sjedinjenih Država postoji opasnost da u tom sredstvu počinju gledati cilj.

Premda je u tom razdoblja Moskva imala inicijativu, na našem se području nije ova očitovala kao nešto nova, nego samo kao novi oblik starih političkih ideja.

“Moskva nije do danas pokazivala veću mudrost u balkanskoj politici od drugih sila i velesila, – napisao je prof. Oršanić (op. cit. br. 532. str 158). – Nitko od njih nije primijetio da je Srbija prazan lonac, makar i u središtu, u kojem su sve međunarodne politike propale, pa i rusko-titovska kao i američko-titovska.”

3. Policentrizam

U ovom svijetu, podijeljenom na dva tabora i s tzv. neutralcima između njih, čiju neutralnost doista nije bilo potrebno uzimati kao stvarnost, novi element unosi Kina kad se sukobila sa Sovjetskim Savezom. Kina je pod novom, komunističkom vlašću željela ostati u vezi s Rusijom, jer ju je trebala da može ubrzano industrijalizirati zemlju i posuvremeniti upravu. Ruski tehničari i drugi stručnjaci, pa i politički savjetnici, bili su Kini još potrebniji od ruskih kredita.

Veoma je teško dokučiti za nas izvan Kine pravi razlog zašto se kinesko vodstvo, koje je godinama odbijalo Titove napore da se uvede policentrizam u komunističkom svijetu i koje je staljinističkom upornošću branilo jedinstvo komunizma, konačno odlučilo na svoj nezavisan put znajući da će ovaj dovesti do sukoba s Moskvom. Nakon 15 godina ovog nezavisnog puta čujemo mnoga tumačenja. Govori se o nacionalnom sukobu između Rusije i Kine koji ni komunizam nije mogao prebroditi. Govori se o dva suprotna imperijalizma. Govori se o različitim pogledima na razvitak komunizma. S jedne strane autentični revolucionari u Pekingu, a s druge strane birokrati u Moskvi. Svaki od ovih razloga može biti točan, a može biti da je i niz razloga doveo do razilaženja, što je postajalo sve ozbiljnije, dok nije dovelo do punog neprijateljstva koje danas poznamo. Ali posljedice ovog sukoba ne vide se samo unutar komunizma kao političke ideologije. On je prisilio Kinu na silne napore da bez vanjske pomoći modernizira privredu i upravu, i upravo zbog ovog napora i autarkije koju si je Kina nametnula stvorena je velika organizacija što danas predstavlja novo središte moći. Iskorištavajući slabost Sjedinjenih Američkih Država u jugoistočnoj Aziji, gdje je Amerika upala u guštik vijetnamskog rata, Kina je uspjela postati svjetskom velesilom, koju su kao takvu priznale prvo Sjedinjene Države i nakon toga, upravo neminovno, Sovjetski Savez. Svijet je nakon Nixonova posjeta Pekingu zadobio treći pol i ovo se osjeća na svakom koraku. Od ruskog saveznika, jer satelit Kina nije nikada bula, postala je Kina ruskim suparnikom na području međunarodnog komunizma. Možemo si zamislit da je u očima fanatičnih kineskih prvaka, a pogotovo pjesnika i vizionara Mao Cetunga, pobjeda komunizma neminovna. Nemojmo zaboraviti da je komunizam vjera i da prema tome jedan prorok kao što je Mao može i bez znanstvenih temelja voditi politiku, jer vjeruje u svoju pobjedu. Ako je ova pobjeda neminovna, onda taktika približavanja Sjedinjenim Američkim Državama da se obrani od moskovske hereze ne može štetiti konačnom cilju. Mogli bismo ići tako daleko i ustvrditi da je jednoj vjerskoj sekti milije da se privremeno održi nevjera nego li hereza. Mao Cetung može, dakle, u želji da proširi u Aziji i Africi pravi (po njemu) oblik komunizma, surađivati i s protivnicima Sovjetskog Saveza koji na istom području širi krivovjerje. Ovo pak ne isključuje mogućnost da bi u odlučnom sukobu između kapitalističkog ili slobodarskog svijeta i komunističkog svijeta pod Rusijom Kina mogla pomagati komunizam.

Pojava Kine kao trećeg središta snaga predstavlja unošenje elastičnosti u svijet. Kruta shema podjele svijeta na dva bloka koji dijele vlast i odlučuju sudbinom svih naroda nije se dugo održala. Ostala je samo kao trenutna pojava, prelazni stadij između jednog dinamičkog razdoblja dovršenog II. svjetskim ratom i novog dinamičnog razdoblja koje već osjećamo, iako mu ne možemo izraziti smjernice.

Nakon posjeta predsjednika Nixona Kini, arhitekt nove policentrističke politike dr. Henry Kissinger pokušao je stvoriti teoriju o svijetu s pet središta snaga: Washington, Moskva i Peking, koja su već postojala, te Zapadna Europa i Japan kao potencijalna središta moći. Ljudski duh koji voli geometrijske oblike i pokušava ih primijeniti i u međuljudskim i međuskupinskim, dakle i međunarodnim odnosima, lako zapada u takve sheme koje većinom imaju samo prividnu vrijednost. Tako i policentrizam nema izgleda da bi se pretvorio u stvarnost, niti možemo očekivati neko stabilno stanje s pet središta snaga. Japan je doduše važna industrijska velesila, ali politički je bio toliko uništen 1945. da se do danas nije oporavio. Zapadna Europa je važno trgovačko područje i kao carinska unija igra veliku ulogu, ali nakon dvadeset godina suradnje i najveći pobornici Ujedinjene Europe otkrili su da je to samo usklađivanje ekonomskih i političkih interesa, a ne prethodno stanje za stvaranje jedne europske naddržave.

Policentrizam, dakle, nije neko novo stanje, nego je samo zgodan termin da se označi novi odnos snaga u svijetu u kojemu više ne odlučuju Washington i Moskva kao supervelesile, nego ponovno dolaze do riječi i druge države, velike kao Kina i male kao Saudijska Arabija, brojčano jake kao Indija i tehnološki i politički jake kao Izrael, da se zadržimo samo kod najekstremnijih primjera.

Novi policentristički svijet, gdje ima daleko više od pet središta snaga, no gdje nijedno središte samo, bez pomoći nekoliko drugih, ne može pobijediti, ali zato svako od njih može smetati svim drugima, otvara u svijetu velike mogućnosti promjena kako na području nacionalne slobode i oslobođenja tako i na području političkih i socijalnih pitanja.

Novo, dinamičko stanje, koje je nastalo protiv želja super velesila i kao nepredviđena posljedica uspostave odnosa između Sjedinjenih Država i Kine s jedne strane, pokušaja da se usklade odnosi između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Država s druge strane, te nelagodnog primirja između Kine i Sovjetskog Saveza s treće strane, vratilo je važnost manjim, nacionalnim državama i njihovu je suverenost približilo stvarnosti. U razdoblju podjele na dva svijeta, ili da je doista ostvarena podjela na tri svijeta, manje bi države postale nevažne. Ovako su ponovno postale subjekti u međunarodnim zbivanjima i mogu utjecati, kao poticaj ili smetnja, i u većim procesima. Ali ovako shvaćeni policentrizam, odnosno smanjivanje relativne važnosti supervelesila, otvorio je vrata i zarobljenim narodima da mogu doći do izražaja.

Bila bi iluzija kad bi se ovo stanje izjednačilo s automatskim oslobađanjem zarobljenih naroda. Ovakvo stanje nikada nije postojalo, niti će ikada postojati, sve dok cijeli svijet ne prihvati kao obvezatna neka viša etička načela, iznad načela sile i interesa, što zasada nije vjerojatno. Ideali Društva naroda nakon prvog svjetskog rata kao i ideali Ujedinjenih naroda nakon drugog svjetskog rata pokazali su se kao iluzije. Prema tome moramo paziti da se ne bismo nastavili hraniti iluzijama, iako smijemo, pa i moramo, težiti da bi etička načela postala obvezatnim u međudržavnim odnosima kao što su danas između pojedinih skupina u samim državama odnosno između pojedinaca, stanovnika jedne države.

(Nastavit će se)

Prethodno:

OGLEDI IZ PROŠLOSTI IVO KORSKY: HRVATSKI NACIONALIZAM (14)

Povezani sadražaj:

Šiljo: Svi će se svrstavati: uz SAD, uz Rusiju, ili uz koga trećega!

Ivo Korsky/Hrvatsko nebo