Z. Gavran: Tuđmanizam je mrtav, politike oblikuju noviji čelnici i naraštaji! (1)

Kakve god bile, politike u Hrvatskoj već dugo ne oblikuju Tuđmanovi suborci i sljedbenici. Prijetvornom odanošću Tuđmanu unatrag 20 godina vodstva HDZ-a samo se neiskreno kite da bi zadržala glavninu svojih starijih birača, dio njihova pomlatka i uživala potporu Katoličke crkve. Stranke i politike oblikuju se naime kao da Tuđmana nije ni bilo, osim što se njega kao povijesno-politički simbol retorički i propagandno rabi i zlorabi.

Zbog svega toga nužan je sažet osvrt na ono što imamo u ovih 20-ak godina u svjetlu onoga što je tomu prethodilo, to jest u svjetlu tuđmanizma kao programsko-političke doktrine i kao osnove svenacionalnog pokreta za stvaranje samostalne hrvatske države i vođenje sveukupne unutarnje i vanjske politike.

Bilo bi bolje da je HDZ bio raspušten nakon što je ostvario temeljne nacionalne zadaće

Uostalom, HDZ je bio organizacijski oblik državotvornog pokreta u danim okolnostima, a ne ideološki i vrijednosno profilirana ni konzistentna stranka, i bilo bi mnogo poštenije da je kao takav raspušten čim je obavio svoje temeljne nacionalne: demokratizacijske, državotvorne, obrambene, oslobodilačke i međunarodno-afirmacijske zadaće. Jedno je bila situacija prije, a drugo situacija nakon ostvarenje višestranačke demokracije, državne samostalnosti i cjelovitosti unutar granica avnojske Republike Hrvatske odnosno definiranja položaja i statusa hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Glavni motiv da HDZ ne bude raspušten nakon „Oluje“, nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma i po dovršetku „mirne reintegracije“ zapadnog dijela Srijema, istočne Slavonije i hrvatskog dijela Baranje bio je stranačko-političke naravi. Mislilo se da je Tuđman s HDZ-om jedina čvrsta brana od toga da ljevičarske, neojugoslavenke, velikosrbijanske, neoboljševičke i soroševsko-liberalne snage – u širokoj protuhadezeovskoj sprezi – preuzmu vlast u Hrvatskoj i kotač povijesti zaokrenut naprijed pokušaju vraćati unatrag odnosno skretati ga u drugom smjeru od onoga dotadašnjega. To je u drugoj polovini 1990-ih bio glavni razlog zbog kojeg je i unatoč raznim nezadovoljstvima i razočaranjima i članstvo HDZ-a zbijalo redove i uza se držalo razmjerno najveći dio birača s hrvatskom državotvorno-demokratskom, antijugoslavenskom, ne-globalističkom i ne-liberalističkom sviješću.

Velika je zabluda vjerovati da se držeći se HDZ-a štiti tuđmanizam, a i ostalo

Takvo zadržavanje hadezeovskog članstva i birača nastavljeno je bilo i sljedećih 20 godina, pod sličnim izgovorima. Mnogi i danas vjeruju da držeći se HDZ-a štite i baštinu i nauk tuđmanizma i vitalne nacionalne interese i nacionalni ponos i slobodu vjere i Crkve i hrvatski identitet i kulturnu baštinu i slično. To je – gledano sadržajno, ako se sudi po unutarnjim i vanjskim „plodovima“ – velika zabluda, koja je za političko organiziranje i samu budućnost hrvatskog naroda imala i ima velike, dalekosežne, pa i tragične posljedice. Zabluda u svemu osim u opipljivim koristima koju razni fragmenti, uži segmenti i gornji slojevi hrvatskoga društva uživaju zaslugom servilnosti prema hadezeovskim vlastima i zaslugom šućenja o žrtvovanoj tuđmanističkoj identitetskoj strategiji i iz nje izvedenim politikama. A da je tuđmanizam doista žrtvovan i u velikoj mjeri odbačen, to i njima samima mora biti posve razvidno.

Da je tako, to ćemo ovdje u najkraćim crtama i dokazati.

Kao prvo, ni veliki autoritet (više autoritet nego stvarnu moć!) što ga je imao Tuđman do potkraj života, ni jaki HDZ s više od 200 tisuća članova, ni njegovo upravljanje golemim proračunskim sredstvima, ni sva predizborna propaganda, ni počast koju su milijuni Hrvata i hrvatskih državljana odali upravo preminulom Tuđmanu u prosincu 1999., ni još mnogo toga drugoga, nisu uspjeli spriječiti da koalicija oprečna HDZ-u, oprečna dakle temeljnim postavkama i postignućima tuđmanizma, predvođena Račanom, Budišom i Mesićem, ne preuzme u cijelosti vlast u siječnju 2000.

Što držanje uz HDZ jest omogućilo

Istina, to što smo se mi (tada još) hadezeovci uglavnom održali na okupu i sljedećih godina omogućilo je da HDZ uspije dvaput povratiti vlast koja bijaše opet prešla u komunističke ruke. Prvi put bilo je to krajem 2003., kada je Račan prepustio vodstvo Sanaderu odnosno koaliciji pod njegovim vodstvom (HDZ, HSLS, HSU, DC i nacionalne manjine). Drugi put bilo je to u siječnju 2016., kada je Karamarkov HDZ kao relativni pobjednik uspio na jedvite jade poslati Milanovićev SDP s Vesnom Pusić i ostalima u opoziciju te formirati s dotad opozicijskim i inače HDZ-u neprijateljskim Mostom vladu pod vodstvom nestranačkog tehnokrata odabranoga „izvana“, Tihomira Oreškovića, vladu koja je pala na ljeto te iste godine. No što smo time bitno postignuli, ako se kritički odvagnu dobitci i gubitci?

Držanje uz HDZ i drukanje za njega, u strahu da ne bi na izvanrednim izborima pobijedila najgora dotad vlada u povijesti samostalne Hrvatske, Milanovića, Pusićke, Čačića, Jovanovića, R. Ostojića i ostalih, dovelo je do toga da HDZ, pod vodstvom „iz šešira izvučenog“, A. Plenkovića mogne u listopadu 2016. formirati – opet skupa s Mostom – novu vladu pod svojim vodstvom. S naprasnim pak odlaskom, to jest izgonom Mosta iz vlade u travnju 2017. Plenkovićeva vlada preživjela je tako da je nekako skuckala jedva većinsku koaliciju, kojoj su potrebne glasove nadomirili Pupovčevi i ostali manjinci te poneki tada još samo „disident“ i „žetončić“. Takva situacija nastavljena je i nakon posljednjih izbora, održanih u ljeto 2020. Da takvu većinu nije skuckao, nego da se išlo na nove izbore, A. Plenković prošao bi već tada zacijelo onako kao što je zbog obaranja vlastite vlade i zatim neuspjeha u “preslagivanju”, to jest u postizanju nove saborske većine, prošao T. Karamarko jednu godinu prije toga.

Bitno je iz svega skupa, rečeno na najjednostavniji mogući način, dvoje.

Svekolike aberacija od tuđmanizma

Prvo je bitno to da svekolika mobilizacija hrvatskih domoljuba unutar i oko HDZ-a krajem prvog desetljeća njegova postojanja nije uspjela spriječiti „crne, zelene,  žute…“, crvene i ostale „vragove“ u nastojanju da preuzmu vlast nad odrom fizički i politički netom umrloga odnosno „pokopanoga“ Tuđmana.

Drugo je bitno to da su i sve četiri dominantno HDZ-ove vlade poslije Tuđmana (dvije Sanaderove odnosno Kosoričina u drugom dijelu drugog mandata i dvije Plenkovićeve) provodile takve politike kakve Tuđman da je nastavio živjeti te vedriti i oblačiti nikada ne bi provodio, ako bi ikako mogao ne provoditi ih. Bile su to politike sve većeg odstupanja od hrvatskog nacionalizma i suverenizma u korist raznih drugih politika i interesa, kojima je davana i sve se više daje prednost pred onim što je Tuđman odredio prije 30 godina kao: „Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo. I ne ćemo nikom dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude…”

To čemu se on najviše protivio “propisivano” je hrvatskomu narodu i njegovim dvjema državama (Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) otad i izvana i iznutra.

(Nastavit će se)

Povezani sadržaj:

Zdravko Gavran i Hrvatsko nebo Vam daruju besplatno pdf. format knjige “Kako su rušili Tuđmana”

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo