Strankama hrvatske ljevice ne smeta „crna legenda“ o Jasenovcu

Jasenovac i svi takvi logori, ne samo u Hrvatskoj i Srbiji, nego i u Njemačkoj, Mađarskoj, Poljskoj, Americi i drugdje bili su na žalost nešto tada odnosno u takvim ratovima „normalno“ – redovita pojava. Logori su bili „popunjavani“ po različitim kriterijima, više ili manje brutalni. Svaki je logor po sebi manje ili veće zlo, i u najvećem broju njih događala su se, pojedinačno ili masovnije, i u ubojstva i zlostavljanja i izgladnjivanja. Mnoge međusobno zaraćene zemlje imale su u ratovima takve logore, kakve su i sve tri zaraćene strane imale u prošlom ratu u BiH, kakve nije imala Hrvatska na  koju je izvršena agresija, ali ih je poslije Domovinskog rata imala Srbija, iako se na njezinu teritoriju rat nije događao, nego je ona bila agresor.

Logor Jasenovac na Savi – onaj u doba rata i onaj nakon rata – nije na žalost do danas doživio objektivnu i dokazima potkrijepljenu historiografsku valorizaciju, nego je unatrag osam desetljeća služio kao poligon za stvaranje negativnog mita o postupanju vlasti NDH i, u širem smislu, za kriminalizaciju hrvatskog naroda kao kolektiva. O njemu je stvorene „crna legenda“ – mit. Službeno se tvrdilo da je u njemu pobijeno 760.000 ljudi, a pojedini srbski ’istoriografi’ i ostali „zaokruživali“ su broj pobijenih Srba na jedan, pa i na dva milijuna. To je prelazilo sve realno zamislive granice, ali takve laži nisu gotovo nikomu u establišmentu smetale. I današnja službena brojka zavnohovske Republike Hrvatske od 80-ak tisuća pobijenih temeljito je osporene raznim vrstama dokaza i na temelju prouka i istraživanja, ali se svaki dokaz kojim se narav tog logora i povijest tog logora prikazuju drukčije ili posve drukčije nego službeno – ignorira i proglašava „neofašizmom“.

Ukratko, s nevjerojatnim preuveličavanjima broja njegovih žrtava i nečuvenim izmišljanjima Jasenovac je za vrijeme Drugoga svjetskog rata služio za obaranje Nezavisne Države Hrvatske. Sve je služilo bezobzirnom stvaranju slike o isključivo zločinačkom karakteru NDH i Ustaškog pokreta, koji je istrgnuo Hrvatsku iz Prve Jugoslavije. Nakon partizansko-komunističke pobjede i masovnih, planskih ubojstava stotina tisuća Hrvata na križnim putovima i diljem domovine vlast komunističke partije s Titom na čelu praktički je ostatke hrvatskog naroda strpala kolektivno u veliki komunistički logor nazvan FNRJ/SFRJ. Ni to službeno ni danas nitko ne želi priznati.

Da bi se prikrilo brutalno fizičko uništavanje hrvatskoga naroda (i nekih drugih naroda) te da bi se lakše pravdalo nasilno uključivanje Hrvatske u Jugoslaviju i da bi se lakše zadržalo hrvatski narod u tom novom kolektivnom logoru, razvijan je negativni mit o Jasenovcu i  ostalomu. Titova Jugoslavija fizički je uništavala, a zatim mentalno lomila hrvatsku elitu da bi obezglavila narod, držeći ga i preodgajajući ga u svojim lažima, kako bi stvorila ’novoga jugoslavenskog socijalisitčkog čovjeka’.

U takvu ozračju stvorena je i sasvim nova slika na samo o građanskom društvu, feudalizmu, kapitalizmu, demokraciji, religiji i povijesti, nego i o hrvatskoj prošlosti. Novu povijest jugoslavenske su vlasti uz pomoć sluganskih i protuhrvatskih „elita“ nametale novim naraštajima i tzv. međunarodnoj zajednici kao skup neupitnih, „svetih“ istina, dakle kao ’dogmu’. Na koju se pozivaju i danas svi koji nisu prežalili komunističku Jugoslaviju ili se od nje nisu mentalno oslobodili, koji se ne mire sa samostalnom Hrvatskom, ili koji jednostavno žele sačuvati neokrnjenima titule, statuse, povlastice, a nadasve zablude koje su stekli u prijašnjoj totalitarnoj državi ili tijekom produžetka njezina ideološkog kontinuiteta.

Komunistička propaganda stalno je ponavljala da je NDH progonila domaće Srbe 1941., koji da su se zato pobunili i započeli rat protiv nje zato što su ju, tobože, uspostavile nacistička Njemačka i fašistička Italija, a ne zato što ju je htio sam hrvatski narod. Ta propaganda bila je u svijetu prihvaćena, a održala se i nakon rata, sve do danas. Trebalo je pred svijetom borbu protiv nezavisne države Hrvatske – pod ruku s borbom protiv njemačkih i talijanskih okupacijskih snaga – nekako uklopiti u okvir međunarodnog antifašističkog rata.

U takvu se sliku nije uklapalo, pa se je prešućivalo da se srpski ustanak protiv Hrvatske dogodio prije ikakvih progona Srba. A početne i daljnje napade Srba protiv Hrvatske te suradnju (velikosrbijanskih) četnika i (jugoslavenskih) partizana na početku i na kraju rata pravdalo se je borbom protiv  „nacifašističkog okupatora“. Zločine i jednih i drugih prešućivalo se, ili ih se nije priznavalo, pa se tako i takozvani antifašistički ustanak u Srbu, koji je bio tipičan čin četničkoga klanja nedužnih hrvatskih civila, neometano i neokrnjeno obilježava svake godine 27. srpnja uz financijsku i drugu potporu te uz policijsku zaštitu koju veličateljima četničkog pokolja daje Vlada Republike Hrvatske.

Paradoksalno je to da unatoč svim međusobnim političkim i retoričkim ratovima unutar državnog i političkog vrha sve sukobljene strane uredno odlaze na poklonstvo u Jasenovac, pa tako i ove godine. Obje dakle i dalje u posve dogmatskom i neokrnjenom ’izdanju’ prihvaćaju posve nekritički jugoslavensko-komunističku „crnu legendu“ odnosno mit o Jasenovcu, i o ostalomu.

Posvema je nerazumljivo da dio hrvatske ljevice – praktički čitav establišment – još i dan danas pristaje uz tu notornu protuhrvatsku propagandu, misleći valjda kako time dokazuje na međunarodnom planu svoju ’moralno-političku podobnost’ te si potvrđuje mjesto na pobjedničkoj strani – dakle mjesto među pobjedničkim silama iz 1945., u koje se ubrajaju Rusija, Kina, SAD, Velika Britanija i (bez ikakvih osobitih ratnih zasluga) Francuska.

Vladajuće stranke hrvatske ljevice, u koje se slobodno može ubrojiti i gotovo sve stranke etničkih manjina, i dalje ne vide ili ne žele ni sebi ni pred drugima priznati da je porazom hrvatske države poražena ne samo hrvatska desnica, svjesna tragike svog poraza, nego i cijeli hrvatski narod, pa tako i sama hrvatska ljevica. Ova toga nije svjesna pa se čudi kako joj danas oni s kojima se osjeća idejno povezana unatoč tomu ne priznaju njezin antifašizam.

Možda će im Bog prosvijetliti pamet da konačno spoznaju kako ni godine 1941. kao ni godine 1991. hrvatska borba nije bila u svojoj srži ideološka (ni fašistička ni nacistička ni antisemitska ni komunistička), nego je bila nacionalna i narodna – borba hrvatskoga naroda za ostvarenje svoje slobode i državne samostalnosti.

Desnica i ljevica imaju ovakve ili onakve metode te ideološko-političke i vrijednosne poglede na različita društvena pitanja, no oni se mijenjaju kako se mijenjaju razdoblja i okolnosti, prolazni su, dakle i promjenljivi. Isto tako i međunarodna svrstavanja. Javno izražena pak volja većine odnosno glavnine Hrvata da budu slobodni i da poput tolikih drugih imaju te samostalno i odgovorno grade, uređuju i jačaju svoju nacionalnu državu čvrsti je temelj na kojemu treba počivati hrvatska međunarodna politika. Podjele na desnicu i ljevicu novijega su vijeka; ideja o hrvatskoj državi živi i opstaje već više od 13 stoljeća, a u prošlom stoljeću potvrdila se je i ’materijalizirala’ dva puta.

To bi trebala biti jedina izričita poruka koja bi se u pravim i svečanim prigodama slala i povodom povijesnih obljetnica stranome svijetu, a i domaćoj javnosti. No stranke ljevice čini se da kod nas mogu nešto značiti samo u stanjima velikih unutarnjih podjela odnosno građanskih i političkih ratova. Bit će da im zbog toga nije ni potrebna normalna i u sebi usklađena, sa sobom pomirena Hrvatska. (M. O.)

M.O. /Hrvatsko nebo