J. Sabol: Generali u ulozi pokretača lustracije

Molba za pomilovanje čin politike i čin milosrđa

Svaki događaj na političkoj sceni ima više značenja i može se o njemu promišljati iz različitih perspektiva. Uzmimo perspektivu iznenađenja. Neobično je, zapravo formalno nedopušteno, da se generali miješaju u aktualnu političku tematiku. Po čemu bi bilo dokazano da je pitanje pomilovanja aktualno političko? Ili drugo pitanje: tko je pokretač tematike „pomilovanja“ na sam Veliki petak: pojedinac ili grupa osoba? Kako to da je molba za pomilovanje potpisana samo od jako malog broja iz stožera generala?

Izneseno opravdanje za pokretanje molbe također nije jednoznačno: iz principa milosrđa vjerničkog osjećanja, iz antropološkog razloga – starost, bolest – iz nagrađivanja za zasluge u sudjelovanju u Domovinskom ratu….. I konačno za mene najvažnije pitanje: jesu li osuđeni zauzeli svoje osobno stajalište u vrednovanju svoga čina, zbog kojeg su bili osuđeni, izjavom: priznamo krivnju, molimo za oprost, spremni smo nadoknaditi štetu…? Direktne odgovore na sva ova pitanja ne možemo dati. Možemo poći drugim putem: osvijetliti idejno-kulturni kontekst u koji ovaj događaj spada. Naravno, u kratkim potezima. Bitni pojmovi i bitne kategorije u tom kontekstu glase: krivnja, grijeh, kajanje, oprost, milosrđe, pomilovanje, novi smjer života, dobro i zlo. Sve su to pojmovi iz kršćanskog svjetonazora i iz klasične socijalne etike. Pomoću njih možemo najdublje razumjeti problematiku našeg današnjeg društva.

„Grijeh“ je grčka riječ (hamartia) koja doslovce znači: promašiti cilj. Bog je dao čovjeku određenje, cilj. Da bi čovjek mogao taj cilj ostvariti, postavio je Bog jasne znakove na putovanju do cilja, koje čovjek mora poštivati. To su Deset zapovijedi Božjih i druge upute, savjeti, zabrane koje svakom čovjeku zabranjuju ići vlastitim putem i vlastitim pravilima putovanja do cilja. Stoga „grijeh“ znači biblijski: promašiti cilj zbog toga što ne držimo zapovijedi na cestama prema cilju. Čovjek grešnik jest, dakle, ono biće koje je promašilo svoj cilj, kojeg mu je odredio Bog Stvoritelj. Čovjek grešnik nema više usmjerenja prema Bogu i bližnjemu nego se vrti oko samog sebe tražeći zadovoljenje svojih potreba, pa bilo to i na štetu drugih. Bitno je ovdje pitanje je li sva ta djelatnost čovjeka u skladu sa sveopćim ciljem svijeta i čovjeka kako ga je Bog zamislio. Vozač automobila čini sve ispravno, što se tiče upravljanja vozilom. Ipak je sve posve krivo ako se vozi u krivom smjeru. Sa svim svojim pozitivnim sposobnostima čovjek upravlja svoj auto života u smjeru suprotnom svom određenju, u smjeru sukoba, patnji i konačno u smjeru katastrofe. Moralna ili religiozna krivnja čovjeka, stoga, ne ovisi o njegovim naravnim težnjama, o njegovim naravnim sposobnostima i sklonostima. One su u sebi dobre. Krivnja čovjeka pred Bogom ovisi o tome u koje svrhe čovjek koristi svoje naravne i duhovne sposobnosti, i s kojim ciljem.

Koji je to cilj čovjeka stvorenog na sliku Božju? Taj cilj jest: postati čovjek kojega krase sva svojstva sadržana u riječi „ljubav“: ljubav Boga i ljubav bližnjega. Živjeti tu ljubav je nemoguće čovjeku bez svjesnosti blizine Božje u sebi i u svijetu. Stoga je temeljna spoznaja kršćanske vjere da je svjesna i trajna volja čovjeka živjeti u neovisnosti – autonomiji – od Boga i njegovih zapovijedi najdublji i najotrovniji korijen grijeha čovjeka pred Bogom. Taj čovjek sebe slavi kao Boga. Gdje je Bog izguran iz središta njegovog bića i života, tu nema mjesta niti za čovjeka kao bližnjega. Ostvarivana autonomija čovjeka jest grijeh i izvor drugih grijeha. To je stanje pobune čovjeka kao stvorenja protiv Boga Stvoritelja (usp. Ps 2). Čovjek, određen i osposobljen od Boga da sudjeluje u stvaranju Božjeg kraljevstva na zemlji, učinio se svojim grijehom rušiteljem Božjeg plana otkupljenja i izgradnje boljeg svijeta umišljajući si ludost da će on, čovjek, uspjeti izgraditi civilizaciju mira, pravde, slobode, zadovoljstva bez poštivanja Božjih zapovijedi, dakle bez prihvaćanja ljubavi Boga i ljubavi bližnjega. Povijest, osobito suvremena, pokazuje da k toj duševnoj i duhovnoj slabosti naginju na poseban način i osobito intenzivno takozvani (samozvani) moćnici ovoga svijeta. U novije doba moćnici svijeta – političari, revolucionari – počinili su i neprestano čine teški (smrtni) grijeh pred Bogom s razarajućim posljedicama za pojedine narode jer su zamijenili Božji plan otkupljenja i spasenja, objavljenog po Mojsiju, prorocima i definitivno po Isusu Kristu, s planom utemeljenim na njihovim ideologijama kao što su primjerice rasizam, nacizam, fašizam, komunizam. Svjedoci smo i žrtve smo toga grijeha moćnika i danas. Tu je pravi i stvarni uzrok „grijeha struktura“ s posljedicama materijalnog i duhovnog osiromašenja čitavih slojeva društva. Tu je pravi uzrok ekološke krize i sveopće krize razvoja današnje civilizacije. Sve su to sjene života zbog „grijeha“ današnjeg čovjeka pred Bogom…

U vezi naše tematike pitamo: pripadaju li takvom društvu ljudi UDBE, konkretno g. Perković i Mustač, sa svim svojim sposobnostima? Oni su surađivali i planirali ubojstvo onih ljudi koji su se usprotivili tim ciljevima komunističke partije, tim svjetovnim moćnicima s osjećajem i uvjerenjem da su oni gospodari nad životom i smrti… Zbog toga su kažnjeni od njemačkog sudstva, a ne kako bi trebalo biti od sudstva Hrvatske. Što znači u ovom opisanom kontekstu tražiti pomilovanje iz milosrđa prema njima? Ako hoćemo pomilovanje za njih, onda traži princip pravednosti pomilovanje bezbrojnih ljudi zloglasne institucije UDBE iz komunističkog režima. I dalje: u konačnosti onda završava ova akcija u tome da se komunističkom režimu pripiše takva osobina, da ga se ne zove zločinačkim, što u sebi jest. U slučaju Perković – Mustač se čak navodi razlog za pomilovanje: oni su zaslužni za stvaranje neovisne države Hrvatske.

Dakle: njih treba nagraditi time da ih se pomiluje. Na tom tragu se dolazi do zaključka: da su oni ostali u Hrvatskoj, vjerojatno ne bi bili osuđeni za ubojstvo – kao niti mnogi drugi – nego čak bi bili nagrađeni za svoje čine, tko zna. Na ovu logičnu, ali u sebi perverznu misao lako dolaze ljudi današnje Hrvatske sa sklopom komunističkog svjetonazora. Od tih ljudi – mnogih pripadnika političke klase – doživljavamo još i danas kako žale što nije bilo pobijeno još više ustaša, Hrvata domoljuba jer su oni samo Hrvati, a ne ljudi; jer su oni pravi zločinci a mi – partizani, četnici, komunisti – smo osloboditelji Srba i nacionalnih manjina u NDH. Osloboditeljima u ime marksizma i komunizma je prema ovoj logici sve dozvoljeno, dakle i bezbrojna ubojstva, pa i nevinih: žena, majki, djece…. Poznata političarka Pu. ne vidi u tome nikakvog problema jer za nju nema nevinih u toj masi ljudi. Oni samo nisu osuđeni, kaže ona. Kako će biti osuđeni, kad su najprije bili pobijeni. Kakve li logike iz dijalektike marksizma.

Što se događa ovdje? Događa se negacija etike klasične filozofije i kršćansko-humanističke filozofije. Događa se negacija svijesti današnjeg čovjeka koja smatra pravo na život temeljnim i nepovredivim pravom svakog čovjeka. Takvo stajalište je dokaz da marksistička ideologija i njezini „vjernici“ ne poznaju pojam klasične filozofije o dostojanstvu čovjeka, o čovjeku osobi s vlastitom savješću kao svetinjom. Tu treba tražiti zadnji uzrok krize političkog, društvenog i gospodarskog sustava ovih zadnjih 25 godina nezavisne države Hrvatske. Glavnu riječ u političkom, kulturnom i društvenom životu vode ljudi prividno oslobođeni od do nedavno vladajućeg totalitarnog sklopa razmišljanja u kulturi, politici, znanosti. Titoisti, provodeći kult ličnosti u 21. stoljeću, jesu „slučaj zaborava stvarnosti“, za koji psihologija primjenjuje riječ regresija tj. povratak u djetinjstvo, u stalno doživljavanje lijepih zbivanja, primjerice kao Titovi pioniri, i radi toga zaboravljanje zločina u ime komunizma i krute stvarnosti današnjeg društva. Kultura iskrenog dijaloga i racionalnog argumentiranja je krajnje otežana s ljudima takvog svjetonazora. Raditi na izmirenju među ljudima i uspostavljanju iskrenog zajedništva na temelju kulture dijaloga i etike racionalnog razmišljanja je gotovo nemoguća…

Današnja kriza je duhovna kriza: kriza kulture, svjetonazora, morala, religije, psihe. Nakon pada marksizma i komunizma kao zadnje utopijske metafizičke priče mnogi u Europi su ostali duhovno frustrirani i bez svjetonazorske orijentacije, prije svega bez orijentacije u etičko-moralnim i antropološkim pitanjima.

Konkretno: treba oblikovati pravno-političko tijelo uvaženih autoriteta uma i srca u Hrvatskoj s ciljem pripremanja preduvjeta za stvaranje duha zajedništva u Domovini i Državi Hrvatskoj. Konačni cilj tog vrijednog rada treba biti novo duhovno-kulturno usmjerenje razvoja hrvatskoga društva na principima domoljublja, istinoljublja, pravednosti, solidarnosti, uvažavanja, suosjećanja, orijentiranosti na opće dobro i na korist svakog čovjeka u Hrvatskoj danas i sutra. Odgojno-obrazovni sustav treba ovdje imati važnu ulogu. Pedagogija i obrazovanje, posve oslobođeni od politike, moraju počivati na načelnoj otvorenosti za sva bitna pitanja ljudskoga života uključujući i pitanje religioznosti čovjeka kao bića savjesti i svijesti o moralnom zakonu, zacrtanom u ljudskoj naravi. Hrvatsko moderno društvo treba ići u pitanju obrazovanja i odgajanja novim smjerom držeći se evidentne spoznaje da je čovjek stvorenje, to će reći da je podvrgnut zakonu smisla i obveze činiti dobro i izbjegavati zlo. Većinski hrvatski narod ima za tu stvarnost kratku i jasnu formulu: Ja, čovjek, sam stvoren na sliku Božju. Bog je Ljubav. Ljubav Boga i bližnjega je zakon moga života.

Do te tako potrebne obnove društva može doći pomilovanjem onih iz vladajuće klase koji su spremni na lustraciju uma i srca kroz priznanje svojih „grijeha“, svoje krivnje promocijom komunističkog svjetonazora totalitarne i zločinačke naravi. Većinski hrvatski narod vođen duhom i svetošću blaženog Alojzija Stepinca javno osuđuje zločine nacizma čiji simbol je Jasenovac. Većinski hrvatski narod slijedi kardinala u tome i danas.

Manjina hrvatskog društva, koja čini danas efektivnu političku klasu korijenima u komunističkom režimu, također osuđuje zločine nacizma. Međutim, to osuđivanje i sva aktivnost u tom smislu ne može se smatrati istinitom niti dobronamjernom s ciljem pomirenja dok ta ista manjina nije javno priznala svoj veliki grijeh, svoju veliku krivnju za žrtve zločina čiji simboli su Bleiburg, Huda jama, Macelj, Vukovar, Škabrnja…… Ti zločini su učinjeni u ime totalitarizma i ateizma komunizma. Da povežemo s našom temom. Svaki iskreno pošteni pripadnik hrvatskoga naroda i svaki dobronamjerni građanin hrvatske države željno očekuje onaj dan – povijesni dan – kada će tri milijuna hrvatskih građana potpisati molbu za pomilovanjem onih članova UDBE i KPH koji su shvatili svoj grijeh počinjen hrvatskom narodu zatraživši zbog toga oprost u spremnosti činiti dobro za svakog čovjeka u hrvatskoj demokratskoj državi.

dr. Josip Sabol/https://www.hkv.hr/Hrvatsko nebo