„Čuvari tradicije“

Četrdeseto po redu, „Pèlerinage de Chrétienté“ (Hodočašće kršćanstva) približilo se kraju, privukavši oko petnaest tisuća hodočasnika iz mnogih zemalja, na trodnevni hod od sto kilometara od Pariza do Chartresa u nedjelju na obljetnicu Duhova. Nakon dvije godine prekida zbog COVID – a, događaj je dobio još dublju dimenziju nego inače, s pet posto više sudionika hodočašća nego 2019., unatoč manjem broju inozemnih sudionika.

Kada je 1982. pokrenuto hodočašće na inicijativu dinamičnog dvojca laika (Centre Henrija i Andréa Charliera) – nazvanog po dvojici obraćenika iz prve polovice dvadesetog stoljeća, katoličkom umjetniku i katoličkom profesoru filozofije – uvjeti nisu bili dobri za vjernike koji su bili vezani uz tradicionalnu misu. Tijekom prvih godina hodočašća, nekoliko tisuća sudionika imalo bi misu na otvorenom u Parizu, a zatim hodočastilo do Chartres, gdje bi ih „dočekala“ čvrsto zatvorena vrata katedrale. Organizatori su onda postavljali privremenu platformu s oltarom ispred glavnog ulaza u katedralu, a hodočasnici bi slavili vrhunac svoga trodnevnog hoda i brojnih žrtava učinjenih na hodočašću sa sviješću o zatvorenoj katedrali, cilju njihovih napora.

Osim jedne iznimke (1985. godine), hodočasnicima je dopušteno da imaju latinsku misu u katedrali u Chartresu tek od 1989., nakon što je sveti Ivan Pavao II. objavio svoj Motu proprio „Ecclesia Dei“. A Motu proprijo „Summorum Pontificum“ Benedikta XVI. dao je još veću slobodu tradicionalnoj liturgiji, te mnogi mladi koji se sada pridružuju hodočašću, teško mogu zamisliti klimu liturgijskog progona unutar Katoličke crkve od prije četrdeset godina.

No s Motu proprijem „Traditionis Custodes“, papa Franjo je ograničio slavljenje tradicionalne latinske mise i sakramenata prema staroj formi, stoga je čudovište liturgijskih ratova ponovno diglo ruku na one koji pronalaze svoju vjeru, nadu i  milosrđe u vjekovnim molitvama Crkve.

Uz proračunatu ironiju, mnogi od ovogodišnjih hodočasnika nosili su posebno tiskane majice ili trenerke s natpisom „Gardiens de la Tradition” („Čuvari tradicije“), francuski prijevod naslova Motu proprija. Svojom mladošću i svojom brojnošću, valovi mladih koji su sa svojim barjacima i zastavama koračali prema Chartresu, svojim entuzijazmom i očitom pobožnošću, jasno su pokazali da žele Boga, euharistiju, svečanost i vjekovnu ljepotu u središtu svoga života.

Tijekom mise na nedjelju Duhova, kanonik Merly iz Instituta Krista Kralja (ICKSP) rekao je u svojoj homiliji:

„Vjerujte mi da je vaša vjernost što ste se danas našli pred Gospinim nogama, na putu prema Chartresu, vaša vjernost u sjedinjenju s višegodišnjom liturgijom Crkve, vaša žarka želja da se sjedinite sa Presvetim Srcem, zaštitnim znakom ljubav koju Isus Krist nosi za svoja slaba stvorenja, ono što Bog očekuje od vas. Ako je Isus Krist kralj, to onda nije samo na temelju naravne vrhovne vlasti, ili na temelju vrhovne vlasti koju je stekao na Križu, koji je vrhunac njegove ljubavi. On je kralj u drugom svojstvu! On je kralj „slobodnim i radosnim pravom glasa kralj naše ljubavi“. Da bismo ga nastavili voljeti, moramo isto tako u sebi njegovati ovaj duh istinske kršćanske slobode; to jest srca, uma i volje, što nas tjera da se „radije pokoravamo Bogu nego ljudima“.

Na kraju hodočašća, u nazočnosti biskupa Chartresa, mons. Philippea Christoryja, o. Alexis Garnier, generalni djelitelj oprosta na „Hodočašću kršćanstva“, je pozvao hodočasnike da ostanu vjerni svojim „dvjema odanostima, a to su tradicija i Katolička crkva“. Obje su tako očito ugrožene, i doista, prepuna katedrala okružena tisućama hodočasnika koji nisu mogli ući na posljednju misu zbog nedostatka prostora, bila je živi prijekor pokušaju Motu proprija „Traditionis Custodes“ da gurne tradicionalnu latinsku misu u kut, kao iznimku kojoj se mora dati minimalan publicitet.

U nedjelju ujutro, na hodočašću koje je po prvi put imalo privremeni šatorski kamp, Jean de Tauriers, predsjednik udruženja „Hodočašća kršćanstva“, je održao uzbudljiv govor u kojem je naglasio opravdanu želju mnogih tisuća sudionika da mogu slobodno prisustvovati tradicionalnom obliku liturgijskih slavlja. U nastavku se nalazi prijevod njegovog govora.

Dragi prijatelji hodočasnici,

kakva je radost ponovno biti s vama danas, na ovu nedjelju Duhova, na našem „Hodočašću kršćanstva“!

Kakva je radost zajedno s vama slaviti našu četrdesetu godišnjicu!

Ovo hodočašće se proteže na generacije koje su se nizale od 1983. godine. Starije generacije doživjele su progon, a potom i liturgijski mir pod papama Ivanom Pavlom II. i Benediktom XVI. Mladi hodočasnici s čuđenjem otkrivaju gorku hladnoću Motu proprija „Traditionis Custodes“ i odgovora Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, s nizom ograničenja, kazni, birokratskih detalja i prijetnji.

Pogledajte samo sebe, dragi hodočasnici; očito ste nostalgični za prošlim vremenima! Tako je očito da ne želite živjeti u getima Crkve!

Ali ozbiljno promatrajući, polovica vas ima manje od dvadeset godina. Vaši djed i baka nisu ni poznavali razdoblje koje je prethodilo Drugom vatikanskom koncilu.

Jednog dana naše će se crkvene vlasti morati suočiti sa stvarnošću, jednostavnom istinom koja je na vidiku. Mi smo obični katolici koji žele bogoslužje u izvanrednom obliku.

Dragi hodočasnici, tijekom ova tri dana Pedesetnice, ovdje ste kako biste napravili duhovno obraćenje. Ovdje ste zbog vječnog spasenja vaše duše, i ništa u životu nije važnije. Došli ste moliti, a želite moliti prema Tridentskoj liturgiji, u tradicionalnom obliku, što je razlog vaše prisutnosti na ovome hodočašću. Ovdje ste došli da upoznate i saslušate svećenike, redovnike i bogoslove koji pružaju duhovno vodstvo. Došli ste da se susretnete s Božjom milošću tijekom ova tri dana i „kličete Evanđelju“, onako kako nas je pozvao sveti Charles de Foucauld.

Zar je to tako teško razumjeti?

Nedavna ograničenja koja su spriječila neke dijecezanske klerike da dođu na hodočašće su uznemirujuća i zbog njih smo duboko ožalošćeni. U molitvenom smo jedinstvu sa svima onima kojima je zabranjen pristup ovome hodočašću kršćanstva.

Dragi hodočasnici, niste odgovorni za sadašnju krizu u Crkvi, za nestanak vjerske prakse, za prazna sjemeništa, za nedosljedne katekizme i prevladavajući relativizam.

Niste odgovorni za kompromise u pogledu katoličkog morala, niti za neuspjehe u katoličkom odgoju. Niste odgovorni za zabranu tradicionalnih misa, ređenja, sakramenata, pa čak i reverendi, bilo zbog COVID – a ili „Traditionis Custodesa“.

Vi ste naslijedili ovo bezbožno društvo. Morate odgajati svoju djecu i prenositi vjeru zbog njihovog spasenja, što uključuje i Vaše vlastito spasenje.

Kako vam se može zamjeriti što ste u sadašnjoj situaciji odabrali tradicionalne župe, svećenike, katekeze i škole? Stoga, molimo Svetog Oca da pogleda na svakodnevni život katolika.

Nismo kao suptilni teolozi, niti kao velike egzegete skrivenih namjera na Drugom vatikanskom koncilu, niti smo sofisticirani liturgičari. Mi smo jednostavne katoličke obitelji koje žele ostati katoličkima u svijetu koji više nije katolički.

Svi hodočasnici moliti će na nakane Svetog Oca, naših biskupa i Crkve, da ne budemo lišeni sakramenata i da naši svećenici u miru obavljaju apostolat.

Na ovaj prekrasan blagdan Duhova, znam da Vam ne nedostaje ona nada koja, kako nam kaže sveti Pavao, „ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan!“.

U ovoj za nas tako važnoj godini, odlučili smo proslaviti Presveto Srce, nadu i spas naroda. Presveto Srce je pobožnost za naše vrijeme, to je srce Božje koje se saginje nad čovjekom, Božji silazak potaknut suosjećanjem za čovječanstvo.

Iduće godine, slaviti ćemo sto pedesetu obljetnicu zakona kojim je dopuštena izgradnja Bazilike Presvetog srca na Montmartreu, te je bazilika proglašena svetištem euharistijskog klanjanja i božanskog milosrđa. Obilježit ćemo i stotu godišnjicu dovršetka njezine izgradnje (dovršena 1923. godine).

Nije sve bilo bolje u stara vremena, ali volimo ono vrijeme kada je Republika poticala gradnju crkava i Boga stavljala iznad ljudskih zakona. Stoga, danas bolje razumijemo koliko su točne bile riječi svetog Ivana Pavla II. kada nas je upozorio da se „demokracija bez vrijednosti lako pretvara u otvoreni ili slabo prikriveni totalitarizam”.

Upravo nam je Sveti Otac dao primjer sa posvetom Rusije i Ukrajine Bezgrješnom Srcu Marijinu.

Zašto francuski biskupi sljedeće godine na blagdan Velike Gospe ne posvete svoje biskupije Presvetom Srcu Isusovu?

Ništa se ne čini hitnijim od toga.

Želio bih zaključiti svoj govor govoreći vam o ovoj udruzi koja je odgovorna za organizaciju hodočašća u Chartresu. Potrebne su nam prije svega vaše molitve, ali isto tako i fizička, intelektualna i financijska potpora.

Dragi hodočasnici, prvo se Vama obraćam. Ne zaboravite zahvaliti divnim mladim ljudima (i ne tako mladima) koji nam omogućuju ovo hodočašće.

Dragi hodočasnici iz Službe za podršku i drugih organizacija, ne zaboravite zahvaliti hodočasnicima na njihovim molitvama. Oni su vaši nasljednici sutrašnjice; budite dobri časnici za novačenje!

Molimo Vas da podržite našu organizaciju. Pratite naše aktivnosti tijekom cijele godine: duhovne obnove, seminare  i konferencije na sveučilištima.

Molimo Vas da budete prisutni 8. listopada na misi zahvalnici u crkvi sv. Roka u Parizu za našu četrdesetu godišnjicu postojanja

Uključite se kao evangelizator u projekte. Idite na periferije! Nećete biti sami; jer će se s vama moliti dvadeset tisuća hodočasnika. Sa sv. Charlesom de Foucauldom ovoga poslijepodneva, pomolimo se da evangelizatori budu u stanju dirnuti srca.

Među brojnim nakanama današnjeg poslijepodneva, molim Vas da molite za majku, veliku prijateljicu hodočašća, koja je jako bolesna, i za Gaultiera.

Nemojmo zaboravite naše prijatelje, koji su bili vrlo bliski „Hodočašću kršćanstva“ i koje je nedavno Gospodin pozvao da se vrate: gospođa Pozzetto, Commandant Beth, Eric Angier de Lohéac, Christine Rudent, Dominique Neveu, Eric Van Rie, Jean-Pierre Hachard, Didier Raynal , Agnès Artur, Hervé i Herrade Pinoteau. Oprostite za one koje sam zaboravio.

Gospo od Svete nade, obrati nas. Gospo od Pariza, moli za nas. Gospo od Chartesa, moli za nas.

Jean de Tauriers