Vesna Ujević : Rekla bi jedna baba, pokoj joj duši : „ Krivo gone! “ ……

Zašto se uzrujavati oko Frljića i njegovih golaća, to je tek epizodna mikro scena  u velikom hrvatskom kazalištu kaosa .

Režiserčić pod palicom glavnog i zapravo nepoznatog redatelja rubni je dio mozaika. Svi mi igramo u kazalištu, ma ludilo. Ne zna se tko pije, tko plaća, igramo u kazalištu izvan kontrole, ni onaj glavni redatelj sa sigurnošću ne može pretpostaviti daljnji razvoj događaja premda misli da dobro upravlja dramskim kaosom.

Rekla bi jedna baba, pokoj joj duši : „Krivo gone!“ 

U našem općenarodnom kazalištu glavni akteri nastupaju zakopčani do grla, slojevito zakrabuljeni, tek narod povremeno ogoljen interaktivno uleti na scenu. Prenaporno mi je biti u predstavi trajnog zapleta, ma brate, zaplet na zaplet, meksičke i turske sapunice spram naše hrvatske čista su nula. Kod njih ponestane ideja pa se sve napokon u zadnjoj epizodi rasplete. U našem  kazalištu zadnja se epizoda ne nazire.   Pauza za tehničke vlade bila je dobrodošla, da je bar duže trajala ta godina bez stresa.

Tako, umjesto da kazališna izvedba proizvede katarzu,  proizvodi je odsutnost kazališta. Tu se nazire sličnost maleckog Frljićeva komada i ovog velikog svenarodnog – jedva čekaš da završi. A neće, pa neće, svaki čas nešto novo doskoči na pozornicu, ne znaš je li privid, fikcija  ono što gledaš ili je ubačen komadić istine i realnosti.

Reče mi jedan čovjek: “Ni sebi više ne virujen od kad sam se ulovio u laži.“

Svi mi „krivo gonimo“, da su samo pojedinci  predstava bi davno završila. Jedni „gone krivo“ u malim stvarima, drugi u velikim, kome je što dostupno. Pitam se jesu li stanovnici ove prelijepe zemlje zaraženi nekim duhovnim virusima ili nam je DNK otišao k vragu?

Ako nas je većina „dobra“, odakle ovoliko zla? Zar bi poplava iz septičke jame preplavila sve da je svi ne punimo?

Nego hajdemo mi  na dijetu.  Dijetu od laži, zavisti i hrvatskog jala, spletaka, konzumiranja negativnih sadržaja, psovki, pobačaja, podmitljivosti, olajavanja, naive, Pilatova, Judina i Petrova sindroma, egoizma, gledanja u vlastiti pupak i šupak, farizejštine, osrednjosti, beznađa, javnog linča, medija, tjeskobe, pohlepe… Zacijelo bi smo tek tada jasnije vidjeli situaciju, primjerenije  reagirali na dirigirane izazove. Primjerenije reagirati znači, reagirati drugačije od očekivanog, i time kontroloru scenarija pomrsiti račune.  Svaka pozitivna promjena polazi od osobne razine, tu i takvu promjenu Bog prati svojom Milošću jer kao što piše u himnu Duhu Svetom: “Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu.“

Živimo u vremenima kad je istina, više nego li je ikada bila,  blokirana i nedostupna, ona istina ljudska, temeljena na činjenicama. Nekoć (ona s političkim prizvucima) nije imala pravo javnosti ali se šaptom prenosila od uha do uha . Danas imamo veliki bućkuriš smiksan od istina i neistina, poluistina, pa daj ti razluči, izdvoji sastojke smijese. Ne ide. Svi vičemo, svi poslužujemo i konzumiramo taj miks…

Na lokalnoj razini, meni poznatoj, promatram kako se nastoji „razapeti“ ispravnog čovjeka. To razapinjanje pojedini akteri temelje na pravedničkim pobudama, a možda netko treći svime manipulira. Sad ti budi pametan, što je s višim razinama?
U nejasnim situacijama je teško donijeti ispravne odluke, poduzeti prave korake, svako činjenje može doprinijeti  negativnijem ishodu, tim više pustimo li osjećajima i strastima da nas vode. U svakoj zavrzlami najbolje se prepustiti Isusovom vodstvu. Njegova istina je ista, jučer, danas i sutra. Njegov nauk je najbolji vodič.  Uz Isusovu pomoć  donosit ćemo bolje odluke i ispravnije izbore.

Isus je uvijek za čovjeka, a protiv grijeha.

Ipak, nije sve crno. U sjeni „velike scene“ sve češće se organiziraju „mali“ događaji koji ljepotom, mirom, radošću  i uzvišenošću hrane gladnu dušu, za razliku od izdašno financiranih ružnoća, nastali su i nastaju iz srca i entuzijazma  „malih“ ljudi koji ne dopuštaju javnoj ružnoći da im pokvari dan i uništi kreativnost.

Dakle, ljepotom protiv ružnoće, mirom protiv nemira, ljubavlju protiv mržnje, blagoslovom protiv psovke, baštinom protiv globalizacije… korak po korak, sve dok ne vratimo svoje i budemo svoji na svome.   I susret mladih koji su poplavili Vukovar, iako prešućen, jedan je od tih koraka (a bilo ih je zadnjih dana više).

Vesna Ujević/ Hrvatsko nebo