Roberto de Mattei o Vatikanu i ratu u Ukrajini

Novinar La Verità je nedavno intervjuirao Roberta de Matteija, povjesničara i bivšeg potpredsjednika Nacionalnog istraživačkog vijeća, voditelja Fondazione Lepanto, urednika mjesečnog časopisa „RadiciCristiane“ i novinske agencije „Corrispondenza Romana“.

Nakon što je podsjetio da nitko ne može proglasiti pobjedu nad hrpom ruševina, papa Franjo je ponovio da rat uništava i pobjednika i poraženog. Ovo su stavovi realističke škole međunarodnih odnosa; rat je možda legitiman, ali je „oblik moralnog neuspjeha”, kao što je, primjerice, napisao George Kennan.

„Papa nikada nije bio tolstojevski pacifist. Oduvijek je više od Tolstoja preferirao Fjodora Dostojevskog, autora koji pokazuje tragični aspekt stvarnosti. Moj je dojam, međutim, da je ovaj rat definitivno poništio utopiju ljudskog bratstva iznesenu u enciklici Fratellli tutti.”

Vidite li promjenu perspektive?

„Rat je poput smrti. To je neizbrisiv dio čovjekove sudbine. Ideja o sveopćem bratstvu nije postojala u Evanđelju i nije kršćanska vrijednost.”

Ali Krist je od nas tražio da ljubimo jedni druge.

„To je poziv na nadnaravno milosrđe, koje ima svoj temelj u milosti i istini. Papa Franjo je uronjen, rekao bih, u tragični realizam. Po mome mišljenju, on ide prema kraju svoga pontifikata.”

Stvarno?

„Ne mislim na njegovo fizičko stanje, već na neuspjeh pastoralnih projekta u koje je uložio svu svoju energiju. Propušteni susret s patrijarhom Kirilom simboličan je izraz ovog neuspjeha.“

Užurbano se trudi naći diplomatsko rješenje sukoba u Ukrajini, međutim, uz to je pokazao hrabrost i autoritet. Ili mislite da je popustio pred osvajačima?

„Šef vatikanske diplomacije, kardinal Pietro Parolin, potvrdio je da pravo na obranu svakog naroda i svake zemlje ponekad uključuje i žalosno pribjegavanje oružju. Vjerujem da je to stav pape danas.”

Dakle, za Crkvu, ovo su samo ratovi?

„Naravno. To su ratovi koji se vode iz nužde, kako bi nas Bog oslobodio iz stanja nepravde i održao nas u stanju mira. Rat može biti ‘pravedan’ ako je mir kojemu se teži pravedan.”

Koji su kriteriji za pravedan rat na koje ukazuje Učiteljstvo Crkve?

„Rat je dopušten kada ga vodi legitimna vlast, radi obrane od nepravedne agresije. Katekizam Ivana Pavla II. u br. 2309 potvrđuje ove uvjete: a) sva druga sredstva za zaustavljanje agresije moraju se pokazati nepraktičnima ili neučinkovitima; b) agresor ne smije biti ozlijeđen više nego što je potrebno; c) obrambeni rat mora imati vjerojatnost uspjeha i branitelj ne smije ugroziti dobra veća od onih koje namjerava zaštititi.”

Je li papina strategija u skladu s onom od Učiteljstva Crkve? Ili je, kako neki sugeriraju, samo odraz njegovog instinktivnog protuamerikanizma?

„Papa Franjo, koji je prije bio militantni peronist Jorge Mario Bergoglio, zasigurno je protivnik američkog carstva. Ali ne vidim nikakav trag protuamerikanizma u poziciji koju je trenutno zauzeo.”

Ljevica, uključujući i atlantiste, koji su ga uvijek smatrali saveznikom, čini se razočaranom.

„U stvarnosti, politiku pape Franje napuštaju određeni pripadnici progresivnog establišmenta, napose nakon što amazonska sinoda nije donijela željene rezultate; ukidanje svećeničkog celibata i dopuštanje ženskog svećeništva. Možda je ljevica prenaglila identificirajući Bergoglia kao svog svjetskog lidera. Činjenica je da on nije proveo plan međunarodne ljevice.”

Govoreći o Sjedinjenim Američkim Državama teško se mogu oteti dojmu da su više puta djelovale na način da sabotiraju dijalog.

„U miru, kao i u ratu, svaka sila djeluje prema svojim interesima. Rat u Ukrajini je proxy rat (posrednički rat) koji podsjeća na onaj između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza na Korejskom poluotoku između 1950. i 1953. godine. Tada su Sovjeti koristili vojske Sjeverne Koreje i maoističke Kine kako bi promovirali svoju želju za širenjem komunizma u istočnoj Aziji. Ovdje umjesto toga, Rusija ne koristi Kinu, već Kina nastoji u potpunosti iskoristiti sukob. I po mom mišljenju, Kina je pravi protivnik Bijele kuće, a ne Rusija.”

Franjo se boji da je regionalni sukob u Ukrajini ono što prethodi izravnom sukobu između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije. Je li ovo „treći svjetski rat u etapama” o kojemu papa Franjo govori od 2014. godine?

„Ono što se događa ostvaruje upravo taj scenarij. ‘Globalni’ karakter rata ne leži toliko u intenzitetu borbi ili u prijelazu s konvencionalnog na nuklearno ratovanje; leži u svome svjetskom proširenju. Postoji velika vjerojatnost da će se nove ratne fronte otvoriti na Kavkazu i duž euroazijske geopolitičke linije koja od Rusije vodi sve do Kine.”

A Afrika? Pokaže li se još veći nedostatak osnovnih sirovina, jer nema čak niti kruha i u konačnici tamo ljudi umiru od gladi, izbiti će novi ratovi, te doći će do još jedne migracijske bombe.

„Zasigurno. Vojna dimenzija sukoba donosi opasnost od većeg nestašice hrane nego u prošlosti.”

U intervjuu za argentinske novine „La Nación“, papa Franjo je onima koji su ga optuživali da nije osudio Vladimira Putina odgovorio: „Papa nikada ne imenuje šefa države“.

„Papa Franjo je tu u pravu. Pio XI. i Pio XII. osudili su nacizam i komunizam, ali nikada nisu izravno imenovali Adolfa Hitlera i Josipa Staljina. Međutim, papa je izričito osudio agresiju koju je pretrpio ukrajinski narod, a nema osobe koja ne zna tko je autor agresije. I čini mi se da je poljubio ukrajinsku zastavu, a ne rusku…”

Isto tako, ako je cilj postići pregovore, onda ne pomaže ruskog predsjednika nazivati „svinjom“, kao što je to učinio Luigi Di Maio, zar nije tako?

„Ispadi kao onaj ministra Di Maia neprikladni su za političara i pokazuju određenu nezrelost. Nazvati Putina zločincem ili luđakom znači vjerovati da je invazija na Ukrajinu plod mentalnog poremećaja.”

Zar nije?

„Putinov rat je racionalan izbor koji se mora uokviriti u ogromnu geofilozofiju povijesti. Putinov plan nije samo osvajanje Donbasa ili južne Ukrajine, već i suprotstavljanje Zapadu, koji on smatra suštinski korumpiranim prema njegovoj post-staljinističkoj viziji „Trećeg Rima“. Trebali bi pročitati Aleksandra Dugina i Ivana Ilyna da to shvatite.”

Je li bilo ispravno da na trinaestoj postaji križnog puta u Kolosemu na Veliki petak zajedno meditaciju čitaju Ruskinja i Ukrajinka?

„Ne vidim ništa skandalozno u tome. Osim toga, sve se odvijalo u dostojanstvu, i niti jedna neprikladna riječ nije izgovorena.”

Na Istoku nisu svi u Katoličkoj Crkvi pokazali da to uvažavaju. Ovdje na Zapadu, postoji li jednoglasan konsenzus oko Franjinog ponašanja?

„Svakako da postoje određeni rascjepi, koji međutim proizlaze iz poteškoća u razumijevanju Papinih postupaka. Ima i pokušaja eksploatacije.”

Što mislite, o činjenici da je ukrajinski veleposlanik pri Svetoj Stolici pokušao uložiti protest na papin susret sa patrijarhom Kirilom?

„Andrij Yurash, novi veleposlanik Ukrajine pri Svetoj Stolici, koji je uostalom pravoslavne vjeroispovijesti, sveučilišni je profesor i stručnjak za odnose između države i Crkve koji vrlo dobro izvršava svoju misiju, promičući, kao što je očito, interes svoje zemlje. Papa i vatikanska diplomacija trebali bi imati univerzalnu i transcendentnu viziju političkih događaja našeg vremena”.

Ovdje dolazimo do osnovnog problema. Postoje li teritorijalni i politički ustupci Putinu koje bi Sveta Stolica morala podržati?

„Mislim da nije na Svetoj Stolici da ulazi u ove detalje. Ono na što Crkva ima dužnost podsjetiti jesu kriteriji pravde i milosrđa koji bi trebali biti temelj odnosa između muškaraca i žena u miru i ratu. Danas se krše zakoni građanskog suživota, kako u miru tako i u ratu. Kako se itko može čuditi pokolju ukrajinskog stanovništva nakon što se sustavno podržava masakr pobačaja na razini države?”

Bilo je i drugih vrlo ozbiljnih međunarodnih kriza u kojima je papinstvo dalo odlučujući doprinos smirivanju opasnih eskalacija, dovoljno je samo da se prisjetimo kubanske krize. Je li Franjo pozvan na sličan pothvat?

„Benedikt XV. je intenzivno radio na diplomatskoj razini kako bi stao na kraj Prvom svjetskom ratu, koji je nazvao ‘beskorisnim masakrom.’ Nažalost, njegova inicijativa nije imala uspjeha. Ispravno je da Crkva pokušava diplomatskim kanalima ponuditi svoj doprinos miru, ali je još važnije da kroz svoje institucije postavi uvjete za izgradnju istinskog mira.”

Što se može postići posvetom Rusije i Ukrajine Bezgrešnom Srcu Marijinu?

„Prisjetimo se da je Gospa u Fatimi tražila posvetu Rusije njenom Bezgrješnom Srcu. Ova posveta, više je od jednog stoljeća, bila ignorirana.”

Zar je stvarno bila ignorirana?

„Činilo se da je Franjo najneprikladniji papa za izvođenje ove akcije, dijelom zato što to nije učinio kada je otišao u Fatimu 12. i 13. svibnja 2017. godine, ali je 25. ožujka ove godine neočekivano udovoljio zahtjevu fatimske poruke.”

Koje je značenje ovoga posvećenja?

„To je od velike povijesne važnosti i potvrđuje da se bliži čas ispunjenja fatimskog proročanstva.”

Molim Vas da objasnite.

„Zbog ne pokajanja čovječanstva, Gospa je u Fatimi objavila da će ‘razni narodi biti uništeni’; što je strašno predviđanje, iako bi obraćenje moglo spriječiti ovu kaznu. Upravo je Marijino obećanje ono što nije uvjetovano i što je nepovratno.“

Što to znači?

„Konačni trijumf Bezgrješnog Srca. Ovo obećanje mora ispuniti srce svakog katolika nadom.”